NEMANJA: SMIRENOUMLJE

srijeda, 11.04.2007.

IVICA RAČAN

'Kolegice i kolege, prijatelji, drugarice i drugovi! Suočen s teškom bolešću nastavljam svoju borbu za život. Morat ćete nastaviti bez mene', otišao je iz politike predsjednik SDP-a.

Ovim riječima Ivica Račan podnio je ostavku na mjesto predsjednika SDP-a u prisustvu vodstva stranke: zamjenice predsjednika Željke Antunović, potpredsjednice Milanke Opačić, potpredsjednika Zlatka Komadine, glavnog tajnika Igora Dragovana, predsjednika Glavnog odbora Tonina Picule i voditelja Tima za izbore Slavka Linića.

"Zajedno smo gradili stranku i ponosan sam na Socijaldemokratsku partiju koju smo stvorili. Ponosan sam na vrijednosti - moral, rad, poštenje i toleranciju koje smo neizbrisivo ugradili u politički život Lijepe naše. Učinio sam koliko sam znao i mogao. Ovime podnosim ostavku na mjesto predsjednika Stranke i morat ćete nastaviti bez mene. Novu snagu pronađite na izbornoj konvenciji, a ja sam siguran da ona u SDP-u postoji", napisao je Račan u tekstu ostavke koju je glasnogovornica Gordana Grbić poslala medijima.

PORTRET IVICE RAČANA: Od mladog buntovnika do premijera

Piše: Vlado Vurušić

Ivica Račan zbog svoje je bolesti podnio ostavku na mjesto predsjednika SDP-a, tako ga opaka bolest polako odvaja od politike u kojoj je proveo čitav svoj život. U tadašnji SK ušao je kao srednjoškolac sa 17 godina i praktički je od tada sastavni dio političkog života Hrvatske.

U školi je bio buntovnik. Čitao je Faulknera i Joycea, nosio traperice i slušao rock’n’roll, pogotovo Elvisa Presleyja. Čak je priznao kako je eksperimentirao s pušenjem “trave”. Želio je postati glumac, ali nije prošao prijemni na Akademiji dramskih umjetnosti. Diplomirao je pravo, a 1968. zapošljava se u Institutu za društveno upravljanje.

U politiku je ušao 1972. godine, na ostacima hrvatskog proljeća. Tu mu činjenicu mnogi njegovi protivnici ni danas nisu oprostili. Ubrzo je u toj postproljećarskoj pustoši ušao u Izvršni komitet SKH gdje ga je dopalo da skrbi o ideologiji i kulturi. Godine 1982. postao je direktor Političke škole Josip Broz Tito u Kumrovcu. Kasnije je izabran za člana Predsjedništva Centralnog komiteta SKH, a 1989. na prvim unutarstranačkim izborima s više kandidata pobjeđuje Ivu Družića.

U siječnju 1990. na 14. kongresu SKJ odigrao je značajnu ulogu jer je u prijelomnim trenucima kad je Milošević želio iskoristiti odlazak slovenskih delegata i preuzeti partiju reagirao odlučno i osujetio taj plan tako što je povukao i hrvatske komuniste. Bio je to rizičan potez jer je sastav hrvatskih delegata bio nacionalno mješovit. No uspjelo mu je.

- Račan, iako djeluje usporeno, pa i kalkulantski, u dramatičnim trenucima zna reagirati odlučno i precizno - opisao ga je njegov dugogodišnji suradnik, a sada politički suparnik Zdravko Tomac.

Nakon kraha SKJ i očitih velikosrpskih težnji Miloševića, Račan dopušta reformskoj struju unutra SKH da dopuste višestranačke izbore. Iako je tada formalno druga snaga iza HDZ-a, SKH-SDP zapravo počinje tonuti i nestajati s političke scene Hrvatske. Račan tada, kaže Tomac, čini još jedan značajan potez - dogovara s Tuđmanom miran prijenos vlasti te pristaje na neminovnost - neovisnu Hrvatsku.

Nakon što SDP jedva prelazi izborni prag 1992. godine, Račan razmišlja o ostavci, no ipak se predomislio. Nastavlja s reformskim “kursom” i ujedinjuje se s tada slabašnom Socijaldemokratskom strankom, ali koristi njezine tadašnje potencijale, a s druge strane lišava se ljudi koji su odigrali najvažniju ulogu u borbi za višestranačje i potporu Miloševiću u famoznoj “hrvatskoj šutnji” s kraja osamdesetih - Domitrovića, Malade i Sardelića.

No na opće iznenađenje, ali i zbog tadašnje zasićenosti i pogrešaka Franje Tuđmana i HDZ-a, SDP se posve oporavlja te za izbore 2000. godine stvara do tada nezamisliv savez s Draženom Budišom i njegovim HSLS-om.

Na izborima 3. siječnja 2000. koalicija SDP-a i HSLS-a osvaja najviše mandata, a Račan postaje premijer. Tako postaje prvi nehadezeovski premijer nakon cijelog jednog desetljeća. Ta promjena izaziva veliku “uzbunu” u mnogim političkim, vojno-obavještajnim i poduzetničkim strukturama bliskim Tuđmanu, koje čak miting u povodu uhićenja generala Norca žele iskoristiti kao povod za smjenu vlasti.

No Račan je uspio opstati. Uspio se održati i kada ga je Budiša, zbog haaške optužnice generalu Gotovini, napustio. No kada se očekivalo da bi mogao pobijediti na izborima 2004. godine, ipak je poražen. I tada se spominje moguća ostavka, ali i to Račan uspijeva politički preživjeti.

Ne bih volio da se ovo krivo shvati, ali zapravo mi je mučno od te bolesti. Ne znam kako je ljudima koji su s njime radili dnevno, ali ja se povremene družim s Račanom već 18 godina, i baš mi je cijeli dan mučno od te jebene vijesti, bolesti, bezizlazja...Ne mislim o tome u sjeni neminovnih životnih promjena, političkih ambicija stranačkih lidera ili frakcija, mislim sada samo na Ivicu Račana, kao čovjeka koji je bio stalno tu negdje i u mome životu. Recimo, čuli smo se prije hospitalizacije i uvjeravao me je da ga zaista boli, tada rame, kao da mu nisu vjerovali, kao da je mislio da imam osjećaj da se izgovara. Ja nažalost vrlo dobro poznajem tu situaciju i odmah sam znao da nešto zaista nije u redu ako se Račan na taj način, živo, otvoreno i zapravo vrlo pričljivo žali. Žao mi ga je, zapravo mi ga je strašno žao.
Jednom prigodom, bio je tada premijer, rekao mi je da bi po odlasku iz politike htio voditi nekakvu radijsku emisiju. Ja sam se odmah počeo zezati, jer jasno da nije bio ozbiljan, ali me jer Račan nastavio uvjeravati u tu ambiciju opisujući detaljno zašto bi to htio raditi.

Da je barem mogao tako provesti te stare dane.
Velik je čovjek i dobar čovjek Ivica Račan.
Pošten čovjek.
A to je u Hrvatskoj najviše što čovjek uopće može biti, ako nešto jest.
(NEMANJA 11.04.2007. 23:22)

- 15:45 - Komentari (22) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Mail

NEMANJA: SMIRENOUMLJE

srijeda, 11.04.2007.