NEMANJA: SMIRENOUMLJE

happy

HALLOWEEN

Svi sveti: Kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi biti oživljeni

»Kao što Isus umre i uskrsnu, tako će i Bog i one koji usnuše u Isusu privesti zajedno s njime. I kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni« - kaže ulazna pjesma mise spomena svih vjernih mrtvih koji u novije doba praktički obuhvaća i svetkovinu Svih svetih i Dušni dan.
Obilazeći grobove svojih najmilijih, kiteći ih cvijećem ili vijencima te paleći svijeće, vjernici ne iskazuju samo na vanjski način svoju pažnju i ljubav prema svojima nego time također znakovito ističu znakove života te na taj način potvrđuju svoju povezanost sa svojima koji za njih nisu samo prošlost nego su za njih i sada živi u nedokučivom vječnom svijetu.
Svetkovina Svih svetih u prvi plan stavlja i svima u svijest doziva najbolje sinove i kćeri svih naroda čitavoga roda ljudskoga te potiče ljude sadašnjih naraštaja da ne prestanu težiti da budu bolji, savršeniji, čovječniji, uspješniji - jednom riječju svetiji.
Crkva, stavljajući u prvi plan proslavljene i svete sinove i kćeri, potiče sve vjernike i sve ljude dobre volje da se u susretu sa svojima nad njihovim grobovima ili pred križevima koji nadomještaju grobove onih za koje se ne zna gdje su pokopani, spominju onoga lijepoga, dobroga, plemenitoga, uspješnoga i blagoslovljenoga u zemaljskom životu onih koji su otišli pred nama.
I molitvena povezanost s pokojnima, osim što je izričaj vjere suvremenih vjernika u uskrsnuće i život vječni, također je način potvrđivanja da želimo dobro našim najbližima i nakon što su prešli u vječnost, te se i na taj način potvrđujemo kao ljudi dobre volje.



Ines Grbić

RAZGOVOR: Bernard McGinn, stručnjak povijesne teologije i povijesti kršćanstva

Mistika je čovjekova svjesnost povezanosti s Bogom

Dr. Bernard McGinn, istaknuti američki teolog laik, jedan je od najvećih i priznatih svjetskih proučavatelja kršćanske mistike. U bogatoj akademskoj karijeri (od 2003. godine je profesor emeritus) 35 godina je predavao povijesnu teologiju i povijest kršćanstva na Teološkom studiju Sveučilišta u Chichagu. I u mirovini predaje na raznim sveučilištima i diljem svijeta aktivno sudjeluje na simpozijima o mistici i njezinu odnosu prema prošlosti i sadašnjosti. Studirao je teologiju na Gregorijani u Rimu. Autor je 17 knjiga, brojnih djela o povijesti kršćanstva i kršćanske misli, urednik 11 izdanja, član i predsjednik različitih akademskih društava. Njegov veliki autorski projekt je jedinstvena zbirka od pet tomova »Povijest kršćanskog misticizma na Zapadu«, s generalnim nazivom: »Prisutnost Boga«, a prva tri dijela govore o podrijetlu, razvoju i procvatu mistike. Za nedavnog sudjelovanja na međunarodnom simpoziju o kršćanskoj, karmelskoj mistici u karmelu sv. Ilije na Buškom jezeru u BiH, rado je pristao čitateljima Glasa Koncila pojasniti pojam mistike i predrasude koje prate tu duhovnost kršćanske tradicije.

Iskustvo nije samo senzacija, osjećaj

Kako tumačite činjenicu da izraz »mistično iskustvo« prije 20. st. nije bio u uporabi kršćanskih mistika?

McGinn: Kršćanski mistici rabili su pojam »iskustvo« prije puno vremena. Bernard de Clairvaux u 12. st. naglašavao je potrebu iskustva. I slavlja je počinjao riječima: »Danas ćemo čitati u Knjizi iskustva.« Ali kršćanski mistici nikad nisu govorili o mističnom iskustvu. Govorili su o iskustvu Boga, kontemplaciji, rabili su pojam »mistika« govoreći o svojoj nutarnjoj stvarnosti poznavanja Boga. Govorili su o mističnoj teologiji, poput Terezije Avilske, ili o mističnoj interpretaciji Pisma. Pojam »mistično iskustvo« je suvremeni pojam koji se koristi u naobrazbi i učenju 19/20. st. Mislim da treba istražiti načine na koji su kršćanski mistici koristili pojam »iskustvo«, imajući na umu da je »mistično iskustvo« suvremeni pojam. Iskustvo je jako važno, no ono što su mistici prošlosti, Bernard de Clairvaux, Terezija Avilska, Meister Eckhart i mnogi drugi mislili pod time, nije bilo sasvim isto onome što mi smatramo pod pojmom »iskustvo«. Mnogi danas misle da je iskustvo samo senzacija, osjećaj. A mistici prošlosti pojmu »iskustvo« davali su puno šire, dalekosežnije značenje, u smislu direktnog kontakta s Bogom, svijesti o Bogu. To ih je i vodilo istinama kojima su stremili i nastojali ih ostvariti: činima ljubavi koje su iskazivali i odlukama koje su donosili. To je razlog zbog kojeg preferiram pojam »svjesnost«, jer sve što radimo: razmišljanje, djela ljubavi i odlučivanja, jesu djela svijesti. To su čini unutar kojih je osoba kao subjekt svjesna sebe i nečega. Zato mislim da je »mistična svijest« bolji pojam od mističnog iskustva. Ne kažem da nije korektno koristiti i pojam »iskustvo«, ali to često ljude ograničava na nešto što je senzacija, osjećaj. A to nije ono što mistici žele. Oni mogu imati senzacije, osjećaj Boga, ali imaju i misli o Bogu, djela ljubavi, oni donose odluke koje obuhvaćaju njihov cijeli život, ne samo osjećaj.

Mistika kaže da je Bog svagdje

Je li suvremeni svijet pojmu »mistično iskustvo« dao karakteristiku ekskluzivnog? Može li se reći da je to stavljeno na višu razinu smatrajući da ne može biti blisko »običnim ljudima«?

McGinn: Da. To je druga jako važna stvar. Kad ljudi danas govore o mističnom iskustvu Terezije Avilske i ostalih, često misle: to je nešto posebno. To su vizije, slušanje Božjeg glasa. »Meni se to nikad ne događa, a to je mistično iskustvo.« Ali to nije ono što mistika kaže. Mistika kaže da su njihova svijest o Bogu i iskustvo Boga nešto što može biti pronađeno, doživljeno u svakodnevnom životu i uobičajenim činima svijesti. Kao što je to nekad i u posebnim darovima, poput vizija.

