NEMANJA: SMIRENOUMLJE

SLUČAJ LJUBE JURČIĆA

JUČERNJE LIŠĆE

Moja se proročanstva nastavljaju. Evo što sam kazao u postu "Ministarstvo onostranog", 6. lipnja 2007.:

Ljubo Jurčić kao premijerski kandidat relikt je Račanovog doba.
Račan je Jurčića izmislio kao prepreku Bandijerasu.
Milanović je sam tu prepreku otklonio, i Jurčić je kao premijerski kandidat passé: neka Ljubo Jurčić bude potpredsjednik vlade za gospodarstvo, i sve pet samo A6.

Nemanja 6.6.2007



Ljubo Jurčić rođak je moje prijetaljice K..
Upoznao sam ga na njenim rođendanima i posljednjih mi mjeseci o Jurčiću nije bilo lako pisati: jednostavno, dobro znam Jurčića i imam sve simpatije za Ljubu Jurčića, ali - a to bi i Jurčić odobrio - naprosto sam naučen da drag mi je Platon, ali da mi je draža istina.
Kob koja je zadesila Ljubu Jurčića, njegova demisija kao premijerskog kandidata SDP-a - ili Milanovićev 'Die Kehre', Zaokret - kao što ćemo vidjeti iz tekstova objavljivanih na Vaseljeni u svibnu i lipnju ove godine kao pravodobni anticipando tipične zagrebačke izborne jeseni (jesen je, lišće žuti i otpada sa stabala, a ni Ljubo mi ne izgleda dobro!, da parafraziram starodrevnu šalu Tanje Torbarine na račun Stipe Šuvara), antički je neumitna: od početka je bilo jasno kako će to skončati, jer je Jurčićev kraj bio in his very beginning.
Nije to bilo teško vidjeti, samo tko je htio: nije to bio nekakav mistični overlook, dapače, oči su i uši ljudima zli svjedoci ako imaju barbarske duše. Oni dobrodušni, ili lijepe duše, imat će i dalje sve simpatije za dobrog, dragog i pametnog čovjeka Ljubu Jurčića, koji je ispao suvišnom i nedužnom žrtvom jednog nelogičnog političkog inženjeringa.
Pogledajmo što se to u mihalićevo razbludno vrijeme čaja, dakle već ljetos moglo vidjeti, uvidjeti, prepoznati i priznati u cijelom tom "Slučaju Ljube Jurčića":



Počnimo najavama iz "Jučernjeg lišća", naslovima "Jutarnjeg" i "Večernjeg":
"Jutranji list" dirljivo je iskren: Milanović još nije zasjeo ni na stranački tron, a dvojac Milanović - Jurčić već je najavljen kao privremeno rješenje.
Dizajneri su naše stvarnosti stvarno iskreni: ovaj se put Pavićevim ljudima ne može predbaciti zaplotnjaštvo ili neiskrenost namjera - lijepo su i nas i Jurčića pravodobno upozorili na privremenost tog tandema Zoki-Ljubo.
Pogledajmo:

"Jutarnji list"

Dvojac Milanović - Jurčić kao privremeno rješenje

Zagrebački SDP-ovci koji bi mogli imati najznačajniju ulogu u izboru novog predsjednika stranke još nisu dogovorili koga će podržati.

Iz razgovora s nekoliko zagrebačkih SDP-ovaca doznali smo da na liderskoj poziciji kao trajno rješenje ne vide nijednog od trenutačno eksponiranih kandidata.

Njihov animozitet prema Željki Antunović i dalje je jednak. Ljubo Jurčić još im je nepoznanica, a Zorana Milanovića, kažu neki od njih, vide na vrhu stranke, ali - privremeno. Zasad im se ne čini realnom Bandićeva kandidatura iako je s njim, upozoravaju, svako iznenađenje moguće.

- Zagreb će se zasad držati po strani. Dokad? Pa, vidjet ćemo. Ionako je to privremeno rješenje. Popunjava se samo jedno upražnjeno mjesto, i to na godinu dana. To nikako nije trajno rješenje - rekao nam je jedan utjecajan zagrebački SDP-ovac.

