Dilema:
Što ako vašoj igrački više nije do igre?
Osjeća li i ona bezvoljnost, umor i bol?
Može li i ona biti razočarana jer niste njome zadovoljni?
Ne budi glup. 
To je samo šarena stvarčica.
A ti ionako prestar za igranje.
Stojim na raskršću.
Ma kakvo raskršće, jebeno ogromni i zamršeni splet puteljaka, rampi, nadvožnjaka, tunela, kozjih putića, kućnih prilaza koji vise u zraku, ležeći policajci, signalna svjetla, sirene, svinuti asfalt i rasuti šljunak posred noćnog neba u dva popodne... nered...
Na jednoj tabli piše "ovamo", na drugoj "laže, ne čitaj to", a na trećoj s obje strane "okreni me". U jednoj ruci imam bočicu s natpisom "popij me", a u drugoj kolačić s natpisom "pojedi me".
Jedna ploča nema natpisa, samo crvenu točku. Ne, čekaj... to je gumb. Piše "stisni me". Ja pritisnem i ploča se rastvori, a po glavi me počne divljački lupati gumeni čekić na kojem piše "GLUPAČO!"... vrti mi se.
Pored jednog puteljka je plot. Grbava ogradica svijesti, hodajući po kojoj bivaš između pada u letargično snivanje ili pak, s druge strane, u mrklu nesvjesticu. Čuješ glasove, daleke, ali zaglušujuće. Kao kad pripit i pospan sjediš u tramvaju vraćajući se iz noćnog provoda ili u ljetno popodne sjedeći na sunčanoj strani nakon probdjevene noći.
"So, what will it be, Neo?
The blue pill... or the red pill?"
Bonus na džumbus... and (hopefully) a today's closure!
Ivo (my grandma's dear hubby) se sjebo na motoru k'o mladi majmun.
Zvali su iz firme i tata je išao na hitnu vidjet šta s njim.
SCORE:
- krvava scenografija
- slomljena rebra
- lakši potres mozga
Zaključak:
Bit će okej dok ga se baka ne dočepa sudeći po izrazu lica kad su joj rekli zašto u biti nije došao doma s posla u sedam ko inače.
Ili dok se nasmrt ne usere od bolničke hrane.
Ali, hej, živ je... 
Apdejt na onaj džumbus ispod
Spremala sam knjige i oprala auto.
Kad mi se skupi i kad mi je u glavi nered, radim nešto pri čemu ne treba puno razmišljati da ispucam frustracije i odmorim mozak.
Svejedno, neću biti neka fenomenalna kućanica jer se prerijetko živciram da bih imala motivaciju za neke velike pothvate.
Možda samo solidna. 
Mislim da sad znam što je ispravno učiniti. 
Nije baš najlakše na svijetu, ali je prilično jednostavno.
Čuješ ti?
Moramo se vidjeti ovaj tjedan, što prije, to bolje! 
Sunac mu njegov!!
Mislim... nikom konkretnom, al opet...
Nervozna sam. Najradije bih iz kože iskočila.
Nije da niš' ne valja al trenutno je sve nekako na pola.
Nedovršeno, neodlučeno, neizvedeno, neizvjesno.
I da je samo jedna ili dvije stvari.
Ima ih... ohoho...
Barem četiri, koliko ih se trenutno mogu sjetit.
Morat ću ih zapisat na papirić, bar da znam oko čega se sve moram nervirati. Bar da se sistematski žderem ako niš' drugo.
Osjećam se kao mali mlinac za kavu kojem netko okreće ručkicu svom snagom.
Osjećam mučninu cijelo jutro.
AAAAAAAA!!!!
Poslije ću popis radit.
PS.- ne, Cico, ne lažem. Zbilja se nešto desilo.
Let me talk about the birds and the bees and the flies in the sky...
Let me talk about loOoOoove!
(or sex, meni svejedno)
UPDATE: SCORED!
Stara, pohabana, pospana škrinja
u kutu dječje sobe iz četrdesetih godina prošlog stoljeća.
Čujem buku izdaleka,
Vijuga kroz hodnik i trese kvakom.
Ulaze djeca, mnogo njih, neka moja, a neka tek
U posjetu.
Podižu moj poklopac, vade sve iz mene.
