NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Kud god da krenem tebi se vraćam ponovo

TUGA ZA HRANOM I KNJIGAMA

Moj drug Igra ima mlađu sestru, A.B.I..
A.B.I. živi u Srbiji.
Često se dopisujemo, pa i čujemo.
Recimo, prije dan, dva, A.B.I. mi je poslala recenziju 'Vavilonske jame'.
Nedavno 'Pachad', Yael Naim.
Da ne duljim, ne znam gdje ti književnici pronađu 'Srbiju pod šljivama'? U glasu, u mailovima A.B.I. je nema.
Kao ni licitarske Hrvatske u mojim javljanjima.
Imao je pravo Platon: sve bi pjesnike trebalo istjerati iz države.
Obje.
I nebeske i zemaljske.
Ovaj post je pisan kao isprika građanima Srbije u ime građana Hrvatske koji s neugodom čitaju opise Srbije u putopisima ovdašnjih pisaca.
Pročitajte, uostalom, sami:





Kad god odu u Srbiju, jugoslavenski književnici ostanu osupnuti autentičnošću života: u, bre, majkemuganabijem, al' se tamo dobro jede, jebe, svira, piše, čita...živi!
Evo kako su dva eminentna jugoslavenska pisca, Ante 'Čiča' Tomić i Miljenko Jergović 'Klasik', u razmaku od nepune godine dana, u dva svoja divot-putopisa, objavljena u multikulturalnom "Jutarnjem listu", opisali Sturm und Drang nach Osten, svojim riječima:

Welles na Neretvi

Deseci su štandova na kojima se možete opremiti da izgledate baš kao Orson Welles u “Bitki na Neretvi”. Na stotine njih šeta s kokardama na sivim šajkačama ili čak pod crnim vunenim šubarama, potpuno neshvatljivim na plus 30 Celzija. Neka budalasta djeca prolaze pokraj nas kočopereći se u majicama s fotografijom Ratka Mladića.
Slobodan Salijević je, kaže, svirao u Kusturičinim filmovima, ali sam prema tome ponešto rezerviran jer mi se baš svaki ciganski glazbenik s kojim sam razgovarao na majčin grob kleo da je on igrao u “Undergroundu”.
“Šta sviramo? Sve”, jednostavno reče Salijević glasom promuklim od pjevanja i vikanja u posljednja dva dana. “Šta god treba, brate."
“Gdje god dođemo, mi sviramo muziku koja je otamo”, govori Slobodan unoseći mi se u lice. “Razumiješ, mene bi sramota bilo da mi dođemo u, šta ja znam, Francusku, a ne znamo valcer.”
Počešao sam se po glavi i odlučio mu prešutjeti da valcer nije iz Francuske. Što da se ja miješam u to? On možda ne zna note, ne bi znao što je točno polka, a što mazurka, ali u sebi, u svome mesu savršeno osjeća svaku notu. Jer ta muzika, to što ovi ljudi sviraju, upravo i jest to. Meso. S izuzetkom možda crnačkog rhythm & bluesa, nisam čuo muziku koja bi bila mesnatija od ove. Ona drhti u tijelu, crvena i sočna, i slušajući je nekako znaš da ćeš jednog dana umrijeti, ali te ovaj čas nije briga za to.

Ante Tomić-Čiča

Odličan je Čiča, je l' te!? Pa jeste, jeste, odličan je: četnička ikonografija kao etnografski kuriozitet, Guca kao Gucci, dragačevski trubači kao autentičan balkanski jazz: slušajući tu glazbu znaš da ćeš jednog dana umrijeti, možda čak i u Srebnici, ali te ovaj čas nije briga za to, jeste!
Ako, Ante, samo ti daj, idemo, sitno...