Potvrdio nam je da sada najviše izgleda ima scenariji prema kojemu bi zagrebački SDP za predsjednika stranke podržao Milanovića, a za premijerskog kandidata Jurčića.(...)

Danas "Jutarnji list" ovako piše:

"I Milanović i Željka Antunović morali su se ispovjediti da su bezuvjetno za Jurčića kako bi uopće došli u obzir za Račanova nasljednika. A Jurčić je već tada bio prošlost: on je postojao kao nekakva iracionalna alternativa samo u vrijeme dok je Račan još bio živ. Tražilo se bilo što novo, pa zašto ne i Jurčić. No, čim je stranka izabrala novog lidera, balon Jurčić se ispuhao i prestala je svaka potreba za njim." (Nino Đula, 'Jurčić bi nakon smjene trebao napustiti politiku', 30.11.2007.)
Dakle tako! U lipnju, kao što sam uvodno citirao, ja sam kazao: "Ljubo Jurčić kao premijerski kandidat relikt je Račanovog doba. Račan je Jurčića izmislio kao prepreku Bandijerasu. Milanović je sam tu prepreku otklonio, i Jurčić je kao premijerski kandidat passé."
Pola godine kasnije Nino Đula, kad je Jurčića već smjenilo, zaključuje to isto: Jurčić je već tada bio prošlost!
Idemo još jednom, u slow-motionu: već tada, u lipnju, kazao sam da je Ljubo passé; danas i Đula tvrdi da je Jurčić već onda bio prošlost!
Slažemo se: i Đula i ja tvrdimo isto: Brann : Dinamo 2:1; jedino, on to tvrdi nakon tekme, ja, dva dana prije nje; razlika i nije prevelika, ali je supstancijalna - govori ponešto i o interesima i slobodi govora naših novina.
Jer, ili je Đula naknadno pametan, ili je - ako je još onda znao da je Jurčić već tada prošlost - stvar prešutio! Pitanje je: Zašto? I, kao i uvjek: Cui bono?



Bratskojedinstveni "Večernji list" već tada anticipira problem odnosa partije, države i pojedinca:

"Večernji list" piše:

"SDP, budu li se poštovale predizborne izjave, mora ubrzo izići i s Jurčićem kao premijerskim kadidatom. Njega treba objaviti GO SDP-a, ali kako doznajemo, to neće biti na sjednici u ponedjeljak, jer je Jurčić u SAD-u.

Istodobno u SDP-u, ako već nisu, moraju početi ozbiljno razmišljati o oblicima kohabitacije predsjednika stranke i premijera jer bi se prvi put takvo što moglo dogoditi u političkom životu Hrvatske. U SDP-u moraju tek naći formulu koja bi osigurala da stranka i njezin predsjednik budu ispred svog člana, pa makar on bio i na premijerskom položaju."

Moj je komentar bio ekstenzivan, i, slobodno recimo, poslovično profetski:

Jučer sam saznao na koji će to način Ljubo Jurčić legitimirati svoju premijersku kandidaturu: Ljubo Jurčić trebao bi biti nositelj SDP-ove liste u III. izbornoj jedinici!

Dakle, Ljubo Jurčić, sudeći prema rezultatima prošlih izbora, nema većih problema s izbornom jedinicom u kojoj se kani takmičiti.

Problemi nastaju u "oblicima kohabitacije predsjednika stranke i premijera jer bi se prvi put takvo što moglo dogoditi u političkom životu Hrvatske. U SDP-u moraju tek naći formulu koja bi osigurala da stranka i njezin predsjednik budu ispred svog člana, pa makar on bio i na premijerskom položaju."

Ne vjerujem svojim očima!

U ovoj se zemlji u 21. stoljeću piše o tome da neka stranka mora naći formulu koja bi osigurala da ta stranka i njezin predsjednik budu ispred predsjednika vlade ove države!

Kako bi se zvao taj oblik kohabitacije u kojoj je Partija ispred Države?

Kako bi se zvala funkcija tog dobrog čovjeka koji bi u ime Partije bio iznad premijera?

Imam prijedlog.

