Fotografi svih zemalja naoružajte se...

četvrtak, 10.08.2017.

Trendovi ubijanja ulične i dokumentarne fotografije

Dokumentarna, a posebno ulična fotografija, najbolje su bilješke nekog vremena. Da nema dokumentarne i ulične fotografije, malotko bi danas znao kako su gradovi i ljudi izgledali prije 10, 20, 50 ili 100 godina...

Međutim, moderni trendovi, pogotovo zakonodavni trendovi u EU, čini se, polako idu u smjeru da se svo fotografiranje, ili barem njegova velika većina, proglasi na neki način i iz nekog razloga ilegalnim. Pogotovo se to odnosi upravo na uličnu i dokumentarnu (fotoreportersku) fotografiju sa javnih površina. Ti trendovi generalno idu u smjeru zabranjivanja da nitko ne bi smio ništa snimiti bez nečije dozvole, jer je u suprotnom to je nekakvo "ugrožavanje", "iskorištavanje", "maltretiranje"... i što-već-ne.

Sve se uglavnom pokušava opravdavati nekakvim "sigurnosnim razlozima", "ljudskim pravima", "zaštitom privatnosti", "sprečavanjem (nekakvog) ugrožavanja" i tome sličnim..

Glavni problem u svemu je što (uglavnom nesuvisle) zakone kojima se snimanje na javnim mjestima pokušava "regulirati" (čitaj: što više ograničiti ili zabraniti) ne sastavljaju ljudi od fotografske, fotoreporterske i slične struke, već pravnici (koji se možda razumiju u pravo, ali se uglavnom jako slabo razumiju u fotografiju, ako uopće), i to uglavnom prema direktivama, željama i emotivno nabijenim pamfletićima raznih (uglavnom dušebrižnički nastrojenih) institucija i lobija.

Kako se slovo zakona u tim slučajevima uglavnom svodi na represiju "neposlušnih" fotografa, one fotografe koji se trude poštivati zakone, koliko god ti zakoni idiotski i represivni bili, doslovno tjeraju na autocenzuru!

Tako je u Mađarskoj već par godina na snazi idiotski zakon koji zabranjuje snimanje ljudi na javnim mjestima, ako ti snimljeni ljudi nisu dali pristanak; po tom zakonu, doslovno bi svaki fotograf morao trčati za svakom osobom koja mu se zatekla u kadru. Pitanje je da li se fotografi toga drže i koliko, te je li do sada netko kažnjen. Odvjetnici u Mađarskoj su već rekli da je takav zakon nemoguće provoditi i da je besmislen.

U Španjolskoj je pak, pod paskom "zaštite", uveden zakon po kojem je zabranjeno snimanje policije na javnim mjestima. Čak ako netko i zabilježi svojom kamerom slučaj policijske brutalnosti, biti će prema tom zakonu automatski kažnjen zbog snimanja policije.

U Velikoj Britaniji također postoji zakonska odredba prema kojoj se snimanje policije čak može smatrati "terorizmom" (članak je u zakonu o borbi protov terorizma, istom onom koji je omogućavao policajcima da pretresaju fotografe kak im se sprdne).

Kod nas je, pak, po pitanju ulične i dokumentarne fotografije, glavni kamen spoticanja - AZOP, odnosno Agencija za zaštitu osobnih podataka. Naime, prema "službenim tumačenjima/ stajalištima/ mišljenjuma" te agencije, praktički svaka fotografija ili video snimka na kojoj je zabilježen lik neke osobe, ili nešto što nekome (nekoj osobi) pripada, predstsavlja nekakav "osobni podatak", te se to kao ne bi smelo nigdje koristiti, odnosno objavljivati itd itb...

Pa onda po tome ispada da je maltene 99% svih uličnih i dokumentarnih snimaka "ilegalne", pogotovo ako su kasnije negdje i objavljene (npr, na nekoj izložbi, blogu, u nekim novinama, fotomonografiji, YouTube-u, društvenim mrežama itd...). (Naime, malo je vjerojatno da je neki fotograf ili fotoreportrer na ulici ili nekom događanju išao od čovjeka do čovjeka i pitao ih da snimanje. Već i očekivati da bi fotografi trebali raditi tako nešto na javnim površinama je poprilično maloumno!)

Štoviše, posebno zanimljivo je to da se u domaćem zakonu o zaštiti osobih podataka nigdje, niti jednom riječju(!), ne spominju fotografija ili fotografiranje (ili tome slično), već je zakon prepun općenitih i generičkih fraza poput "skupljanje osobnih podataka", "obrada osobnih podataka", "korištenje osobnih podataka" i tome slično, a što onda ostavlja jako velike sive zone i puno mjesta za proizvoljno i kreativno tumačenje takvog općenitog i nedotrečenog zakona. Pogotovo od strane nekakve specijalizirane agencije za njegovo tumačanje (a što je već samo po sebi pokazatelj nedorečenosti i nesuvislosti nekog zakona, ako je za njegovo tumačenje potrebna nekakva posebna agencija).

Štoviše, po tom pitanju ispada da je čak i jedna Srbija naprednija od nas! Naime, u jednom srpskom zakonu vrlo je jasno i precizno navedeno kada nije potrebna dozvola za snimanje i objavljivanje, i to bez potrebe za nekakvim "posebenim agencijama koje bi tumačile zakon", a radi se o situacijama gdje se radi o snimkama sa javnih skupova i događanja, o snimkama više osoba, ako je neka osoba snimljena kao dio ulice, trga ili sličnog prizora, ako se radi o nekome tko svojim ponašanjem, izgledom ili na neki drugi način privlači pažnju, ako se radi o bilježenju nekog prekršaja ili kaznenog djela, ako se radi o izvještavanju javnosti o nekoj opasnosti i tome sličnih situacija...