Drugi je putopis kudikamo odmereniji. Preporučam ga čitati punih ustiju. To čini i autor, Milenho Jergos Seljosa, klasični pisac romantičnih priča o bivšoj državi i njenim narodima i narodnostima.
Klasik je bio u Beogradu na "Sajmu knjiga". On je tamo prodao kravu. Onda je uglavnom jeo, pio i pazario. Usput je uspio pročitati, s nogu, pitku Ecovu "Istoriju ružnoće", na što posebno upozoravam: da bi knjigu preveli do Sajma, kaže Milentije, "na knjizi je radilo sedam prevoditelja i čak pet redaktora", što njega, Jergosa, nije spriječilo da tako zamašno djelo pročita prilježnošću srednjovjekovnog prepisivača inkunabula: u tili čas, tek što je stigao na Sajam, pročitao je knjigu doslovno slovo po slovo. Greške je u prevodu gotovo nemoguće naći, veli Jergović, već nakon prvog listanja red Istorije, red lenje pite, ili nekog drugog poguzluka.
Što je to sad 'poguzluk'? Otkud znam. Znam samo da mi se je Jergović definitivno popeo na kurac. Nema teksta u koji ta neadaptirana budala ne ugura to svoje vazda i nekakav nesklapni turcizam za koji se ovdje nije čulo čak ni u križaljkama "Vjesnika", i s tim bosanskim idiomom usred Zagreba kenja o beogradskoj pijaci baš kao da to ikoga, u Sarajevu, Beogradu ili Zagrebu, osim Ninoslava Pavića više zanima.
Prvi i posljednji put kad sam za nekakav beogradski pijac čuo bilo je to ovako:
Beogradski Mali pijac poplavila Sava, moju malu, moju malu zabolela glava.
Na to se Minimax - u čijoj su emisiji 'Od glave do pete' nekakvi autohtoni ridikuli pjevušili taj starobeogradski hit - šarmantno nasmeja.

T'ga za Juga

Ta tuga, naravno, nije politička, kao što to šuftovi i hulje misle, nego je tuga za hranom i knjigama.