Možda bi se mogla uvesti funkcija Vrhovnog državnog Vrača. Taj bi Šaman imao izravnu vezu s onostranim i odatle bi crpio svoj autoritet.
U svako doba dana mogao bi suspendirati bilo koju odluku Vlade i premijera, jer Žretac ima izravan communio s Numinoznim, dakle diskreciono pravo odlučivanja što je in a tko je out.

Netko bi mogao kazati da u tu svrhu imamo Kaptol.

Nema to veze. Kaptol je zadužen za komunikaciju s kršćanskim onostranstvom. Naš bi Augur imao uvid u ukupno, interkonfesionalno Onostrano, i to ne samo nadzemne, nego i podzemne stvari i poslove.

SDP ima velik problem.
Naime, problem nije samo s Ljubom Jurčićem kao premijerskim mandatarom, nego, u tom slučaju, i sa Zoranom Milanovićem kao predsjednikom stranke: postavlja se opravdano pitanje: A zašto bi SDP i njegov predsjednik imali biti iznad Ljube Jurčića kao premijera? U čemu je štos? Ta, zar nije Jurčić član SDP-a i SDP-ov premijerski kandidat? Jest, kažete. Pa zašto bi onda Jurčić morao odgovarati i Zoranu Milanoviću kao predsjedniku SDP-a!? Otkud bi to premijer Republike Hrvatske morao polagati računa partijskom šefu?

I, otkad je to interna stvar SDP-a?
Odovornost predsjednika Vlade nije i ne može biti nikakva interna stvar bilo koje stranke u ovoj zemlji, pa ni socijaldemokratske partije.

Dječki, prestanite se zajebavati!

Ljubo Jurčić kao premijerski kandidat relikt je Račanovog doba.
Račan je Jurčića izmislio kao prepreku Bandijerasu.
Milanović je sam tu prepreku otklonio, i Jurčić je kao premijerski kandidat passé: neka Ljubo Jurčić bude potpredsjednik vlade za gospodarstvo, i sve pet samo A6.

Ovako, postavlja se pitanje zašto zapravo i kome to treba ova strka oko Ljube Jurčića?
U čemu je zapravo poanta?
Zašto je samorazumljivo da bi Ljubo Jurčić morao biti premijer ove zemlje osvoji li SDP izbore?
Ne kužim. Razumije li to itko u Hrvatskoj? Da? A zašto to onda racionalno ne objasni?
Jer, spikica da je riječ o dogovoru Račan - Jurčić razumno je objašnjenje cijele ove situacije baš kao da kažete da će Kosovo biti nezavisno jer je Bush Albancima dao besu.

SDP što prije mora odustati od ove maglovite, nemušte i u osnovi iracionalne situacije.
Konačno, kakvu to poruku SDP šalje građanima Hrvatske nerazumno inzistirajući na jednoj neizvršenoj oporuci? Što bi to značilo da Jurčić mora biti premijerom a da mi zapravo niti znamo niti možemo saznati zašto je to nužno?
Je li to nužno zato jer Jurčić ima rješenje za gospodarske probleme zemlje? Da?
A što je s ulaskom u NATO, što s EU?
Ili Hrvatska zapravo nema autentičan politički život, nego nam je neophodan tek direktor tvrtke "Croatia d.d.", dok je državna agenda, kao i njen timeing, već zadana?
Zašto se onda hrvatski premijer ne bi zvao prokurist?
I zašto nam onda Predsjednik u središnjem dnevniku HRT-a ne objasni da je Ivo Sanader ispunio svoju povijesnu zadaću, koju Ivica Račan nije imao snage obaviti, naravno ovu Haašku, pa nam sada preostaje u analogiji s metropolom i Hrvatsku koncipirati kao holding.
Možda bi to bilo rješenje!?
Neka Milanović bude Bandić, a Jurčić Ljubičić.
Takav oblik kohabitacije izvrsno je uhodan i SDP, kao i građani, na nj su već odavno svikli.
Doduše, nije baš najpopularniji, ali, jebiga, Milanović je dokaz da populizam i nije na cijeni.

Užasne su to dvojbe i aporije.
Jezive, a nepotrebne.

