NEMANJA: SMIRENOUMLJE

PROTON PSEUDOS

Prvo pero Darkwooda, čovjek koji je izmislio suvremeno hrvatsko novinarstvo i novinstvo, ali poput investigativnog Tesle, osim imetka, gotovo nikada nije imao ništa od tih svojih izuma što su se, kao uostalom svi dvadesetostoljetni, uskoro okrenuli i protiv izumitelja i protiv čovječanstva, vizionar i humanist s kraja XX. vijeka Kuljiš, Denis Kuljiš* - kad nije mogao ideale - izdao je prije par mjeseci zbirku argumentiranih tračeva Ad hominem: budući da je trač ljubav za daljnjeg svoga, Kuljiš se i opet preblagonaklono bavi majmunima, gangsterima i herojima zemlje u kojoj je su ljudi i događaji fikcionalni, te je svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima sasvim slučajna.
Jedan od tih ljudi Igor je Mirković, a događaj je Novi val.
Kako se ni čovjek ni događaj ni po čemu ne razlikuju od bilo čega drugog u ovom podneblju, pročitajmo Kuljišev maestralni tekst kao potvrdu više da posao kritike nije fundamentalističko isljeđivanje neke skrivene istine, nego razotkrivanje duboke, praizvorne laži, 'fantazmatske konstrukcije kojom pokušavamo prikriti nekonzistentnost simboličkog poretka u kojem živimo' (Žižek, iz knjige koju mi je Kuljiš donio iz Londona, "Nedjeljivi ostatak").
Ovo je dakle priča o tome što je proton pseudos, pralaž moga naraštaja.



DENIS KULJIŠ


Igor Mirković

Lažna priča o Novom valu



Dr Gregor Tomc profesor je sociologije na ljubljanskoj univerzi, autor sedam knjiga iz svoga znanstvenog područja, koje se proteže od studija subkultura do gnoseologije. Vodi projekt regulacije slovenske kulturne industrije, koji financira Ministarstvo znanosti. Osnovao je arhivsku ustanovu koji će skupiti djela slovenske popularne glazbe, počevši od jazza (dakle od Bojana Adamiča i njegova crvenog boogyja). Član je Mirovnog instituta. U hiperliberalnoj sredini, nedavno je izazvao skandal izjavom kako “ne razumije klince koji danas slušaju punk”. No što bi čovjek i mogao očekivati od uštogljenog profešura, s mnoštvom važnih društvenih funkcija? Pa barem to da ne napada punk koji je sam stvorio, u Ljubljani i u Jugoslaviji, pločom o kojoj su pisali New Musical Express i Melody Maker, dok je Jello Biafra iz Dead Kennedys, bio ponosni vlasnik jednog primjerka njena prvog izdanja. Ploča se zvala “Lublana je bulana” (Ljubljana je bolesna). Pokrenula je slovenski punk i hrvatski te beogradski Novi val. Demiurg je, međutim, lišen bilo kakve sentimentalnosti. “Svako razdoblje”, kaže, “ima svoje estetske heroje i svi pokušaji da se dokaže kako je muzika bila najbolja u vrijeme kad smo mi bili mladi, smiješni su i patetični”. Čovjek prati nogomet, sluša “White Stripes” i “Radiohead” te smatra da su većina glazbenih kritičara “prikriveni adornovci, elitisti I modernisti koji mrze moderno društvo masove demokracije i takozvane obične ljude koji u takvom društvu trijumfiraju”.
