NEMANJA: SMIRENOUMLJE

zapisi u dokolici

TSUREZUREGUSA

Tsurezurenaru mama ni, hikurashi, suzuri ni mukaite, kokoro ni utsuriyuku yoshinashigoto wo, sokowakatonaku kakitsukureba, ayashu koso monoguruoshikere.



Pero Panonski

Genijaln je Zizek, samo je mogao razraditi prvo to sto je Descartes najbolji ucenik Aurelija Augustina (preradio samo malo Augustinovo "Sumnjam, dakle jesam), jednostavno mogao je ubaciti ravnu crtu koju povijesti, koji je opet uveo Augustin kada spominje od "Plato to Nato", pa da je Ahmadinezhad sijit, a ne vecinski suni, te opcenito da na teologiju gleda s cisto katolickih pozicija (mozes ti pobjeci iz katolicizma, ali nece katolicizam iz tebe, a Slovenija je turbokatolicka po mentalitetu), zanemarujuci sasvim reformacijsku teologiju (koja pak opet nema neko zajednicko misljenje), pa npr. Chesterton je gorljivi katolik. Ratzinger jos uvijek pati od PTSP-a od 1968. :) On bi bil najsretniji da je rodjen malo ranije.
Inace, fucking genijalac. Kapa do poda. Samo kaj nikad ne bu skuzil Krista :)) Osjecam se tako neobrazovano nakon ovih sat i kusur. Ako ga prije ne pojedu zeleni.

NEMANJA

Meni je on, dragi moj Pero, jako zabavan: kad shvatiš kako vrti te svoje motive i modele mišljenja, onda ga je naročito zabavno promatrati kako misli, in flagranti, baš kao što su studenti obožavali gledati Wittgensteina dok predaje, jer je taj također mislio u trenutku priopćavanja svojim misli: nije samo referirao već pripremljeno, gotovo znanje, nego je ad hoc smišljao ono što predaje, budući da nikako nije mogao biti slobodan od misli. To mi je zabavno na Žižeku, ta njegova posvemašnja predanost mišljenju - fascinantno, nije li?! Što se tiče ovih tema koje nabacuješ, ne vjerujem da bi se Augustin - doduše, suočen s konzekvencama svoje filozofije teško da bi na njih pristao i Descartes - složio s modernim subjektivitetom kao posljedicom samoizvjesnosti, ili u Descartesa samosvijesti, o kojima govoriš. No, možda si previdio, ali Žižek tu ipak odaje prizanje tradiciji na koju aludiraš: on jasno veli, i to ne uzgred, nego na tome gradi argument, da je za Descartesa čak i 1+1=2 ne zato jer je to matematički neporecivo i neminovno, nego stoga jer je to božja volja! Imaš ti donekle pravo, iako bi se i sam složio da se svijet moderniteta, u našem površnom smislu, razlikuje od svega što Aurelije ima pred očima, osim naravno u njegovoj nihilističkoj tendenci, koja je za Augustina ono prvo za nas što u svijetu susrećemo: svijet je, mislim, to me on, ne-biće, i tu bi se, cum grano salis, moglo povlačiti zanimljive paralele Augustin i njegovo doba - Descartes i mi, moderni. Između nas govoreći, nikada nisam previše cijenio Augustina: mislim da nikada zapravo nije konvertirao, da je naprosto genijalni učitelj retorike koji je čak i Ispovijesti napisao kao retoričku vježbu.
From Plato to Nato otac je moga prijatelja davnih dana izgovarao kao: Od majmuna do AVNOJ-a! To me je uvijek bacalo sa stolice. Nego, neki vele da je Žižek protestant (iako je zanimljivo kako se ateist katolik razlikuje od protestantskog ateista!): "Zizek is against Eastern Orthodox view of theosis and its attempt at union with God. How could an atheist ever buy into that? But he is also against Catholicism because of it “symbolic exchange”. That’s what he said and I have no idea what he means by this. He says that Protestantism expresses what Christianity always was." I tak...