Za putnika koji u Beograd stiže cestom sa zapada to je danas, u svejedno koje doba dana, grad kojem je skoro nemoguće prići zbog nezamislivih prometnih gužvi.
Kako ne postoji zaobilaznica, nikad nije sagrađena, bez obzira na religijsko vjerovanje naših starih kako Hrvatska radi a Beograd se gradi, tako se prema centru grada kreću i oni koji će nastaviti put prema unutrašnjosti Srbije, da bi se promet razdvojio tek kod Hercegovačke petlje, praktično na popišaj puta od Terazija.
U svakom slučaju, putnik ima dovoljno vremena da osmotri arhitekturu novobeogradskih blokova, sagrađenih uglavnom u šezdesetima, u vrijeme jugoslavenskoga privrednog čuda, sivih i nakaznih, bez imalo zelenila, i tu shvaća kakve je, zapravo, Zagreb imao sreće što je u toj stvari kasnio za prijestolnicom, pa je Novi Zagreb izrastao s više urbanističke mjere, a manje vjere u socijalistički progres. Nigdje beton nije tako siv kao u bivšim socijalističkim metropolama.
Osim što se neshvatljivo umnožio, vozni park Beograđana se u posljednjih godinu-dvije obnovio i ušminkao. Sve je više povoljnih kredita, kupuje se na lizing, a ljudima je važnije kupiti auto nego se kruha najesti. A onda se svi, bez izuzetka, čude tom fenomenu i govore kako tako nije nigdje na svijetu, osim, naravno, u Hrvatskoj.
Očito su Srbi i Hrvati postali utjehom jedni drugima, iako kad stigneš u Beograd i malo popričaš s ljudima, brzo shvatiš kako tu vjeruju da je tamo sve bolje, ljepše i bogatije, a da su Hrvati neki pametniji i sposobniji ljudi. Općenito, nitko o Hrvatima danas nema tako visoko mišljenje kao Srbi.
Kada dođeš u centar grada, pred bivšu Skupštinu Jugoslavije, koju si cijelo djetinjstvo gledao na televizijskoj razglednici Beograda, ili na Terazije, pred tobom se ukaže neka drukčija slika grada. Knez Mihailova je renovirana, a broj knjižara u toj ulici i oko nje skoro da je veći od broja knjižara u cijeloj Hrvatskoj. Mnoge od njih rade do deset navečer, a neke su otvorene nedjeljom i praznikom.
U njima ima ljudi, iako je tek završio Beogradski sajam knjiga, najveći i po svemu neusporedivi sajam u ovome dijelu svijeta, koji je prema grubim procjenama u sedam dana posjetilo oko 150 tisuća ljudi. Plaćale su se ulaznice koje uopće nisu bile tako jeftine. Prevedeno u naše novce, oko dvadeset kuna, a pošto su plaće u Srbiji barem dvostruko niže nego u Hrvatskoj, taj iznos realno je bio i veći.
Na sajmu se kupovalo sve i svašta, sa džambo plakata na prilazima izložbenim halama smješkale su se lokalne književne zvijezde, ali najveća zvijezda sajma bila je Che Guevarina kći, koja je predstavljala i potpisivala knjigu sjećanja svoje majke Aleide March de la Torre, koja je u izdanju Geopoetike prije objavljena u Srbiji, nego u španjolskome originalu. Nekoliko desetaka metara dalje, na štandu Večernjih novosti, svoje je memoare potpisivao Vuk Drašković.
Prva naklada od 50 tisuća primjeraka već je rasprodana, knjiga je po mnogo čemu zanimljiva, a najviše po tome što je Drašković definitivno jedini političar s ovih prostora koji se kaje i javno priznaje da je u nečemu griješio. Priznanje objavljeno u “Meti” nije iskupljujuće, niti će njime Savle postati Pavle, ali jest zanimljivo.
Umberto Eco nije stigao u Beograd u golemoj i vrlo uglednoj talijanskoj delegaciji pisaca i izdavača, ali njegova nova knjiga, “Istorija ružnoće”, jest. Izdavač Plato objavio ju je rekordno brzo nakon talijanskoga izdanja. Na knjizi je radilo sedam prevoditelja i čak pet redaktora, tako da je greške gotovo nemoguće pronaći. Ovakav izdavački pothvat kod privatnih izdavača u Hrvatskoj nije moguć.
Među ono što u Hrvatskoj nije moguće spada i to da su najugledniji srbijanski listovi Politika i Danas svakodnevno objavljivali specijalne kulturne dodatke koji su se bavili događanjima na sajmu, a na reklamnim štandovima kod ulaza u hale svim posjetiteljima besplatno su dijelili primjerke današnjih novina.
Pritom, ti kulturni dodaci nisu bili ni reklamni prospekti, niti trivijalni cvrkut i blebet iz Pola ure kulture, nego su bili ozbiljno ispisani i u njih je utrošena otprilike ona urednička i novinarska energija kakva se u nas uloži u, recimo, Svjetsko prvenstvo u nogometu. Više se u tih sedam dana u beogradskim novinama pisalo o knjigama, nego što se u Hrvatskoj napiše za godinu dana.
