NEMANJA: SMIRENOUMLJE

JOIE DE VIVRE ili KOME PJEVA THOMPSON?

NEDJELJNA MISA ZA JUGOSLAVENE



'Svaki džukac vidi guzu moje curice.', Hajdemo u planine, Bijelo dugme



VALTERDAN


Piše: Aleksandar Hemon



Proljeće je uvijek nekako počinjalo 6. aprila, na Valterdan. U zraku se osjećao kraj škole; maturanti su, iz razloga kojeg se ne mogu sjetiti, dobivali crvene karanfile; neki su bili primani u Savez komunista; hrabriji, zagorjeli parovi su se na Vilsonovom već znali pofatati ispod još malo pa prolistalih kestenova; džepovi zimskih kaputa su se polaki punili naftalinom; dani su znali biti dovoljno topli da bi se neko usudio otvoriti prozore u tramvaju, prouzrokujući tako promaju opasnu po zdravlje starijih građana, koji zimsku odjeću nisu skidali do Dana rada; a na Skenderiji pod bistom Vladimira Perića Valtera ukazali bi se vijenci i buketi cvijeća.

Valterdan je bio lokalni, urbani praznik, beznačajan izvan domena grada Sarajeva. Istaknuti pojedinci i organizacije dobijali su Šestoaprilsku nagradu, i građani su nekako bili lično vezani za dobitnike, pošto su znali tračeve o pojedincima, a radili su za organizacije. Bilo je škole, ali je sve bilo opuštenije - moglo se razguliti na ime neke svečane akademije ili koncerta Breza. Dok su federalni i republički praznici bili apstraktniji, vezani za mutna dostignuća narodnooslobodilačkog rata, socijalističkog samoupravljanja i Titovog života, važnost Valterdana - Dana oslobođenja rodnog grada - bila je konkretna i očigledna: da Sarajevo nije oslobođeno, niko ne bi smio luftati da se fata na Vilsonovom, niti bi u Domu mladih, na koncertu povodom (misteriozne) dodjele crvenih karanfila, Ljubiša Račić, taj rock'n'roll pregalac i vođa grupe Formula 4, svirao za vratom brze solaže na svom Stratocasteru, sa kojim je, činilo se, onomad sa ranjenicima pregazio Neretvu.

Valterdan je bio urbani praznik i zato što je Vladimir Perić Valter bio mnogo više dio urbane nego socijalističke mitologije. Poginuo je na Marijin-Dvoru, na ulici, kod Davora, jednog od ranih sarajevskih kafića, za razliku od svetišta narodnooslobodilačke borbe do kojih se moralo prvo autobusom, a onda uzbrdo, pješke. Bio je mlad k'o proljeće kad je, na Dan oslobođenja 1945. istupio iz redova života, izbjegavši tako moralno-političku korupciju kojoj su podlegli njegovi preživjeli drugovi. I ne samo da je bio ilegalac (divna riječ: ilegalac, suštinski alternativna i drugačija od rukovodioca ili legalca - nijedan tinejdžer nikad nije htio biti legalac), nego je imao i vrlo zajebano, ilegalno, asfaltno ime, ni nalik na nadimke tipičnih narodnih heroja: Crni, Stari, Španac, Uča. Mitski Valter je bio urbani pojedinac, heroj koji je operisao u gradu, u betonu, za razliku od narodnih heroja koji su na čelu narodnih masa u opancima i gunjevima bježali kroz obruče okupatora i domaćih izdajnika, sa jedne slobodne teritorije na drugu. Mitski Valter je bio špijun, jalijaš, prevarant, laufer - jednom riječju, sarajevski lik.

Valter brani Sarajevo, taj kultni film, nije samo eksploatisao tu valterovsku urbanu mitologiju, nego ju je i potpuno ustoličio, uprkos tome što ni Bata Životinja ni Smoki Samardžić nisu imali ni zeru sarajevskog akcenta, niti je Sarajevo geografski precizno predstavljeno, a da ne govorimo da je u ime bratstva i jedinstva (vidljivog i u izboru glumaca) eliminisano prisustvo ustaša, koji su harali Sarajevom za vrijeme onog rata. Valter brani Sarajevo je, naravno, tek slučajno bio film o narodnooslobodilačkoj borbi - njegova ideološka struktura je mnogo manje važna od njegove žanrovske strukture - što je vidljivo i u naslovu: Valter brani Sarajevo = pojedinac brani grad, što je bilo i jest vrlo različito od "narod se bori za slobodu". Zapravo, pojedinac je bio identifikovan sa gradom - Das ist Valter, kaže na kraju filma poraženi Švabo, dok pokazuje na grad, uključujući i vidljive socijalističke nebodere Novog Sarajeva.