Pero Panonski

Sasvim neplanirano sam si uzeo tih sat i kusur. E sad, krscanstvo bas i nije nikad cisto s filozofijom. Ja sam jos jadnicak mlad, filozofski bi se izjasnio kao priprosti sokratovac/platonist koji neki vrag nazire, ali sve je to tako malo.
Filozofija je ide korak uz krscanstvo/teologiju, samo bi se obje strane radije upucale, nego priznali da si medjusobno duboko ulaze u podrucje. Na neki nacin pravoslavlje je uzelo najprostiji oblik platonizma po principu onoga elementarnoga "znanja", znaci krsten sam - automatski znam Boga, u glavi mi je Bog, pa sam automatski spasen, pa sto god da pravoslavac radio, to je nevazno, jer "znam" Boga i sad omanji pokolj civila nista ne znaci. Katolicanstvo se pak nakon pocetnoga sretnoga braka s platonizmom upustilo u gorljivu ljubavnu vezu s aristotelizmom, pa su si umetnuli jadni praxis u cijelu, pa uz "znanje" Boga, sad najedamput i cinidba postaje vazan faktor, djelovanje je postalo stvar spasenja covjeka, a da ne govorimo kako je Aristotel ipak bio najveci zenomrzac u povijesti krscanstva, pa Rimokatolicka crkva ima negativan stav spram zene tek od kada su srednjevjekovni mudrijasi Filozofa htjeli napraviti krscaninom. A kako je Martin Luther jadnicak bio filozof i jos tome redovnik augustinac i strucnjak za Aurelija Augustina, koji je sasvim slucajno zalutao u kler, sve je otislo u vrazju mater, jer Aristotel i krscanstvo su nespojevi. Na neki nacin Martin Luther je bio najveci katolik u Europi i Reformacija je pokusaj vracanje na prijasnje stanje, prije Aristotela, slicno kao sto Punk je brijao na prvu polovicu sezdesetih (jebo ja Hudelista s onom proserotinom o Punku u predproslom Globusu). Martin Luther je filozofski/teoloski punker Novoga vijeka :)))) Nema sto covjek sam sebi odredjivati spasenje i postici ga pomocu svojih djela, spasenje ide u domenu spomenute Bozje volje. Luther je proveo besane noci u samostanu, drapeci se i gladujuci, pokusavajuci postici "sveti zivot" (theosis recept ), pa je vidio da je i dalje gresan jednako tako kao kad se prezderavao i oblokovao. Sveti zivot je jedna velika iluzija jer covjek gresan, a Crkva zajednica gresnika kao sto je uvijek bila. Jedini moment koji moze nadjaci grijeh je vjera, ali praviti se da si bezgrasan je kurac od ovce. Ovo je sve pomalo grubo.

Kako Reformacija ima tisucu i jedni pravac, vecina protestanata misli da je filozofija cisto zlo i sotonsko orudje u bilo kojem obliku /zato lijepo hrvatski prijevod NZ-a lijepo koristi rijec mudrovanje kod Pavlovih poslanica, jer to ovaj opiceni Zidov zaista mislio/. Osobno sam misljenja da jedino Luther imao smislenu Reformaciju, ja se osobno vec jezim od kalvinisticke strogoce, a pogotovo svega vise od toga.



NEMANJA

+ HEC FONS NEMPE SVMIT INFIRFOS VT REDDAT ILLVMINATOS. Znaš odakle je ovo? S Višeslavove krstionice. E, sad, ako ne pretpostavimo da su je podigli Iluminati, nego da je krstionica fotisterion, to jest »mjesto prosvjetljenja«, onda se mirno možemo posvetiti čitanju Katekizma: 1216 "Ova se kupelj zove prosvjetljenjem, jer oni koji prihvaćaju (katehetsku) pouku imaju prosvijetljen duh". Primivši u krštenju Riječ, "Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka" (Iv 1,9), krštenik tako prosvijetljen (Heb 10,32) postaje "sinom svjetlosti" (1 Sol 5,5), i sam "svjetlost" (Ef 5,8): krštenje je medju Božjim darovima najljepši i najdivniji (...). Čemu sve ovo? Kažeš:"pravoslavlje je uzelo najprostiji oblik platonizma po principu onoga elementarnoga "znanja", znaci kršten sam - automatski znam Boga, u glavi mi je Bog, pa sam automatski spasen, pa sto god da pravoslavac radio, to je nevazno...", a čini se - kažem: naoko je tako, čini se - da i katoličanstvo ima podjednaku soteriologiju. Vidim da aklamiraš za reformiranu teoriju spasa: za svoj spas ne možemo ništa učiniti, možemo se samo nadati milosti Božjoj! Čuj, a što je sa Židovima? I oni imaju nekakav nazor na ovozemaljska djela i djelovanje, a nisu pod utjecajem Aristotela! Konačno, zar se ne bi našlo dovoljno Isusovih riječi i čitavih parabola koje bi čovjeka nukale na ovozemaljsko plodno stvaralaštvo (čak i u smislu skrbnog raspolaganja svjetovnim dobrima!) kao pretpostavku ulaska u Kraljevsko Nebesko? Namjerno ovo navodim, unatoč opomeni o ušici igle, jer to je taj židovski moment koji nedostaje. Pored i osim toga, ne vidim da je to tako jednostavno: mi smo grješni, samo čin vjere nadilazi grijeh, Bog ima diskreciono pravo spašavati, i u međuvremenu strepite i drhtite jer niti što možete učiniti, niti se kakvo dobročinstvo broji, niti je ikakvo ljudsko djelovanje, pa čak ni praksis koji bi bio mimeza Kristova djelovanja, svrsishodno! Okrutne li teologije! Mislim da je platonizam zaista 'podesniji za uporabu' od aristotelova nasljeđa, kad je riječ o kršćanstvu, ako ni zbog čega drugoga a ono zbog načela prefiguracije: kretanja od manje očitog do nedvosmislenog oblika jednog te istog: na kraju je, ispunjeno, ono što je pribivalo već na početku, i svo je znanje samo prisjećanje, a cijela povijest miruje kao vaservaga. A opet, što bi kršćanstvo bez Aristotelovog razlikovanja stvarnog i zbiljskog, bez pojma energeie? Ako pak misliš da je kršćanstvo, kao vjera, bilo autentičnije prije Sigerta od Brabanta, Alberta Magnusa i Tome Akvinca jer je vjera oznanstvljena, jer je, zahvaljujući i teoriji dvije istine, one uma i onoj vjere, teologija mogla biti znanost (episteme) poput filozofije - dapače sestrinska, jer je jedna najopćenitije motrenje (theorija) bića kao bića u njegovoj vječnoj biti, dok se druga bavi zrenjem najopćenitijega bića - mogao bih to shvatiti, ali onda, čini mi se, nekako aklamiraš za pravoslavni koncept istinske, izvorne vjere (prave slave) koja je prepuna onoga od čega se navodno otklanjaš: osobnog obožanstvljenja. Svakako, teme koje je gotovo bezeobrazno stavljati u komentar. Živ mi bio i veseli me kad se javiš,