Gregu sam upoznao u Ljubljani prije dvadeset godina, kad je izašla prva monografija o toj tada već historijskoj avangardi - “Punk pod Slovenci”. Bradati, naizgled obični ljubljanski alter-intelektualac, koji poslijepodne poteže pivu u “Unionu”, već se bio distancirao od scene, pa sudjelovao u pripremi toga učenog i pomalo hermetičnog zbornika o stvarima koje su se bile praktično jučer dogodile. U Sloveniji sve tako odmah dobiva intelektualnu nadgradnju, dok u Hrvatskoj inspirira jedino mistifikacije i nostalgijski diskurs, svojstven idiotizmu malograđanske sredine. Pa kao što je zagrebački novinski feljtonist Katedralis u doba stare Jugoslavije misticificirao patricijski Gornji grad iz doba stare Austrije, film i knjiga "Sretno dijete" Igora Mirkovića, u postuđmanovsko doba mistificiraju glazbeni ugođaj postitovskog jugoslavenskog fin de sieclea, o kojemu dr Tomc, u intervjuu objavljenom među devetnaest svjedočanstava prikupljenih za drugu gotovo istodobno objavljenu hrvatsku knjigu posvećenu novome valu (Branko Kostelnik, "Moj život je novi val", Fraktura 2004.) ex cathedra kaže: “Danas neki ljudi gledaju na osamdesete godine nostalgično, kao na period 'prosvijećenog apsolutizma', kao na kombinaciju socijalističkog egalitarizma i političke demokracije, ali zaboravljaju da je tadašnja vlast bila spremna kršiti ljudska prava kako bi obranila svoje privilegije. Svako romantiziranje tadašnje situacije čini mi se u najmanju ruku nekulturnim.”
Kad se uz pomoć ove Kostelnikove hrestomatije u glavi nanovo uspostavi panorama jugoslavenskog Novog vala - kojemu odjednom, u povodu nejubilarne dvadesetipetogodišnjice hrvatskog uključenja u ta zbivanja ovdašnji knjižari, novinski izdavači i filmski producenti posvećuju jako mnogo pažnje - vidiš odmah da je među glazbenim “prvoborcima i dragovoljcima” toga pokreta u Zagrebu, u usporedbi s Ljubljanom I Beogradom, bilo najmanje markantnih umjetnika i snažnih pojava, ali su zato gotovo svi novinski članci i kritičarski prilozi objavljeni upravo u Hrvatskoj. Dobro, nemoguće je osporiti velevažnost Đonija Štulića, osebujnog genija, koji se nadnosi nad cijelu epohu, dok Darko Rundek ima nesumnjiv autorski dignitet, ali svi ostali, uglavnom su svirci promjenjive sreće, nepostojane inspiracije i problematičnog autorskog učinka, koji su iz punka i novog vala brzo evoluirali u neki kurentni idiom popa, muzike za ljetne terese, domoljubnih televizijskih popjevki ili prigodnog mirovno-ekološkog ludiranja na suncu – k tome to vrijedi za one rezistentne, doista produktivne muzičare, profesionalce, dok su ostali naprosto zaostala na “duhanskom putu” koji spaja nekoć kultne birtije “Zvečka” i “Blato”, čekajući tu, između lakih nota i teških droga, svoju nostalgijsku apoteozu, u ikonodulijskom okviru izloga jednoga od tih kafića, koje nikad nisu bili napustili.
Hrvatski Novi val, doduše, nije bio samo zagrebački fenomen, ponešto se događalo u Puli i u Rijeci, gdje će potom također doći do diferencijacije: sposobniji panker preselit će se u Ljubljanu i ondje započeti lukrativan diskografski biznis, a onaj zaostali, ako mu se mozak već nije ukiselio u halucinogenima, šalje ga na pašu, pa u curriculumu vitae navodi kako uz povremene nastupe na svadbama i davanja nerazumljivih jubilarnih izjavama što obiluju neduhovitim duhovitostima svojstenim olinjalim muzičarima, “povremeno radi kao mornar”.
U Sloveniji, Tomc iz “Pankrta”, koji su pokrenuli scenu, doktor je i profesor, a njegov parnjak, Pero Lovšin, teški zajebant i ozbiljna ispičutura, novinar koji je diplomirao tezom o pornografiji, radio kao PR u Ljubljanskim mlekarnama, a kao sportski komentator u “Delu”. Potom je postao regionalni predstavnik europske porno-industrije, pa u Sloveniji, s međunarodnim castom, producirao nekoliko cjelovečernjih filmova eksplicitnog guženja. Mariborski novovalovac Zoran Predin, naštancao je u karijeri dvanaest albuma, posljednji sa svojim ad hoc skupljenim ciganskim orkestrom s kojim svira po Australiji. Taj bivši upravnik mariborskog Doma kulture, štajerski kantautor koji se fura na Arsena Dedića, važna je glazbena pojava na Balkanu no nema, naravno, globalne reference poput Laibacha, postnovovalovskog glazbenog projekta što se politički nadovezje na punk-revoluciju, stilski bliži “Borghesiji", koju muzikologija danas označuje kao prethodnicu techno-glazbe.