Ja sam za jednostavniju varijantu: Zoki premijer, Ljubo potpredsjednik vlade.
Ako ni zbog čega drugoga, a ono da Hrvati odrastu i ižive svoj iskonski strah od Jape: mi stalno iznova zahtjevamo nekakvog Oca domovine: sve ozbiljne muževe, Starčevića, Radića, Mačeka, Pavelića, Tita, Tuđmana...

Bože, kak smo mi pametni i mudri, kako zreo narod. Svečani, seriozni ljudi. Stameni kao biste. U Aleji zakašnjelih u Povijest.

Milanović, Zoran Milanović, zato ima posebnu misiju u današnjoj Hrvatskoj!
Kao što je Sanader bogomdan čovjek koji je u ime Hrvatske sa Svijetom razgovarao poliglotski, tako bi Milanović konačno mogao uspostaviti dijalog Vlasti i građana ove zemlje na jeziku koji i mi i on ne samo da razumijemo, nego ga i fluentno govorimo.
Kuiš?



Dajte Ljubi kalkulator i neka računa.
Mada, opet, ja osobno ne vjerujem da bi Hrvatska uopće trebala imati ministre; to je samo suvišan trošak.
Dokazuje to i ova Vlada.
Recimo, kao da je gospodarstvo ove zemlje, sudeći po ministarstvu i ministru, iole značajan resor!?
Ne šalim se. Nisam ironičan. ČPR. Smrtno sam ozbiljan.
Naime, ako je Ivo Sanader pri zdravoj pameti Branka Vukelića u zemlji s 300 000 nezaposlenih mogao imenovati ministrom gospodarstva, onda se plan i program toga ministarstva donosi negdje drugdje a ne u Hrvatskoj. Ja zaista u to čvrsto vjerujem.
Lako je to dokazati:"Branko Vukelić (Karlovac, 9. ožujka 1958.), hrvatski političar, aktualni je ministar gospodarstva, rada i poduzetništva u Vladi Republike Hrvatske. Diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Političku karijeru započeo je u Karlovcu, gdje je najprije bio vijećnik u gradskom vijeću, a potom je bio i gradončelnik Karlovca od 1997. do 2001. godine. Član je HDZ-a, te obnaša visoke stranačke funkcije. Na parlamentarnim izborima 2003. godine izabran je u Hrvatski sabor, međutim zastupnički mandat je stavio u mirovanje, jer je postao mnistrom gospodarstva rada i poduzetništva u Vladi premijera Sanader."
Odgovorite vi sad meni: Mislite li da je Ivo Sanader pijan sastavljao Vladu!? Hiptnotiziran možda? Pod utjecajem psihodelika? Ne, naravno da nije. Ivo Sanader je cool frajer i ne radi nikakve pizdarije. Zna on točno što radi.
Pa zašto je onda diplomirani elektrotehničar i gradonačelnik Karlovca koji ne bi znao razlikovati makroekonomiju od filharmonije postao ministar gospodarstva?
Zato kaj je to bez veze. Svatko bi naime mogao biti ministar gospodarstva.
Jer ovdje ministar u barem jednoj vladi nije bio samo onaj koji je žurio na vlak.
Ta, budimo realni: mi smo suvereni koliko i Disneyland, s tim da imamo manji BDP. Nemojmo se šaliti: o gospodarstvu ove zemlje odlučuje nekakav činovnik drugog razreda u Odsjeku za Rude i Panoniju State Departmentove filijale u Karantaniji, i - ide punch line, ide - upravo je stoga gluparanje oko Jurčića kao gospodarskog čudotvorca vrhunska prijevara ovih izbora: jasno, fantazma, kaj drugo.
Ono što maskira prazno mjesto, temeljnu laž cijele ove situacije: nema razumnog objašnjenja zašto bi Ljubo Jurčić trebao biti premijer ove zemlje, jer ovo jedino racionalno objašnjenje koje sam ja sada ponudio, Ljubo Jurčić ne smije izgovoriti ni u snu!
Nije slučajno da je Jurčićev legitimitet mističan i da počiva na pogodbi s pokojnikom: Jurčić je opunomoćen od strane Viših Sila, on nastupa u ime Zagrobnog, on je ono što sam ja oduvijek htio biti - Ministar onostranog!
Njegova je pozicija i-racionalna, jer se ne može razumjeti razlozima ovoga svijeta; ta, on ima pakt sa svijetom behind the velvet curtain!

