Fotografi svih zemalja naoružajte se...

četvrtak, 15.09.2011.

Tko tu koga j*** sa dozvolama?

Tko god se u svojoj fotografskoj karijeri susreo sa zaštitarima koji su im branili snimanje, znaju da je redovita fraza koja se uvijek ponavlja ona koja se tiče nekakvih posebnih dozvola za snimanje. Čak i u situacijama kada na ulazu nema nikakvog znaka zabrane.

Kao uobičajeni "razlozi" uvijek se navodi nekakva "zaštita" (nekoga i nečega). Vjerojatno od "ugrožavanja pogledom".

Pri tome, diskriminacija je i više uobičajena - "dozvole za snimanje" su uvijek potrebne samo onima koji imaju veće (SLR aparate), dok na sve one ljude koji snimaju mobitelima i kompaktima nitko od zaštitara ne obraća pažnju a kamoli da pita za dozvolu, čak i kada stoje par metara od onoga tko snima sa SLR-aparatom.

U fotografskim krugovima mogu se tako čuti razne priče o situacijama koje su fotografi (i amateri i profesionalci/fotoreporteri) doživljavali na Jarunu, Bundeku i u Maksimiru, ali i na mnogim drugim lokacijama, a tiču se susreta sa ponekad prilično bahatim zaštitarima koji su branili snimanje, zahtijevali dozvole, a ponekad čak i prijetili fizičkim nasiljem.

Isto tako, u određenim slučajevima su se čak događale i izuzetno glupe situacije, kao npr. one u kojima bi uprava nekog objekta ili područja na upit fotografa prvo odgovorila da nikakva dozvola nije potrebna, no da bi zatim prilikom snimanja zaštitari i službe sigurnosti doslovno navalili na fotografa i tvrdili kako je potrebna ne samo dozvola, već i najava zaštitarima, pratnja prilikom snimanja i tome slično. Pa se onda postavlja pitanje zdravog razuma, tj. "ko tu koga j*** u zdrav mozak?".

No gledano sa racionalne strane, postavlja se i pitanje koliko se zapravo nekome isplati gubiti vrijeme na slanje dopisa i čekanje odgovora i "dozvola" (a što zna potrajati i tjedan-dva pa čak i dulje), pogotovo u situacijama kada je fotograf praktički samo u prolazu (često i neplanirano), a dobije želju okinuti nekoliko slika....!?