Primjer je engleska mističarka iz 14. st. Julian of Norwich. Bila je na samrti, a Bog joj je dao ozbiljne vizije Krista na križu. Onda se oporavila i poslije je meditirala tu viziju, nije ih više primala. Njoj su vizije bile važne i pomogle. Ali bit je voljeti Boga. Ona kaže da ljudi koji vole Boga ne trebaju vizije, te da mnogi kršćani koji nikad nisu imali vizije vole Boga više od nje. Ona traži da ljudi nađu Boga u svakodnevnom životu i uobičajenim iskustvima. Ako želimo koristiti taj pojam, možemo, ali pritom ne misleći da se direktno naći Boga, što je za mene bit misticizma, mora dogoditi kroz neke osobite događaje koje nemamo. Majstor Eckhart, veliki njemački mistik iz 14. st., također je bio vrlo sumnjiv prema vizijama, i Ivan od Križa, o čemu jasno govori. Eckhart kaže da se Boga može naći bilo gdje. Kaže, ako misliš da Boga nalaziš više u crkvi nego u štali gdje radiš svoj posao, to je kao da »upakiraš« Boga, sakriješ ga u ormar. Jer Bog je prisutan svagdje: u crkvi, ali i u štali, kuhinji, na radnom mjestu. Bog je prisutan.

Što bi na to rekli liturgičari? Kako tu činjenicu »pomiriti« s govorom o sakralnom prostoru i crkvi kao Božjem hramu, svetištu gdje je na osobit način euharistijski uprisutnjen?

McGinn: Eckhart, Bernard de Clairvaux, Terezija Avilska i drugi veliki crkveni ljudi bili su religiozni i puno su vremena provodili u crkvi, molitvi, liturgiji. Molitva i liturgija su im pomogli da svoju pažnju usmjere na Boga i koncentriraju se na njega koji je tamo stvarno prisutan. Ali nisu mislili da se Bog može naći samo u crkvi. Danas toliki griješe kad kažu da je Bog samo u crkvi: »Kad idem u crkvu, bit ću s Bogom.« Mistika kaže da je Bog svagdje. Bog je prisutan u crkvi i liturgiji, ali kad napustimo crkvu, kad odemo iz crkve, Bog je i tamo. Na kraju mise svećenik kaže: »Idi...« Idi, širi i shvati Božju prisutnost u svijetu. Dakle, poruka mistike je ne učiniti crkvu i liturgiju manje važnom, umanjiti njezino značenje, nego prepoznati da je Bog, koji je na poseban način prisutan u liturgiji, prisutan i u svemu drugome što radimo. Liturgija je tako »dizajnirana« da nas treba podsjetiti da je Bog prisutan u svim aktivnostima našeg života. To je, naravno, teško shvatiti. Zaposleni smo, pozornost nam odvraćaju druge stvari. No poruka mistika je pokušati shvatiti da je u svakoj aktivnosti prisutnost Boga. Jako direktna prisutnost.

Ujedinjeni smo u jedno Kristovo tijelo

Kako tumačite često citiranu misao Karla Rahnera da će kršćani 21. st. biti mistici ili ih neće biti. Može li se reći da je misticizam poput samog bivanja, bîti kršćanstva?

McGinn: Svi su kršćani pozvani biti mistici. U određenom smislu već jesu mistici jer su postali jedno s Kristom u krštenju. Kršćanski misticizam je ukorijenjen u naše jedinstvo s Kristom u krštenju. Mistični život postaje sve veća realizacija, praksa i življenje svijesti o jedinstvu kojeg imamo u Kristu. To je prepoznavanje duboke dimenzije. Pridjev »mysticus« znači skriveni. A naše jedinstvo s Kristom je skriveno u našim dušama, u krštenju kojeg smo primili. Dakle, to prepoznavanje postaje svjesno činjenice da smo jedno s Kristom, ujedinjeni s Kristom u krštenju. Življenje tog jedinstva je izražavati ga sve više i jasnije u našem životu. Kad veliki njemački teolog Rahner kaže da će kršćanin budućnosti biti mistik ili neće uopće biti kršćanin, mislim da izražava upravo tu istinu - da će kršćanin budućnosti biti onaj tko će shvatiti da je jedinstvo s Kristom bit, srž kršćanstva. No, mnogo ljudi to ne prepoznaje. Oni su kršćani »po službi«. Misticizam, kako ga ja razumijem, jest shvatiti da to nije služba nego bit, žila kucavica, skriveno značenje o tome što je jedinstvo koje nam je Bog već dao. I daje nam ga sve više, s obzirom na to koliko prepoznajemo i živimo na temeljima prepoznavanja tog jedinstva. Mistika nije stvar posebnog iskustva, nego stvar nove svjesnosti, dubljeg osvještavanja onog što već imamo, što postoji: dar koji imamo, dan nam je milošću, počinjući s milošću krštenja, čime smo ujedinjeni u jedno Kristovo tijelo.

Dakle i vjernik koji predano živi pučku pobožnost može živjeti sadržaj pojma »mistika«?

McGinn: Nije riječ samo o ljudima koji žive neki poseban religiozni život. Nego svi kršćani, i predani pučkoj pobožnosti, koji pokušavaju živjeti što dublje svoje jedinstvo s Kristom, to je poenta, što dublje, sudjeluju u misticizmu. Gledamo na neke osobe kao velike mistike: Terezija Avilska, Ivan od Križa, sv. Augustin, Bernard de Clairvaux. Oni su veliki učitelji i vođe, ali to ne isključuje činjenicu da svi kršćani, koji dublje žive kršćanski život, pa i ljudi bez mnogo naobrazbe, sudjeluju u dubokom jedinstvu koje su primili u krštenju i izražavaju ga u svom životu. Možda oni o tome ne mogu pisati na način kako je to činila Terezija Avilska, ali oni su u nekom smislu mistici. Akademskim rječnikom, misticizam je poznavanje, postojanje analogija. Različiti ljudi sudjeluju u tome na različite načine. Postoji neki veliki mistični učitelj koji je bio ekspert, no ima i drugih koji su još učili i radili na tome. I oni sudjeluju u mističnom životu.