Sanader je obavio zadaću s Haagom, a sad sljedi transmisija financijske volje Zapada.
I, tu onda ulijeće Prokurist.
Je li to objašnjenje?
Nije?
E, jebiga, onda nije, ali molim vas da mi samo ne prodajete bozu o kontroverzi hrvatskog gospodarskog trenutka: reindustrijalizacija ili moderna uslužna ekonomija! Kakva silna dilema! Tko bi se toga sjetio: treba li Hrvatska sekundarnu industriju u vrijeme proizvodnje Turbo Limach asortimana u Kini ili nam je neophodno obrazovanje kao projekt i izvoz intelektualnih usluga u nedotupave zemlje regije! Takve je gluposti moguće pričati jedino na televizijama zemalja bivše Jugoslavije. Bože sveti, kakvi to ljudi nastavaju ovu zemlju?
Me English, Nicht versteht. Let's get dancing.

SDP ne bi smio sudjelovati u igrokazima.
Ljubo je u Jamerike, a SDP smišlja oblike kohabitacije: kakav priredba, kakav Pinokio!
Onda će Ljubo, lisn sani, aj vil not tel ju dis tvajs, fingirati genija prispodobivog onom komičaru Markoviću, koji je koncem Jugoslavije prodavao spikicu o 1:7 kao svome iznašašću, a pola je tranzicijske socijalističke Ojrope imalo isti kurs. Of course, ovdje je 7% akademski obrazovanih, pa koji bi kourac itko išta o tome znao, kad Goran Milić ni onda ni sada tu vijest nije objavio. Jer, on objavljuje do te mjere pozitivne vijesti, da je HRT već danas Tv Pink.

S ovom ružičastom mišlju o našoj budućnosti idem ja sad gledati Mad Max Tv.
Pogledat ću nekakav SF.
Možda SFRJ.
Znam, gledao sam to već prije, ali ovo s Partijom i Državom nuka me da obnovim gradivo.



Drugi moj tekst o toj temi počinje bombastično, in medias res, kao metafička poezija:

Zoran Milanović novi je predsjednik SDP-a 4.6.2007.

Po svemu sudeći, Zoran Milanović, u 41. godini života, postat će i premijer Vlade Republike Hrvatske.

Sve ostalo bilo bi nelogično.

1. Iako je Zoran Milanović i sam kazao da će Ljubo Jurčić biti SDP-ov premijerski kandidat, tj. mandatar nove vlade, takva bi situacija iz više razloga bila jednostavno nelogična. Ljubo Jurčić ovdje nije sam po sebi sporan ili na bilo koji način upitan: odmaknimo se od konkretnog čovjeka, od imena i prezimena, od Jurčićevih kompetenci, i razmišljajmo striktno načelno: sporan je nečin legitimacije bilo koga tko bi na ovako, neznano kako došao u poziciju sastavljati Vladu Republike Hrvatske! Jer, što to politički legitimira takvog mandatara? Jedino naime u slučaju koji je već sada sasvim nezamisliv, a taj je da Ljubo Jurčić bude nositelj SDP-ovih izbornih lista, Jurčić a ne Milanović može biti mandatar za sastav SDP-ove nove Vlade! Što bi inače legitimiralo Ljubu Jurčića kao premijera? Pobjeda SDP-a na parlamentarnim izborima? Da, ali riječ je uvijek o nekom konkretnom SDP-u: SDP na čelu s Milanovićem nije SDP na čelu s Bandićem, mislili su ponajprije socijaldemokrati, pa zašto bi onda drukčije mislio bilo tko u ovoj državi?!

