Fotografi svih zemalja naoružajte se...

subota, 26.04.2014.

Ljudi koji patološki mrze fotografe

Postoje ljudi koji mrze sve ljude oko sebe i ljudski rod općenito. Takve ljude se naziva mizantropima. No osim takvih mizantropa, postoje ljudi koji mrze samo jednu specifičnu skupinu ljudi, i to uglavnom na temelju samo jedne jedine njima osobno iz nekog razloga nepoželjne karakteristike; tko god ima tu nepoželjnu karakteristiku, automatski je po njihovom shvaćanju "negativac", bez obzira na sve druge vrline koje eventualno posjeduje, i najčešće nema nikakve šanse da ikada više postane "pozitivac".

Svi takvi mrzitelji, kako bi okolini opravdali takve svoje stavove, tj. svoju mržnju prema toj određenoj njima nepoželjnoj grupi ljudi, redovito se koriste raznim demagoškim metodama kojima pokušavaju opravdati "zašto baš tu skupinu ljudi treba mrziti", te racionalizacijama pomoću kojih pokušavaju kreirati savršena opravdanja "zbog čega su baš oni u pravu" i "zbog čega su baš oni unatoč toj mržnji zapravo pozitivci" ; to uglavnom već standardno uključuje demoniziranje (izmišljanje neistina, iskrivljavanje stvarnih činjenica i etiketiranja sa svrhom da se omalovažava), poluistine (što između ostalog uključuje i tzv. "cherry-picking" - navođenje samo onih činjenica koje im odgovaraju, a zanemarivanje svih onih mnogobrojnijih koji govore suprotno), emotivne prizive (pokušavanje izazivanja ili straha ili suosjećanja po pitanju nečega, na način da se retorikom cilja na osjećaje), uz naravno proglašavanje samog sebe (lažnim) autoritetom po tom pitanju.

Najčešći i najpoznatiji oblici patološke mržnje su usmjereni na nečiju rasnu, etničku, vjersku, političku ili spolno-orijentacijsku pripadnost. Ali osim njih, postoje i ljudi koji mrze druge ljude na temelju nekih sasvim drugih karakteristika kao npr. odjeće koju nose (tiče se pripadnika tzv. "subkulturnih skupina"), aktivnosti kojima se bave, muzike koju slušaju, hrane koju jedu, ili pak puke činjenice da upotrebljavaju reproduktivne organe za svrhu za koju su namjenjeni...

Uz sve to postoje i ljudi koji patološki mrze fotografe!

Pri tome najprije svakako treba donekle razlikovati one koji se samo "ne vole slikat", a koji su po svojem ponašanju prema fotografima uglavnom više pasivni i "reaktivni", tj. reagiraju na neki način tek kada je aparat usmjeren u njihovom smjeru, od onih koji stvarno (patološki) mrze fotografe, a koji dobiju neodoljiv impuls za djelovanje protiv fotografa čim im se za to pruži prilika - kada vide nekoga u blizini da ima fotoaparat, čak i kada oni sami nisu u kadru, ili se pak vodi nekakva diskusija o fotografiji.

Naime, oni koji mrze fotografe najčešće djeluju vrlo slično kao i drugi mrzitelji (rasisti, šovinisti i ostali), služeći se pri tome metodama kao što su vrijeđanje, demagogija, sabotiranje i nasilje.

Po pitanju vrijeđanja tu je već klasično davanje opaski fotografima koje uključuju dodijeljivanje pogrdnih epiteta, spominjanje rodbine i razne slične "anatomske" vulgarne izraze.

Što se tiče demagogije, često u raspravama, bilo uživo, bilo on-line, nastoje fotografe, po svaku cijenu prikazati kao nekakve "negativce" te na razne načine omalovažavati njihov rad. S druge strane, dok su u direktnom doticaju sa fotografima, zbog izuzetne netrepeljivosti, često pribjegavaju metodama sabotaže, ili čak i otvorenom nasilju, a u svakom slučaju sebe direktno ili indirektno pokušavaju proglasiti najvećim autoritetom za fotografiju koji je ikad postojao u svemiru i okolici iako je njihovo znanje o fotografiji (kao čitavoj disciplini) i više nego upitno.

