NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Globalizacija: naša i njihova

Antun Vujić



Stranke se se, pa i socijaldemokratske, bave raznim političkim pa i uže interesnim pitanjima, ali socijaldemokracija se uvijek bavi i bitnim političkim pitanjima - tj. globalnim političkim odnosima. Ti su odnosi danas uvelike određeni globalizacijskim procesima. Zato je potrebno prvenstveno kritički razmotriti svijet globalizacije u kojem živimo, i izvući ono što mi, hrvatski socijaldemokrati, mislimo da je za nas najbitnije. Nama je najbitnija, dakako, uloga socijaldemokracije u tom svijetu koji se mijenja, pitanje opstanka njenih vrijednosti u svijetu koji često nudi nešto drugo - redukciju socijalnih i sužavanje emancipacijskih prava (položaj žena, mladih, starijih, kulturnih identiteta i dr.). Jednom riječju, bitna nam je uloga socijaldemokracije u svijetu koji nudi podređivanje nacionalnih, socijalnih, gospodarskih i kulturnih interesa interpretatorima globalnih interesa.

Socijaldemokracija u globalizaciji

Za razliku od ranijih epoha, današnji je svijet nešto drukčiji: on je postao masovni svijet - ne samo svijet globalnog tržišta, nego i svijet globalnih komunikacija. U epohi dominacije masovne kulture i masovnih medija, klasične društvene suprotnosti, kao i društvene vrijednosti, više se ne reflektiraju neposredno – da tako kažemo kroz susjedstvo - niti se mogu neposredno izraziti, niti riješiti. One se preoblikuju, politički i vrijednosno na takvoj globalnoj razini koja je teško uhvatljiva nekom određenom političkom voljom. Mehanizmi masovne kulturne i medijske (re)produkcije te suprotnosti zapravo “pokrivaju”. Oni su sposobni nametnuti i vlastite vrijednosti, vlastite lidere, vlastite političke opcije. Kakve? Takve kakvi odgovaraju njihovom položaju, a njihov položaj nije neutralan. Npr. veliki dio medija igra u sastavu globalne tehnologije vlasti, oni su zainteresirani a ne neutralni dio globalnih odnosa, pa je na globalnoj razini teško ovladati političkim instrumentima koji bi mogli predstaviti neku kritičku alternativu svijetu globalizacije, ako nam se nešto u njemu ne bi svidjelo. Pojednostavljeno, ni informacije nisu neutralne, one su posredovane interesima njihovih vlasnika. Nema takve efikasne globalne neutralne tehnologije koja bi omogućavala neposredno artikuliranje onih interesa koji nisu globalno poželjni, koja bi, dakle, otvarala prostor za političke putokaze i grupiranja prema nekom drukčijem tipu društvenog razvitka. Socijaldemokracija nije u okruženju neutralnog (poštenog) medijskog prepoznavanja, dok se tradicionalne metode političkog djelovanja na lokalnoj razini povlače pred moćnijim pritiskom globalizatorskih politika. Držim da socijaldemokracija u globalnim odnosima nema nikakve garantirane prijatelje. Ona se mora naučiti boriti i bez njih.