Taj urbani individualizam i mitologija koja se oko toga prirodno gradila bila je privlačna onima koji su početkom osamdesetih, na zalasku socijalizma, konstituisali sarajevsku rock scenu - prvi album Zabranjenog pušenja se zvao, kao što znamo, Das ist Valter, a dio sljedeće generacije bio je i bend zvan Valter. Krajem osamdesetih, mit o Valteru je potpuno izgubio svoju socijalističku-ideološku dimenziju i potpuno se preselio u domen urbanog diskursa. Proslava Dana oslobođenja Sarajeva bila je lišena partijsko-državne retorike, te se 6. april pretvorio u čisto urbani praznik. Otud ima precizne simbolike u tome da je napad na Sarajevo na izvjestan način počeo oko Valterdana 1992., kao što je nekako osvješćujuća činjenica da je bivši Valter Bata Životinja lako postao ozbiljan četnik, i da se Doktor Karajlić, jedan od osnivača Zabranjenog pušenja i ključni urbani mitolog, bez pozdrava vojnim avionom ispalio u Beograd, upravo negdje oko Valterdana.

Rat je bio zasnovan na nacionalnim mitologijama, koje su bile izrađivane i razrađivane u uskim krugovima, što će reći da je u ratu de facto poražena svaka urbana mitologija. Nakon svega što se desilo, Valter brani Sarajevo nije više od divne, naivne bajke u koju je bilo lako vjerovati, zato što smo - urbani pojedinci - bilo skloni vjerovati u herojske individualce. A sarajevska rock scena danas prouzrokuje nostalgična sjećanja nalik na reminiscencije onih koji tvrde da su bili na Woodstocku - bilo je kratko i zanosno, mada se teško sjetiti detalja, pošto smo svi bili poneseni mladošću i alkoholom. I dok je herojski otpor Sarajeva za vrijeme opsade zasluživao ponavljanje rečenice sa kraja Valtera, od rata naovamo nema više heroja, osim ako u svjetlu poslijeratnog moralnog kolapsa Ćele i Gašiji ili neki drugi gangsteri, koji nikad ne bi dali sto maraka, a kamoli život za slobodu ili bilo kakvu ideju koja nije zasnovana na njihovoj guzici, ne izgledaju nekome kao junaci. Možda je Valter lik iz bajke, ali bajka je poučna.

Otud bi se možda Valterdan trebao slaviti kao što se slavi Nova godina - bio bi dernek, možda i teferič, pilo bi se, jelo bi se, a u neka doba, ne nužno u ponoć, svi bismo se do pasa izljubili, poželjeli jedni drugima bolje Sarajevo i razmijenili crvene karanfile. Djeca i omladina bi od Čika Valtera dobila poklone upotrebljive isključivo u urbanom kontekstu: malu električnu gitaru, ritam-mašinu, sintisajzer, loptu, rolšue, rezervaciju za klupu na Vilsonovom, kartu grada na kojoj se mogu obilježiti mjesta od lične važnosti, jednogodišnju pretplatu na taxi i glasački listić uz pomoć kojeg bi se s vlasti sklonili oni kojima je Sarajevo samo prijestonica nakaradne države.



VALTER BRANI OD SARAJEVA


" Mitski Valter je bio špijun, jalijaš, prevarant, laufer - jednom riječju, sarajevski lik."
Aleksandar Hemon