Tako neki znaju "veleumno" komentirati kako bi "fotografi trebali naći posao"; fotografi kojima je fotografija profesionalnmo zanimanje (fotoreporteri), ako negdje nešto snimaju, oni upravo to i rade - svoj posao. Oni pak koji snimaju iz amaterskih pobuda, to čine u slobodno vrijeme, i uglavnom, ako su si mogli priuštiti skuplji fotoaparat, vrlo vjerojatno da su do novaca za aparat došli radom, jerbo aparati ne rastu na drveću. Osim toga, u svrhu demoniziranja fotografa jedna od omiljenih fraza da "fotografi zarađuju na tuđoj nesreći", i da "snimaju tuđu nesreću zbog vlastite slave", te ih se uz to naziva i "lešinarima" i sličnim drugim pogrdnim etiketama, čim negdje osvane slika nekog trupla ili prometne nesreće, ili općenito prizora koji im iz nekog razloga ne paše. Naime, umjesto da se ljudi zgražaju nad onime što je izazvalo tu nesreću, oni se obrušavaju na "glasnika", tj. onoga tko je prenio vijest tako što ju je snimio, a koju, da snimatelja nije bilo nebi niti doznali! Čisto primjera radi, može se navesti nedavni slučaj kada je objavljena priča sa dvije fotografije iz dva različita ugla, gdje jedna prikazuje snimljeni prizor, a drugi snimanje tog prizora od strane više reportera, mrztelji su "dobili štofa" za još malo lamentacija i omalovažavanja "nemoralnih" i "neetičnih" fotografa.

Posebna priča su, naravno, fotografije djece. Tu pak dominira licemjerje u ogromnim količinama, po sistemu da "nepoznati" ne smiju ništa, dok roditelji smiju sve ono što "nepoznati" ne smiju, pa i više. Naime, uz svu silu već postojećih invalidnih "argumenata protiv slika djece", u zadnje vrijeme je i vrlo popularna fraza i ta "da bi netko mogao onanirati gledajući sliku nekog djeteta", kad god je potrebno bilo kakvo snimanje djece proglasiti opasnim i nepoželjnim. Ali naravno, to vjerovanje vrijedi samo onda ako snimatelji nisu roditelji. No, ako se već govori o pornografiji, počevši od toga da je perverzan onaj tko preverziju vidi tamo gdje je nema, u djetetu koje je odjeveno, bilo kakvu perverziju i pornografiju može vidjeti samo psihički teško poremećen čovjek, bez obzira bio on dušebrižnički ili perverznjački nastrojen.

Ako već nema ničeg drugog, uvijek se, kao nekakva "pričuvna opcija" poteže pitanje privatnosti koje je, upravo zato jer se radi o popriličnoj sivoj zoni gdje svaka netrepeljiva budala može vući granice onako kak joj u nekom momentu odgovara, danas jedan od najčešće korištenih "alata" za kritiziranje fotografa i fotografske struke... Uglavnom se i ovdje, slično kao i u slučaju sa "neetičkim" i "nemoralnim" fotografijama raznih katastrofa, za nečiji egzibicionizam pokušava krivnja svaliti na fotografa, a ne na samog egzibicionista.

Što se tiče metoda sabotiranja i ometanja fotografa, one idu od guranja ruku pred objektiv ili sličnog (npr. namjernog zaklanjanja objekta snimanja i slično), ili pak bez pardona "pozivanja na odgovornost" izigravajući "dežurne samozvane redare" - tko još nije čuo onu famoznu "Šta slikaš! Ko ti je dozvolio?" od strane nekog "slučajnog prolaznika".

Štoviše oni koji mrze fotografe, pribjegavaju i otvorenom nasilju koje najčešće teži linču (na sličan način kako su npr. u Americi sve do nedavno linčovani crnci - nije uopće bitno je li tko od njih bio kriv za nešto ili ne, bilo je dovoljno uperiti prstom i izreći optužbu, a događaj je uglavnom bio u "revijalnom tonu" za zabavu "istomišljeničke" rulje).

Sve u svemu, nebrojeni fotografi su bivali ometani, maltretirani i čak i fizički napadani, samo zbog toga što su - fotografi. I naravno, uvijek su napadači nakon toga pokušavali, izmišljotinjama i izvrtanjem činjenica, te raznim racionalizacijama, okremuti priču u svoju korist - poput idiotarija kao što je ona da su se "branili" od "provokacije", ili drugih sličnih gluposti...