Jedna, dvije ili više socijaldemokracija

Sredinom 20. stoljeća socijaldemokracija je, kao još uvijek jedinstven radnički pokret, držala da može riješiti glavna pitanja ondašnjih socijalnih nevolja i suprotnosti, pa i samog daljnjeg gospodarskog razvitka tako da, kako se onda govorilo, socijalizira (nacionalizira) sredstva rada - eksproprijacijom kapitalista. Vlasništvo se smatralo preprekom težnji prema socijalnoj pravdi, i društvenom razvitku. Naravno, uskoro se od tako radikalne teze moralo odustati, pa tako dolazi i do prve revizije socijaldemokracije. Početkom 20. stoljeća socijaldemokracija se i dijeli na dva velika dijela: na one koji, zapravo, prihvaćaju parlamentarnu borbu i vlasništvo, želeći im dati svoja obilježja, i na one koji drže da te suprotnosti treba rješavati socijalnom revolucijom – komunističkim društvom. Kao što je poznato, ta druga varijanta, pobijedivši na europskom istoku, okončala se koncem prethodnog stoljeća, nakon što nije postigla veće socijalne rezultate od Zapada, a u političkim i ljudskim pravima se kompromitirala. Ipak, nije bila bez utjecaja niti na Zapadu, prvenstveno stoga što mu je predstavljala prijetnju, pa se i tamo kapitalizam uvelike socijalizirao, a i cijeli kasniji proces dekolonizacije omogućen je, vjerojatno, postojanjem jedne takve alternative. Zapadna socijaldemokracija, međutim, nakon što je u Europi najprije izgubila sraz s fašizmom i komunizmom, poslije Drugog svjetskog rata je stvorila socijalnu državu, državu blagostanja. To je ogroman doprinos zapadne socijaldemokracije društvenom razvitku koji je i danas aktualan. Smisao te aktualnosti je upravo u stalnom preispitivanju i unapređivanju države blagostanja, ili barem onoga što se danas, mnogo skromnije, naziva europskim socijalnim modelom. Ta koncepcija i praksa ima svoje pobornike, ali i protivnike. Potonji drže da je ona preskupa! Traže redukciju. Njihova je ideološka perjanica - neoliberalizam. Socijaldemokratske politike tzv. “Trećeg puta”, od 2000. godine naovamo, trebale bi odgovoriti na pitanja kako funkcionirati u socijaldemokraciji unutar izmijenjenog karaktera i strukture rada, novih socijalnih odnosa, relativno visokih dostignutih prava i, istodobno, velikih izazova u okviru svjetskoga tržišta bitno obilježenog masovnim komunikacijama, novim tehnologijama, otvorenim tržištem rada i migracijama koje utječu i na cjelokupnu etničku sliku svijeta... Treći put, kao što je poznato, najprije s Clintonom, pa onda s Blairom, obvezao se sve te nove globalne uvjete prihvatiti, vjerujući pritom da im je moguće dati neko vlastito socijaldemokratsko obilježje s ljudskim likom. To je značilo priznavanje tržišne ekonomije, pa i svih njenih grubih oblika, ali zato ipak veća izdvajanja za zdravstvo, obrazovanje, socijalnu skrb. Politike Trećeg puta nisu se pritom ustezale niti od upotrebe onih državnih poluga koje, barem kada je o Americi i Engleskoj riječ, znatan dio unutrašnjih nevolja mogu prebaciti u tuđe dvorište, nerazvijenima, ali i Europi. U tom smislu, neki smatraju, da ono što se tamo naziva globalizacija, i nije nešto drugo nego američki (ili angloamerički) nacionalni interes. Zato se danas i u europskoj socijaldemokraciji čuju različiti stavovi i o Trećem putu, i o onome kako politički odgovoriti na izazove globalizacije.