Gledam…
Gledam…
Kako čupaju stranice slikovnica…
Kako skidaju lutkama glave…
I gube kockice pod krevetima i ormarima.
Zaigrani međusobno ni ne pomisle na to
Da mi je možda hladno ovako,
bivajući praznom.
Da potrgane lutke mogu još jedino baciti.
Da me boli kad me šaraju bojicama
I rezbare nožićima.
Domaćica ih zove i oni odlaze svojim putem.
Ostavljaju sve na podu.
Gase svjetlo.
I ja ostajem u tami pikavoj poput otrovnog plina.
U crnoj staklenoj vuni
Ne vidim svoje lutke, ne čujem da plaču.
Pokušavam osjetiti gdje su i nadam se…
Da će jednom doći dijete
Koje će vratiti ono što mi je oduzeto.
Gdje si, dječače?
Tapkanje po hladnim pločicama...
Čini mi se da se ovaj svijet sastoji samo od tužnih ljudi.
Podbuhla lica s podočnjacima koja katatonično sjede kod kuće i ne miču se. Histerične ličnosti koje se okružuju jednako histeričnim ličnostima i divljaju dok ne puknu. Mračnjaci koji su prigrlili alkohol, droge i druge vrste samozavaravanja. Agresivni pojedinci koji u sebi ne uspijevaju zatomiti zvijer i ozljeđuju sebe i druge. Bespomoćne, autodestruktivne ličnosti koje grizu donju usnu do krvi i šute. Vječni patnici i nježne duše koje tonu u sebe same.
Samoubojice.
Da sve nesretne ljude ovog svijeta skupimo na jednom mjestu i pitamo kako su, rekli bi da su sami. Usamljeni.
Neshvaćeni.
Nepotpuni.
Ljudi koji se osjećaju kao natrula polovica oraha.
U još neotvorenoj ljusci.
Pipaju po šupljem dijelu i ne nalaze svog blizanca.
Čuješ lomljavu i vidiš krhotine kroz svjetlo.
A onda se cijela ljuska rastvori i ostaneš gol.
I ugledaš lice čovjeka koji te je došao pojesti.
On te gleda.
Ti vidiš gađenje na njegovom licu.
On vidi da si truo.
I baca te.
I tako započinje svaki život nakon mučnog događaja koji sve mijenja.
Danas se osjećam tužno. Inače nalazim načina, ali nekako si danas nisam mogla pomoći. Možda je to trenutna samoća jer prijatelji nisu blizu, možda neka sitnica koju sam previdjela, kao iver u prstu. Možda je nešto bitno, ali ne usudim se o tome razmišljati.
Sada bih učinila sve da to prestane, a ne mogu.
Na kraju, uvijek prije nego se razvedrim, ostaje još samo jedno pitanje:
Kako itko može željeti biti nesretan
ako može biti drukčije?
Inge from the past...
... as beautiful as a form of dead grace can be.
Mnogo je osjećaja utisnuto na ovaj papir u zadnja tri dana.
Ljepota nekih stvari nije samo površinska.
Eto...
gotovo s mojim tamanjenjem roštilja i pive uz dobro društvo u idiličnom seoskom krajoliku lišenom **beno vrućeg asfalta... do sljedeće prilike.
Brrrmmm... brrrrmm...
Za dva i pol sata sjedam na motor iza Ivana i pičim negdje istočno!
Ali prvo oprema... 
Dostupna sam na mobitel, a ponovo i na netu od ponedjeljka. 
"Parsto poteza prstima po tipkovnici prije kupanja"
... blesava?
kao pijana, a nisam pila
svašta nešto
ma ne...
jel može biti?
hoće li biti...?
ma daj!
blesava sam
znam da sa mnom... uvijek isto- ništa
zašto bi sad najednom drukčije?
noćas opet neću dugo zaspati
njegov portret stoji u foliji
a ja sva blesava
i smiješim se
i sretna sam
cijeli božji dan!
