NEMANJA: SMIRENOUMLJE

četvrtak, 08.11.2007.

DER TOD IN VENEDIG

Fűr Wladyslaw Moes

Ova slika mladog glumca, sluti smrt dobar dobar film, a knjiga tek...raspadajuće ozračje, strahovi. Odkuda odjednom svima takve asocijacije? ... Jedina bih ja imala pravo i privilegiju raspadanja. Vi se samo igrate na rubu.
Odmak 08.11.2007. 00:33

Image and video hosting by TinyPic

Odmak, svaki čovjek na svakom mjestu u svako vrijeme ima pravo na raspadanje!
Mi smo naprosto dekadenti, ali to ne iscrpljuje našu definiciju: mi mislimo da je i sama Priroda dekadentna, smrtonosna i usmrćujuća, jer ako je nešto navlastito naravno, onda je to izvjesna smrt i rasapadanje, te je tako naša dekadenca sasvim prirodna: mi se raspadamo u sudelovanju z naravo! Raditi u skladu s prirodom znači surađivati na svojoj propasti! Ovaj stav nije ciničan, moderan, pače je kiničan, arhajski: starodrevan, krepak stav neposrednog uvida u neskrivenu bit fizisa: priroda je čedomorka: umirati počinjemo pri rađanju!
Ponavljam: takva prirodna dekadenca shvaćena kao dekadentnost prirode per se ni izbliza ne iscrpljuje delikatnost naše osebujnosti: mi smo maniristički ljudi, duše u kojima djeluje deus ex machina te stoga umjesto psihologije posjeduju parapsihologiju: ljudi bez duše, ukratko, bića koja se pravdaju s onim neumitnim, melodramatična bića infinitezimalnog odgađanja neminovnog - kraja, naime. Mi bismo da produžimo život ad infinitum, i odatle to mučaljivo raspadanje kao simptom života onkraj prirodnoga roka trajanja. Većina nas odavno bi umrla (od dosade) da nije suvremene farmakopeje, konzervansa!
Samo nas (al)kemija drži na životu.
U tom smislu mi smo Inner Sanctum vrlog novog svijeta: njegovi Magi!
Naša je magija tehnika, a naše osnovno oruđe RC: mi sve, nadasve političke procese, ravnamo uz pomoć daljinskog upravljača. Tradicionalno je shvaćanje morala ovdje anakrono i neprimjereno: promijeniti u trenu program neke partije ili televizije, nama je čas posla, tek nježan pritisak na dugme. I naša Finalna Solucija računa na jedno jedino dugme - ono na Doomsday Machine. Zbiljska mogućnost konačnoga kraja svijeta, ultimativna je potencija i krajnja stvarnost našega naraštaja. Mi možda ne možemo baš sve stvoriti, ali već sada možemo sve razoriti. Bez skurpula, bez žaljenja, bez kajanja: bezbrižno! Apocalipse now!
Kužni je scirocco vjetar Venecije i mi jedrima punim južine brodimo prema konačnom brodolomu, protiv struje, prema Izvoru.
Ali, ni tu nema nikakve izvjesnosti:
One short sleep past, we wake eternally,
And Death shall be no more ; Death, thou shalt die.
Drugim riječima, a što ako je smrtno ozbiljni Donne u pravu?
Što ako raspadanja nema, ili, kako bi to prokleti Augustin smislio, ako je ono vječno?

Image and video hosting by TinyPic

2. POVRATAK NA IZVOR

Naivnost stava da je "sve već rečeno" ogleda se u nepromišljenoj pretpostavci da je jednom prije postojalo vrijeme kada nije bilo tako. Međutim, ukoliko se ta pretpostavka podvrgne ispitivanju, pokazuje se naprotiv da je zapravo sve oduvijek bilo rečeno, pa se post-moderna situacija tako pokazuje kao lažna. Ne radi se o tome da krilatica postmodernizma nije točna, već o tome da je ona uvijek bila točna, pa je zato lažna. Već je i Homer pisao pod pretpostavkom da je sve već rečeno. Ovdje treba biti radikalan: kada se pojavilo pismo, i tada je sve već bilo rečeno, ili, drugačije rečeno, sama je pismenost znak da je sve već rečeno. Uopće se ništa ne bi moglo reći, kada sve već ne bi bilo rečeno.
ORIGINALNOST se obično shvaća kao neka produkcija posebnosti i izobličenja, ali to je zapravo put u lošu beskonačnost. Jer što je originalnost? Originalnost je, kao što sama riječ kaže, POVRATAK NA IZVOR, a izvor nam je svima zajednički. To je ishodišna točka tumačenja "Srca tame", jer je protagonistovo putovanje u srce neistraženog kontinenta između ostaloga – i prije svega – i povratak na izvor. "Srce tame" je zato nulta točka pripovijedanja, a sve ostale priče samo varijacije na temu. "Srce tame" je tamna komora subjektivnosti, CAMERA OBSCURA svog djelovanja, ono što samom subjektu mora ostati skriveno da bi on uopće mogao funkcionirati kao subjekt. Budući da je slika stvarnosti u tamnoj komori izokrenuta, cijela metafora dobro korespondira sa Hegelovom tezom da je filozofija "izokrenuti svijet". Nije nikakvo čudo da je Orson Welles prvobitno htio ekranizirati upravo Conradovu novelu, ali je umjesto toga snimio "Kanea". "Kane" je ista priča, samo malo drukčija. Umjesto Kurtza Kane.

Peđa

Image and video hosting by TinyPic

Sailing to Byzantium

William Butler Yeats

That is no country for old men. The young
In one another's arms, birds in the trees
- Those dying generations - at their song,
The salmon-falls, the mackerel-crowded seas,
Fish, flesh, or fowl, commend all summer long
Whatever is begotten, born, and dies.
Caught in that sensual music all neglect
Monuments of unageing intellect.

An aged man is but a paltry thing,
A tattered coat upon a stick, unless
Soul clap its hands and sing, and louder sing
For every tatter in its mortal dress,
Nor is there singing school but studying
Monuments of its own magnificence;
And therefore I have sailed the seas and come
To the holy city of Byzantium.

O sages standing in God's holy fire
As in the gold mosaic of a wall,
Come from the holy fire, perne in a gyre,
And be the singing-masters of my soul.
Consume my heart away; sick with desire
And fastened to a dying animal
It knows not what it is; and gather me
Into the artifice of eternity.

Once out of nature I shall never take
My bodily form from any natural thing,
But such a form as Grecian goldsmiths make
Of hammered gold and gold enamelling
To keep a drowsy Emperor awake;
Or set upon a golden bough to sing
To lords and ladies of Byzantium
- 06:43 - Komentari (22) - Isprintaj - #


View My Stats