Pero Panonski

Lagano cu. Slobodne asocijacije. Kazem, studentski mozak, misli da svasta zna, a puno toga ne zna. Mogu samo izbaciti skicu onoga sto mislim i nesto cu zaboraviti.
Uvijek nekako svi vezu prosvjetiteljstvo i masonstvo, a svi su prosvjetitelji/masoni ispali iz jezuitskog skuta i svi su obrazovani u rimokatolickim obrazovnim ustanovama, ukljucujuci i naseg domacega najvecega antiklerikalnoga mrguda Starcevica. Svaka slicnost je namjerna.

Sto se tice pravoslavlja, godine su napravile svoje. Opcenito za krscanstvo su godine napravile svoje. Ja sam nekako uvjerenja da je Crkva zivila autohtonim zivotom samo do Milanskoga edikta. Brak drzave i crkve unistava nekako religiju, uostalom u Hrvatskoj je jedino postojalo iskreno krscanstvo od 1945. do 1990. To je jedini period u povijesti Hrvatske kada se moze govoriti da su Hrvati bili krscanski narod, pogotovo iza II. vatikanskoga koncila, cije Dokumente Kaptol, kroz KS, odbija stampati. Hrvatska je zemlja vulgarnog ateizma. Nije to nikakav intelektualni ateizam. Mozda zvuci cudno, ali meni se cini da slavenstvo ne moze percipirati Boga, osim ako od boga ima nekakve koristi, odnosno bog je pokrice za opce sranje, kao u vicu "It's the will of the Allah".

Sto se tice Zidova, njihov nacin razmisljanja, opcenito seminitskih nacin razmisljanja, neuklapa se u tu nasu jadnu indoeuropsko-grcku glavurdu, jezik ima sasvim drugo znacenje, Stari Zavjet je prakticki neprevodiv. To je i prigovor dosta protestanata (uglavnom americkih) da smo mi tu pokvareni Europljani sa svojom smrdljivom filozofijom pokvarili izvorno krscanstvo i da ti svi cudnovati filozofski pojmovi nemaju veze s Kristom. Ali kako sam ja skuzio Zidove oni u biti nemaju pakla. Prije ili kasnije, neovisno o djelima zavrse u raju. Zato jer su Zidovi, izabrani narod, pa nece izabrani narod valjda propast :).Dio ih je fakat uvjeren da smo mi svi goji jedna hrpa smeca koja nece uzivati i nece vidjeti Boga pocevsi od toga da nismo obrezani, pa nadalje. Samo Pavao (ako je Luther bio najveci katolik, onda je ovaj najveci Zidov u povijesti judaizma ) u Rimljanima lijepo razlaze da ce svi Zidovi spasiti (jednom lijepo ce i oni postati svi krscani), htjeli to mi ili ne. Zato toliko i ludi americki protestanti briju na Izrael.
Da se razumijemo, nemam nihilisticki stav "it's all fucked up", pa sto ne bi onda i ja bio zajeban lik, ali smatram da djelovanje covjeka nema udjela u spasu duse. Eventualno u negativnome smislu, u suprotnome smjeru. Ako se zoves vjernikom i radis sranja, onda je to vlastiti izbor odlaska u pakao. Ako je netko krscanin, ako zove se krscaninom, odnosno smatra se u nekim nasim lokalnim uvjetom katolikom onda bi valjda trebao i krscanski zivjeti. Ako prihvacas ajmo reci Bibliju, Krista, etc. onda se imas nekakvu odgovornost spram toga Boga, kad-tad ces doci do toga Boga i treba stati pred njega. Da budem iskren, onako lijepo hereticki, izgleda da vece sanse za spas ima nekrscanin nego krscanin. Barem iz nekakve dosljedne katolicke pozicije. Katolici se svi onda kure u paklu. Da se malo vratim, nisam misljenja da se jednostavno moze prekopirati biblijski model prvobitne krscanske zajednice i brijati da je 2000 godina bila mirno i da se nista nije dogodilo. Nemam pojma, vjernicki se osjecam da sam nigdje. Katolik vise nisam, protestantima bi bio cudan s tamo nekakvom Atenom ... Bas zgodno.