U doba kad sam u “Unionu” razgovarao s Gregom o punk-sociologiji, u Ljubljani je već djelovao Neu Slowenische Kunst, kojem Leibach pripada kao kulturna fronta civilnog pokreta što će smrviti partijski monolit, te raznijeti Jugoslaviju, u kojemu je slovenski komunizam, autentičan poput oberkrajnerskih hitova, bio ne najslabija, nego, naprotiv, najjača karika federalnog ustrojstva. Dok se u Hrvatskoj punk odmah popizirao, u Sloveniji se politizirao, pa je ulica preuzela kurentni politički projekt liberalizcije, dok su zagrebački novovalovci, otkrivši divote zvjezdane prašine, odmah udarili u populizam i nacionalističke diple pa preko razglasa slinili za “hrvatskom ružom”, koju sam ja uvijek zamišljao otprilike kao Ankicu Tuđman. No, nije to pitanje političkog, nego autorskog integriteta - svi ti instant-pankeri koji su poslije prvog ugovora s “Jugotonom” odmah odabrali izraz vedre rockabilly-zajebancije pa zapjevali “naše su djevojke u najljepše u gradu”, nisu, kao ni estradni starosjedioci koji u Zvečki lirski lamentiraju, pridržavajućii se za šank, “dok misli im vijugaju”, imali duboka uvjerenja, ni politička ni glazbena. I sve što su proizveli za šest mjeseci subverzivne i tri-četiri godine estradne faze hrvatskog novog vala, stalo bi obično u jedan ili u dva albuma.
Srpska New wave scena bila je isključivo beogradski fenomen, iniciran u velikoj mjeri transferom sa zagrebačke. Glavni bendovi poput “Idola”, više su nastupali po Hrvatskoj, nego kod kuće. Po srpskoj provinciji nisu mogli proći s turnejom, jer je medijska infrastruktura koja ih je podržavala, bila koncentrirana u Zagrebu. Kad je Novi val probio led, pa su prilozi o njima, osim u “Poletu”, počeli izlaziti u drugim novinama i na televiziji, mogli su ovdje dobiti i ugovor za ploču. Zagrebačka diskografija producirala je sva najvažnija jugoslavenska izdanja - čak i srpski narodnjaci te licencni rock, sve je išlo pod etiketom “Jugotona”, a kad je tu jednom prihvaćen Novi val, moglo se s istom robom doći i kod malih beogradskih i sarajevskih poduzeća. Stvar je u tome što je begradski i sarajevski kulturni establišment bio pod rigidnom režimskom kontrolom, dok je u Zagrebu pevladavao samoupravni laissez faire.
No, kad je Novi val jednom zapljusnuo beogradske plaže, i tamo su se osamdesetih profilirale jake autorske pojave, od Koje iz Discipline kičme, koji je u devedesetim regularno funkcionirao na londonskoj sceni, do Margite Stefanović Magi iz Ekaterine Velike, diplomirane arhitektice s klasičnim muzičkim obrazovanjem, koja je ondje, u Londonu i umrla, naravno od droge. No, heroin i Milošević, nisu bili tako razorna kombinacija za beogradski Novi val, kao Jugoton i Hrvatska televizija za zagrebački. Popiziran osamdesetih, devedesetih je počeo kolaborirati s domoljubnom i dance-estradom. Spasila se samo legenda Đonija B. Štulića, jer ju je on na vrijeme eksportirao u Nizozemsku, gdje živi od socijalne pomoći: čovjek bi mogao stati uz bok Anti Kovačiću ili bilo kojem tragičnom hrvatskom književnom realistu. Ostala je također ova gnjila nostalgija, ergo kult “Zvečke”...
