NEMANJA: SMIRENOUMLJE

LJILJANI: MIXING MEMORY AND DESIRE

• Kad pročitam ovu analizu priče koja se zove close reading (analiza, ne priča), pa onda donji masakr motornom pilom na tek sastiglom Erasmusu, pa recimo post o tiskovinama, pa onda ovdašnje rasprave s Igrom ili onu o Kubricku, da se ne znam, rekao bih da u meni živi cijela legija! Ovako mogu zaključiti da sam ja samo jedan retko pametan, natprosečno inteligentan, zapanjujuće obrazovan i obavešten i očito lep mladić s kraja 20.veka. Hm, tko mi je to učinio?
(Možemo mi da se zezamo, ali moj opus stvarno iz dana u dan poprima sve čudesnije forme: osobno ne znam nikog u Hrvatskoj tko s toliko neprikosnovene ubedljivosti raspravlja o tako raznovrsnim temama kao što su lepa knjiga, lepa žena i lepa sela lepo gore. Kad malo razmislite o potonjem, a šta drugo/više i preostaje?)
P.S.
Nakon par mjeseci, kao što vidite, ušao sam u kratkotrajnu fazu samoadoracije. Nemojte me sada dirati. Najvažnije je da me se sada ne budi. Proći će to za par dana samo od sebe. Možda je najbolje da ni ne čitate moje upise. To ja ionako pišem samo sam za sebe. Sebi.
• Sve me noćas podsjeća na sebe,
U svim mojim mislima sam si,
Ipak njoj ću reći da je volim,
Sam sa sobom nemrem ostati!

Ljubavi, moj najdraži cvijet je orhideja.
Ruže i ljiljani na visokoplasiranom su 2/3 mjestu.
Posebno me ipak veseli kitica svježih ljubičica: ljubičice doživljavam kao posvetu u knjizi, nešto istovremeno živo a s ehom smrti, nešto što nas podsjeća na vlastitu prolaznost, što neminovno porađa tugu, nujnost, svijest o tome da je sve već zauvijek prošlo, sve što uopće može biti, već je bilo... ljubičice su mi u tom gothic smislu najdraže cvijeće.
Ipak, nema ništa boljega nego preklopiti bijelu orgideju i staviti je kao rupček u džep sakoa: do je ultimativni šik! To sam pokupio od jednost starog francuskog connoisseura, no u ovoj divljini odustajem od takvih ekstaza stila i ukusa: jedna orhideja na stolu, i cijela je soba rafinirani studiolo!
Što se tiče ruža, volim ih i svaku za sebe, ali su mi najdraže u buketu od 30-50 komada! To mi je strašan sex: kao da vaza gori! (o vazama bih mogao pokoju, ali ne želim provocirati proletarijat).



Ljiljani, ah ljiljani! Obožavam to bijelo i zeleno! Bijelo i zeleno meni priziva vodu, nježnost, nešto nadnaravno, onostrano, a istovremeno nesumnjivo dobro - u tom smislu je ljiljan u mom metafičko-etičkom herbariju sušta suprotnost sumnjivim ljubičicama! - i spasovno, točnije: utješno! Pri svemu tome skrajnje jednostavno. Mislim da bi kratiki film o ljiljanima mogao snimiti Tarkovsky, on bi to znao pokazati što ja kazujem, pa bi možda bilo jasnije ili barem izrazitije izraženo to moje osobno religiozno ushićenie tim cvijetom!
Volim cvijeće, ukratko. NEMANJA 06.03.2007. 13:46
• Proklete ljubičice.
To sam htio kazati. NEMANJA 06.03.2007. 14:02
• ja volim i zumbule, zbog jedne pjesme iz djetinjstva: bila sam kod bake u slavoniji, bilo je sparno ljeto, na njenom balkonu, sjećam se, gomila pelargonija; razdragano ih je zalijevala, a s radija je treštalo "zumbuli cvatu, cvijeće cvjeta, zumbuli cvatu, cvijeće cvjeta", ja sam se polijevala vodom po glavi i pjevala skupa s bakom i vesnom zmijanac: "naći ću te, naći ću te, makar na kraju svijeta", eto, već me tada prala romantika, obožavala sam tu pjesmu, zbog nje mi je prva asocijacija na zumbul - ljubav. joj mogla bih još svašta o tome sad, i o tom "naći ću te naći ću te", i o debeloj babi i pelargonijama...al dobro sad. manistra 06.03.2007. 14:25
• Ljubičice. Kad izrone preko noći.
Brnistra.
Perunike.
Cvijet breskve na goloj grani.
Magnolija. Moja će svaki čas.



APRIL is the cruellest month, breeding
Lilacs out of the dead land, mixing
Memory and desire, stirring
Dull roots with spring rain.

njetocka 06.03.2007. 15:20

• Primjetio sam da sam pišući o ljubičicama zapravo pisao o umjetnosti, kako je vidimo Hegel i ja (veliki umovi slično, ili čak isto misle): po svom najvišem određenju, umjetnost je ono prošlo! Podsjetit ću što u tom, sada već klasičnom retku o ljubičicama kažem: "svijest o tome da je sve već zauvijek prošlo, sve što uopće može biti, već je bilo... ". Nije tu riječ o vječnom vraćanju istog/jednakog, iako rafinirano i u najboljoj metafizičkoj tradiciji odgojeno uho mora čuti ovo sve što uopće može biti već je bilo! Jednako je tu važno da je sve već zauvijek prošlo, ali ne u smislu najboljih godina što su za nama, nego doslovno u smislu Hegelova određenja umjetnosti. Preciznije se to pojmovno ne da odrediti.
Nevjerojatno je također da je za Eliota ljiljan ono što je meni ljubičica: ...breeding
Lilacs out of the dead land, mixing
Memory and desire.
Idemo odmah na malu analizicu: breeding vs. dead; memory vs. desire. Rađanje i smrt, sjećanje i čežnje. Prije no što će Točkolinac prizvati duh Eliota, ja, ingeniozan kakav u ožujku redovito jesam, napisao sam o ljubičicama i ovo: "nešto istovremeno živo a s ehom smrti". Očito, Eliot i ja i Hegel mislimo isto, kako to već s genijalnim umovima biva.
Ne znam jeste li svjesni koliko biste trebali biti ponosni što živite u vremenu kad je zemljom hodao Car Nemanja Prvovenčani!
Ja sam toga jako svjestan.
Ovako večan, svečan, lep!



Lilacs nisu ljiljani, ali ovdje mogu biti; litentia poetica.