Globalizacija kao demokracija

Mi smo, međutim, u Hrvatskoj (i u sličnim tranzicijskim zemljama za razliku od zapadnih) u jednoj posve drukčijoj poziciji - gospodarski i politički. Kod nas se isti proces globalizacije odvija u vrlo posebnom obliku: bez zaštite gospodarskih moći i političkih tradicija kakve ima Europa te, još gore, u mentalitetu ukidanja svih oblika socijalnih aspiracija i socijalne solidarnosti kao nekih relikata komunističke prošlosti. Živjeli smo u jednoj relativno razvijenoj zemlji, s poprilično naprednim socijalnim pravima, dijelovima gospodarstva, znanosti, obrazovanja itd. Ono što je nedostajalo bila je - demokracija. U svojim očekivanjima demokracije, mnogi su demokraciju poistovjetili s globalizacijom. Nama su se tako globalizacijski zahtjevi najprije predstavili kao demokratski zahtjevi: tko bi mogao biti protiv toga? Demokracija, međutim, nije bila samo cilj, nego i sredstvo, sredstvo novih socijalnih odnosa koji su morali zadovoljiti pojavu novih socijalnih aspiranata, novih vlasnika društvenih dobara i političkog predstavništva takvih vlasnika. Tako je demokracija vrlo brzo dobila antisolidarističke oblike. I zapravo sadržaj naše demokracije, ako ga gledamo socijalno, jest uvelike antisolidaristički. U samoj političkoj retorici, on je vrlo često označen gotovo povikom na svaki socijalni prosvjed, kao na nešto nazadno, “komunjarsko”, nešto čega svakako ne bi smjelo niti biti. Ranih devedesetih govorilo se čak i o tome da niti sindikati nisu potrebni jer ćemo u ovome demokratskom svijetu svi automatski postati kapitalisti. I glasnogovornicima takvih “ideja”, naravno, ubrzo je postalo jasno da se umjesto toga dogodilo nešto drugo. Dogodio se, putem privatizacije, jedan novi, stvarni socijalni odnos. Za razliku od razvitka kapitalizma u razvijenoj Europi, pa donekle i u Latinskoj Americi, gdje je on išao organskim tokovima, razvijajući istodobno i socijalne institucije, ovdje je kapitalizam išao protiv socijalnih institucija koje su već postojale. Revizije socijaldemokracije na Zapadu istodobno su i njeni uspjesi u premošćivanju jaza između asocijalnog, posve ekonomski shvaćenog razvitka i njegove socijalne opreme. Mogli bismo slobodno reći da je liberalizam na Zapadu gotovo fusnota socijaldemokracije, ili barem da su oni u bliskom suodnosu ekvilibrija. Kada socijaldemokracija ostvari određena socijalna i druga prava, neoliberalizam ukazuje na nove potrebe elita. Te su potrebe, obično asocijalne, ali donekle razvojne. Tada se socijaldemokracija počinje mijenjati prebacujući se sa starih na te nove probleme, nastojeći izbjeći novo predloženu asocijalnost. Tako ta priča traje od 19. stoljeća. Zato ono što neki smatraju uzmakom socijaldemokracije pred neoliberalizmom, s više prava može se smatrati ostvarivanjem socijaldemokratskih ciljeva unutar neke epohe i prelaženje na nove izazove nove epohe. Cijelo to vrijeme radnici, seljaci, umirovljenici, manjine, jednom rječju radno i socijalno zavisno stanovništvo, ostaju ovisnici o uspjesima socijaldemokracije, jer ona i jest njihova. Liberalizam se na Zapadu, mogli bi smo reći, politički aktivno javlja kad socijaldemokracija ispuni njegov prazni socijalni sadržaj. Tada (neo)liberalizam postavlja nove izazove tržištu jačajući dinamiku političkih odnosa u korist tržišta, ali to ne može izvesti socijalno neodgovorno jer su institucije zaštite socijalne odgovornosti isuviše jake. Kod nas dinamika tog odnosa bila je posve drukčija. Nova klasa kompradorskog tipa nastala je na odnosima koji u političkoj sferi nisu zaštićivali društveno vlasništvo, ali ga nisu ni izlagali ravnopravnom tržišnom natjecanju, niti ga na pravedan način pretvarali u pojedinačna vlasnička prava. Stoga ta nova, kompradorska klasa nije bitno usmjerena poduzetništvu i nije izvjesno hoće li to postati, a kolonizirala je gotovo ukupno gospodarstvo i veći dio politike, uglavnom antisocijalno i primitivistički. Ispred svega stoji sama koruptivnost izvornog čina socijalne preobrazbe (privatizacije). Zato borba protiv korupcije počinje ličiti na klasnu borbu našeg vremena, ona je politička i bitno socijaldemokratska.