Pogledom kroz prozor “Zvečke” počinju knjiga i film Igora Mirkovića. To je subjektivni kadar njegove priče o Novom valu: imao je četrnaest godina i kroz zmazani izlog legendarnog bircuza - koji u raspletu hrvatske tranzicije pretvorbom dospjeva u dlakave ruke ugledne zagrebačke poduzetničke obitelji Sliško - gleda kako unutra ispijaju kavu korifeji zagrebačkog Novog vala, veoma popularni kod devojaka, na koje je malodobni Mirković također bacao vruće poglede. Mirkovićeva mama objašnjava u filmu kako je Igor bio zaista veoma dobro i mirno dijete, pa čita njegov školski sastav o drugu Titu - time se ukratko definira background, duh trenutka i legitimira narativna pozicija djela. Subjektivno-nostalgijski ton kao iz kultne tv-serije “Grlom u jagode”, kazivanje “iz moga kuta”, bez pretenzija na cjelovitu istinu ili analitički pristup, bez dubokih misli, to je, naprosto, “dnevnik malog Perice”, dječja usta, “olovka piŔe srcem”… Scenarist serije “Jagode”, Rajko Grlić, bio je i producent filma “Sretno dijete”. Jedan od protagonista novovalovske scene, inače filmaš, objasnio mi je kako nije pristao dati intervju za Mirkovićev dokumentarni film, da se ne bi našao u Grlićevu igranom - i zaista, ta mala grlićevska nostalgijska modla s kojom se iz tijesta vade zgodne figure, a razni zapanjujući fenomeni lako sliste u prizemno nagvaždanje, banalno “pričam ti priču”, jako je prikladno kuhinjsko oruđe za redatelja uskoga dijapazona, ili za površnog tv-feljtonista, koji po navici nastoji iskoristiti efektan dokumenatrni materijal bez udubljivanja u pozadinu događaja. I stoga - umjesto samozatajnog istraživanja, zahvalno oblikovanje materijala iz jednog "višeg, artističkog sklopa", gdje točni podaci i precizne opservacije više nisu bitni. Mirković stoga nije otkrio ništa zanimljivo o Novom valu, ali kako nije ni pokušao, to se ne mora smatrati artističkim neuspjehom.
“Ovo nije enciklopedija Novoga vala”, piše na početku njegove knjige, koja sadrži prikupljene fotografije i intervjue, kao da bi to netko mogao i pomisliti da je to nekakvo znanstveno djelo, kad je na prvi pogled očito kako je riječ o almanahu formata “small coffietable book” s na kup nabacanim fotografijama i mislima, od kojih su ove prve puno zanimljive, od ovih drugih. I u filmu, istinski su uzbudljivi jedino dokumentarni inserti, dok je priča koja ih veže, trivijalna, nefokusirana i na intelektualnoj razini postuliranog četrnaestogodišnjeg naratora.
Kad je započeo svoj projekt, Mirković se obratio skupini novinara “Poleta”, generacijskog glasila što je pokrenulo difuziju novoga vala južno od Slovenije. Oni su mu poslužili kao primarni izvor, pa sam se tako i sam našao među naratorima filmske storije u kojoj nisam prepoznao ništa od onoga o čemu smo mu govorili, a što se, uostalom, ne razlikuje od pregnantnih Tomčevih stavova iz intervjua u Kostelnikovoj svesci.
Na prijateljskoj terevenki gdje su evocirane uspomene na revolucionarnu operaciju lansiranja punka u Zagrebu, objasnili smo mu da je projekt bio a) zamišljen kao subverzivni pothvat, b) planiran i vođen iz jednog centra, naime redakcije "Poleta".
Mi smo bili preuzeli to glasilo socijalističke omladine pa mu pridali formu i sadržaj koji će dubinski utjecati na jugoslavensko novinstvo osamdesetih godina: velike fotografije s autorskim crnim okvirom, dizajn primjeren ofsetnom, umjesto visokome tisku tradicionalne tipografije, a u tekstovima jezik ulice, te nadasve subverzivni duh i nova osjećajnost - ukratko, sex, drugs and rock’n’roll, plus strahovito politična apolitičnost, u to doba dok je režimski pop plasirao tekstove poput “Računajte na nas” (Đoređe Balašević), “Lijepo stoji partizanska bluza” (Boris Bizetić) i “Drugarice, posadite cvijeće, kuda vojska druga Tita kreće” (Neda Ukraden). Pomalo zaboravljena Bregovićeva pjesma - i “Bijelo dugme” imalo je tada antikapitalistički hit, pjesmu u kojoj Bebekj promuklo reve kako u Americi sve možeŔ kupiti “za dolaaar… za dolaaar”.
Hrvatski punk je bio “Poletov” projekt - urednici su formirali bendove, organizirali prve koncerte, tisak plakata, promociju. Nakon šest mjeseci te subverzije, Partija je na jednom mini-kongresu odlučila rastjerati skupinu koja kvari omladinu, pa smo svi dobili poziv za manje glamurozne jedinice u 3. armijskoj oblasti (Tetovo, Bitolj).