2. Jurčićev je legitimitet mistične prirode: Jurčić i Račan imali su nekakav dogovor, Račan je nažalost umro, i nitko živ osim Jurčića ne može kazati o kakvom je dogovoru bilo govora, a i da može, koga to zapravo zanima osim povijesničare!? Kakva je to mistička legitimacija u jednom demokratskom društvu? Ima li Jurčić SDP-ov mandat za sastav nove vlade? Ili su mu taj mandat povjerili građani na demokratskim izborima? Ne. Svega toga nema. Postoji nekakav privatan dogovor između Jurčića i Račana, ali, Hrvatska je republika, a republika je res publica, javna stvar, a ne cosa nostra, naša privatna stvar! Dakle, želi li na bilo koji način demokratski legitimirati svoju poziciju, Jurčić ne može čak ni kazati: Evo, osim s Račanom, dogovorio sam se i s Milanovićem! Takvi privatni dogovori u demokratskim društvima nemaju ama baš nikakvu važnost ni legitimitet, a kamoli legalitet! Jer, sve da SDP pod Milanovićem i dobije mandat za sastav nove vlade, to još uvijek ne znači da ga Milanović može uokolo nuditi u skladu sa svojim privatnim interesima, nahođenjima i osobnom raspoloženju! Jasno, Milanoviću to zasigurno ne bi palo na pamet: naime, nakon što je na izborima dobio stranački legitimitet prvog čovjeka SDP-a, u slučaju izborne pobjede na parlamentarnim izborima, Milanović ne bi mogao građanima ove zemlje naprasno i naprosto kazati: Čujte, evo ja doduše jesam onaj za koga su glasali i SDP-ovo članstvo i većina građana Republike Hrvatske, ali, znate, mi imamo privatan dogovor da premijer ne budem ja, nego jedan drugi čovjek za kojega vam jamčim da je odličan tip! Da je Ljubo Jurčić odličan tip mogu jamčiti i ja, jer ga poznajem i privatno i, mislim, dovoljno dobro da to mogu i javno kazati, ali, to što ja jamčim građanima ove zemlje zaista ne mora značiti nikome ama baš ništa! Imamo izbore, pa neka građani odluče sami.

3. Jurčić čak ne može kazati: Dogovorio sam se s SDP-om! Naime, to bi bio pad u preddemokratsko razdoblje supremacije partije nad državom i njenim institucijama! U Hrvatskoj postoji jasna, decidirana izborna demokratska procedura, i nikakvi oblici partikularnih apartnih partijskih dogovora mimo i izvan te procedure nemaju nikakvu vrijednost ni važenje! Ta, zar smo u državi u kojoj se vjeruje da je Partija iznad Države, jer ova naprosto odumire? Ne samo da vjerujem, nego znam da to SDP kao partija više ne misli, da to nije ta Partija! Štoviše, upravo izborom Milanovića za predsjednika, SDP, koji takvom Partijom nije bio već za Račana, danas postaje uistinu modernom socijaldemokratskom partijom, kojoj ovakvi gafovi zaista nisu potrebni. Na izborima će građani glasovati za SDP-ovu ili neku drugu listu, logično je da nositelj te liste bude budući premijer ove zemlje u slučaju da SDP odnese izbornu pobjedu, i, to je sve: nikakve unutarpartijske zakletve i obećanja nikome ništa ne znače izvan ove normalne, uhodane demokratske proceduralne forme.

4. Pobjedi li Milanović kao nositelj SDP-ovih izbornih lista Hrvatsku demokratsku zajednicu s Ivom Sanaderom na čelu, bilo bi i nenormalno, a ne samo nelogično tražiti od Milanovića da ustupi svoje lidersko mijesto bilo kome drugom! Ponavljam, to nema veze s Ljubom Jurčićem! Ovaj argument zapravo pokazuje do koje to mjere nema veze s LJubom Jurčićem: ta pobjeda, naime, bila bi uvelike pobjeda Zorana Milanovića! Drugim riječima: nakon što je članstvo SDP-a većinski i s aklamacijom izabralo Milanovića za novoga šefa stranke, odluče li se građani za SDP pod Milanovićevim vodstvom, svima će biti jasno da je riječ i o Milanovićevoj osobnoj pobjedi nad Ivom Sanaderom - ne radi se tu tek o tzv. personaliziranim kampanjama, nego je naprosto riječ o povjerenju koje bi elektorat ukazao Zoranu Milanoviću kao novom predsjedniku socijaldemokratske partije! U tom slučaju Milanović ne bi čak ni smio prepuštati mandat za sastav Vlade bilo kome drugom! Jer, sasvim bi bilo jasno da građani na čelu Vlade žele njega, a ne nekog drugog.