Hrvatski kapitalizam

U Hrvatskoj (i drugim tranzicijskim zemljama) upravo najprimitivniji oblici nerazvijenog kapitalizma predstavljali su se kao demokracija. Zato se i pogrešno govorilo kako mi sada imamo neku “prvobitnu akumulaciju kapitala”, koju su razvijene kapitalističke zemlje imale prije. To je obična glupost. Tu „prvobitnu akumulaciju” već je prije, i to obilato, obavila socijalistička država, stvorivši golema sredstva rada, pa i vlasništva (ali ne privatnog) . Umjesto prvobitne akumulacije, ono što smo mi imali, bila je prvobitna redistribucija akumuliranog kapitala - umjesto stvaranje kapitala, njegovo posvajanje - uglavnom krađa. To je to izobličenje posebnog tipa kapitalizma - postkomunističkog kapitalizma, sa svojom vlastitom inačicom političkih odnosa koja je zakonima omogućavala takvo prebacivanje vlasništva i imovine od društvenog na privatno, da to nije pljačka samo zato što je pljačka ozakonjena. Taj postkomunistički kapitalizam (koji nije niti europski, niti demokratski) bilo bi dobro da pokušavamo ocjenjivati iz njega samoga. Model političkog odnosa prema kapitalu i vlasništvu koji su stvarani radom i zalaganjem, ne može biti isti kao model odnosa prema kapitalu i vlasništvu koji su nastali pukim zaposjedanjem i mešetarenjem. Uza sve sličnosti, ipak imamo i takvih postkomunističkih društava koja su bolje čuvala svoja dobra instrumentima radničke participacije: u Sloveniji, primjerice, radnička participacija nije bila ukinuta. Ona je tamo, barem u određenoj mjeri, predstavljala instrument za očuvanje poduzeća u privatizaciji. Hrvatska poduzeća nisu imala takav mogući instrument zaštite: ovdje se tvrdilo da je društveno vlasništvo izmišljotina, ono može biti samo privatno ili državno. Tako se društveno vlasništvo pretvorilo u državno vlasništvo, a onda se državno vlasništvo podijelilo u privatno, zaobilazeći u potpunosti prava onih koji su to vlasništvo stvarali. Tako se upravo u ratu izvlastilo radnike u Hrvatskoj od onoga što su mogli očekivati da im pripada kao njihovo. Hrvatska socijaldemokracija i tada je predlagala modele koji su uvažavali visoku postignutu razinu radničkih prava putem radničkog dioničarstva i sudjelovanja u upravljanju, ali oni, kao što je poznato, nisu prolazili. (U tom kontekstu aktualno vladajuće pozivanje na ESOP - Employment Stock Ownership Plan - ma kako dobrodošlo, toliko je zakašnjelo, da bi se već moglo smatrati “ezopovskim”.) Globalizacija, Europa i mi Europa se postkomunističkom kapitalizmu javlja kao neka jedinstvena sila, dapače idilična slika. Budući da smo pobrkali kapitalizam i demokraciju, mislimo otprilike: što budemo prema sebi socijalno štetniji, bit ćemo kapitalističkoj Europi prihvatljiviji. Jednako tako držimo da su sve preporuke koje nam iz europskih i drugih tijela stižu, sveto slovo koje nemamo pravo mijenjati niti prilagođavati nacionalnom interesu. Vjerujem da je moguće izvesti i malo drukčiju političku platformu, na političkoj metodologiji koja će nas i dalje držati na europskom kursu, ali na samosvjesniji i politički aktivniji način. U prvom redu treba shvatiti da sama Europa nije nešto jedno i jedinstveno: ona se u sebi razlikuje, možda ne toliko drastično ali barem, u principu, koliko se razlikujemo i mi. Niti je jedna globalizacija niti je jedna Europa. Ako možemo govoriti o socijalnim odnosima u Hrvatskoj kao odnosima između rada i stvaralaštva na jednoj strani, a mešetarenja i upravljanja na drugoj, onda isti vokabular u određenoj mjeri možemo primijeniti i u europskim razmjerima. U razvijenim europskim zemljama također postoje različiti socijalni pristupi, dovoljno je spomenuti samo raspravu o (ne)mogućem (jedinstvenom) socijalnom modelu i pratećim polemikama u Uniji, itd. Glasovanje o Europskom ustavu također pokazuje da europska raspoloženja nisu uvijek takva