Nečiji tuđi stihovi, meni bliski, doduše... :)
"The Reason"
I'm not a perfect person
There's many things I wish I didn't do
But I continue learning
I never meant to do those things to you
And so I have to say before I go
That I just want you to know
I've found a reason for me
To change who I used to be
A reason to start over new
and the reason is you
I'm sorry that I hurt you
It's something I must live with everyday
And all the pain I put you through
I wish that I could take it all away
And be the one who catches all your tears
Thats why i need you to hear
I've found a reason for me
To change who I used to be
A reason to start over new
and the reason is You [x4]
I'm not a perfect person
I never meant to do those things to you
And so I have to say before I go
That I just want you to know
I've found a reason for me
To change who I used to be
A reason to start over new
and the reason is you
I've found a reason to show
A side of me you didn't know
A reason for all that I do
And the reason is you
Hoobastank, The Reason (2003), The Reason
Ova priča napisana je jedne noći...
...kada je djevojka u točkastoj spavaćici imala poteškoća da zaspi jer ju je opet razbudilo jedno njoj vrlo blisko stvorenje. Njena inspiracija.
Crtala je jedan portret prema fotografiji koju su joj poslali. I vidjela nakon nekog vremena bore od smijeha na licu koje je stajalo pred njom na papiru. Dvije jasne crte oko usana u obliku blagog slova «S» i sićušne borice od osmjeha koji se vječno skriva oko očiju čovjeka kojeg je crtala. Raznježila se, uostalom, kao i prvi put kada su se sreli. Tada je ona požalila što nosi visoke pete, a on ju je poljubio u obraz, na što je ona reagirala kao zadnja glupača (bolje da ne znate). Rekao joj je da ima predivne oči.
Sjetila se i jednog drugog. Jednog smiješnog, bucmastog dečka koji ju je zvao da zajedno hrane labudove na Maksimirskom jezeru, koji se ljutio na cijeli svijet, nju i sebe samog jer uopće nije kužio njene viceve i s kojim je šetala po Zrinjevcu jedne večeri tko zna koliko dugo.
I onog blesana koji joj je svirao gitaru, nešto muljao za svoje krsno ime, uvijek kasnio kada su se nalazili, žicao čokoladu, pa onda odbio i dijelio neke komplimente, misleć' nešto sasvim deseto u skladu sa svojim teorijama i bujnom maštom, al' nije greda… ništa manje joj nije drag, vjerujem.
I jednog sasvim zgodnog, plavokosog, tvrdoglavog tipa zajebanog temperamenta i duge jezičine (figurativno, vi besramni stvorovi!) koji ju je ispitao u prvom danu stvari za koje su drugima trebali mjeseci da se usude pitati. Kojem je iskrenost bila vrlina i oružje. Kojem je nacrtala Lorelai na obali. I s kojim se smijala kao luda na apsolutno najgori SF film ikad snimljen.
Ne bi bilo fer zaboraviti i onog kojemu uvijek iznova zaboravi ime… i već ju je sram kad priča s prijateljicom, pa shvati da je opet zaboravila. To je jednostavno fenomen s kojim bi se trebalo pomiriti… čovjek je bio nezaboravan… osim detaljčića s njegovim imenom… dammit! Al' da se dobro ljubio… pa je! Nezaboravno! Rekla mi je to. Prtljala je po torbi da ne gleda u mene dok to izgovara.
S nekima joj se put susreo, s nekima je neko vrijeme putovala paralelno. Naučila je mnogo. Svi, baš svi su joj ostali dragi. Niti jedan joj nije slomio srce, niti jednog ona nije povrijedila (iskreno se nada da je tako). Rastanci su uvijek bili blagi, iz razloga samo njoj i njima znanih, bez ogorčenosti i iz toga je proizašlo da ih u neku ruku ipak sve još voli. Kao da osjećaje prema njima nije mijenjala mnogo (nije bilo potrebno, nije boljelo), već ih je spremila u album, poput lijepih, starih fotografija koje će gledati jednog dana s unucima. Nisu svi stvoreni za svakog u svakom vidu zajedništva, zar ne?
S nekima se čula i poslije svega, i bila je sretna zbog tog.
Za neke se ponekad zapita kako su i gdje su sada.
Sklopila su se i čvrsta prijateljstva.
Dio njenog svijeta se polako izgradio u nešto prekrasno.
I nije mogla, a da ne kaže:
Nikad neću zaboraviti.