Sve u svemu, Zoran Milanović zaista nema potrebu prepuštati ulogu i mjesto premijera nekom drugom, pa ni Ljubi Jurčiću.
Što bi Zoran Milanović, da u pola godine dva puta pobjedi, prvo u SDP-u a onda i na parlamentarnim izborima, zapravo trebao raditi prepustivši premijersko mjesto Ljubi Jurčiću?
Što bi trebao biti? Predsjednik Sabora? Predsjednik SDP-ovog kluba zastupnika?
Ili bi trebao sjediti na Iblerovom trgu i u ime Partije korigirati premijera države?
Što to znači da bi Milanović kao pobjednik na parlamentarnim izborima morao omogućiti političke uvjete da Jurčić vodi zemlju?
Znači li to da Milanović ne zna voditi Vladu ove zemlje? Zar to misle članovi SDP-a? Mislim da im to nije ni na kraj pameti!
Što bi to značilo da Milanović kao premijer ne zna donositi one odluke koje bi Ljubo Jurčić kao ekonomist i gospodarstvenik znao donijeti? O čemu se radi? Zar je politika ove zemlje svodiva na par gospodarskih problema koji preostaju nakon što se izvrši agenda artikulirana na visokim međunarodnim adresama MMF-a ili Svjetske banke! Je li dakle najviša državna egzekutiva Hrvatske samo transmisija volje inozemnih monitoringa?
Jasno je da je posao Vlade RH nešto više od toga i da nije bezostatno svodiv na kontroverze oko oporezivanja realizirane kapitalne dobiti ili reindustrijalizacije Hrvatske.
Ovakve tendence, uostalom, postoje u Hrvatskoj odavno.
Zna se i adresa koja ih promovira. Prije samo par godina Ljubo Jurčić se zvao Mladen Vedriš.
Od 2000-te naovamo ta su nastojanja stalno prisutan napor da se mimo demokratske procedure i volje građana uspostavi nekakva dogovorna, fantomska tehnička vlada, navodno ustanovljena po meritokratskom kriteriju, a zapravo vlada nove hrvatske oligarhije koja bi izražavala jedino i samo interes kapitala zabrinutog za okolnosti propitivanja vlastitog porijekla!
Poruka koju se želi uputiti građanima zapravo je pralaž našeg društva: tvrdi se time da Hrvatska zapravo nema bitnih političkih problema, nego je jedan jedini problem gorući, a taj je gospodarstveni: kako da i isključeni žive bolje!
Politički su problemi već riješeni: još samo ovaj mandat i socijalna je stratifikacija dovršena, moć je distribuirana i hijerarhija je za duga vremena ustanovljena i zadana! Tko je jamio, jamio je! Ostali su isključeni iz političkog života zemlje, i sve je samo sada do toga da se nađu gospodarske recepture podizanja standarda života depriviranih!
Uostalom, to se danas traži i od SDP-a kao stranke u cjelini! To je smisao tog zahtjeva za neoliberalnim redizajnom stranke: od SDP-a se ultimativno traži jasno i nedvosmisleno očitovanje da neće sankcionirati privatizacijski kriminal, jer da bi to pomelo ionako krhko hrvatsko poduzetništvo i tek stasali kapitalizam!

