U Singapuru živi čovjek koji u slobodno vrijeme popravlja kamere, objektive i ostalu elektroniku...
I popravlja sve vrste kvarova. Od onih vrlo banalnih "kvarova" gdje se "popravak" svodi na malo temeljitije čišćenje i podmazivanje (a koje u ovlaštenim servisima uglavnom popravljaju tako da mijenjaju čitav "pokvareni" sklop), pa sve do uspješnih popravaka kvarova koje ovlašteni servisi ni ne žele popravljati jer ih je "nemoguće popraviti" (npr. namočene i korodirane kamere i objektive isl)...
Fotografija je snimljena velikoformatnom kamerom, uz vrlo mali otvor blende (f/240 - kako bi se postigla veliaka dubisnka oštrina prilikom snimanja izbliza) i (zbog minijaturne blende) vrlo dugo vrijeme osvjetljavanja.
Nekoliko dana se u medijima povlačila "saga" (ili bolje rečeno - medijski cirkus) o tome kako je jedna žena bila prekršajno prijavljena zbog vrijeđanja moralnih osjećaja građana, konkretno zbog toga što je u vlastitom dvorištu bila u toplessu, odnosno skinula grudnjak i pokazala gole grudi. Naime, netko ju je vidio jer joj dvorište nije zaštićeno od pogleda pa je pozvao policiju.
S jedne strane, odmah su se našli oni koji su negodovali zbog toga, pravdajući to time da se "nikoga ne tiče što ona (ili bilo tko drugi) radi na svome privatnom posjedu", jer da "ima pravo na privatnost".
S druge strane, nitko nije spomenuo to da se ova mogla, ako je baš morala biti u toplessu, u od pogleda nazaštićenom dvorištu, na neki način zakloniti od pogleda (npr. suncobranom, nekakvim paravanom ili sličnim) i na taj način si osigurati privatnost...
Naime, po istom tom principu mogli bi se pravdati npr. ljubavni parovi koji upražnjavaju spolni snošaj u vlastitome dvorištu (ili na vlastitom balkonu) koje nije ograđeno zaštićeno od pogleda izvana (s ceste ili drugih susjednih dvorišta).
Štoviše, da netko to snimi (a zapravo, čak i da samo gleda), odmah bi bio proglašen voajerom, a malotko bi uopće postavio pitanje ima li par možda kakve egzibicionističke porive?
No kako to obično vrlo licemjerno biva kod nas, da se kojim slučajem u vlastitom (od pogleda nezaštićenom) dvorištu do gola skinuo neki muškarac, i svima koji naiđu izložio pogledu svoje spolovilo, tada gotovo sigurno ne bi bilo onih koji bi za njega tvrdili da "ima pravo raditi u svome dvorištu što želi", već bi, ako bi bio kažnjen za isti prekršaj, svi to mahom odobravali, možda čak i protestirali da "to nije dovoljna kazna", a muškarca u najmanju ruku proglasili manijakom...
(Inače, čisto da ne bude zabune, u domaćem aktualnom Kaznenom zakonu, čl.144. koji se bavi slikovnim snimanjem je navedeno da privatnost postoji u stanu ili prostoru posebno zaštićenom od pogleda. Iako je dvorište možda privatno vlasništvo, ako nema neprozirnu ogradu koja sprečava da se vidi u dvorište, ispada da nije prostor zaštićen od pogleda, te da na njemu u tom slučaju zapravo nema privatnosti.)
Danas mnogi uopće ne printaju svoje snimljene fotografije na papir. Čak niti ne pomišljaju na to. Uglavnom uz izlike da "to puno košta" ili da "slike na papiru i u albumima zauzimaju puno mjesta", a ima čak i onih koji smatraju da je to "staromodno", već se za spremanje i pokazivanje slika drugima pouzdaju u svoje "pametne" mobitele i tablete.
No glavni razlog zašto je dobro printati slike na papir vrlo je jednostavan: Fotografija na papiru ima svoj fizički oblik i nije ovisna o izvoru električne energije.
Naime, sve slike spremljene u digitalnom obliku, iako su jako praktične za pohranu i prenošenje, imaju tu manu da neizostavno ovise o električnoj energiji. Naime ako nestane električne energije, odnosno ako se baterija uređaja (mobitela, laptopa ili tableta) isprazni - ne može se do slika. Uz to, ako dođe do kvara uređaja za pohranu (hard disk, memorijska kartica, usb stick...), na slike se uglavnom može zaboraviti. A uvijek se može dogoditi i to da se slike slučajno izbrišu, ili da dođe do oštećenja datoteka (tzv. file corruption). Naravno, backup pomaže u takvim situacijama, ali od njega nema neke prevelike koristi ako nema struje.