Zanimljiva je ta fantazma sukoba urbanih i ruralni: to je dakle ideološka laž koja strukturira bosansku zbilju. Kad se ne može kazati 'sukob jugoslavena i nejugoslavena' onda se posiže za tom višestrukom laži o sukobu urbanih i ruralnih.
Višestrukom, jer, sve da i jest nešto tako na djelu, o kakvoj se tu urbanosti radi?: o jalijašima, prevarantima, lauferima, špijunima...o tipičnom sarajevskom liku, kako autor ovog teksta opisije stereotip u kojem misli! Taj stereotip, već zato jer je stereotip, ali i u svojoj partikularnoj pitoresknosti bosanskog džepara, zaista nema nikakve veze s gradom, građanskim i smislom autentičnog građanskoga aktivizma: ako je po ičemu ta građanske hrabrost karakteristična, a onda je to po svom odnosu s "beskonačnom vrijednošću zakona". Riječ je o laži, jer chorus-line strana u sukobu i nisu činili nacionalisti (Manolić nacionalist? Milošević nacionalist? Mesić nacionalist? Ma dajte!) ali jesu osobe koje su bezostatno pripadale bivšem sigurnosnoobavještajnom miljeu (vidi: lauferi, špijuni...). Potom, riječ je o laži, jer i autor primjećuje da je protagonist njegova Valterdana tip koji kao da je 'onomad sa ranjenicima pregazio Neretvu' (usput budi kazano, kakva nedosljednost: "Mitski Valter je bio urbani pojedinac, heroj koji je operisao u gradu, u betonu, za razliku od narodnih heroja koji su na čelu narodnih masa u opancima i gunjevima bježali kroz obruče okupatora i domaćih izdajnik..."), a sada taj urbani pojedinac, kako pravilno uočava autor teksta, izgleda kao da je u opancima i gunjevima bježao kroz obruče, fašističke ili vatrenocirkuske, svejedno. Pravilno se to zapaža, jer je i Hemonu bjelodano da u slučaju Šeher-Sarajeva nema govora o urbanosti nego eventualno o pastirskom rocku, koji je samo i jedino zato jer je jugoslavenski: pastirski ergo seljački, imao takav uspjeh diljem Jugovine: nisu tu mogli postati megastarovi ni Idoli ni Azra - zanimljiv je taj odnos Azre i Dugmeta: za Jugoslavije nitko od današnjih slinavaca za Johnnyje ne bi bez smješka popratio usporedbu s Bregom, dočim danas, za male jugonostalgične potrebe, Johnny B. odjednom poprima mitske razmjere! - ali jesu tipovi koji izgledaju kao crossover The Sladea i jahorinskih čobana.
Kao što se vidi, cijela ova fanfaronada ima nevjerojatno naličje: niti su se u ratu sukobili urbani i ruralni - ta, kao da su Kusturica i Karajlić manje urbani od Hemona!? - niti su po sebi današnji apologeti na poziciji građanskog ili urbanog ( a) jer tu poziciju zapravo falsificiraju tako što njenu najgoru protivšitnu, socijalnu okretnos jalijaša s ruba zakona, označavaju kao privilegiranu socijalnu figuru i nositelja građanske svijesti, pokazujući zorno da niti razumiju što ta građanska pozicija jest i treba biti, niti je u Sarajevu zapravo ima, b) jer građanskim nazivaju zapravo jugoslavenstvo i de facto jugoslavensku nacionalističku poziciju, kojoj su srpstvo, hrvatstvo etc. navodno krivi za sve, pa i za rat, dok se elementarnim istinama ne želi pogledati u oči, i c) jer urbanime nazivaju najcrnji primitivizam koji u Sarajevu barem ima poštenu svijest o svom porijeklu, mjeri i dometu, već i time što se osamdesetih ironično naziva 'Novim primitivizmom': ako "Zabranjeno pušenje nije ovdje mjerodavno, onda ništa nije, a ono i u svojim prvim radovima (karakteristično, prvi se album zove "Das ist Walter"!) npr. u pjesmi 'Učini da budem vuk', jasno deklarira kao mogući krivovjernik, ali nikako ne raskolnik: Učini da budem prorok, da znam šta će protiv mene smisliti sutra, učini da budem indijanac jer nije dovoljno što sam crven iznutra... , da bi i u posljednjima poput pjesme 'Anarhija all over Baščaršija', otvoreno i nedvosmisleno izražavalo "svoje gađenje primitivnim i nepismenim čovjekom bosanskim, njegovim manirima pridošlice i ne samo njegovoj nesposobnosti da se snađe u urbanoj sredini već i njegovom (što je najgore) otvorenom mržnjom i agresijom prema svemu onom što urbanost predstavlja (Nervira ga ono A po zidovima...Sejo se danas dobro osjeća, sinoć je na ulici razbio hipika, mali je pokrio lice rukama, al je ostao bez bubrega...Sejo se malo muči dok razmišlja, ali sinoć ga nije izradila riba, opuco joj je odma dva šamara, kad ga je za mecu slagala...)"