Nedavno je (kako javlja PINAC) jedna žena u Americi napala jednu fotografkinju, inače 22-godišnju studenticu koja je fotografirala po jednom parku; ova je bila "jako zabrinuta" da fotografkinja možda nije snimila i njenu djecu, zahtjevala od dotične da izbriše slike, a kad je dobila "odbijencicu" - pribjegla nasilju...
Vidjeh da je na Blogu.hr zavladala epidemija nekakve "ankete" na koju odgovoriše neki blogeri, pa kako reče narodna poslovica "Kud svi Turci tud i mali Mujo" (ili u ovom slučaju - Toco). Odnosno "Vidjela žaba da konje potkivaju...."... uglavnom, da ne duljim:
1. Kako, čemu, zašto ili na koji način ste se prvi puta susreli s blogom i započeli taj čudesni put bloganja?
Prvi pokušaji bloganja desili su mi se 2002. ili 2003. godine, no kako nisam imao nikakve jasne ideje o čemu pisati, kao ni inspiracije za pisanje, taj je pokušaj neslavno propao. Par godina nakon toga, a s obzirom da sam u to vrijeme aktivno trenirao Aikido, pokrenuo sam blog o Aikidou pod nazivom "Umijeće Mira" kojeg sam pisao više-manje (uglavnom manje) redovito između 2005. i 2008. (2007. sam prestao trenirati zbog nekih zdravstvenih problema i nažalost nikada se nisam vratio).
Nakon četiri godine pauze, a kako se moje bavljenje fotografijom sve više intenziviralo, počeo sam pisati ovaj blog.
2. Kakve blogove pratite i koje teme su vam najzanimljivije?
Pratim uglavnom blogove fotografske, dokumentarne i slične tematike. Blogove iz domaće blogosfere koje pratim nalaze se u rubrici "linkovi". Što se tiče stranih blogova to je svakako "Photography is not a crime" (PINAC).
3. Da li bi prihvatili ulogu urednika bloga i što biste tada prvo napravili?
Ne. Ni u kom slučaju. Ni po koju cijenu.
4. Kako birate teme kojima se bavite i što vas sve može inspirirati?
Ili mi nešto samo od sebe padne napamet, ili se pak samo nametne, pa pokušam napisati neki smisleni tekst na tu temu.
5. Kada biste kuhali "večeru za blogere" što bi bilo na meniju?
S obzirom da nisam baš nešto naročito vješt kuhar, najvjerojatnije bi blogeri ostali gladni...
6. Jeste li na blogu doživjeli neke neuobičajene, zanimljive trenutke, bilo pozitivne ili negativne?
Uglavnom su to bili negativni trenuci koji su rezultirali brisanjem komentara i/ili blokiranjem komentatora; od toga da se nekima nikako nije moglo dokazati koliko su u krivu (jer to nisu željeli zbog svjetonazora, ili nisu bili u stanju zbog intelekta), preko "grammar nazi" sraćkanja (tipa: "nije slika nego fotografija"), do onih koji su drobili ortodoksne gluposti, spamali, omalovažavali i provocirali, pokušavajući tako ispasti "jako pametni".
7. Znaju li vaši bližnji za vaš blog ili je on samo vaše mjesto?
Inače, izbjegavam davati link na blog poznatim ljudima. Link na njega zna tek nekoliko prijatelja/kolega koji se također bave fotografijom. Jednom sam prilikom poslao link na blog jednoj sada već odavno bivšoj "prijateljici", koja je, kada je pročitala nekoliko članaka, zaključila da "nisam normalan", te me proglasila "bolesnikom", "voajerom", "perverznjakom" i da dalje ne nabrajam epitete...
8. Da na jedan dan možete biti neki drugi bloger kojeg biste odabrali i zašto?
Možda GP-Zagrebancije - da svaki dan napravim po jednu dobru fotku. ali naravno u svom vlastitom stilu (c/b i omjer stranica 2:3).
9. Koliko ste najduže izdržali bez bloga i jeste pokušali prestati?
Znao sam izdržati bez bloga i po nekoliko tjedana (godišnji odmori, kvarovi računala isl... ) Pokušao sam i prestati, ali sam se uvijek vraćao.