Kako danas više-manje svi digitalni fotoaparati, te popriličan broj mobitela, koriste memorijske kartice za pohranu podataka, tako proizvođači memorijskih kartica, u borbi za tržište, često reklamiraju svoje proizvode kao "najbrže" i "najpouzdanije".
Svakako da je brzina čitanja i pisanja na karticu prilično bitan faktor, pogotovo kod fotoaparata koji pucaju "rafalno", no ponekad se dogodi da reklama baš i nije sasvim istinita, odnsono da brzina zapisivanja na karticu i čitanja s kartice baš i nije kako se deklarira. Utjecaj na brzinu zapisivanja i čitanja ima više stvari, počevši od toga da li je neka kartica testirana u laboratorijskim uvjetima (gdje su rezultati uvijek bolji) ili u terenskim uvjetima, gdje postoji gro faktora koji mogu utjecati na to da kartica, unatoč deklariranoj brzini bude "spora".
Prijevod (za one koji ne znaju engleski):
1. "Ovo je... Interesantno."
"Da dobijem 10 centi svaki puta kada to čujem..."
2. "..ja bih..."
3. "Upisao tečaj fotografije možda?"
Trendovi ubijanja ulične i dokumentarne fotografije
Dokumentarna, a posebno ulična fotografija, najbolje su bilješke nekog vremena. Da nema dokumentarne i ulične fotografije, malotko bi danas znao kako su gradovi i ljudi izgledali prije 10, 20, 50 ili 100 godina...
Međutim, moderni trendovi, pogotovo zakonodavni trendovi u EU, čini se, polako idu u smjeru da se svo fotografiranje, ili barem njegova velika većina, proglasi na neki način i iz nekog razloga ilegalnim. Pogotovo se to odnosi upravo na uličnu i dokumentarnu (fotoreportersku) fotografiju sa javnih površina. Ti trendovi generalno idu u smjeru zabranjivanja da nitko ne bi smio ništa snimiti bez nečije dozvole, jer je u suprotnom to je nekakvo "ugrožavanje", "iskorištavanje", "maltretiranje"... i što-već-ne.
Sve se uglavnom pokušava opravdavati nekakvim "sigurnosnim razlozima", "ljudskim pravima", "zaštitom privatnosti", "sprečavanjem (nekakvog) ugrožavanja" i tome sličnim..
Glavni problem u svemu je što (uglavnom nesuvisle) zakone kojima se snimanje na javnim mjestima pokušava "regulirati" (čitaj: što više ograničiti ili zabraniti) ne sastavljaju ljudi od fotografske, fotoreporterske i slične struke, već pravnici (koji se možda razumiju u pravo, ali se uglavnom jako slabo razumiju u fotografiju, ako uopće), i to uglavnom prema direktivama, željama i emotivno nabijenim pamfletićima raznih (uglavnom dušebrižnički nastrojenih) institucija i lobija.
Kako se slovo zakona u tim slučajevima uglavnom svodi na represiju "neposlušnih" fotografa, one fotografe koji se trude poštivati zakone, koliko god ti zakoni idiotski i represivni bili, doslovno tjeraju na autocenzuru!
Tako je u Mađarskoj već par godina na snazi idiotski zakon koji zabranjuje snimanje ljudi na javnim mjestima, ako ti snimljeni ljudi nisu dali pristanak; po tom zakonu, doslovno bi svaki fotograf morao trčati za svakom osobom koja mu se zatekla u kadru. Pitanje je da li se fotografi toga drže i koliko, te je li do sada netko kažnjen. Odvjetnici u Mađarskoj su već rekli da je takav zakon nemoguće provoditi i da je besmislen.
U Španjolskoj je pak, pod paskom "zaštite", uveden zakon po kojem je zabranjeno snimanje policije na javnim mjestima. Čak ako netko i zabilježi svojom kamerom slučaj policijske brutalnosti, biti će prema tom zakonu automatski kažnjen zbog snimanja policije.
U Velikoj Britaniji također postoji zakonska odredba prema kojoj se snimanje policije čak može smatrati "terorizmom" (članak je u zakonu o borbi protov terorizma, istom onom koji je omogućavao policajcima da pretresaju fotografe kak im se sprdne).