NEMANJA

Paše mi ova spikica već i zbog ležernog tona ali i zbog ove slobodne asocijativnosti prispodobive recimo konceptu Tsurezuregusa; namjerno kažem konceptu, ne zbirci, pa da objasnim - evo prve udaljene, dalekoistočne asocijacije! - na što mislim.
Tsurezuregusa je zbirka tekstova Yoshida Kenkoa, nastala, tvrdi se, između 1330 i 1332 godine. Sadržaj je tih tekstova sasvim irelevantan za moju reminiscenciju, no ne i naslov koji zapise objedinjuje: evo dakle što on znači:

Tsurezurenaru mama ni, hikurashi, suzuri ni mukaite, kokoro ni utsuriyuku yoshinashigoto wo, sokowakatonaku kakitsukureba, ayashu koso monoguruoshikere.

In Keene's translation:

What a strange, demented feeling it gives me when I realise I have spent whole days before this inkstone, with nothing better to do, jotting down at random whatever nonsensical thoughts that have entered my head.
where (tsurezure) means “having nothing to do.”

For comparison, Sansom’s translation:

To while away the idle hours, seated the livelong day before the inkslab, by jotting down without order or purpose whatever trifling thoughts pass through my mind, truly this is a queer and crazy thing to do!

Mislim da je Devide to preveo: Sjedim u dokolici i zapisujem sve što mi pada na pamet...

Zapisi u dokolici, s jedne strane, a s druge zapisi koji bi mogli započeti: Lagano ću. Slobodne asocijacije! Dakle, razumiješ me: sjediš, kiša škropi vrt, gledaš negdje neodređeno, otprilike na petaestak metara ispred sebe, zapravo u sebe, i pratiš jednu pa drugu misao kako iskrsavaju, zastanu i polako ustupe mjesto novoj misli. To što nam nešto pada na pamet međutim još uvijek nije dokaz da išta mislimo, ali, ništa zato: ovdje nije presudno misliti, nego pratiti svoje misli. Svjedočiti im, gotovo kao u kriya-yogi, biti im svjedok, sakšin, ako se to tako kaže. Kako god, neka ova razmišljanja, i moja i tvoje, budu jednostavno Tsurezuregusa; lagano časkanje, u dokolici, dok padaju prve jesenje kiše.
Ti takle misliš da su svi prosvjetitelji, koji su za tebe masoni, djeca Sv. Ignacija Lojole? Ne bih rekao. Možda će te začuditi tip argumenta, ali zbog nepreglednosti povijesnih činjenica, koje bi mogle zaist poslužiti u svakakve svrhe, navodim jedan lokalni, gotovo folklorni primjer: "Prema nekim izvještajima, sadašnji je Park Zrinjevac, kako u razgovoru za Ignacijev put ističe Mijo Nikić, poglavar isusovačke zajednice u Palmotićevoj ulici, trebao biti ispred bazilike Srca Isusova. Ali nekome to nije odgovaralo. Razlog je, čini se, protivljenje masona da pred bazilikom bude velebni trg, tako da je od početka gradnje ovo nacionalno svetište i spomenik kulture skriven između zagrebačkih zgrada i jedva se primjećuje." To protivljenje masona značajnijoj pristunosti Isusovac u Zagrebu 19. i početka 20. stoljeća poznata je stvar. Što čemu sad s tom činjenicom? Jednako tako, mogao bih stvar postaviti naglavačke: a što ako su svi ti konspirativci, kao i Francuska revolocija kao njihov krunski, da budem ironičan, ali i inicijalni povijesti uspjeh zapravo posljedak svih onih gibavnja u židovskoj zajednici XVII stoljeća - da ne govorim o Lurijinoj kabalističkoideološkoj pripravi tih gibanja - napose u antinomističkim pokretima primicanja skandala i počišćenja transgresijom, kakav je svakako onaj nosivi Sabbatai Zevi-Shatza, ili ekstravagantniji izdanak njegova nastavaljača Jakoba Franka. Zanimljiv je tu odnos Revolucije i Boga: Frank je recimo učio da nas vodi do takvog dna i revolucionarnog ponora, da nas odozdo može uzdići još jedino i samo Bog - svojim snagama ne možemo se podići! To je revolucija, u pravom smislu te riječi, dapače Revolucija dokazana Bogom, baš kao što sama dokazuje Boga: s jedne strane uspostavlja godinu nultu, dokida vrijeme, s druge impostira kracionizam, kao pretpostavku te godine nulte: tko bješe ništa, bit će sve! Da stvar bude zanimljivija, Revolucija je kozmička, ne samo povijesna kategorija: ona iz temelja rekreira sve zemaljsko, ali i Nebesko, jer iscjeljuje prvobitan nesklad "razbijanja posude", ako pravilno prenosim kabalistička tumačenja, koja su, izgleda, kao sva mistička neprevediva. Ipak, osnovni je smisao jedan: postoje uvjerljiva tumačenja da su svi ti revolucionarni pokreti koji zahvaćaju Europu od Francuske revolucije (postoje i prethodnin nagovještaji, kao u ukrajinskim pobunama seljaka etc.) naovamo pripipravljeni židovskim mističkim i političkim gibanjima prethodnih stoljeća. Ne govorim ovdje o nekakvoj jeftinoj konspiraciji suprotivu Vatikanu i Monarhijama - svetom rimskom carstvu ali i Romanovima - kako to već biva, kao ni (samo) o socijalističkom eksperimentu Oktobra. Govorim naprosto o drugoj strani te Iluminacijske medalje (inače, na krovu doma Ante Starčevića, zamisli!, nalazi se anđeo s bakljom u rucu, lučonoša: lucis, ferre, svjetlonoša, Iluminator!). Spomenuti Frank, da dovršim, odbacuje temeljne židovske dogme, kopirlira Zohar i Otajstvo Svetoga Trojstva, i pokazuje kako Ubi Lurija Ibi Jerusalem!
Pravoslavlje ne samo da nije lišeno tog duha izvornosti, nego njime odiše; prvo što mi pada na pamet jest uputitit te na hesizazam i moj post Molitva srca, s početka Vaseljene. Da ne ponavljam te teze, skrolaj na Izvor: moja je poanta - autentično kršćanstvo, ako omphalopsihe možemo tako shvatiti, itekako ima svoju živu i neprekinutu tradiciju u ortodoksiji.