10. Ima li života bez bloga, te ima li bloga u svemiru?
Ima života bez bloga. Ima bloga u svemiru.
x. Joker pitanje - koje vam je najdraže sigurnosno pitanje?
Niti jedno. Općenito smatram da su ta "sigurnosna pitanja" jedna poprilična idiotarija i sveopći davež; onaj tko se već ulogirao u blogeditor očito da zna zaporku tako da dodatna "zaporka" u vidu tog "sigurnosnog pitanja" nema nikakvog "sigurnosnog" smisla. Osim toga, kako sam pomalo disleksičan/disgrafičan, često mi se događa da tek nakon objave uočavam tipfelere i druge greške u tekstu, pa moram i po nekoliko puta editirati članak i svaki put iznova utipkavati odgovore... iritantno do bola.
** Jedna žena izbačena je iz jedne američke bolnice zbog fotografiranja vlastitog sina. Naime njen sin koji gubi sluh, bio je na jednom u nizu audioloških pregleda, a majka ga je fotografirala. Problem je nastao zbog toga što je majka u kadar, u pozadini, uhvatila - uokvirenu fotografiju doktoričine kćeri (koju je ova ponosno izvjesila u ordinaciji), a što se doktorici iz nekog samo njoj znanog razloga nije svidjelo...
** Na jednom graničnom prelazu između Kande i SAD-a, djelatnik američke granične policije izvukao je i uperio pištolj u jednog "izviđača" (skauta). Čitava situacija je nastala zbog toga što je jedan od "izviđača" okinuo fotografiju ....
U Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, u subotu 26. srpnja, u 12 sati, biti će otvorena izložba fotografija 'Nepoznati Zagreb Marije Braut'. Izložba će biti otvorena do 7. rujna.
Organizatori varaždinskog Špancirfesta organiziraju fotografski natječaj preko društvenih mreža. Pobjednik na tom natječaju imati će tu "čast" da postane službeni fotograf ovogodišnjeg Špancirfesta.
Međutim u vezi tog natječaja postoji nekoliko popriličnih problema:
Prvo je to da prema onome što piše u pravilima natječaja, čini se da je natječaj upravo jedan od tipova natječaja koje svakako treba izbjegavati u širokom luku - onaj u kojem o pobjdeniku odlučuju glasovi publike, tj. najveću šansu za pobjedu ima i totalno smeće od fotki onog autora koji uspije mobilizirati najviše frendova da mu "lajkaju" fotku. Iako na službenoj facebook stranici Špancirfesta u komentarima (kojima su neki već poprilično iskritizirali ovaj "natječaj") stoji da će "zadnju riječ" imati žiri, nije nigdje navedeno (možda mi rpomaklo, op.a.) tko je u dotičnom žiriju. Osim toga pitanje je kako će bilo kakav žiri biti u stanju objektivno odabrati najkvalitetnije fotografije i najsposobnijeg fotografa, u moru smeća koje bi moglo proći "predselekciju" samo na račun broja lajkova...
Naravno, tu je i vrlo bitan detalj da ovaj (pobjednik) mora posjedovati vlastitu fotografsku opremu. No nekome je promaknulo da teoretski, samo zbog lajkova, može pobjediti i netko tko je svoje slike snimao mobitelom! (osim ak se organizatorima/žiriju/komeveć da čaćkati po EXIF-u fotografija, uz uvjet da podaci iz EXIF-a nisu uklonjeni).
Drugi problem je (a što drugo?) - honorar. Naime, za "sretnog" pobjednika natječaja (i posljedičnog službenog fotografa Špancirfesta) nudi se i honorar od čak 2000kn. Za 10 radnih dana.
Evo jedne jednostavne računice: 2000kn / 10 radnih dana = 200kn dnevno. Za radni dan od 12 sati (ako se uzme u obzir da bi fotograf vrlo vjerojatno trebao raditi od otvaranja do zatvaranja dnevnih događanja) to ispada ugrubo 16,7 kn po satu. Čak i studenti koji rade preko student servisa najjednostavnije poslove, imaju veće satnice!! Očekuje se zapravo da za takvu satnicu čovjek 10 dana radi na otvorenom, vuče sa sobom foto-opremu, i uz sve to čitav dan bude kreativan...!?