Kod nas je, pak, po pitanju ulične i dokumentarne fotografije, glavni kamen spoticanja - AZOP, odnosno Agencija za zaštitu osobnih podataka. Naime, prema "službenim tumačenjima/ stajalištima/ mišljenjuma" te agencije, praktički svaka fotografija ili video snimka na kojoj je zabilježen lik neke osobe, ili nešto što nekome (nekoj osobi) pripada, predstsavlja nekakav "osobni podatak", te se to kao ne bi smelo nigdje koristiti, odnosno objavljivati itd itb...
Pa onda po tome ispada da je maltene 99% svih uličnih i dokumentarnih snimaka "ilegalne", pogotovo ako su kasnije negdje i objavljene (npr, na nekoj izložbi, blogu, u nekim novinama, fotomonografiji, YouTube-u, društvenim mrežama itd...). (Naime, malo je vjerojatno da je neki fotograf ili fotoreportrer na ulici ili nekom događanju išao od čovjeka do čovjeka i pitao ih da snimanje. Već i očekivati da bi fotografi trebali raditi tako nešto na javnim površinama je poprilično maloumno!)
Štoviše, posebno zanimljivo je to da se u domaćem zakonu o zaštiti osobih podataka nigdje, niti jednom riječju(!), ne spominju fotografija ili fotografiranje (ili tome slično), već je zakon prepun općenitih i generičkih fraza poput "skupljanje osobnih podataka", "obrada osobnih podataka", "korištenje osobnih podataka" i tome slično, a što onda ostavlja jako velike sive zone i puno mjesta za proizvoljno i kreativno tumačenje takvog općenitog i nedotrečenog zakona. Pogotovo od strane nekakve specijalizirane agencije za njegovo tumačanje (a što je već samo po sebi pokazatelj nedorečenosti i nesuvislosti nekog zakona, ako je za njegovo tumačenje potrebna nekakva posebna agencija).
Štoviše, po tom pitanju ispada da je čak i jedna Srbija naprednija od nas! Naime, u jednom srpskom zakonu vrlo je jasno i precizno navedeno kada nije potrebna dozvola za snimanje i objavljivanje, i to bez potrebe za nekakvim "posebenim agencijama koje bi tumačile zakon", a radi se o situacijama gdje se radi o snimkama sa javnih skupova i događanja, o snimkama više osoba, ako je neka osoba snimljena kao dio ulice, trga ili sličnog prizora, ako se radi o nekome tko svojim ponašanjem, izgledom ili na neki drugi način privlači pažnju, ako se radi o bilježenju nekog prekršaja ili kaznenog djela, ako se radi o izvještavanju javnosti o nekoj opasnosti i tome sličnih situacija...
Koliko se kleveta, sramoćenje i ostali oblici omalovažavanja, sa a ciljem da se nekoga diskreditira i/ili da mu se uništi posao, može obiti o glavu, dobro je osjetio jedan američki bračni par.
Naime, taj bračni par bio je jako nezadovoljan time što mora fotografkinji koja im je snimala vjenčanje platiti dodatnih 150 dolara za omot albuma sa vjenčanim fotografijama (uz već dogovorenih 6000 dolara za snimanje), da su zbog tih 150 dolara pokrenuli čitavu kampanju protiv fotografkinje na društvenim mrežama, kojom su pokušali (i poprilično uspjeli) dotičnoj uništiti posao.
Međutim, stvar je, naravno, po dobrom starom američkom običaju, završila na sudu, gdje je porota presudila da zbog klevete, sramoćenja i omalovažavanja moraju fotografkinji isplatiti 1.08 milijuna dolara!
Pseudo-javni prostor se može najbolje opisati kao neki prostor (ulica, trg, plato, park, staza i slično) koji je de facto javan (zbog činjenice da je otvoren, neograđen i da ljudi/prolaznici njime mogu nesmetano prolaziti 0-24 sata), ali je de jure ("na papiru") u nečijem (privatnom) vlasništvu.
Radi se o situacijama gdje netko (npr. neka kompanija) kupi neki komad zemlje (ili kako bi se stručno reklo - katastarsku česticu), izgradi na tom komadu zemlje neku zgradu, a ostatak okoliša oko zgrade uklopi (bez ikakvog fizičkog ograđivanja) u već postojeće ulice, trgove isl. koji "diraju" taj njihov komad zemlje. I to najčešće da uopće nema nikakvog znaka da se radi o "privatnom prostoru".