Ali pustimo knjige i knjižare, trebalo bi nešto i pojesti. U Beogradu postoji ponešto različita kultura prehrane po restoranima, krčmama, mehanama i roštiljarnicama, nego u Zagrebu. Osnovna razlika sastoji se u tome da se tamo i običan svijet, koji baš i nije pri parama, rado i često hrani na javnom mjestu.
Ono što je u Zagrebu džank fud, trovačnica za radničku klasu, učenike i studente, to su u Beogradu genijalne male zalogajnice, ne veće od novinskoga kioska, pred kojima se često za nikakve novce bolje jede nego po zagrebačkim novinskim gastro rubrikama. Očuvana je i tradicija krčmi u kojima se može samo piti, ali kad ogladniš, jest ćeš kao gospodin, a zadnjih godina sve se više otvaraju i restorani s tradicionalnom beogradskom i srbijanskom kuhinjom, što je nastala na vazda inspirativnom književnom i gastronomskom razmeđu Istoka i Zapada, koje rađa poguzluke svake vrste.
Jedno od takvih mjesta je restoran Dača, na Karaburmi, u ulici Patrisa Lumumbe, u kvartu koji još uvijek izgleda poput predgrađa u filmovima jugoslavenskoga Crnog vala. E, tu se piju najbolje rakije od marelice, dunje, suhe šljive, maline… i jede se koješta od onoga što je dio te neke veličanstvene srbijanske i beogradske gastronomske tradicije, koja se posve nepravedno obično svodila na priču o roštilju, pasulju prebrancu, kavurmi, sarmi i kojekakvim varijacijama carigradskih izvornika.
Dača već godinama inzistira na izvornijim i građanskijim jelima, čiji su se pojedini recepti mogli naći u Politikinoj Velikoj kuvarici, golemoj knjižurini objavljenoj još početkom tridesetih, ali većine recepata nije bilo ni tamo nego su izranjali iz arheologije sačuvanih kuhinjskih bilježnica nečijih baka i prabaka. Ali kako ovaj putnik nema naročitog istraživačkog dara, još na putu prema Beogradu razmišlja samo o Dačinim telećim odrescima na žaru u umaku od suhih šljiva, pa ih uvijek i naručuje.
Potpuno drukčiji dojam ostavlja Dorian Gray, restoran na uglu ulica Kralja Petra i Strahinjića bana, na šminkerskom korzu koji zlobno nazivaju Silikonska dolina. Recimo kako je Dorian Gray francuski restoran, iako nije, i recimo da ima sličnosti sa zagrebačkim Marcellinom, iako ni to nije točno. Konobari imaju držanje kao da su nesvršeni studenti dramaturgije, vinska karta je kao stvorena za goste koji se vole prenemagati znanjima iz vinogradarske geografije, a gosti za divno čudo izgledaju sasvim pristojno za lokalne šminkere i bogataše.
Vjerojatno bi nam i njihova zagrebačka subraća jednako izgledala kada ih ne bismo prepoznavali. Jedino po čemu se, recimo, zna da Dorian Gray nije u Zagrebu, to su cijene - barem trostruko niže nego u Marcellinu, te preglasna i grozna muzika, nekakvi lažni Andalužani, na tragu Gipsy Kings. A kako se jede? Pa, onako kako je i red da se jede na takvom mjestu, dakle jako dobro, zapravo genijalno, ali naravno i silno pretenciozno.
Ono što je, međutim, nezaboravno i po čemu je Dorian Gray neusporediv jest čokoladni kolač Oscar Wilde. I na kraju, s tovarom knjiga i lakom depresijom koja nas prati pred povratak kući, vrijedi još obići i zelenu tržnicu. Ipak su to mjesta po kojima se prepoznaju gradovi i na kojima im možemo iskazati svoje najveće poštovanje.
Ako ste se vrzmali po Knez Mihailovoj i Terazijama, najbliži vam je Zeleni venac, drevna pijaca pri dnu Prizrenske ulice. Većine onoga što ćete tu naći ima i u Zagrebu, a većina je i istoga, španjolskog, makedonskog ili grčkog podrijetla, ali je vrijedilo doći zbog onoga čega u Zagrebu više nema: prave aleve paprike, slatke i ljute, sušene svinjske i govedske pečenice, užičkog i zlatiborskog kajmaka, te kao vrhunac - sjeničkog sira.
I tako, dok kupuješ, obraćajući se na svome jeziku starcu sa šajkačom, doživiš i to da ti on na kraju kaže da opet dođeš, on je tu svake subote i nedjelje. Uhvati te tada neka nepodnošljiva tuga, zbog onoga što ti znaš, a on ne zna, niti ga je briga, jer on u Beograd dolazi iz srca Srbije, što je dovoljno daleko da mu bude sasvim normalno da misli kako i ti, s takvim svojim zapadnim govorom, živiš u tom gradu. Ta tuga, naravno, nije politička, kao što to šuftovi i hulje misle, nego je tuga za hranom i knjigama. Ali puno je dublja i trajnija od svake političke tuge i nostalgije.