PS.- Da, pizda vam strinina, o meni je riječ! Ne morate mi govorit kak' sam patetična, znam to! Poljubac svima, al' prvo dečkima! :o)
PPS.- Ukoliko ste se prepoznali… adresu za reklamacije, pohvale i ugovaranje daljnje promocije kod perspektivnih mladih dama imate sa strane. ;o)
19.07.2006. u 05:01 | 8 Komentara | Print | # | ^
Da vas čujem!
Koje su prve asocijacije kad vidite ovu fotku?
"Nikada se neću pokloniti vragu...
... ali uvijek ću poštivati njegovu inteligenciju."
Jedna od jidiških izreka.
Sumira sve ono što mislim o dotičnom.
On postoji, jer da ne postoji... pa recimo da nam se dani ne bi činili tako prokleto dugi.
*smile*
Uz tu dob moraš biti prejebeno pametan i premazan svim mastima, kakve god ti početne sposobnosti bile.
A od njega se očekivalo mnogo.
Krist nije bio prvi božji sin. Ni Adam.
To je bio on i njegova braća.
Jeste li primijetili da u Bibliji ne piše kada su nastali anđeli?
Recite mi- kojeg dana su stvoreni?
Za svaku biljčicu, za svaku kap vode i sveukupni zbor gmizeće, leteće i slineće gamadi znamo kada je navodno nastao, a oni...
Iz ničega iznikli.
Hm... mislila sam rano ići na spavanje.
Ali ovakve stvari u stanju su kopati po mom mozgu cijelu noć.
I onda iznikne nešto poput, za početak, ovoga:
Ne, ne bojte se... ne žrtvujem koze i djevice u slobodno vrijeme.
Samo prikoljem tu i tamo pokoju tetu sa šaltera, al to su već neki osobni motivi. ;)
Službeno sam se odvikla od kofeina!
Upravo sam pročitala nešto sasvim zgodno.
Pijem pivu i odmaram, uskoro ću na kupanje i spavanac.
Sutra treba ići u banku, otvorit jebeni žiro-račun jer SC-u nije dovoljno dobar tekući. Jeb'li sliku svoju.
Uz pivu pijem i kavu, i jedem kekse.
Boli me đon što nisam u društvu da bih pila pivu i što nije jutro da mogu pit kavu.
Ili to što keksi uopće ne pašu na ovu ionako bogohulnu kombinaciju.
Na Hrelić ipak nisam otišla. Zalutala sam putem do frenda i gledala njegove filmove na kompu dok je on "učio"...
(Čitaj: okrenula sam se i ulovila ga kak mi kopa po stvarima, pizdek jedan. A ja njemu sok od jabuke i kruške donijela.)
tsk-tsk...
Pogledah "Egzorcizam Emily Rose" i "Trainspotting".
Bolesnoooo... a gadljivoooo... a taaak dobro!
Ja b' reprizu!
Frend se jako boji vraga i njemu je Egzorcizam bio strašan, al iskreno... Trainspotting je puno šokantniji film. Ne pokazuje izolirane fenomene, nego nešto čega itekako ima. Posvuda.
Anyway... nije mi dao vrag mira, morala sam bar nešto napisati.
Do sljedeće inspiracije!
Bijelo pero
Nisam baš mnogo slična onoj tužnoj curi prije godinu dana.
Razmišljam drukčije, izgledam, hvalabogu, drukčije.
Novi ljudi su oko mene.
Al naporno je.
Iskreno vjerujem, a mislim da neću mijenjati mišljenje, da odrastanje ne osjetiš.
Samo najednom shvatiš da više nisi dijete. A za par godina shvatiš i da si star.
Umaraju neke stvari. Ružne, mračne, mrtve stvari. Osjećam se kao da ubijaju to dijete koje sam nekad bila i koje očajnički pokušava izaći na površinu. Gotovo da mogu čuti kako se natjeravaju, u trci ruše i razbijaju stvari oko sebe i kako dijete viče od straha i pada na pod i ponovno ustaje izgrebanih koljena i razbijenog čela.
Ubili su u meni još štošta drugo.
Posljednjih nekoliko mjeseci u kavezu mog prsnog koša treperila je topla, bijela ptica. Sitnih kandžica i pahuljastog perja, bezglasna kao mali leptir. Njen glas nije bio zvuk, već inspiracija koja me tjerala da crtam, da pišem. Da osjećam neke stvari koje se osjećati moraju.