!, niti se jugoslavenstvo želi javno izaziti kao nacionalna pozicija, jedna među mnogima, ni manje ni više sklona nacionalizmu od ostalih (po sebi gledano, ali, za nas riječ je o konkretnim okolnostima u kojima je danas jugoslavenstvo, pritajeno iza ovakvog fake pojma građanstva, zapravo realizirano u svojoj malignoj formi: formi resentimanom opterećene svijesti o iščeznuću vlastita nacionalnog prostora, Jugoslavije, i posljedničnom mržnjom spram onih koji su se od te zemlje emancipirali i taj prostor razlomili.), a na koncu konca stvarni se uzroci rata kao i njegovi vinovnici - ta, zar je jogurt-revoluciju Milošević provodio kao srpski nacionalist? Jesu li Lazareve mošti nošene po Jugoslaviji u organizaciji srpskohrvatskih četničkoustaških falangi? Putuje li Tuđman u Kanadu osamdesetih bez znanja SDB-a?itd.itd. - sustavno ili zataškavaju ili previđaju: Ako je Hrvatskom, recimo, divljao i harao razorni fašistoidni nacionalizam, kako Bosanci sebi tumače činjenicu da su mnogi od nas Hrvata aktivno - recimo ja, na brojne načine, od kojih su intervencije u Mostaru ili Sarajevu samo jedan oblik pomoći - pomagali "protivničku", suprotnu, neprijateljsku stranu, koja je u stotinama tisuća pripadnika slobodno šetala i mojim gradom! Želim li ja dakle kazati da je nacionalna lomača buknula udbaškom potpalom i da je rat dogovornoga karaktera, ne bi li u situaciji kad za vatrometa nitko ne gleda zvijezde nastanak novih nacionalnih država poslužio kao tranzicijsko sredstvo starim udbaškim kadrovima? Da, to govorim. To uostalom više nikom nije sporno, pa čak ni povjesničarima poput Ive Banca, jedino, oni to diskretnije govore: "No, ima tu još nešto o čemu sa sigurnošću još ne možemo govoriti. Nije samo Norval birao Tuđmana. Kad je riječ o emigraciji, posebno luburićevskoj, nikad ne možemo biti sigurni govorimo li o emigraciji ili infiltraciji."
Eto, možda sada ova idilična gluparija o jugoslavenstvu koje je urbano i koje su rasturili srpski i hrvatski seljački nacionalisti ipak dobija adekvatan okvir. Bože, kakava farsa: Jugoslaveni su, ako išta jesu, nacija pridošlica, novonastala nacija mješovitih brakova prve generacije seljaka u gradovima! Zašto se sramite svoga porijekla, Jugoslaveni? Možda zato jer povijesno i nastupate u znaku srpa, seljak, i čekića, dakle radnika, pri čemu je sve građansko bilo kontrarevolucionarno, buržoasko: nenarodno! Strašno je to danas gledati: djeca onih koji su se zaklinjali u to da tko bješe ništa bit će sve - to su uglavnom i postigli, barem neko vrijeme, da ništarije budu sve i sva - djeca proletera danas pjevaju himne Građanstvu! Sinovi komunista slave vrijednosti buržoazije! Kakav epohalni neuspjeh Marxove intencije! U samo jednoj generaciji Kapital je razorio Oktobar. Ha, ha, ha, kako budalasta, nesvijesna generacija: generacija koja nije u stanju misliti izvan svijeta predodžaba, dakle uopće nije u stanju misliti: otuda ova potreba za simplificiranjem univerzuma društvenih sukoba i njihovim svođenjem na jedan, izražen predodženim parom urbani-ruralni! Konačno, kakav imbecilan i sasvim neodrživ provizorij: ruralno je tu dakle sinonim za ono nacionalno: ono što se tijekom povijesti jedino i samo zbivalo (i do pojma dovodilo) upravo unutar zidina grada!
I kao zuschlag svemu: Čujte, ako već vrijeđamo Sarajevo svodeći ga na stereotipe - jalijaš, špijun...- zašto i opet biti polovičan? Budimo pošteni pa kažimo onda da je Sarajlija u toj Jugoslaviji za svakog poštenog Beograđana i Zagrepčana bio - bosanska seljačina!
Bio, i ostao.