Odnos mistika prema drugima

Često se misli da je misticizam usko i strogo povezan s osobnim iskustvom pojedinca, bez utjecaja na druge. Je li u javnosti zanemarena ta »pastoralna dimenzija« misticizma, potreba da ga se komunicira drugima?

McGinn: Mnogi misle da misticizam uključuje privatne senzacije, da je to nečije osobno iskustvo, posebna vizija, osobita radost. Ali to nije učenje velikih kršćanskih mistika. Njihovo učenje je uvijek ukorijenjeno u život Crkve. To se događa nekom kao osobi, ali to nije sebično, individualno. To se događa samo u kontekstu članstva u Crkvi i naše ukorijenjenosti u Krista po krštenju. To nas proziva, zove da pomognemo i podijelimo s drugima kako živjeti jedinstvo s Bogom. Veliki mistici bili su veliki komunikatori, pisci. Od očeva Crkve, poput sv. Augustina, preko karmelićana do modernog vremena. Oni su veliki učitelji jer se osjećaju pozvani dijeliti to i često kažu da im je Bog rekao kako to trebaju podijeliti s drugima. To je jako važno shvatiti.

Zatim, svi su mistici insistirali da njihova ljubav prema Bogu mora uključiti ljubav prema bližnjemu. To ne može biti odvojeno. Ne možemo voljeti Boga a odbaciti bližnjeg. Ivan od Križa kaže: ako je naš bližnji u potrebi, moramo prekinuti s kontemplacijom da bismo mu pomogli i našli Boga u bližnjemu na poseban, još i veći način. To su ponavljali svi kršćanski mistici, da je aktivna ljubav prema bližnjemu način da shvatimo ljubav Boga. Ako je netko u stanju molitve te usmjerava pozornost prema Bogu, a odjednom je pozvan pomoći susjedu u ime kršćanske ljubavi, to je iznimna obveza. Izvršavajući je, u tim djelima ljubavi Boga susreće direktno.

Cilj je uvijek biti uključen u zajednicu

Možete li pojasniti tvrdnju da mistici nisu bili koncentrirani na sebe ili svoje autobiografije; nisu htjeli pisati o svojim iskustvima kako bi pokazali što je Bog njima učinio, nego na to koji su plodovi predanja Bogu za svakog, generalno?

McGinn: To je jako važno. Mistika nije sebična niti želi promovirati sebe, nego je od Boga pozvana dijeliti učenje. Terezija Avilska je dobar primjer za to. Ona je počela pisati jer su mistične knjige koje je koristila u samostanu da bi učila sestre bile nestale, zbog inkvizicije koja je zabranila čitanje duhovnih knjiga, a Terezija ih je koristila da pomogne svojim sestrama produbiti mistični život. Terezija je time bila ožalošćena. No Krist joj se objavio i rekao: »Učinit ću tvoj život knjigom.« I to ju je vodilo tome da stvori vlastitu knjigu života, kao svojevrstan vodič za druge. Smatrala je to potrebnim učiniti zbog situacije i jer joj je Krist rekao da će tako biti. Nije to učinila da bi bila više poznata ili da bi se zbog toga dobro osjećala. To je učinila zbog potrebe učenja mistične istine. I uz pomoć njezina ispovjednika sve je bilo odobreno, nadaleko čitano, a čitano je i danas, kao primjer dubokog mističnog učenja iz kojeg možemo učiti.

Praktični misticizam?

McGinn: Da. Misticizam po definiciji treba biti praktičan. To nikad nije odvojenost između ljubavi prema Bogu i drugome. Mnogi to ne razumiju i misle da mistici idu na vrhove planine, u pustinje, na odvojena mjesta, da se odvajaju od društva. Mistici se mogu odvojiti na neko vrijeme, koncentrirati svoju pozornost, ali to nije cilj. Cilj je uvijek biti uključen u zajednicu, naći ljude i pomoći im. Ako se pogledaju životi velikih mistika, oni su bili jako aktivni. Sv. Terezija Avilska je utemeljila samostane diljem Španjolske, bila je iznimno aktivna. Sv. Augustin, veliki otac Crkve i mistik, aktivni je biskup u Africi u 4. st., uključen u sva crkvena, čak i u politička pitanja te odnose između Crkve i države. I dalje je propovijedao veliku mističnu poruku svojoj kongregaciji.

Je li misticizam jedini način na koji bi kršćanin trebao živjeti svoju duhovnost, religijsku svijest u ovom svijetu, ili postoji »alternativa«?

McGinn: Religija može biti živa i rastuća ako se Boga traži na dublji način i živi iz toga, nalazeći dublju prisutnost Boga koja nam je darovana. To je misticizam. Ali, ne želim neizostavno koristiti riječ koja neke ljude može uznemiriti i reći i: »Moraš biti mistik ili ne možeš biti religiozan.« Ali rekao bih im: Ako namjeravaš biti religiozan, moraš pokušati naći Boga u životu i živjeti iz te svjesnosti o Bogu. Ako mene pitate što to znači, odgovorio bih: Za mene to znači misticizam.

Teologija i mistika

Ako se mistika određuje kao jedinstvo Boga i čovjeka, otkud »napetosti« između teologije i misticizma, odnosno duhovnosti?

McGinn: Dva su pitanja pritom. Jedno je pitanje jedinstva s Bogom. To je centralno za misticizam. Naravno, temeljeno je na Svetom pismu, osobito pisanju sv. Ivana i sv. Pavla. U svojim poslanicama sv. Pavao često govori »biti u Kristu«. To je jedan od njegovih ključnih pojmova, »in Christo«, da smo jedno u Kristu. U Evanđelju sv. Ivana i poslanicama je dubok govor jedinstva. Krist na Posljednjoj večeri moli: »Oče, da svi budu jedno, kao što smo ti i ja jedno.« Dakle, svijest o tome da smo jedno s Bogom je ukorijenjena u Pismu. I to je najvažniji i najbolji način opisivanja duboke svijesti o Bogu koje mistik ostvaruje.

Ali, ima i drugih pojmova koje je mistika koristila da bi opisala direktan kontakt s Bogom. Mistici su govorili o dubokoj kontemplaciji ili o beskonačnoj pretpostavci Boga, jer nikad ne možemo postići statični trenutak. Bog je beskrajan, mi ograničeni. Dakle, postoje i druge forme jezika, pored govora o jedinstvu, »ujedinjenog, dogovorenog« jezika. Jer niti jedan ljudski govor ne može obuhvatiti kontakt s Bogom. Dakle, važni su mistično jedinstvo, kontemplacija, radikalna poslušnost Bogu. Važna je lepeza različitih forma jezika da izrazi misticizam. Zato je to jedan od razloga zbog kojih ne definiram misticizam. Ne želim ga opisati primarno ni u pojmu jedinstva. To je dublja forma prepoznavanja Božje prisutnosti, a često je vidljivo u uporabi pojma »jedinstvo«, jer se to koristi u kršćanskim pismima.