Njen glas koji ja čujem, a drugi vide utihnuo je danas.
Izvadila sam ju pažljivo i držala na dlanu.
Nije se micala.
Nije kucala.
Još je bila topla.
Gledala sam u njeno zatvoreno lijevo oko i čekala... kad će malo crno jezerce njenog vida uzvratiti pogled.
Nježno sam gladila njenu lijepu glavu i krilo kažiprstom, pjevala joj i čekala da se probudi.
A ona... ona je posivjela... prestala pulsirati.
Perje bijele ptice posivjelo je i prosijalo se kroz moje raširene prste kao staro brašno.
Ostala je na mom dlanu skvrčena i tužna, kao mali, uginuli štakor.
Umrla je ljubav u meni.
Subota navečer...
A jebiga. Nije mi se dalo. 
Iđem sjutra s Blankom i Sinišom na Hrelić po stripove i neku zgodnu haljinu ili šos ak naletim.
Danas sam bila s mamom u bolnici više od dva sata. Pričale smo, pile kavu, jele jabuke i listale neki od onih pičkastih (čitaj: glamuroznih) časopisa. Veli da su je predbilježili za hrpu neugodnih pretraga i zamolila me ak ju mogu prošvercat van iz bolnice jerbo ju je strah. A ja ponijela premalu torbu.
Od sljedećeg tjedna se oživljavam.
Ima li već sad žrtava za večer u Močvari i podne na Bundeku ili vas moram lovit?
She came strutting down the isle...
... u kućnom ogrtaču tigrastog uzorka i gumenim, rozim japankama.
Pomalo masne kose, s plastičnom vrećicom u ruci (punom nekih pizdarija koje smo trebali odnijeti kući na pranje) i mobitelom na gumenoj trakici oko vrata. Gegala se prema meni i tati i zagrlile smo se. Valjda se tuširala malo prije našeg dolaska jer je mirisala baš lijepo.
Sjedili smo pred bolničkom zgradom i pili kavu iz termosice, a kad je opalio pljusak, potražili smo natkriveni dio. Stajali smo nas troje s keramičkim šalicama u rukama (tata spakirao ) i pričali dok je kiša prala drveće.
Bit će tamo još najmanje do ponedjeljka, dok ne stignu nalazi.
Ali bolje je.
Mama je danas izgledala sretnije.
Klonuće
Gađenje.
Opet taj vrtoglavi osjećaj koji grebe nepce i tjera elastičnu sluz da navre u usnu šupljinu i kaplje polako i ljigavo kroz crvene nosnice.
Životinje jedne.
Ona je danas čekala šest i pol sati da joj pomognete.
Nemam više snage za objašnjavanje, niti za nabrajanje.
Niti da se pitam što će biti.
Što su joj sve činili i što će sve još učiniti, budu li u prilici...
Raskopali ste ju. Ne prepoznajem ju više.
Razrezali.
Ona bi trebala biti uz mene kad rodim svoje prvo dijete.
Hoće li imati snage živjeti do tada?
Želju ima, još uvijek.
Ima i strah, vidim to na njoj.
Usadili ste ga.
Gadite mi se...
...indiferentni...
...eksperimentatori.
Zajedno su već dvadeset godina i već su si pomalo i dosadili.
Ne razmjenjuju više nježnosti kao nekad davno,
ne tepaju si i ne ostavljaju si poklončiće u ladicama za čarape na one važne datume.
Rijetko kad da se ljube.
Zadnji put kad sam vidjela da se ljube, u njegovim očima vidjela sam strah.
Bojao se da će to biti posljednji put da se vide.
U tom trenu vjerojatno mu je proletjelo glavom kako je glup što nikad prije nije pomislio da bi do toga moglo doći.
Ona je njegova maca, uvijek je tu.
Zanovijeta, dosađuje, prigovara i prepiru se dok vozi.
A taj dan bila je tako blijeda, prestrašena. I ozbiljna.
Prije godinu dana, skoro pa na isti dan.
12.07.2006. u 21:17 | 1 Komentara | Print | # | ^
zbog čega bi... recimo, postoji li nešto što bi te,
kad bi se jednog jutra probudila i shvatila da je tako,
natjeralo da se istog trena ubiješ?