da delegitimiraju vlastite i legitimiraju zajedničke institucije, ako bi to dovelo u pitanje ono što pojedine zemlje i političke grupe putem nacionalnih ekonomija još uvijek zaštićuju. Sudbina tranzicijskih zemalja unutar toga je nešto posebno. One su dvaput podložne negativnim aspektima globalizacije. Jedanput kao i sve druge razvijene europske zemlje koje su kritične prema nekim aspektima globalizacije, a drugi put tako što su i te razvijene europske zemlje, na neki način, “globalizatori” tranzicijskih zemalja. Ovdje ponavljamo staru tezu s posve aktualnim prizvukom: socijaldemokracija jest za tržišno gospodarstvo, ali socijaldemokracija nije za tržišno društvo. Društvo je nešto što ne bi trebalo biti tržišno, ono mora biti zaštićeno. Čovjek je proizvođač roba, ali sam čovjek nije roba. To je prilično velika razlika, i u tu razliku uglavnom se smješta odnos između socijaldemokracije na jednoj strani, te neoliberalizma i neokonzervativizma na drugoj. (Kod nas je još i dodatni problem to što kod hrvatskog neoliberalizma i neokonzervativizma treba izbaciti ono - neo.) I čovjek i društvo imaju pravo na zaštitu svojih vrijednosti i svoga dostojanstva. Ono isto što je oblik socijalne borbe u Hrvatskoj, podjednako je oblik socijalnog konflikta i u Europi. Oni koji u Hrvatskoj zagovaraju stranu rada, stvaralaštva, radno zavisnog stanovništva, u savezu su s onima koji to isto čine u Europi. Oni koji to isto čine u Europi ne dolaze u Hrvatsku pokupovati ostatke hotela, obale, tvornica, uspješnih ili neuspješnih korporacija. S tim interesom dolaze oni drugi. Ti su drugi saveznici onima ovdje, kojima smo mi ovdje protivnici. Mediji su sastavni dio tehnologije vlasti. Politika koja konfigurira kritiku ovakvog tipa socijalnih odnosa mora proći medijske filtre koji nipošto nisu neutralni. Ti filtri, kad su mediji u pitanju, filtriraju politiku prema interesu zainteresirane stranke u procesu. Zato smo mi za slobodu medija, kao slobodu od pritisaka njihovih vlasničkih i drugih struktura i interesa. Zato smo mi za punu slobodu medija, a oni drugi za punu slobodu medijskih koncerna. Dakle, naša socijaldemokratska Europa nije njihova neoliberalna Europa, prema tome niti naša globalizacija nije njihova globalizacija. Naša je globalizacija - gobalna afirmacija ljudskih i socijalnih prava, kulturnih, nacionalnih, manjinskih identiteta... , njihova je globalizacija, globalna negacija tih prava. Ova programatska slika aktivne socijademokratske pozicije - kako da ostanemo proeuropski orijentirani i unutar globalizacije, tražeći u Europi saveznike za naš odnos prema globalizaciji, kao i za naš odnos prema Hrvatskoj - skicirana je prema vrijednostima rada, zaštite prava, socijalnih i drugih: manjina, žena, mladih, starijih, potrebitih, svih onih skupina čiju perspektivu u svojim najgrubljim vidovima, globalizacija dovodi u pitanje. Mi vjerujemo da Hrvatska može konfigurirati vlastitu aktivnu politiku spram europske integracije i nasuprot tome vidimo da politika aktualne vlasti elementarne nacionalne interese stavlja na bubanj. Ono što za nas nema cijene, za njih je to potrošna roba.
Te dvije različite političke platforme na budućim će izborima igrat će veliku ulogu, a mi ih moramo naglašeno predstaviti kao različite - i u Europi i u Hrvatskoj. Iznimno je važno da što većem broju hrvatskih građana bude predstavljena ta dilema i obujam različitosti glavnih hrvatskih političkih aktera spram globalizacijskog procesa i Europe, a jednako tako to moraju znati i naši europski prijatelji. Postoje i dvije Hrvatske i dvije Europe. Jedna pripada gavanima i mešetarima, i njihovim i našim, a druga onima koji rade, i našim i njihovim. Naša Europa ne želi popljačkati našu Hrvatsku, a njihova to čini. To je i razlika između socijaldemokrata na jednoj, i onih drugih, na drugoj strani.