Na svim takvim "pseudo-javnim" lokacijama sasvim su uobičajene pojave da zaštitari (u službi vlasnika tog komada zemlje, odnsono zgrade koja se na tom komadu zemlje nalazi, i njihovim osobnim prohtjevima i pravilima) presreću ljude zbog najrazličitijih razloga, počevši već od toga što imaju fotoaparat i nešto snimaju (što se najčešće događa), pa do raznih drugih razloga (npr. tjeranje "neprikladno odjevenih" ljudi isl.).
Problem je što takvi pseudo-javni prostori imaju tendenciju širenja. U Velikoj Britaniji ta pojava je dostigla gotovo epidemijske razmjere, do mjere da u nekim većim gradovima (npr. Londonu) na nekim lokacijama gotovo da nema nogostupa, trga, parka, platoa ili staze koji nije "privatno vlasništvo" (obližje zgrade/kompanije). These squares are our squares: be angry about the privatisation of public space
No vrlo slična stvar se pomalo događa i kod nas! Naime, u blizini raznih trgovačkih centara, poslovnih zgrada i sličnih objekata (prvo što mi pada napamet je zagrebački Arena Centar, op.a.), dovoljno je imati fotoaparat oko vrata i/ili nešto snimati, da bi se imalo posla sa zaštitarima koji tvrde kako je "tamo snimanje zabranjeno jer je vlasnik tako odredio", bez obzira što na prilazima nema nikakvog znaka obavijesti ili zabrane...
Umjetnost je dio kulture, pa bi se prema nekoj logici očekivalo od umjetnika da budu kulturni.
Međutim, ponekad stvari nisu baš takve; događa da umjetnici, odnosno "kulturnjaci", bez obzira na njihovu uspješnost na kulturnom i umjetničkom polju kojim se bave, nisu baš naročito kulturni kada su u pitanju svakodnevni međuljudski odnosi.
Zapravo se sve umjetnike i "kulturnjake" može u grubo podijeliti na 4 kategorije:
1. Kulturni vrhunski umjetnik
Umjetnik koji je i maher u onoj grani umjetnosti kojom se bavi (fotografija, slikarstvo, muzika, gluma itd...), a po pitanju bon-tona i međuljudskih odnosa (kako prema drugim umjetnicima iz iste ili druge branše, tako i prema ljudima općenito) se nema što prigivoriti.
2. Nekulturni vrhunski umjetnik
S jedne strane vrhunski umjetnik na nekom području, ali gadno šteka po pitanju bon-tona i razine kulture u međuljudskim odnosima - većinu vremena se prema drugim umjetnicima i ljudima ponaša kao kakva seljačina ili umišljena veličina.
3. Kulturni "wannabe" umjetnik
Osoba kojoj se po pitanju bon-tona nema što prigovoriti, no daleko je od toga da bude vrhunski umjetnik, uglavnom zbog kratkog umjetničkog staža i/ili zbog nedostatka talenta za tu granu umjetnosti.
4. Nekulturni "wannabe" umjetnik
Najjednostavnije rečeno - netalentirana seljačina koja umišlja da je "vrhunski umjetnik".
Zapravo se ovakva podjela može primjeniti univerzalno, i na druge ljude, ne samo na "kulturnjake", već npr. i na sportaše, političare, ... itd.
Blog za promicanje kulture fotografije, prava fotografa i borbe protiv ljudske gluposti
Fotoaparat nije oružje, a fotografiranje nije zločin. Međutim, nakon terorističkih napada u New Yorku (2001.) i Londonu (2005.), i pojave zloupotrebe interneta i fotografije, demagogijom i djelovanjem raznih "velikih moralista", dušebrižnika, birokrata i drugih lažnih autoriteta, fotografi i videografi su od hobista, umjetnika, turista i profesionalaca, u očima javnosti pretvoreni u "teroriste", "voajere", "pedofile" i "dežurne krivce za sva zla koja se događaju u svijetu".
(Napomena: Moguće je da u starijim postovima nedostaju slike i videi, i da linkovi na slike, videe ili druge web stranice ne rade, zbog toga što su u međuvremenu te stranice, slike, ili videosnimke uklonjene, preimenovane, ili je onemogućeno njihovo linkanje)