Nešto sa čijom spoznajom ne bi mogla živjeti?"
*širom otvorene oči*
*ozbiljan pogled*
"Ne..."
*šuti*
"...više volim vjerovati da sam neuništiva."
*smijeh*
Ponekad sam zbilja korov ovog svijeta.
Istrijebiti me?
eh...
*smijeh*
Take the walk on the... aah, you get the point... =)
Jučer je bio sunčan dan. Vrijeme fenomenalno. Pa još k tome nedjelja. Gdje će drugdje hrpa dječurlije s pratnjom nego u zoološki vrt? Tako se odvažila i moja draga majčica i povela mog brata (godina 7, ime: Matija) i njegovu prijateljicu (godina 7, codename: Megi) u Maksimir. Prikrpala sam se i ja jerbo što ćeš drugo nego biti bilo gdje osim doma onda kada treba učiti za skori ispit?
Došli smo s one strane gdje se Maksimir graniči s Agronomskim fakultetom. Uz tu stranu odmah do ograde zoo-a ima nekakav mali potočić pun riba. Baš je nekako djelovao šaren od sjena lišća, kao nekakva mekana, svilena želatina. Iznad njega titrale sitne spodobice za koje smo isprva mislili da su kolibriji. Kad smo ih malo bolje pogledali, skužili smo da su to u biti vretenca. Jebemti! Žarko plava i žarko zelena vretenca! I još jedna verzija dotičnih, s prozirnim krilcima. Takvo što još nisam vidjela.
Malo dalje, u ribnjaku su malo krupnije ribe. Među njima i jedna crvena dugačka tridesetak centimetara. Matija je blenuo u nju i vukao Megi za rukav da pogleda u vodu, a mala se bahatila kako je bila u Singapuru i vidjela cijelo jato tih riba pa ih ne treba gledati. Baš je gadno gledati snuždenog sedmogodišnjeg klinca kojeg simpatija konstantno spušta na zemlju. Sva sreća da su oboje strašno brbljavi pa se ovakve stvari izgube za pola minute. Za par sekundi su već komentirali kako u Maksimiru ima puno vrana i kako su one jako pametne i kako Megi zna govoriti njihov jezik i bla bla bla…
Negdje već blizu ulaza u zoo počeli su glumiti dinosaure (Matija je bio gospodin Raptor, a Megi neko leteće stvorenje. Ona vječito vara kad se igraju lovice.)
Matiju je zanimalo hoćemo li vidjeti emua-pticu-skoro-pa-trkačicu jer mu je Megi rekla da one nemaju perje, već dlake. On previše gleda crtiće, a ona previše pametuje.
Odmah ulaza su u otvorenoj nastambi nutrije. Jest da ih se još naziva i barskim štakorima, al mene to nimalo ne odbija. Baš su mi slatke. Izgledaju kao divovski hrčci (ili malo zdepastiji dabrovi) s glistastim debelim repovima i pandžicama okruženim plivaćim kožicama koje se baš lijepo skupljaju i šire dok plivaju. Odmarale su na suncu trzajući brkovima i pokazujući nikotinski tamnonarančaste zube. Napola očekuješ da odnekud izvade šteku Benstona i navale čoporativno dimiti uz kavicu.
Iza nutrija su patuljaste vidre koje su se očito negdje sakrile iza ručka. Na vodi je plutao pristojan broj oglodanih ribljih glava. Iznad vode je nekakvo bijelo drvo na kojem se lijepo presijavala voda i ostavljala sjenovite, pepeljaste uzorke na tankim granama. Šta ćeš, volim buljiti u detalje…
Čaplje govedarice su bile zauzete gradnjom gnijezda, a crveni ibisi su se brčkali u jezercu. Mislim da se taj prizor najviše svidio mojoj mami. Njoj se sviđa svatko tko se opsesivno pere, trlja, riba, čisti…
Standardna postava su lions and tigers and bears (+ cro addition- risovi). Svi knjavaju po cijeli dan, a tigrovima je prednje staklo konstantno popišano. To valjda u znak protesta. Smeđi medvjedi su izgledali prilično nervozno (k'o Danny DeVito poslije neuspjelog snimanja), al zato crni medvjed nije brinuo nikakve brige. Izvalio se na leđa i okrenuo prema nama jastučaste tabane u boji pijeska. Podsjeća me na mog psa i da nema prirodni poriv koji ga tjera da poždere moju kokericu u dva zalogaja, sasvim fino bi se slagali. K'o u reklami za Schweppes.