Pero, ja sam ne samo poznavao velikog i dobrog čovjeka Josipa Turčinovića, nego sam s njime dvije godine najtješnje surađivao, što je urodilo i prvim prijenosom polnoćke s Kaptola, Jeruzalema i iz Vatikana. Stoga ti jamčim da stvari s dokumentima 2.Vatikanskog koncila stoje stubokom različito, ne samo zbog sljedećeg:"Tu je i hrvatski prijevod Biblije i velik broj biblijskih izdanja, te posebno važni Dokumenti Drugog vatikanskog koncila"! Naime, ako postoji riječ koja sažima poruku tog koncila, onda je to dijalog, otvorenost za razgovor sa svijetom. Vidiš, Turčinović je bio čovjek dijaloga. Recimo, pratio sam ga na razgovor, npr., jednom sličnom čovjeku, Ševku Omerbašiću, koji je pak sa svoje strane dobio posebnu papinu dozvolu da na bogoslovnom fakultetu studira teologiju! Očito, bilo je tu itekako pamentih ljudi spremnih za najiskreniji razgovor.
Za razliku od tebe ja mislim da Slaveni kongenijalno prevode Ivanov Proslov, da samo metonimijski pokažem već početno, izvorno razumjevanje Logosa: Iskoni be slovo. Slovo, koje je Slava, slovo koje je Riječ, iskonska riječ, slovo koje be od iskona, možda i sretnije izriče otajstvo trojedinog boga no formulacija: en arhe en ho logos. Slaveni nisu vozači autobusa koji krunicu vješaju kao zečju šapu o retrovizor, tj. preciničan si i mladenački prerigorozan već u izboru vrijednih uzoraka stvarnosti o kojoj govoriš, a kamoli u epitetima koje joj pridjevaš. Kazati da Rusi, Poljaci, Srbi ili Hrvati nisu sposobni za kršćanstvo zapravo je začudno: ta, kome to govoriš? Narodima Zosime i monaha koji gorljivo bdiju kao blijede svijeće pred svetim ikonama; Slavenima Ivana Pavla II ili Hrvatima čija je ukupna povijesna sudina od Agatona do Stepinca i današnjih dana u bitnom određena katoličanstvom, bez obzira na ovu neznatnu pardesetljetnu epizodu koja je, vjerojatno, i ne tako nesretan period sabiranja i svojevrsnog duhovno pročišćenja; ili Srbima zadužbina, Srbima Atosa, Srbima jednog, u konačnici, Amfilohija Radovića (ne šalim se, nimalo se ne šalim); Slavenima Ćirila i Metoda, ukratko, zaista nije nesvojstvena ta vjera koja se samo površnom pogledu nadaje kao neshvatljiva i nepodesna vjera bliskoistočnih ratara, mada je kršćanstvo, kao što ćeš odmah vidjeti, upravo sušta suprotnost izvedenicama i atavizmima religija i kultova prirodnog cilusa rađanja, umiranja i preporađanja, otjelovljenim u dijalektici zrnevlja i klica, poljodjelskih kultura i najrazličitije zemaljske i zemljane plodnosti. Evo pasusa jednog mog briljantog prijatelja, koji mi je baš nedavno pisao o toj temi:
"Kristova neposredna (svjetovna) uloga bila je da bude kralj, da izbavi Židove iz ropstva, da uspostavi svjetovno kraljevstvo. Ta je uloga doživjela neuspjeh. Treba, međutim, dobro shvatiti u čemu se taj neuspjeh sastoji. Krist je rekao, "Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta." (Ivan 18:36) Kraljevstva koja su "od ovoga svijeta" su kraljevstva zasnovana na sili i rodu, Kristovo se dakle kraljevstvo ne zasniva na sili, što je jedan prirodni način vezivanja ljudi (vanjski autoritet), niti na rodu, već na ideji, koja je onostrana, natprirodna, a samim tim i kozmopolitska (sloboda nije prirodno svojstvo pojedinaca, već duhovna supstancija čovjeka). Ideja ne veže prirodno (vanjska prisila ili nužnost) već neprirodno (unutarnja nužnost ili sloboda). To je ljubav. Platon je ovu ljubav odredio kao EROS, a ova MANIA ili ENTUZIJAZAM nije ljubav prema nečemu u ovom svijetu, već ljubav prema onostranoj (duhovnoj) ideji. Ona je neprirodna, jer nas smješta izvan (eks-stazis) prirodnog ciklusa svakodnevnog života. Zato kršćanstvo nije, kako se zna reći, još jedna religija koja oslikava prirodni ciklus umiranja i ponovnog rađanja, izmjene godišnjih doba, ili prelazak vlasti u rodu s oca na sina, već upravo suprotno, kršćanstvo je religija koja nas iz tog ciklusa izbavljuje, tako da nas veže za ideju (koja je apsolutni rod). Po tome je zapravo kršćanstvo jedina religija, jer jedino ona veže. "Filozofi", kaže Platon, "nisu nikada ništa