Miljenko vazda Jergović



Posle svega, evo i Glasa Razuma:

Ok, da se nije desilo to što se desilo sa današnjim vestima i utiskom nedelje i svim tim boleštinama verovatno ne bih ni imao potrebu da bilo šta kenjam o “Srpskom Vudstoku”. Ali eto obratio nam se Predsednik Vlade, euforija raste, Velja kao pravi domaćin verovatno večeras u jednoj ruci drži kamu i ubada neku njusvi na ražnju a u drugoj drži novčanicu od soma jura koju će uskoro zalepiti na čelo nekom radosnom ganciju sa trubom (ne mislim ništa ružno kad kažem ganci - naprotiv - izujte volove iz cipela - sve im pare uzmite majstori, ovo je vaših par dana !)
Evo šta nam je gospodin Koštunica danas poručio preko sredstava informisanja (drao se, pretio pogledom, podsećao me svakom svojom grimasom na Gazimestan, Vukovar, Dubrovnik, Dedinje, Air MAX četvorku, splav Ambis…) :
Koštunica je rekao da je Guča, prestonica trube, danas drugi po veličini grad u Srbiji i da je truba postala naš nacionalni brend, vrednost sa kojom možemo u svet.
‘Oni koji ne mogu da razumeju i da vole Guču, ne mogu ni da razumeju Srbiju’, poručio je Koštunica i navodeći reči akademika Matije Bećkovića, kazao da ‘ako ćemo u Evropsku uniju bez svojih melodija i boja onda ne bi znali ko smo’.
E pa nek ga da izvinete gospodin pljuga : ja ne razumem Guču, ja to ne volim. Ali mislim da razumem Srbiju. Odakle mu pravo da mene i ostale koji to ne kapiramo napušava ? Pa nema ga, ali može mu se. Predizborno je vreme, udri, rokaj šuške u trubu, zamagljuj činjenicu da je specijalni sud praktično rasformiran, pljuj metar dana po Ahtisariju - napujdaj narod, daj im red trube red dizanja tegova pred ogledalom… Jadnost.
Jel nacionalni identitet mora da se poistoveti sa trubom iz sve snage u uvo, znojem i lojem ? Jel nam je to najbolje čime se možemo pohvaliti ? Ko će jače da prdne ove godine ? Sram vas bre bilo ! Ko yebe EKV, Ljubu Tadića, Pekića, Andrića… Ma to su sve incidenti, ajmo svi kome više smrdi ispod miške - to je naš fazon - tu smo mi jaki !
I sve one priče koje iz godine u godinu slušamo : ma ja slušam normalnu muziku ali nema pravog slavlja bez narodne muzike… Šta je to ? Koga bre lažu ? Pa jel smo svi mi to programirani da nam se diže samo uz trubu u uvo ? Celog života sam se pravio da mi je podnošljivo na takvim skupovima/mestima/svadbama/rodjendanima… Nikad mi nije bilo dobro. Ni meni ni nekim drugim ljudima koje poznajem. Uvek smo morali da se prilagodimo trubi, da se smejemo, da klimamo glavom. U suprotnom nisi bio deo društva. Ne pogadja te u srce kada krene kolce ili kada se široko udari po jagnjetini ? Pa ti si onda izdajnik - deo neke zavere…
Sećam se jedne svadbe, najbolji ortak mog burazera… I nije se još ni stiglo do svadbe - pred opštinom orkestar čeka, vreba… Provale mene (sa tv-a valjda) i zalete se sa sve trubama. I pravac u glavu - jedna truba na 50 kvadratnih centimetara.. Svi se okolo smeju kao super zezanje a ja pokušavam da se smejem a loše, baš loše. I tad pomislim pa jebote jel ta svadba mora da bude kao vojska ? Jel to nešto što moraš jednog dana kao zatvor da prebrodiš ? Tu dreku paniku, Guču…
Ma jebala vas bre Guča !

Posted in Srbija septembar 3rd, 2006 by kalvados