Što se tiče odnosa mističnog učenja i učenja Crkve, to je složeno pitanje. Mistično iskustvo zauzima mjesto u teologiji. U nekim vremenima povijesti kršćanstva crkvene vlasti neke jezične tvrdnje mistika smatrale su opasnima. Prije svega zato što neki mistici govore o svojoj bliskosti Bogu i jedinstvu s Bogom na način da se nekad javlja pitanje ima li razlike između stvorenja i Stvoritelja, između osobe i Boga. Bilo je napetosti, nekad čak i osuda u kršćanskoj povijesti, o nekim aspektima individualnog mističnog učenja. Crkva nikad nije odbacila misticizam, ali je kod određenih formulacija nekih mistika postavljala pitanja. Echkart osobno nije bio osuđen, ali neke izjave iz njegova pisanja jesu, kao heretičke i opasne. Echkart je objasnio te tvrdnje, koje uzete iz konteksta mogu zvučati ekstremno. No promatrane u kontekstu mislim da ne bi bile heretičke ili opasne. Problemi su nastajali zbog posebnog jezika, nikad zbog mistične dimenzije kršćanstva.

U povijesti je postojala podjela između razvoja teologije kao akademske znanosti i duhovnosti kao življenog iskustva, prakse. Gotovo svi veliki katolički teolozi 20. st., Rahner, Von Balthasar, Lonergan, smatrali su da se »raskol« između teologije i duhovnosti treba prevladati. Teologija se ne može vidjeti kao vrsta akademske vježbe, a duhovnost praksa odvojena od teološkog promišljanja i refleksije. Teologija treba biti upućena u duhovnost i mistično znanje, a duhovnost mora imati dobru teološku bazu i biti sposobna izraziti se teološkim jezikom.



Uskrsnuće tijela

Katekizam Katoličke Crkve - nadamo se - prilično jasno tumači što znači vjerovati u uskrsnuće tijela. Tako najprije govori o uskrsnuću ljudi koji su umrli kao o vrhuncu vjere u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga te u Božje stvoriteljsko, spasiteljsko i posvetiteljsko djelo. Tumači također da uskrsnuće znači ustajanje mrtvih na novi život odnosno da će uskrsnuli od mrtvih, kao što je Isus, biti živi zauvijek. Bitno je u ovom nauku uočiti da vjera u uskrsnuće tijela znači zapravo vjeru u uskrsnuće osobe, čitavoga čovjeka koji je sastavljen od duhovne i tjelesne komponente.
Katekizam Katoličke Crkve izričito navodi: »Izričaj 'tijelo' (doslovno 'put', meso) označuje čovjeka u stanju slaboće i smrtnosti. 'Uskrsnuće tijela' znači da poslije smrti neće živjeti samo duša, nego da će i naša 'smrtna tijela' (Rim 8,11) oživjeti.« Drugim riječima, kad doživimo uskrsnuće svoga tijela, doživjet ćemo odnosno iskusit ćemo vječni život, i to kao osobe sa svojim specifičnim i vlastitim identitetom.
Katekizam zatim podsjeća da je Kristovo uskrsnuće model našega uskrsnuća, a o Kristovu uskrsnuću imamo u Evanđeljima zabilježeno iskustvo susreta s uskrsnulim Kristom. Prema tim zabilježenim iskustvima, Isus je nakon smrti i uskrsnuća imao prepoznatljivi lik svoga predsmrtnog ljudskog tijela. Imao je i rane na svome tijelu koje je zadobio u muci - te je apostolima i, posebno, nevjernome Tomi pokazao rane od čavala i ranu od probodenoga boka. Na susretima s apostolima Isus je i jeo - dakle imao je u stanovitom smislu tijelo s nama poznatim fizičkim svojstvima, ali isto tako, a to je zabilježeno naviše mjesta u Evanđeljima, njegovo uskrslo tijelo nije bilo više podložno poznatim fizičkim zakonima jer je među učenike dolazio kroz zatvorena vrata.
Zbog tih iskustava o svojstvima Isusova uskrsla tijela, govori se o »proslavljenom«, »slavnom« ili - kao Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima - »duhovnom tijelu«. I Katekizam Katoličke Crkve jasno kaže navodeći učenje IV. lateranskog koncila: »Tako će isto u njemu (Kristu, op. ur.) 'svi uskrsnuti sa svojim vlastitim tijelima koja sada imaju', samo će to tijelo biti preobraženo u slavno tijelo, u 'tijelo duhovno' (l Kor 15,44).«
Dakle, nećemo u uskrsnuću doživjeti oživljavanje svoga mrtvog tijela poput Lazara, koji je nakon što ga je Isus uskrisio od mrtvih živio određeno vrijeme u ovozemaljskom, raspadljivom tijelu, tijelu koje je potpadalo pod sve poznate fizičke zakone ikoje se u smrti ponovno ugasilo, nego oživljavanje svoga vlastitog tijela u jedan posve nov život, kvalitativno drugačiji, savršeniji, u kojemu više nema raspadljivosti ni smrtnoga gašenja tijela.
Očito je da nam Bog nije objavio svu istinu o uskrsnuću tijela te to ostaje za nas i dalje misterij, otajstvo, stvarnost koja jest, ali koju još ne možemo dokraja shvatiti ni prereći.
No, nije najvažnije pitanje kako? - na koje ne znamo odgovoriti - nego je najvažnija objava da smrt u našem životu nema zadnju riječ, da mi kao osobe ne prestajemo u smrti postojati, te da mi kao osobe u nov, vječni život ulazimo u svojoj cjelovitosti, dakle i kao duhovno i kao tjelesno biće.



