NEMANJA: SMIRENOUMLJE

ZA NINOSLAVA PAVIĆA

"POLET"

Zahvaljujem Peri Kvesiću na ovoj fotografiji.



Zlo je i u nevinom pogledu koji svuda oko sebe vidi zlo., stalno iznova ponavljam i ponavljat ću čuveni Hegelov diktum.
Iz sebičnog razloga salvavi animam meam, htio bih stoga učiniti nešto dvostruko neuobičajeno: htio bih - što se u Hrvatskoj ne pristoji - o nekome kazati nešto dobro, i, pritom, htio bih ja, Car Nemanja, kazati ponešto dobroga o Ninoslavu Paviću.
Nemojmo duljiti s objašnjenjima, jer objašnjenje koje nije traženo dovoljna je optužba: rekao sam svoj motiv: on je sasvim egoističan, jer kakav bih ja to čovjek bio kad ne bih rekao ono što, ako ne kažem ja, o Ninoslavu Paviću u ovoj zemlji nikada nitko neće reći.

Fotografija koju vidite snimljena je koncem sedamdesetih.
Na fotografiji su članovi redakcije tjednika "Polet".
Ja nikada nisam bio član te redakcije - bio sam u "SL-u" - i ništa što ću o Ninoslavu Paviću kazati ne govorim pro domo sua. (Nikada nisam radio ni u jednoj Pavićevoj redakciji ili tvrtki.)
O "Poletu" ne kanim govoriti, govorili su o njemu post, dva niže Kuljiš, Bešker, Bašić, Kvesić...

Ninoslav Pavić, dakle, sjedi iza Slame, drugi slijeva.
U govoru na Velesajmu, u povodu petnaestgodišnjice "Globusa", Pavić je i sam kazao da je sve počelo u "Poletu".
Što je počelo?
Očito, ono što je Nino stvorio do toga govora.
A što je Nino Pavić napravio do te proslave petnaestgodišnjice "Globusa" na Velesajmu?

Prvo, povijest novinstva i novinarstva u Hrvatskoj, pa i na prostoru bivše Jugoslavije, dijeli se na doba prije Ninoslava Pavića, na eru Ninoslava Pavića, i ono što će nakon njega uslijediti. Ta je sitna okolnost najviše što čovjek može u svom životu učiniti. Znam da je ovo teško i preteško za priznati, ali, shit happens!

Drugo, do Ninoslava Pavića novinari su živjeli kraće. Nemam pouzdane statističke pokazatelje, ali, znate vi o čemu ja pričam: do Ninoslava Pavića niti jedan hrvatski novinar nije bio vlasnik kuće na Pantovčaku, ni stana na Zrinjevcu. To su iznimke? Jesu li? Trebam li od svih baš ja to kazati?!

Treće, u ovom naraštaju nema niti jednog novinara kojemu Ninoslav Pavić, ako bi ga se zapitalo, nije osobno pomogao. Možda bi se prije ili kasnije s tim istim čovjekom na smrt zavadio - ali, govorim o tom jednom, često presudnom životnom trenutku. I znam što govorim: kad treba, Pavić pomogne.

Četvrto, Ninoslav Pavić, suprotno svim tvrdnjama, vrlo je lojalan čovjek: ne govorim samo o idejama ili idealima, govorim prije o ljudima. Zapravo, ne znam nikoga u Hrvatskoj tko poput Pavića toliko godina dijeli sudbinu s toliko bliskih osoba. Tu i tamo netko otpadne, Bože moj, ali pogledajmo koliko ih je ostalo!

Peto, Ninoslav Pavić (na gornjoj slici drugi slijeva, iza Davora Slamniga) najmoćniji je čovjek Hrvatske. Je li to po sebi dobro? Ne znam, ali on to jest. Moćniji i od predsjednika i od premijera. To je naprosto činjenica. Treba pogledati fotografiju, pa onda toj činjenici u oči, i kazati: Ninoslave Paviću, chapeau!
Ovo zadnje vas ne fascinira? Ne? Bit će da ste budala.


Dobro, dakle u čemu je štos?
Recimo da mi vjerujete, da je sve to istina, ali što sad sljedi, u čemu je štos?
Ni u čemu.
Nema ali...
Ne u ovom postu.
Ima ih prije, bit će ih sigurno poslije, ali u ovom postu nema ničeg zlog: nema predumišljaja, nema laži, nema ali...
Naprosto gledam tu fotografiju i mislim - ja koji sam o Paviću toliko toga kazao da imam na to sva prava ovoga svijeta - da ako ja to ne učinim, nitko to Paviću u ovoj zemlji nikada neće priznati.
Ali zašto bi to netko bilo kome u ovoj zemlji morao priznati?

Zato jer iz ove zemlje može bilo tko otići ili se u nju vratiti a da se to ne primjeti: ovdje se nitko i ništa ne poštuje!
Zato je ova zemlja mala, nesretna zemlja.
Zato treba naučiti lekciju moje razrednice iz VII. gimnazije, dobre i pametne Gordane Valand:
Mi se ne moramo voljeti, ali se moramo poštovati.

U ovoj zavađenoj zemlji, tu bi životnu lekciju mogao ovako preformulirati:

Naučite poštavati svoje protivnike; inače, niste ih dostojni.

Jasno, vrijedi to i za Ninoslava Pavića.