drugo ni željeli no da umru i da budu mrtvi." Ovu smrt treba shvatiti kao smrt za svjetovno, smrt za prirodne odnose sile, a smrt je ponovno rođenje u ljubavi spram ideje. (Ono o čemu ovdje govorimo je odnos Erosa i Thanatosa, gdje se smrt ljubavi preobražava u ljubav prema smrti. Oboje, i Eros i Thanatos se udvostručavaju, dvije ljubavi i dvije smrti. Krist je tjelesno mrtav, a duhovno još uvijek živ – uzvišena prikaza – , Lucifer je duhovno mrtav, a tjelesno još uvijek živ – odvratni otpadak, otpadnik. Kristova neposredna (svjetovna) uloga bila je da bude kralj, da izbavi židove iz ropstva, da uspostavi svjetovno kraljevstvo. Ta je uloga doživjela neuspjeh. Treba, međutim, dobro shvatiti u čemu se taj neuspjeh sastoji. Krist je rekao, "Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta." (Ivan 18:36) Kraljevstva koja su "od ovoga svijeta" su kraljevstva zasnovana na sili i rodu, Kristovo se dakle kraljevstvo ne zasniva na sili, što je jedan prirodni način vezivanja ljudi (vanjski autoritet), niti na rodu, već na ideji, koja je onostrana, natprirodna, a samim tim i kozmopolitska (sloboda nije prirodno svojstvo pojedinaca, već duhovna supstancija čovjeka). Ideja ne veže prirodno (vanjska prisila ili nužnost) već neprirodno (unutarnja nužnost ili sloboda). To je ljubav. Platon je ovu ljubav odredio kao EROS, a ova MANIA ili ENTUZIJAZAM nije ljubav prema nečemu u ovom svijetu, već ljubav prema onostranoj (duhovnoj) ideji. Ona je neprirodna, jer nas smješta izvan (eks-stazis) prirodnog ciklusa svakodnevnog života. Zato kršćanstvo nije, kako se zna reći, još jedna religija koja oslikava prirodni ciklus umiranja i ponovnog rađanja, izmjene godišnjih doba, ili prelazak vlasti u Zato je đavo u stalnom stanju tjelesnog raspadanja.) Objava se sastoji u tome da je ideja prešla u ovostranost, postala je djelatna (zbiljska, aktualna) time što su vjernici postali sluge ideji. Ideja je postala egzoterična. Ezoteričnost i egzoteričnost više nisu odijeljeni, jer ideja nije stvar, pa se ne može skrivati. Također, ideja je onostrana, što znači da nije stvar, pa se ne može posjedovati. Filozof, kaže Hegel, nije u posjedu ideje, već ideja posjeduje njega, on je u njenoj vlasti. "Kada se filozofi izjašnjavaju o filozofskim predmetima, oni se onda moraju ravnati po svojim idejama; oni ih ne mogu zadržati u džepu." Možda na taj način valja shvatiti kršćanski pojam ljubavi kao CARITAS: "lako" je davati stvari, ono što je doista teško je prenijeti ideju. Duh sveti je sjećanje na Krista u zajednici vjernika. Vjernici su oni koji su vjerni uspomeni na Krista. Spoznaja je sjećanje, rekao je Platon. Hegel dodaje da njemačka riječ ERINNERUNG, koja znači sjećanje, doslovno i etimološki znači pounutarnjenje, ulaženje u unutrašnjost. Ideja nas progoni u duhovnom smislu (salijeće nas), dok nas vanjska sila progoni u prirodnom smislu." Na početku Schelerova "Položaja čovjeka u kozmosu" govori se, između ostaloga, o judeokršćanskom nazoru na čovjekov ekscepcionelni položaj u hijerarhiji bića: čovjek je kruna stvaranja. Ne vidim da bi semitsko iskustvo bilo bila kakava tekškoća čak suvremenom Zapadnjaku! Što je to neprevedivo? Tohu va bohu? Pa taj kaos, ta tama koja se sterala nad bezdanom, ta suptilana teologija stvaraja, degeneracije i regeneracija ne samo da je prevediva i lako shvatiljiva, već u svom racionalnom ruhu ima čudovišne emfaze u teološkim sustavima skolastike, dočim je kao izvor nekakve mističke meditacije itkako bliska i poznata, recimo, jednom Ivanu od Križa. Što bi bilo neprevedivo? Dabar? Ruah? Ili se Markavu ne smije izučavati sam? Možda, možda, ali ako ćemo tako olaku u gematriju i notarikon, onda dopusti i porugu Talmudskog gospodina: da, i Ezekijel opisuje kralja, ali kao seljak koji je vidio kralja, ne kao građanin koji ga vidi svakodnevno. Mislim da bi jednako Branko Despot mogao kazati da je Heraklit neprevediv na bilo koji jezik osim, jasno, zagorskog, ali, to su već idiosinkrazije. Konačno, uvijek ti ostaje da u tim mladim godinama, a ionako se nema kaj raditi, odvojiš dvije, tri godine za hebrejski, koji i nije tako težak, pa, nema problema, kaj ne? Ili misliš da čak ni poznvavanje hebrejskog i aramejskog ne pomaže? E, jebigaonda. Onda ti ostaje biokozmizam. O tom, potom.