Zli duhovi prema sv. Tereziji Avilskoj i sv. Ivanu od Križa

Fr Antonio Moreno OP

U ovim vremenima nije popularno pisati o zlim duhovima. Kako s. Lucien-Mary od sv. Josipa kaže, "remek djelo ovog gospodara opsjena bez sumnje jest to da se predstavi kao da ne egzistira u svijetu gdje tako lako pridobija duše da idu putem kojim on hoće, bez potrebe da se pokazuje – jer ima veliki interes da to ne čini" (95). Njezino opažanje je slično Baudelaireovom dobro poznatom citatu o učinku najdomišaljtijeg đavolskog lukavstva: uvjeravati nas da on ne postoji.
Richard Woods je napisao da je teološka misao težila da protjera sotonu iz središta razmišljanja i propovjedanja. "Možda najuporniji prigovor na postojanje đavla ne dolazi od ateista ili psihologa, kao što bi se moglo očekivati, nego iz redova klera" (93). Papa Pavao VI, međutim, u Zlo koje se naziva đavao kaže da je jedna od najvećih potreba crkve danas da se brani od ovog uosobljenog zla te da je suprotno učenju biblije i crkve odbijati priznavanje postojanja takve realnosti. Joseph de Tonquedec SJ, teolog i službeni egzorcist pariške biskupije, zapaža u djelu "Neki aspekti sotonskog djelovanja u svijetu":
Istina je da su slučajevi potpunog opsjednuća iznimno rijetki, ali pacijenti o kojima ja govorim su nebrojeni. Ne bi bilo opravdano tretirati ih kao opsjednute, zbog svih dokaza koji pokazuju da oni to nisu. S druge strane, oni nisu nepromjenjivi ili nužni mentalni slučajevi koji bi imali neke šanse liječenja preko psihologije. (40)
Problem zlih duhova je još uvijek značajan, a spisi Terezije Avilske i Ivana od Križa o tome su prosvjetljujući. Oboje su iznimni sveci i crkveni naučitelji koji govore o nebrojenim susretima sa zlim duhovima. Oboje su bili dobro poznati, posebno Ivan, po svojim sposobnostima istjerivanja zlih duhova. Kao što Terezija tvrdi, "Ivan od Križa je imao poseban dar istjerivanja zloduha... U Avili ih je mnogo izagnao iz jedne osobe i zapovjedio im u ime Božje da kažu svoja imena i odmah su mu se pokoravali" (Pismo 48.2).

Zlodusi, Terezija i Ivan od križa

Prema Tereziji, đavao uloži više muke da dovede do pada dušu koja prima milosti od Boga u molitvi nego za manje napredne duše. Isto je mišljenje i Ivana od Križa koji kaže da đavao postiže više kroz malo zlo prouzrokovano naprednijoj duši nego za velike štete većini drugih.
Poput dobrog kapetana, sveta duša vodi mnoge u nebo i čini đavlu veliku štetu. Takva posebna ljubav svete duše prema Bogu je dovoljna da đavao pokuša napraviti sve moguće kako bi je doveo do propasti. Zbog toga je i konflikt neprijatniji za takvu dušu nego za onu koja je manje sveta.
Čim je đavao počeo zamjećivati Tereziju, ona je snosila užasne i podle napasti očaja, lažne pozinosti, lažnih pretpostavki, lažnih strahova i napasti da napusti mentalnu (misaonu) molitvu. Ove napasti su dovele mir i ljubav njezine duše prema Bogu u rizik.

Ukazanja zlih duhova

Ivan od Križa u svojim spisima nikad ne upućuje na osobna vanjska ukazanja zloduha. Terezija, međutim, u spisu Moj život opisuje kako joj se đavao prikazivao, ponekad imajući "odvratno obličje; usta mu bijahu užasna. Iz njegova tijela činilo se kao da dolazi veliki plamen koji ne pravi sjenu" (288). Drugom prilikom je vidjela najskrovitijeg malog zloduha, koji je režao kao u očaju zato što je izgubio ono što je pokušavao postići. Također je očima duše vidjela dva zloduha skrivene vanjštine koji su izgledali kao da rogovima opkoljuju vrat svećenika dok je slavio misu. U svom Životu, Terezija opisuje kako je 1550. imala viđenje koje je prenijelo njezinu dušu na mjesto u paklu.
Terezija otkriva da sveta voda, bolje od ičega drugog, ima moć da protjera ove vanjske i vidljive prikaze, primjećujući da su se teolozi složili s njenim iskustvom. Npr. u našem stoljeću Tonquedec kaže da je sveta voda izričito blagoslovljena da udalji od mjesta i osoba koje su njome poškropljene "svu silu neprijatelja i njega samog sa njegovim palim anđelima" (50).
Ova vanjska tjelesna viđenja bila su neobična, čak i za Tereziju, koja primjećuje da nije mogla ništa vidjeti u većini svojih viđenja anđela i zloduha. Tako su njena viđenja zloduha bila uglavnom intelektualne vizije: "rijetko sam ga vidjela u tjelesnom obliku, ali često sam ga viđala bez ikakvog obličja, kao u vrsti vizije koju sam opisala, u kojoj se ne vidi nikakva forma, ali se zna da je objekt prisutan" (292).

Važnost demonskih kušnji

I Terezija i Ivan od Križa ističu važnost demonskih kušnji. Terezija upozorava da su umijeće i lukavsvo koje đavao koristi da odvrati dušu od puta savršenosti užasni. Za Ivana od Križa, đavao je najmoćniji i najprepredeniji neprijatelj, njegove lukavštine su više zbunjujuće nego one od tijela i svijeta. Njega je "najteže razumjeti"; uzrokuje propast velikog broja redovnika koji krenu putem života savršenosti i nikakva ljudska moć ne može se s njim uporediti (Duhovni spjev, 431).
Đavao vara, zasljepljuje, podmićuje i zavodi. Đavolske napasti su uobičajeno iskustvo ljudske naravi. Za Tonquedeca, on je napasnik, zavodnik, nadahnitelj zlih djela. Ubojstvo, mržnja i laganje su njegova "djela". On je "otac" ubojstava i općenito svih grijeha. Woods vjeruje da suvremeno i povijesno iskustvo reafirmira važnost uloge demonskoga u duhovnoj evoluciji čovječanstva. On dodaje: "Očito dobro organizirane sotonske sekte postoje diljem Amerike, a neke od njih su u neku ruku barem poročne ili čak ubilačke" (100).
Ali đavao nije jedini uzrok naših grijeha, kao što primjećuje sv. Toma Akvinski u Summa Theologiae, kao i Terezija u svojoj knjizi Temelji. Po Tereziji, naša vlastita nastrana nagnuća i loša raspoloženja, posebno ako patimo od melankolije – također nam prouzrokuju mnogo zla (§ 4, br. 2). "Melankolija" je bio izraz koji se prije koristio za opisivanje neuroza. Međutim, treba reći da je đavao indirektno uzročnik svih naših padova koji proistječu iz naše naravi u smislu da je kao posljedicu iskonskog grijeha đavao uveo nered i požudu u ljudsku prirodu.