Poletovska novinarska ekipa preuzela je devedestih hrvatsko novinsko izdavaštvo pa stvorila najveće privatne kompanije koje su, uz ostalo, sponzorirale ovaj Mirkovićev filmski i dokumentalističko-izdavački projekt koji ga je pratio, uključujući izložbu periodske fotografije i novinsku promociju cijelog pothvata. Svojstveno Mirkovićevoj neosjetljivosti za materijal, on nigdje u filmu, ni u zahvalama-kreditima, nije spomenu Nina Pavića, tadašnjeg glavnog urednika “Poleta” i današnjeg vlasnika najveće novinske kuće u zemlji, “Europapress Holdinga”. Jer - to mu se nije uklapalo u njegovu dječju priču o inicijaciji u Nolvi val gledanjem kroz prozor “Zvečke”.
Kod Mirkovića, novi val nastaje partenogenezom, konsolidacijom epohalnog ugođaja u prikladan muzički izraz… Nešto je u zraku, postoji tajni dosluh koji će mlade ljude, u permisivnim političkim prilikama, dovesti do spontanog okupljanja, pa su tu nađu gitare, pa neke cure - i kak je samo nekad lepo bilo, kak su naši stari znali bolje nek mi, i koliko su samo opće prilike bile povoljnije, više se davalo na kulturu. Na ulicama se osjećala živost, bili smo bezbrižni, dobro se živjelo, bili smo sretniji…
Kad je počeo snimati svoj dokumentarac, Mirković je počeo slijediti zanimljiv trag, koji nas je skupa odveo u Crnu Goru.
Ispričao sam mu kako je drug Tito svoj posljednji intervju - u osvit novovalovske revolucije i samo nekoliko mjeseci poslije izlaska prve ploče Pankrta - dao saveznom omladinskom listu “Mladost”, spominjući tu i rock and roll. No, odgovor je bio zamumuljen, nerazumljiv, s jedne strane ovo, s druge strane ono, izgledalo je to kao tipično senilno laprdanje ostarjelog komnunističkog diktatora. No, ispričao sam Mirkoviću, zapravo je to verzija prerađena u kabinetu, kod sekretara generalnog sekretara, Berislava Badurine, gdje je posve negativan stav o rocku, ublažen i kvalificiran, da se javnost nepotrebno ne agtira… Tu sam storiju čuo od urednika "Mladosti", za kojega smo Nino Pavić i ja, poslije Pavićev zamjenik u “Poletu”, radili kao dopisnici iz Zagreba. Mirkoviću se stvar svidjela, valjda ju je namjeravao upotrebiti za ekspoziciju, da se prikaže opću benevolentnost režima u to doba, tek, pronašao je biveg urednika "Mladosti", u Podgorici u Crnoj Gori, pa ugovorio intervju i nagovorio me da ga onamo pratim. Doletjeli smo u Dubrovnik, natovarili dvije kamere i filmsku ekupu u aute, pa preko Debelog brijega, krivudavom crnogorskom džadom, zapucali u eks-Titograd. Kamera je zabilježila moj nenajavljen susret s urednikom, nakon hijata od dvadeset i pet godina. Zatim smo se preselili bliže njegovoj redakciji, gdje uređuje “Dan”, dnevnik pokrenut kapitalom nekih lokalnih švercera i srpske pravoslavne crkve, za račun srpskih obavještajnih službi, koje preko toga opozicionog glasila, ruše crogorskog predsjednika Đukanovića (prije nekoliko tjedana urednika toga lista - ali drugog čovjeka, ne onoga mog, koji je već otišao - ubili su u tipičnoj sačekuši, rafalom iz Kalašnjikova).
Upalila se kamera, počeo razgovor, koji smo uskoro vodili ne obazirući se na filmsku ekipu, jer urednik je ispričao, novu, još fascinantniju priču... Prava i puna istina bila je - intervju s Titom nikad nije ni načinjen, nego su u "Mladosti" sastavili pitanja i odgovore koji su u kabinetu redigirani, ali je uredništvo omladinskog glasila Tito tada ceremonijalno primio u Bugojnu. Nekoliko mjeseci prije finalnog odlaska u bolnicu, na operaciju, bio je to skrhan čovjek, ispričao nam je urednik, evidentno zatočenik kamarile, koja ga je satirala protokolom. “Dokle će nas omladina trpjeti?” zavapio je Tito, a onda ih je Branko Mikulić, predsjednički kamerlengo brzo isprašio iz lovačke rezidencije, u koju su polumrtvog Tita dovukli, kao da je njemu fol još bilo do lova - Tyrannosaurus Ex.