Osim toga, pitanje je da li je u tu satnicu (tj honorar) uključeno još i vrijeme potrebno za selekciju i obradu fotografija (ako će i to morati raditi dotični fotograf), no ako nije, tada treba dodati još barem nekoliko sati posla za selekciju i (eventualnu) obradu fotografija, tako da efektivna satnica od 12h može lako narasti na 14-15h dnevno... čak i više! Očito je netko od organizatora zaboravio da se na događanjima osim "škljocanja" fotografski posao sastoji i od selekcije i obrade selektiranih fotografija. jer se javnosti pokazuju samo one najvalitetnije!
Iz svega se zapravo može iščitati to da organizatori ovim natječajem zapravo pokušavaju dobiti nekoga da im jeftino (praktički "džabe") naštanca gomilu fotografija koje će kasnije moći koristiti u promotivne svrhe Špancirfesta...
Osim toga, ako je poanta u kvalitetnim fotografijama, a ako se radi o promidžbi tada bi trebala biti, dotičnima bi se daleko više isplatilo unajmiti nekog profesionalnog fotografa, koji će kvalitetno odraditi posao, a ne "eksperimentirati" sa nekim nadobudnim amaterima putem ovakvih neozbiljnih natječaja... no to bi naravno i više koštalo.
Bandićevo osiguranje nasrnulo na čovjeka zbog - snimanja kamerom?
Kako javljaju neki domaći mediji, čini se da se na nedavno održanom koncertu Tereze Kesovije u zagrebačkom parku Maksimir, dogodio incident u kojem su pripadnici osiguranja zagrebačkog gradonačelnika pokušali sa dotičnog događaja silom udaljiti umjetnika i performera Hrvoja Gospočića, navodno zbog - snimanja kamerom?
kao podsjetnik, isti je performer na obilježavanju 100-te obljetnice sarajevskog atentata, gradonačelnika Milana Bandića i još neke političare "upucao" (tj. pošpricao) pištoljem na vodu.
Nedavno sam imao priliku sudjelovati u jednoj diskusiji gdje je tema sa one početne igrom slučaja skrenula na raspravu o fotografiji i fotografiranju na javnim mjestima. Uz svu silu već uobičajenih antifotografskih nebuloza koje su dolazile iz usta "fotografskih znalaca" (uobičajene gluposti tipa "ne smije se na cesti nikog snimati bez njegove dozvole", "zabranjeno je snimati tuđu djecu", te opravdavanja uobičajenih balkanskih metoda "istjerivanja pravde nanošenjem ozlijeda i uništavanjem opreme") imao sam priliku čuti jednu, za mene novu, popriličnu glupost.
Naime,između ostalog, jedan od sudionika te rasprave je izjavio da "Samo novinari smiju na ulici sve snimati jer oni za to imaju posebnu dozvolu." Na moje pitanje "Kakvu dozvolu?" Odgovor je bio: "Pa onu novinarsku iskaznicu. Samo onaj tko to ima smije sve snimati."
Kako je dotični došao do tog zaključka da je novinarska iskaznica "posebna dozvola za snimanje ljudi na javnim mjestima", odnosno odakle je to čuo (ako do tog zaključka nije sam došao) nije mi poznato, ali je izazvalo moju trenutnu reakciju - pokušaj uvjeravanja tog "znalca" da je to što je rekao totalna idiotarija, jer bi po toj njegovoj "logici" onda trebalo hapsiti i kažnjavati sve turiste ako slučajno snime nekog prolaznika, odnosno da bi svatko tko nešto snima po ulici trebao valjda trčati za svim ljudima koji su mu se našli u kadru, i tražiti dozvolu...
Uglavnom, za sve one koji misle isto kao dotični, izgleda da opet treba malo (ili bolje rečeno - puno) pojasniti neke stvari:
Novinarska iskaznica, tj. ono što se popularno naziva "pressica", a koju osim "običnih" novinara (onih koji pišu tekstove) imaju i fotoreporteri novinskih agencija nije nikakva "posebna dozvola za snimanje (ljudi na javnim mjestima)", već je samo identifikacijski dokument koji potvrđuje da je osoba na čije ime iskaznica glasi zaposlenik neke novnske agencije.
Ona ne daje nikakva posebna zakonska prava u odnosu na druge ljude/fotografe, ili pak nekakva "izuzeća od zakona".