Đavao i slabost ljudske prirode

Moramo shvatiti da su zlodusi čista intelektualna, a ne racionalna bića poput nas. Posjeduju superiornono znanje o našim slabostima i sklonostima koje koriste da nas iskušavaju. Terezija je svjesna da "đavao veoma dobro zna iskoristiti prednost zbog naše naravi i malog razumijevanja" (Pismo Izabeli od sv. Jeronima i Mariji od Isusa u Obras Completas, 980). U Duhovnom spjevu, Ivan od Križa također sugerira da zlodusi koriste svijet i tijelo kako bi pojačali snagu svog djelovanja: "napast zloduhâ ... je jača od one svijeta i tijela, zato što je oni pojačavaju prethodnim dvama neprijateljima, svijetom i tijelom, kako bi vodili oštar rat" (431).
Đavao zna kako iskoristiti naše instinkte i strasti, slabosti tijela i našeg ponosa. Victor White, u djelu Bog i podsvijest, zamjećuje da nesreća, bolest ili mentalna anksioznost nisu grijesi, ali mogu potaknuti pobunu i očaj. A sotona može sve to iskoristiti da nas navede na grijeh.
Za sv. Tomu Akvinskoga, đavao može djelovati na ljudski um samo preko prirodnih, fizičkih i psiholoških uzroka; obratno, svi prirodni, fizički i psihološki uzroci mogu biti instrumenti za đavolske svrhe. Ovaj pogled zamućuje razliku između mentalnog poremećaja koji dolazi zbog nutarnjih uzroka i mentalnog poremećaja koji dolazi od đavolskog djelovanja, postavljajući problem razlikovanja. Za Whitea ne postoji takva stvar kao što je mentalni dijabolički poremećaj.

Načini demonskog napastovanja

Demonsko napastovanje općenito utječe na psihosomatske moći; kao npr. maštu, pamćenje i osjetilne nagone, koji su važni u uporabi i kontroli naših emocija. Iskušavajući ove moći, zlodusi uznemiruju osjetilni nagon i indirektno utječu na um i volju. Iskustva Terezije Avilske i Ivana od Križa potvrđuju ovo učenje koje je općenito prihvaćeno u duhovnoj teologiji. Ivan kaže da je najveća demoska prijevara ona preko pamćenja te da može trajati dugo vremena, posebno za duše koje se nalaze u tamnoj noći osjećaja na ulazu u noć duha.
Kao dodatak redovitim napastima mašte i pamćenja, duše u naprednim stanjima savršenosti su objekt druge vrste napasti. Đavao zna da napast koja uzrokuje pad napredne duše ne može biti uobičajena očita kušnja, koja se lako odbacuje, nego prijevara (ili zlo) pod vidom dobra. Tako Terezija piše:
Ali đavao dolazi sa svojim vještim lukavštinama i pod maskom činjenja dobra, navodi na njegovo potkopavanje na obične načine i čineći to radnjama koje, kako on da razumjeti, nisu pogrešne; malo po malo duša zamračuje svoj razum, slabi svoju volju te uzrokuje povećanje samoljublja na jedan ili drugi način, a đavao je počinje odvlačiti od Božje ljubavi i nagovarati je da udovoljava vlastitim željama. (Zamak duše 120)
Ivan od Križa također piše o tim iskustvima, primjećujući da đavao uzrokuje najveću štetu i čini da duša gubi obilje blagodati vabeći je malim mamcem izvan jednostavnih voda duha. Terezija je imala slična iskustva nalazeći da se ova vrsta napasti obično javlja kontemplativnim dušama koje se nalaze u "petom zamku"; zamak predstavlja kontemplativnu molitvu sjedinjenja s Bogom.

Đavao oponaša Boga

Kako bi prevario kontemplativne duše, đavao također oponaša Boga. Očite kušnje su zamaskirane kao lažna ukazanja svetaca ili u lijepim ili očigledno svetim riječima. Ivan kaže:
Đavao često opskrbljuje osjetila objektima, pružajući osjetilu vida slike svetaca i najljepših svjetala . . . . A osjetilu mirisa, različite miomirise; stavlja slatkoću u usta i ugodu u osjetilo dodira. On sve to tako radi da zavodeći osobe preko tih objekata osjetila, može osobe uvesti u mnoga zla (Uspon na goru Karmel 133).
Terezija je iskusila takve napasti u nekoliko prigoda kada joj se đavao pokušao predstaviti kao Gospodin praveći lažnu sličnost s Bogom. Ali ona je primjetila da duša postaje uznemirena, očajna, nespokojna i nesposobna za molitvu. Isto vrijedi i za nutarnji govor, kao i za teškoću prosuđivanja. U ovim slučajevima Ivan od Križa savjetuje da točno razlikovanje ovisi o svetosti duhovnog vođe: "Osoba, kao za posljedicu, će morati biti veoma duhovna kako bi ovo prepoznala" (Uspon na goru Karmel 207).