To je smisao licemjernog zahtjeva koji je izravno stavljen i pred samog Zorana Milanovića.
Razgovor koji je sa Zoranom Milanovićem bio vođen na temu navodnog prijateljstva s famoznim Franjom Turekom, imao je upravo taj smisao, i u tom je smislu taj razgovor metafora budućnosti Zorana Milanovića i socijaldemokracije u ovoj zemlji: jedini stvarni posao Zorana Milanovića i SDP-a, zapravo je takav zahtjev kao i njegovog podnosioca dovesti u pitanje!
Nikakva moderna socijaldemokracija ili Hrvatska kao moderna demokratska zemlja socijalne pravednosti naime nije moguća sve dok kapital stečen privatizacijskim bezakonjem uvjetuje presudne političke procese ove zemlje.
Tu su poruku izborom Zorana Milanovića za predsjednika partije članovi konvencije SDP-a uputili Hrvatskoj javnosti: izborom neokaljanog, čistog čovjeka za nekorumpiranu, poštenu budućnost Hrvatske.
Osnovno je pitanje današnje Hrvatske: Je li Zoran Milanović sam razumio tu poruku, poruku koju svima nama prenosi?
Razumije li Zoran Milanović, drugim riječima, koju on to poruku alegorizira?
Shvaća li što njegov izbor znači?
Sasvim je pošteno i primjereno Zoranu Milanoviću pružiti sada dovoljno vremena - a to znači i par godina bez obzira na ishod ovogodišnjih parlamentarnih izbora i nestrpljenje SDP-ovaca da preuzmu vlast! - da rekonceptualizira socijaldemokratsku stranku Hrvatske, ali i socijaldemokraciju u Hrvatskoj, da pokaže kako je jasno razumio poruku koju u ime svojih stranačkih drugova prenosi i nosi ostatku zemlje.
To je poruka o nužnosti modernizacije i SDP-a i Hrvatske, ali upravo u smislu suprotnom zahtjevu navodnog neoliberalnog lib-lab redizajna (koji to uostalom ionako nije): socijaldemokracija u ovoj zemlji što prije mora rehabilitirati vrijednosti svojstvene socijalizmu njemačkog ili skandinavskog tipa, pa, ako se već želi, i onoga u nasljeđu radničkog samoupravljanja što nikako nije smjelo biti s bačeno skupa s prljavom vodom komunističkog epohalnog projekta.
Kad se SDP i Hrvatska prestanu sramiti pa čak i strašiti riječi socijalizam, SDP će vrlo jasno znati što mu je za činiti.
Samo i jedino tako SDP od Hrvatske može napraviti i pravnu državu!

Na kraju, to je jedina poruka koju ovaj dečko, zaista u najboljim godinama, samim sobom nosi: evo, tu je pred nama netko tko ništa nije ukrao, šef je stranke koja bi trebala skrbiti oko socijaldemokracije, i ako oni konačno ne uspostave Hrvatsku kao državu vladavine prava i pravnu državu, iz ove je zemlje onda jedino još moguće - emigrirati!

Tako ja shvaćam Zorana Milanovića.
Očito najozbiljnije kako građanin ove zemlje nekog političara može shvatiti.
Puno očekujem, previše?
Zaboga, ne!
To da ne živim u mafiokratskoj državi, pa to je minimum očekivanja pristojnog građanina bilo koje uljuđene države, zaboga!
Naravno, to je najviše što bilo koji čovjek u ovom naraštaju za ovu zemlju može bilo poželjeti, bilo učiniti.
Iako bih volio da je Hrvatska u EU od datuma kad je u to društvo primljena i Slovenija, puno mi je važnije da Zoran Milanović kao premijer Vlade RH pokuša ovu zemlju učiniti pravnom državom.
Hoće li kao potpredsjednik Vlade za gospodarstvo Ljubo Jurčić rast BDP-a dovesti u drugoj godini mandata na 9% itekako je značajno, ali, meni osobno, manje važno od onog prvog desiderata.

Jasno, postoji nekakva vražja dijalektika između bogatstva i demokracije, između pravde i imetka, ali, zar smo doista toliko siromašni da moramo biti lopovi?

Zoranu Milanoviću, unatoč privatnim afinitetima ili usprkos njih, nisam ni pomogao ni odmogao u usponu do stranačkoga vrha; za razliku od hvalisavaca koji se već jagme za Milanovićevu naklonost, razmećući se time da su oni odvajkada znali da će Milanović biti Račanov nasljednik, ja sam Milanoviću pružio taman onoliko šanse koliko i drugima: jednake šanse, naime!
U tome je bio sav moj posao, i to i jest najteži posao koji sam mogao obaviti.

Zoran Milanović sada mora učiniti na vlas isto: mora pokušati napraviti zemlju u kojoj ljudi imaju jednake šanse.
To Hrvatska, nažalost, danas ni izbliza nije.

Znači li to ova pobjednička maksima "nema predaje, nema prijevare", Zoki?