TO pak što Židovi misle da smo mi Barbari, čuj, misle to i Japanci, pokadšto ne bez prava, o svima nama ostalima, uključujući i Izabran narod, čiju posebnu povijesnu misiju u okviru božjega plana spasenja priznaje i Papa Razzi. I Hrvati misle da imaju tisućgodišnju kulturu i da su Bosanci primitivci; recimo, kad sam u hrvatskoj fazi, to mislim i ja, nekih 8 sekundi in continuo. Srbi misle da su kao i Židovi nebeski narod, u večnim Seobama k nebeskoj paradigmatskoj Srbiji, Večnoj Otadžbini. Naravno da jesu, ali, ne smijemo im dati za pravo. Ne znam zapravo tko to ne misli za sebe, i tu nema nikakvih problema: jedino, narod svećenika zaista ima nekih dobrih razloga govoriti o svojim prednostima; meni recimo, kao filosemitu, Židovi strašno imponiraju. O tome stalno govorim. Rashbi, na prvom mjestu, Rabbi Shimeon Bar Yochai. Velik frajer, da me nitko ne čuje, možda ravan Isusu. Kao čovjek. Priču za danas zaključujem opaskom o našim djelovanjima, dobročinstvima i Raju kao nagradi, tj. misterioznosti i arbitranosti spasenja: dobročinstvo je samosvršno: ljudsko djelovanje, činidba, za razliku od tvorbe, svhru ima u samome sebi. Svrha, kao ono što s vrha biva vodiljom nekog djelovanja, imanentno je činidbi: dobro je činiti dobro, bumo rekli.Tvorba, tehne, ima transeutnu svrhu: svrha se nalazi izvan tvorenja: stolar ne djeluje zato da bi tek bio zadovoljan, sretan i ispunjen u aktu stvaranja stolice (tu bi sad mogli piliti po proizvodnji, ali, ostavimo je se zasad), baš kao što je umjetničko stvaralaštvo okarakterizirano jednakom svrhovitošću djela izvan djelovanja: svhra je slikanja slika, a ta nije sam slikarski gest, zar ne?
Dakle, to što ja čini dobra djela, dobročinstva, samo je po sebi dobro, i, dakle, nagrada. Točnije, nema nikakve nagrade ponad samog dobročinstva: ponavljam, dobro je činiti dobro, i to s nekim drugim svijetom i životom s onu stranu nema nikakve veze! Otkud to da bi se čineči dobro mi mogli kvalificirati za Ligu Prvaka, kako većina Hrvata zamišlja Raj!? Platon je sjajno pojednostavnio tu spikicu s Dobrim: samo onaj liječnik koji je liječi svoje pacijente, tek dakle DOBAR liječnik, jest liječni: odgovara ideji liječnika! Onaj koji ne odgovara toj ideji, koji ih ne liječi dobro, i nije liječnik! Dakle, dobro je imanentno svakoj biti, pa bi se odatle moglo shvatiti što kaže Hegel kad veli da je bit istina bitka: tek kad na takav istinski način nešto jesi, onda uopće jesi: ono što, a to je određenje biti, tek je tako istina onoga da nešto jest, što je određenje bitka. Da jesam liječnik određuje upravo to što zbilja i uistinu liječim ljude. U tom smislu dobro uvijek prisustvuje čak i ovozemaljskoj tzv. autonomiji realnosti, pa ako me se i optuži za platonizam (parusija), ili nasuprot za usiljeni aristotelijanizam razlikovanja zbiljskog (liječnika) od stvarnog (privida liječenja, lišenog izlječenja kao pacijentova dobra i biti liječenja kao cause finalis), to ipak mislim da dostatno pokazujem kako Raj kao nagradu za nekakvo dobro ne treba očekivati čak ni ako ste - katolik!
Tri su ljubavi za Grke: eros, ljubav suprotnih; filija, ljubav jednakih; agape, ljubam stvoritelja za stvorenja. Morus piše englesksom prevoditelju Biblije s latinskoga: jest svaka ljubav milost, dragi moj gospodine, ali nije svaka milost ljubav! Što je caritas, to govore i Papina enciklika Deus caritas est, i pobudnica Sacramentum caritatis (Benedikt XVI.) Kako dakle stoji s milošću Boga spram čovjeka, to je do Boga. Ono što mi možemo učiniti, dapače trebamo, jest ljubiti bližnjega kao samoga sebe. To je sav zakon, jer je punina zakona. Tko tako čini, čini mi se, već je u Raju.
U pogledu judaizma i njegova odnosa spram raja, da ne pametujem, pitat ćemo Rabija a odgovor dati u Dodatku. Sorry na rasijanosti. Tsurezuregusa.