P.S.

Thompsonovu glazbu zaista ne slušam. Ne želim sada nabrajati što slušam kako bih se time deklarirao kao urbani, kao građanin - svakako ne slušam još jednu seljačinu, Edu Maajku, ne zbog ideologije njegovog uljanog repanja, nego zbog seljačkog akcenta koji mi ide na kurac, priznajem - ali sa žaljenjem konstatiram da je i Zagreb pripizdina, malo drukčija od Sarajeva, i zato jer je snobovska unekoliko podnošljivija (u mjeri u kojem snobizam barem izvanjski barata s import-robom, pa je ipak lakše živjeti pa i na tom površnom Zapadu, nego na Bliskom Istoku, barem meni, formiranom na kulturi toga Zapada), ali ipak pripizdina u kojoj na koncert istog tog Thompsona dolaze tisuće ljudi, u kojem po automobilima trešti Dara Bubamara, dok koncerti The Residentsa i Tuxedomoona zjape poluprazni (ne očajavam ja nad time, jebe se meni, samo konstatiram: seljačine!) . Ne slušam dakle Thompsona, ali, pun mi vas je kurac Bosanci: jedan takav jalijaš, u ime tamošnjih zelenih beretki, objašnjavao je kako je on sa svojim momcima osiguravao dolazak Pape, okom ne trepnuvši, gledajući novinara u oči, a skrivajući pritom sržnu laž današnje Bosne: u ime građanske, unitarne BiH, stvara se država muslimanske, bošnjačke nacije.
Mene Thompson smeta, moj prijatelju, onako kako bi ti htio da tebe smeta: jednostavno je riječ o razlici kulturnih idioma. Ali, tebe, vas, Bosance, Thompson, pod izgovorom da je riječ o kulturnoj borbi, smeta politički: on je za vas ustaša. A tada vi, Bosanci, radite temeljan ideološki potez uzdizanje partikularnog na razinu univerzalnog: u ime navodnih univerzalnih općeljudskih (zanimljiv je vaš prosede, prvo je upravo u ime tog ideala Čovjeka reagirala židovska zajednica!; pametni ste vi Bosanci, kako vama Muslićima čak i Židovi služe kao živi štit u uličnim borbama za Zetru!; no, dobro je da je tako: konačno smo nakon par tisućljeća vidjeli da i Židov može biti manipuliran i ispasti glup, u najboljoj namjeri - ja, kao filosemit nikada nisam mislio da je takvo što moguće.) vrijednosti, zapravo podmećete vaše partikularne, bosanske qua Bošnjačke vrijednosti: vaše manifestno jugoslavenstvo, vaš latentni muslimanski fundamentalizam.
Ali, pročitali su vas Srbi.
Kad se sve desi i prođe, Banja Luka će ionako poslovati sa Zagrebom, Široki i Mostar također, s vi, jalijaši, špijuni i rječju sarajski likovi, čagajte ciganicu s medvjedima uz Gazi-husref begov ćevap i neopastirski simfo-rock.
Das ist Walter!
Uzdravlje!

______________

*Već sam dolje pisao o tome da Hrvatska nakon hercegovačke upravo proživljava svoju bosansku, dakle jugoslavensku fazu.
Kad god vidim takvo što, ja jednostavno ne mogu odoljeti: to je nekakav refleks, kao kad vjetar po ulici nosi kartonsku kutiju pa ne možete izdržati a da je ne napucate nogom. Nema tu ničeg osobnog, naprosto joie de vivre.

Fascinantni su ti Jugoslaveni. Kako oni samo uzurpiraju prostor građanskog. I lažu pritom, lažu mnogostruko. Lažu Jugoslaveni da su anacionalni: o, itekakav je grdni nacionalizam to jugoslavenstvo koje je i koje bi sve nas Hrvate ponovo raseljavalo, zatvaralo i ubijalo, kao ustalom još koliko devedesetih, samo zato jer smo Hrvati.
Lažu Jugoslaveni da su građani, a do jučer im je sve građansko bilo bužoasko, a kao bružoasko i ekonomski i politički ne samo neprihvaljivo, nego i reakcionarno! A takve je, i opet, trebalo po kratkom postupku.
Lažu Jugoslaveni da je riječ o nekakvom sukobu urbanog i ruralnog, a kada bi i bilo tako, zaboravljaju da ako itko jest, a onda su oni istinska pozicija seljakluka i primitivizma koji se Salonu nametnuo svom brahijalnošću vojničke čizme i valtera za pasom.