Različite vrste napasti

U Duhovnim spjevu Ivan od Križa obrazlaže tri različite vrste đavolskih napasti koje pogađaju duhovno napredne duše: prvo, one koje snažno potiču maštu; drugo, kad se prvi način pokaže beskorisnim, tjelesna mučenja i zvukovi koji rastresaju dušu; i treće, još gore, ponekad strašna mučenja đavla koji se protiv duše bori s duhovnim terorima i užasima (476). Španjolski svetac daje malo detalja ove druge kategorije napasti, iako smo čitali u biografijama njegovog života, da je bio pogođen njima (P. Crisogono de Jesus Sacramentado 111).
U slučaju duhovnih horora, "koje đavao može vrlo lako učiniti, jer kada duša dođe u veliku ogoljenost duha zbog te duhovne vježbe, đavao joj se može lako pokazati budući da je on također duh" (Duhovni spjev 476). Njegova tajanstvena prisutnost prouzrokuje psihološke i duhovne poteškoće.
Prihvaćeno teološko učenje jest to da je đavolski utjecaj uobičajen preko osjetila, posebno nutarnjih sjetila pamćenja i mašte. I Ivan i Terezija ukazuju da neke napasti i užasi mogu nadići osjetila i utjecati na duhovne moći duše. Ovo se izgleda javlja naprednim kontemplativcima koji su već dosegli duhovne zaruke s Bogom u šestom zamku i na pragu su sedmog, duhovnog braka. Promotrimo Ivanov opis užasa koji je đavao prouzrokovao preko osjetila:
Kad duhovna komunikacija nije udijeljena isključivo duhu nego i osjetilima, đavao mnogo lakše uznemiruje i potresa duh ovim užasima uz pomoć osjetila. Mučenje i bol koji su tako prouzrokovani su neizmjerni, a ponekad i neizrecivi. Pošto duhovna komunikacija prelazi ogoljeno s duha na duh, horor koji zao duh uzrokuje, ako dosegne duhovni dio dobrog duha, je nepodnošljiv. (Tamna noć, 383)
Kasnije u Tamnoj noći, Ivan od Križa ukazuje na mogućnost čisto duhovnog kontakta: "Ova užasna komunikacija prelazi jasno s duha na duh na neki nematerijalni način tako da nadilazi (transcendira) svu osjetilnu bol" (385).
U blizini duhovnog braka, bitka za spasenje i borba dobra i zla su dramatične. Anđeli pomažu duši, a zli duhovi pokušavaju iskoristiti svoju posljednju šansu. Kad duhovne komunikacije dolaze od anđela, đavao može detektirati neke od tih milosti darovanih duši. "Bog redovito dopušta neprijatelju da prepozna milosti darovane preko dobrih anđela, tako da može učinti ono što može, u skladu s mjerom pravde, da ih spriječi" (384). Onda se đavao ne može žaliti da mu nije dana prilika da osvoji dušu. Prema Ivanu, on bi to mogao učiniti kad Bog ne bi dopustio određenu ravnopravnost između dvojice u borbi za dušu.
Anđeli produciraju duhovne komunikacije; zli duhovi pak duhovne horore. Ali na kraju pobjeda pripada dobrim anđelima. One horore koji pročišćuju dušu slijede duhovne milosti, u skladu s tamom i užasnim čišćenjem koje podnosi. Duša "će uživati čudesnu i ugodnu duhovnu komunikaciju, povremeno neizrecivo uzvišeno. Nadolazeći horor zloduha pročošćuje dušu tako da ona može primiti ova dobra" (385). Međutim, Ivan primjećuje da ove duhovne vizije pripadaju više budućem životu nego ovom.
Terezija je iskusila slične susrete i zamjetila da đavli ne produciraju ništa osim suhoće i nemira.
Ovaj nemir je takav da ne znam odakle dolazi: samo se čini da se duša opire, da je uznemirena i da se muči ne znajući zašto; zato što su sotonine riječi dobre, a ne zle. Pitala sam se može li to biti zbog toga što je jedan duh svjestan prisutnosti drugoga. (Moj život 237)
Za Marcela Lepeea to je jedna od onih začuđujućih fraza koji je njezin genij vrlo lako izvukao iz pera jer je ona sposobna razlikovati ono što dolazi od nas od onoga što je nadodano, što dolazi od drugoga. "Njezin duh je težio Bogu, a drugi duh bi je htio odvratiti od Njega... tako da je stalno strahovao u tom prikrivenom kontaktu" (99).
Ovakve duhovne borbe pojavljuju se samo kod osoba tako uznapredovalih u savršenosti i tako pročišćenih patnjama i kušnjama tako da one steknu malo znanja koje odgovara duhovnim bićima, koje proniče sva bića, kao što kaže Pavao, a Ivan od Križa pojašnjava: "Duša sa univerzalnošću i velikom lakoćom opaža i proniče sve zemaljsko ili nebesko što joj se predstavlja. Zato apostol kaže da duhovni čovjek proniče sve stvari, čak i dubine Božje (1 Kor 2, 10) " (Tamna noć 345). To je svojstvo pročišćenog i oslobođenog duha od svakog djelomičnog znanja i sklonosti, a to je duh kontemplacije u svojim višim stanjima.

Poniznost i zlodusi

Prema Ivanu od Križa, duša koja očekuje da nadvlada đavlovu "snagu" biti će nesposobna za to bez molitve. Kako bi shvatila njegove "prijevare" duša treba poniznost – jer đavao je zakleti neprijatelj poniznosti. Španjolski mistik primjećuje da je đavlov mamac upravo ponos – naročito ponos koji dolazi od duhovne predispozicije. Svete duše moraju biti oprezne oko bilo kakve vrste objava jer se đavao obično u njih upliće i "spaja zajedno tako mnogo očitih i prikladnih činjenica koje tako često ugrađuje u maštu na taj način da se čini da će se svaki događaj nesumnjivo pojaviti" (345). Ako duša nema poniznosti, biti će odvučena od svog mišljenja i vjerovati će suprotno. Terezija kaže da se zlodusi čak koriste slikom Krista ili njegovih svetaca kako bi pothranjivali krivu pobožnost. Ali đavolske vizije ne škode ako je prisutna poniznost:
Što se mene osobno tiče, vjerujem da Njegovo Veličanstvo neće dopustiti ili dati snagu zloduhu da prevari ikoga takvim ukazama osim ako osoba sama ne bude kriva . . . Mislim da za ponizne duše nikakva prijevara nije moguća. (Temelji, 41)

Vjera i zlodusi

Temelj je kršćanske religije vjera. Zlodusi će širiti zablude i laži kako bi pokušali minirati taj temelj. Za Tereziju, đavao – potpuni lažac – može izvoditi mnoge trikove, ali "Bog mu neće dopustiti da prevari dušu koja ima pouzdanja i koja je učvršćena u vjeri" (238).
Ivan od Križa je još izrazitiji i savjetuje da je svjetlo vjere za đavla gore od tmine. Kad se duša zaogrne vjerom, đavao nije upućen kako da je otkrije, niti ima uspjeha u svojim pokušajima jer vjera daje duši snažnu zaštitu protiv đavla, koji je najmoćniji i najlukaviji neprijatelj. Za posljedicu, sv. Petar nije našao jaču obranu od vjere u svom oslobađanju od đavla kada je savjetovao: "Cui resistite fortes in fidei" (1Pt 5, 9). (Tamna noć 376)
Kako bi poticao skrovitost čiste vjere, duhovni vođa mora biti oprezan da ne bi poticao vizije, lokucije, proročanstva ili druge vrste neobičnih fenomena. Iako ponekad ovakvi fenomeni dolaze od Boga, često su od strane đavla. Za Ivana od Križa ova opasnost je bila stvarna. Shvatio je da đavao može prezentirati pamćenju mnoge krive ideje pod vidom istine, čineći te ideje tako sigurnima da duša misli da one ne mogu biti pogrešne jer ono što ona osjeća je u suglasju s istinom (Uspon na goru Karmel 227).