Dodatak

The afterlife is a fundamental of Jewish belief! The creation of man testifies to the eternal life of the soul. The Torah says, "And the Almighty formed the man of dust from the ground, and He blew into his nostrils the SOUL of life" (Genesis 2:7). On this verse, the Zohar states that "one who blows, blows from within himself," indicating that the soul is actually part of G-d's essence. Since G-d's essence is completely spiritual and non-physical, it is impossible that the soul should die. (The commentator Chizkuni says this why the verse calls it "soul of LIFE.") That's what King Solomon meant when he wrote, "The dust will return to the ground as it was, and the spirit will return to G-d who gave it." (Ecclesiastes 12:17) For anyone who believes in a just and caring G-d, the existence of an afterlife makes logical sense. Could it be this world is just a playground without consequences? Did Hitler get away with killing 6,000,000 Jews? No. There is obviously a place where good people receive reward and bad people get punished. (see Maimonides' 13 Principles of Faith) The question of "why do bad things happen to good people" has a lot to do with how we look at existence. The way we usually perceive things is like this: A "good life" means that I make a comfortable living, I enjoy good health, and then I die peacefully at age 80. That's a good life. Anything else is "bad." In a limited sense, that's true. But if we have a soul and there is such a thing as eternity, then that changes the picture entirely. Eighty years in the face of eternity is not such a big deal. From Judaism's perspective, our eternal soul is as real as our thumb. This is the world of doing, and the "world to come" is where we experience the eternal reality of whatever we've become. Do you think after being responsible for the torture and deaths of millions of people, that Hitler could really "end it all" by just swallowing some poison? No. Ultimate justice is found in another dimension. But the concept goes much deeper. From an eternal view, if the ultimate pleasure we're going after is transcendence - the eternal relationship with the Almighty Himself, then who would be luckier: Someone who lives an easy life with little connection to G-d, or someone who is born handicapped, and despite the challenges, develops a connection with G-d. Who would be "luckier" in terms of eternal existence? All I'm trying to point out is that the rules of life start to look different from the point of view of eternity, as opposed to just the 70 or 80 years we have on earth.
So what is the afterlife exactly?
When a person dies and goes to heaven, the judgment is not arbitrary and externally imposed. Rather, the soul is shown two videotapes. The first video is called "This is Your Life!" Every decision and every thought, all the good deeds, and the embarrassing things a person did in private is all replayed without any embellishments. It's fully bared for all to see. That's why the next world is called Olam HaEmet - "the World of Truth," because there we clearly recognize our personal strengths and shortcomings, and the true purpose of life. In short, Hell is not the Devil with a pitchfork stoking the fires. The second video depicts how a person's life "could have been..." if the right choices had been made, if the opportunities were seized, if the potential was actualized. This video - the pain of squandered potential - is much more difficult to bear. But at the same time it purifies the soul as well. The pain creates regret which removes the barriers and enables the soul to completely connect to G-d. Not all souls merit Gehenom. It is for people who have done good but need to be purified. A handful of people are too evil for Gehenom, and they are punished eternally. Pharaoh is one example.
So what about "heaven?"
Heaven is where the soul experiences the greatest possible pleasure - the feeling of closeness to G-d. Of course not all souls experience that to the same degree. It's like going to a symphony concert. Some tickets are front-row center; others are back in the bleachers. Where your seat is located is based on the merit of your good deeds - e.g. giving charity, caring for others, prayer.
A second factor in heaven is your understanding of the environment. Just like at the concert, a person can have great seats but no appreciation of what's going on. If a person spends their lifetime elevating the soul and becoming sensitive to spiritual realities (through Torah study), then that will translate into unimaginable pleasure in heaven. On the other hand, if
life was all about pizza and football, well, that can get pretty boring for eternity.
The existence of the afterlife is not stated explicitly in the Torah itself, because as human beings we have to focus on our task in this world. Though awareness of an eternal reward can also be an effective motivator.

The Residents, 'Gingerbread Man'