Osim toga, možda bi na kraju trebalo reći da ljudi u čijem je mentalitetu ukorijenjeno to da je "sve zabranjeno, osim ako država/mjerodavni/netko/nešto izda posebnu dozvolu kojom to dozvoljava" još uvijek žive u nekom totalitarnom režimu nalik na onaj u Sjevernoj Koreji. A naravno, neki (kompleksaši, muljatori i kriminalci) upravo takve gluposti koriste samo kao opravdanje svojih stavova i agresivnog odnosa prema okolini...
U svojem poslu (ako su profesionalci) ili hobiju (ako su amateri), fotografi najčešće imaju posla sa tri vrste ljudi, koji se za njih lijepe kao muhe na izmet.
Prva vrsta su oni koji se bune, nešto zabranjuju, ili općenito zabadaju tamo gdje im nije mjesto, a svoje "zabrane" najčešće pokušavaju nametnuti ili nekim oblikom nasilja ili pak "zvanjem policije"; uglavnom su tu razni "organi reda", samozvani redari i šizofreni paranoici (koji "sve moraju znat i imat pod kontrolom"), te razni nasilnici, kompleksaši, muljatori (kojima su kamere prirodni neprijatelji).
Druga vrsta su oni koji stalno nešto komentiraju i pametuju, iako zapravo nemaju previše pojma o fotografiji, otprilike po sistemu "tko o čemu? kurva o poštenju", s time tu uglavnom "egzibicionisti o privatnosti", "(kripto)fašisti o ljudskim pravima", a "ljudi koji panično bježe od kamera o snimanju".
Treća vrsta su oni koji bi nešto džabe ili vrlo jeftino, čim se za to pruži prilika; bilo da je to neki (besplatni) savjet u vezi fotografije, bilo da traže nekakvu fotografsku uslugu za koju se, blago rečeno, nisu spremni na odgovarajući način odužiti (npr. oni bi "profesionalno" snimanje nekog većeg događaja - džabe).
U Oregonu je jedan čovjek snimao kako se policija bavi jednim beskućnikom u jednoj lokalnoj knjižnici. Zbog snimanja tog događaja su mu službenici te knjižnice na godinu dana zabranili posjećivanje svih knjižnica u okrugu.
No na kraju su se službenici dotične knjižnice ipak predomislili, i ukinuli dotičnome zabranu, samo zato što su nakon objave vijesti o dotičnom događaju dobili mnoštvo protestnih e-mailova i telefonskih poziva...
Slijedeći tekst pronađen je na Facebooku, a prenesen je ovdje u potpunosti uz dozvolu autora:
"Fotografi, modeli, egotirperi i luđaci svih vrsta
Do mene su doprle neke priče kako se jedan, relativno poznati, domaći model žalio na ljude koje nije sramota stavljati loše i neobrađene fotografije na kojima su oni. Kao, gdje je tu kultura ophođenja. E pa jedan kratak osvrt na to kako stvari stoje.
Dragi moji (wannabe) modeli fotografi i ostali, ali ide prvenstveno modele. Ne vrti se svijet oko vas. Ukoliko vas netko pofotka na kakvom društvenom događanju i objavi fotku, nema mjesta čupanju kose. Jer, pazi sad, većina ljudi je kupila fotić ili mobitel kako bi pofotkala rođendane, tulume, krstitke svog djeteta i tako dalje i tako bliže. Nemaju apsolutno nikakve aspiracije da budu "fotografi". I kada idete hostesirati na kakvom društvenom događanju, budite svjesni da većina ljudi nisu fotografi, iako imaju fotić. Mahom su to tateki koji vode svojeg sinka ili kćer na kakav autosajam i pofotkaju si, bilo auto bilo zgodnu tetu. I da, oni će to objaviti na svom FaceBook profilu.
Ukoliko se ne možete nositi s tim da vas se škljoca u ne baš najboljem izdanju, i da na tim fotkama ne izgledate reprezentativno, mijenjajte profesiju ili hobi. Ukoliko pak ne želite mijenjati hobi, već smatrate da ljudi na javnim mjestima nebi smjeli fotkati jer bi vas mogli uloviti u ne baš reprezentativnom izdanju i te iste fotke negdje objaviti, potražite psihijatra. Navodno mogu pomoći u lječenju kompleksa.