Sjajan materijal - zbilja odlična epohalna intonacija za priču o Novom valu, koji kreće pošto je represija popustila, budući da je diktatoru slabo, a njegovi pomoćnici, koji će poslije sve disidente ipak još jednom potrpati u zatvore, boje se, jer ne znaju dramaturgiju raspleta.
Mirković je taj materijal ostavio na podu montaže – gdje je ostalo i sve drugo što je čuo od Poletovaca: nije mu se uklapalo u nostalgijsku shemu, pa je umjesto toga, dao prizore Titova dočeka u Splitu, na vrhuncu moći i pompe, te onaj svoj djetinji sastav, koji čita njegova mama, koja opisuje svoje "sretno dijete" koje će tek početi sazrijevati infantilnim interesom za propale ikone Novog vala u "Zvečki".
Umjesto subverzivne operacije lansiranja punka, imamo stoga povezanu priču o šest-sedam manje-više sporednih likova, statista Novoga vala koji i danas, kako se vidi u završnoj sceni filma, ostaju u muzičkom dosluhu: jedan narkoman koji se povukao u otočku osamu, svira na frulu, koju u stvarnosti nije nikad dodirnuo, crtač stripova koji se posljednji uključio u pokret, bubnja po krovu svoga njujorškog apartmana u ritmu velegradskog prometa, neki svirci lupaju u gitaru, drugi nešto pjevuše u zmazanoj periferijskoj birtiji i naposlijetku ja – ja sam u zadnjem kadru filma - spavam na kauču, s mojim raskošnim psom pasmine Kavalir kralja Charlesa na krilu. U građanskom salonu, daleko od magične otočke i vibrantne njujorške scene, pošto sam ispao iz štosa, a ionako posve na periferiji cijelog nostalgijskog misterija, koji u filmu povremeno razbijam, trtljajući neke polurazumljive rečenice, koje zvuče kao da ih je redigirao sam Bero Badurina… Vidi se da se nešto bunim, a ne razumije se zašto.
Hvala bogu, barem je Gregi Tomcu uspjelo da u tom prigodničarenju oko hrvatskog Novoga vala, kaže sve što i ja mislim, i više, naravno, jer o cijelom fenomenu puno više zna, kao sudionik te kao znanstvenik. Na žalost, ta Kostelnikova knjižica, poslije prvog, Tomčeva teksta, jako pada, jer su iskazi većinom irelevantni, dani kao usputni intervjui, ili naprosto trtljanje svojstveno bezveznjacima koji su ovdje ravnopravno plasirani iako su bili sporedni likovi, pa ne mogu reći ništa interesantno. Dobroćudni bubnjar Đonijeve “Azre”, Boris Leiner, mora tako ovdje, kao i u filmu, supstituirati Štulića koji, povukavši se prije petnaest godina u svoju krležijansku šutnju, nije htio intervju dati ni Kostelniku, kao ni Mirkoviću. Đoni je 50% zagrebačke priče, koja se stoga nije mogla ispričati riječima protagonista - no drugo je pitanje bi li joj i sam Đoni pridao težinu da se u film uključio sa svojim histeričnim kurblanjem - pa je stvar bila unaprijed osuđena na neuspjeh kao dokumentarna investigacija, no ne, naravno, kao sentimentalno djelce posvećeno vlastitoj adolescenciji, za koju mene, međutim, nije trebalo vući na tri dana u Crnu Goru.
U beogradskom bulevarskom dnevniku “Kurir”, kontroverzna književnica Isidora Bjelica, iscipelarila je Mirkovićev film prikazan na “Festu”, kao “još jednu od lažnih stvari koje nam dolaze iz Hrvatske”. “Ako je imao četrnaest godina”, piše ona sasvim umjesno, “zašto nije kao i toliki vršnjaci skupio bend u podrumu, pa udarao u bubnjeve - možda bi nešto i jebo, umjesto da samo voajerski viri kroz izlog kafane?”