U ovoj zemlji ta je laž usred svog najžešćeg trijumfa: ljudi koji su još 1988. na javnim tribinama po Zagrebu zagovarali neophodnost očuvanja Jugoslavije posjeduju danas najatraktivnije dijelove hrvatske zemlje! Koliko god se to odlagalo, suočenje s nikad lustriranin jugoslavenstvom tek predstoji.
Ne u ime Thompsona i njegove pozicije, kako se svakome tko u ovoj zemlji glasno očituje svoje hrvatstvo istom želi pripisati, nego upravo u ime građanske pozicije zakona i pravde: ovdje je stasala generacija koja s dva totalitarna zla i ekstrema, crvenim boljševičkim i crnim nacističkim, nema ama baš ništa, osim što ih svejednako prezire, mrzi i osuđuje, generacija koja, da bi mogla živjeti u autentičnom građanskom ozračju kontitucionalne demokracije liberalnog tipa, mora dobiti zadovoljštinu kao simboličku naknada za zločine počinjene nad građanima Hrvatske između II. Svjetskog i Domovinskog rata: tek tom naknadom uspostavlja se vladavina prava i restituira pravni poredak: nemoguće je živjeti s onima koji su do jučer progonili ljude samo zato jer drukčije misle (Informbiro) ili zato jer su Hrvati (Proljeće), budući da bi time opravdali zločin. Ta se ideologija ne da pravdati antifašizmom.

U Hrvatskoj se danas perpetuira ta laž o prasukobu Crvenih i Crnih kao temeljna ideološka laž sustava, čime se proizvodi ne samo stalna potreba jednih za drugima, nego i povijesno opravdanje Jugoslavenstva: evo, sve dok nacisti zazivaju Jasenovac i Gradišku staru, potrebna je Narodna Fronta i nadnacionalno jedinstvo svih naših naroda i narodnosti! Nije.

Potrebna je pravna država. Jedino, vama Thompson služi, ne nama - građanima!
Vama, koji ga u svojim građanskim listovima svakog podesnog blagdana posterno raspačavete u stotinama tisuća primjeraka, da bi u međuvremenu tiskali stotine tisuća stranica vapaja protiv ustašizacije Hrvatske.
Vama služi, da biste opravdali svoju pozciju i obrazložili svoju historijsku neminovnost: dok je Fašista, potrebni ste i vi, zare ne?
Vama Thompson pjeva, ne nama! Mi možemo zaplakati i na 'Imagine'.
Što vi ne samo da ne razumijete, nego ne razumijete ni zašto ne razumijete.

Umjesto da se rezonira jednostavno: Thompson zaziva Crnu Legiju. O.K.! Privođenje, uhićenje, pritvor, suđenje, dokaz - zatvor!, ne, naravno da se takvo što u ovoj idiotskoj zemlji ne događa.
Jasno da ovdje nema riječi o pravnoj državi.

Evo, izveo sam vam: očigledno nema tu govora ni o kakvom građanskom društvu!
Jer u takvoj bi zemlji netko ipak barem prenio vjest o suđenju za ubistvo Đurekovića, ako barem ne bi napravio o toj temi, kao simbolu udbaških ubistava Hrvata jer su i zamo zato jer su Hravati, "Latinicu" ili "Otvoreno".
Toga na HRT danas nema, i toga danas na hrvatskoj državnoj televiziji niti ne može biti!
Kao ni jedne jedine vijesti o kupovini te prekrasne hrvatske zemlje od strane onog Jugoslavena iz 1988. godine.
A onda će se danas-sutra, kad ova potisnuta trauma to jače brizne u svom ekscesnom eruptivnom obliku, svi čuditi odakle sad taj hrvatski endemični nacionalizam!?

Objasnit ću vam ja, sada i ovdje, mirno: Iz mržnje spram vas, Jugoslaveni!
Sasvim utemeljene, paradoksalne, racionalne i opravdane mržnje: ubijali ste nas Jugoslaveni! Nas, Hrvate! Ne ustaše. Hrvate.
Samo, vama je to isto.
I zato vam Thompson i treba pjevati.
Na sprovodu.
Pa vi dovodite "Dugme" na Maksimir, dok Jajo taj isti stadion na kojem je odrastao nije mogao dobiti za koncert, pizda vam materina Jugoslavenska!
I samo vi naričite da vam je ravna Jugoslavija - nisam vidio da netko tako zdušno radi na svojoj propasti.


Toliko neka za sada bude kazano o nacionalizmima u ovom podneblju.