Đavao i stanje savršenog ujedinjenja s Bogom

Nakon što duhovno pročišćene duše dosegnu stanje savršenog ujedinjenja s Bogom preko ljubavi u "sedmom zamku", đavolske napasti su završene, a zlodusi se boje takvih duša. "Ni Aminadab se nije pojavio", kaže Ivan na kraju Duhovnog spjeva. Aminadab simbolizira đavla, a u ovom stanju duša je tako zaštićena, tako jaka i slavodobitna da đavao zna da je izgubio bitku. Na ovom nivou đavao bježi u neizmjeran strah i ne usuđuje se ponovo pojaviti. Terezija je također slavodobitno, opazila da se đavao boji nje, ali ne i ona njega: "Izgleda da me se [đavli] boje. Stekla sam vlast nad njima, udijeljenu mi prije svega od Boga, tako da me više nisu mučili; sada su otišli" (Moj život 242).
U ovom stanju duše su preobražene u Bogu. One su božanske tim sudjelovanjem i posjeduju Kristovske kvalitete. U njima je Otkupitelj porazio sotonu i njegovo kraljevstvo tame. Terezija i Ivan od Križa su se borili sa zlodusima, ali je na kraju njihova pobjeda – a i Božja – bila dovršena.

Neke teološke refleksije o zlodusima i misticima

Valjano učenje koje se tiče zloduha pretpostavlja vjeru koja nam predstavlja objekt našeg vjerovanja – u ovom slučaju, zloduhe. Kao što ne vidimo Boga, ne vidimo ni zloduhe. Bilo kakva spekulacija o zlodusima mora biti temeljena na Svetom pismu, duhovnoj teologiji i iskustvima svetaca.
1. Terezija Avilska i Ivan od Križa vjeruju, preko vjere, u postojanje zloduha. Nisu mogli sumnjati u njihovo postojanje. Osim toga, oni su iskusili vizije, lokucije, ukazanja, horore, psihičku štetu, napasti i druge manifestacije demonskog porijekla. Neki sveci su podvrgnuti ovim neobičnim demonskim intervencijama, kao što je bio slučaj s Ignacijem Loyolskim ili u modernim vremenima, Cure d' Ars.
2. Zlodusi su naši protivnici koji pokušavaju dati sve od sebe kako bi zastrli put duša prema Bogu. Ali demonska djelovanja poprimaju poseban intenzitet i više su rjeđa i snažnija kada su usmjerena protiv naprednih kontemplativnih duša. Ove duše privlače zloduhe koji žele spriječiti ili barem usporiti njihovo napredovanje prema Bogu. Duša sveca je bojno polje između dobra i zla, između Boga i zloduha. Pošto duša sveca dosegne "sedmi zamak", đavolske aktivnosti dolaze kraju i zlodusi je se boje.
3. Terezija i Ivan od Križa nisu uživali blagodat našeg poznavanja psihologije. Ali bili su obdareni neobičnim razlikovanjima i znali su da su očigledne demonske manifestacije bile često puki rezultat mentalne bolesti ili "melankolije". Također su znali da zlodusi koriste ljudske slabosti i nepovoljna mentalna stanja kao instrumente svoga napastovanja. Zato nije lako razlikovati kada je "očito" demonsko napastovanje puko psihološko, a kada je i psihološko i demonsko.
Pošto su španjolski mistici bili svjesni poteškoća često povezanih u otkrivanju demonskoga, oni preporučuju molitvu kako bi nadvladali đavlovu "snagu", kao i poniznost i utjecanje Božjem svjetlu kako bi razlikovali đavolske "prijevare". Moderno razlikovanje duhova ne može si priuštiti ignoriranje moderne psihologije, ali isključivo psihologijski pristup onima koji se čine da su pod demonskim utjecajem je nepotpun i trebao bi biti upotpunjen razboritim teološkim razlikovanjem. Pravila sv. Ignacija za razlikovanje duhova, na primjer, su model mudrosti i iskustva. Za napredne kontemplativne duše, spisi Terezije Avilske i Ivana od Križa su veoma korisni. U Usponu na goru Karmel, osobito u drugoj knjizi, Ivan od Križa pomno istražuje pravila za razlikovanje između onoga što dolazi od Boga i onoga što dolazi od naše vlastite mašte ili od đavla. U nekim od poglavlja Mog života i Zamka duše, Terezija dopunjuje analizu Ivana od Križa sa svojim vlastitim oštroumnim opažanjima (Zamak 6, pogl. 7 i 8; cf. Zamak 4, pogl. 2 i 3).
4. Neki ispovjednici su bili sigurni da je Terezija bila opsjednuta i da treba egzorcizam. Oni su bili, kako ih Terezija naziva, "polupriučeni ljudi", koji su joj nanijeli mnogo štete. Teolozi poput Pedra Ibaneza, Dominga Baneza, Alvareza iz Toleda te svetaca poput Petra Alkatranskog i Franje de Borja nikada je nisu iznevjerili. Pedro Ibanez, čuveni teolog, koji je zapovjedio Tereziji da napiše svoj Život, primjenio je pravila za razlikovanje duhova na Tereziju i ona je prošla test u svakom od jedanaest striktnih pravila. Allison Peers je imala dobar osjećaj da uvrsti ova pravila i način kako ih je Ibanez primjenio na Tereziju u trećem volumenu svoga izdanja Kompletna djela svete Terezije Avilske (312 – 333). Ova pravila su vrijedna čak i u našim vremenima kako za autentično razlikovanje duhova po nadahnuću Duha, tako i za pomoć zdravoj duhovnoj teologiji i zdravoj psihologiji.
Prirodno, bilo psiholog ili teolog koji a priori odbacuje postojanje zlih duhova nije kvalificiran kako bi nas prosvijetlio u ovom problemu bez obzira koliko vrstan znanstvenik on ili ona može biti. S druge strane, moramo odbaciti djela i spise bilo kojeg modernog teologa koji ignorira doprinos psihologije ili pak vidi zloduhe u svakoj neurozi.
Ovaj članak je pokušao pokazati kako pažljivo čitanje Terezije i Ivana od Križa o zlodusima može biti profitabilno