Najbolje od svega, tako se uglavnom ponašaju ljudi koji žestoko kritiziraju razne Justine Bibere. No sva sreća nisu Justin Biber pa nemaju love za zakupiti cijeli hotel i organizirati sve tako da oko njih sav život zamre. Da imaju lovu, bili bi samo još jedna nadobudna zvijezda koja ima moć maltretirati sve oko sebe. Ne smijem si zamisliti svijet u kojem bi svaka deseta osoba oko mene bila Justi Biber. Noćna mora.
Još malo o modelima, fotografima i ostalim egotriperima. Opet, od koga dolaze izjave "ne objavljuj". Uglavnom od modela, ali i fotografa, koji s guštom pokazuju zadnje smeće od fotki. Fotke koje su mahom nakaradne i retardirane. Fotke na kojima ne postoji koža već neka plastična masa. Fotke na kojima je jagodična kost toliko istaknuta da model izgleda ko stara baba koja nema ni jednog zuba. Fotke u večernjim haljinama na pruzi ili u kamenolomu. Fotke na kojima je lice toliko devastirano da ih ni rođena mati nebi prepoznala. Niz pizdarija je beskonačan.
Pritom uopće nije važno zna li fotograf produkcijski to izvesti na visokom nivou ili ne pa je to loše odrađeno. Fotka modela u večernjoj haljini sa štiklama na pruzi ili u kamenolomu je smeće. Bila ona snimljena i obrađena loše ili kvalitetno, krajnji rezultat je isti, to je smeće. Točka, amen, nema dalje. Ukoliko vam treba jednolična pozadina za izdvojit modela, jeftinije i jednostavnije je curu u sobi staviti pred kakvu zavjesu nego voziti sebe nju i opremu 50 ili više kilometara u kakav napušteni kamenolom pa snimiti retardiranu fotku. Pred pozadinom ne prodajete muda pod bubrege, zna se da je u pitanju studijska fotka. U kamenolomu je to retardirano. Kada vidite fotku modela u kamenolomu, a u štiklama je i večernjoj haljini koja je primjerena bečkoj operi, da je objavljena u kakvom modnom časopisu. To ne znači da je fotka dobra, to je i dalje retardirana fotka, ali ukazuje na činjenicu da su svi skupa u lancu produkcije bez... OK, želim ostat pristojan.
Ako nekom nije jasno, da pojasnim najjednostavnije. Jedna je stvar kada radite bajku, tada je sve dopušteno, druga je stvar kada prodajete muda pod bubrege. Recimo, sasvim je normalno da Superman svojim dahom otpuše čitav vod vojnika, ali je isto tako retardirano kada tajni agent Nico Toscani (Steven Seagal) sasvim goloruk u bolnicu pospremi 20 izvježbanih vojnika naoružanih do zuba. Naprosto vrijeđa zdrav razum. E, isto tako i gore navedene fotke vrijeđaju zdrav razum.
Iako su iPhone-i drugi slični "smartphone-i" poznati po ptome što ih njihovi korisnici revno koriste za štancanje fotografskog smeća u golemim količinama, postoje oni koji su ipak u stanju takvim spravama stvoriti prava umjetnička djela. To je samo potvrda onoga da nije toliko bitan fotoaparata, koliko fotograf da uoči kadar te da iz aparata (u ovom slučaju "aparata") izvuče maksimum...
Održan je natječaj za fotografije napravljene iPhone-om... evo rezultata:
Blog za promicanje kulture fotografije, prava fotografa i borbe protiv ljudske gluposti
Fotoaparat nije oružje, a fotografiranje nije zločin. Međutim, nakon terorističkih napada u New Yorku (2001.) i Londonu (2005.), i pojave zloupotrebe interneta i fotografije, demagogijom i djelovanjem raznih "velikih moralista", dušebrižnika, birokrata i drugih lažnih autoriteta, fotografi i videografi su od hobista, umjetnika, turista i profesionalaca, u očima javnosti pretvoreni u "teroriste", "voajere", "pedofile" i "dežurne krivce za sva zla koja se događaju u svijetu".
(Napomena: Moguće je da u starijim postovima nedostaju slike i videi, i da linkovi na slike, videe ili druge web stranice ne rade, zbog toga što su u međuvremenu te stranice, slike, ili videosnimke uklonjene, preimenovane, ili je onemogućeno njihovo linkanje)