Fantomske crvene pande i gepardicu Marinu nismo nikad (pa ni sad) uspjeli vidjeti. Mislim da oni nas muljaju i da su to samo table na praznim nastambama… Ili se ne daju vizualno prostituirati. Ne možeš im zamjeriti. Al zato smo u potoku spazili četiri vrlo lijepa (čitaj: masna, debela i jestiva) soma veličine omanjih sluzavih, crnih podmornica.
Insektarij i avijarij nisu se mnogo mijenjali, al bome me svaki put nanovo stegne u grlu kad vidim one debele, nakazne, dlakave trbušaste pauke ptičare s waaay too much nogu, očiju i kliješta da bi mi bili simpatični. Blizu njih bili su i nekakvi mali riječni rakovi indigo boje. Prekrasno nešto- veća fora za akvarij nego bilo kakve ribice. Kad smo već kod ribica… pirane, mrcine jedne, uvijek privuku pažnju. Krupne, a opet plosnate, imaju neke plavičaste ljuskice po sebi i mali vodeni mjehurići kao da se lijepe za njih. Kad se popneš na kat prema avijariju, vidi se da im je akvarij zatvoren metalnim poklopcem s neka četiri lokota, ako ne i više. Mudro. Vrlo mudro.
Od ptica najviše mi se svidio kakadu. Velika, bijela ptičurina. Megi i to ogromno čudo šutke su se gledali na udaljenosti od par centimetara nekih desetak minuta bez prestanka. U trenu kad smo se okrenuli i krenuli u prizemlje u avijariju se digla takva dreka da je to strašno. Kakadu se nije dao utišati a skupa s njim raskokodakale su se i ostale egzotične pernate živine. Freaky… ja Megi više nigdje ne vodim, to da se zna…
Odmah kod izlaza iz insektarija nalaze se leopardi, ako sam dobro zapamtila. Čim sam se približila jedinom slobodnom mjestu uz ogradu, u mene se zaletjela neka žgoljava petogodišnja klinkica s hrpom plavih uvojaka i odgurnula me da bolje vidi veliku točkastu mica-macu. Jebemti, nemaš ju šta vidit, a pregazila me k'o ruska lokomotiva! Što motivacija i višak šećera u krvi rade od današnje djece… strašno.
Iza leoparda nalaze živine tipa zebre, antilope and stuff… Svidjela mi se kapibara. To je nešto kao dlakavi križanac praseta i nosoroga koji striže minijaturnim ušima i pase predimenzioniranom brkatom njuškom. Slaaatkoo…
Posjetili smo i Tropsku Kuću (duh monsunskih šuma). Zagušljivo mjesto, potpuno u kori drveća, umjetnom lišću i raznoraznim domorodačkim suvenirima. Osobno su mi tamo bile najfascinantnije nekakve ribe poput srebrnih vrhova strelica. Onako plosnate, široke i tanke bježale su kad god bih primaknula ruku staklu. Živo, hladno srebro, ne nalazim primjerenijeg opisa. Mogla bih ih zajebavati satima. Ionak imaju mozak veličine kikirikija, sve zaborave.
Iz tog dijela ulazi se ravno u Zonu Sumraka. Zamračen dio, nesnosno zagušljiv, sumnjivog voćno-humusnog zadaha i odasvud se naziru sjene nekakvih repatih, prugastih i zubatih lemura, aligatorčića, šišmiša i koječega. Jedino stvorenje koje se nije doimalo nervozno, nakostriješeno i uzdrhtalo bio je (a tko drugi nego…) ljenivac. Taj kao da je totalno ispao iz utrke lovac-plijen tokom evolucije.
Vidjela sam, po prvi put u životu, kornjaču bez oklopa. Takozvana mekoštitka. Majko moja… pa to stvorenje je fantastično! Ima zapravo nekakav pokrov ali totalno mekan i onako mahovinasto žut i blijed (kao i ostatak njenog tijela) leluja oko nje dok pliva, kao da je raža a ne kornjača. Ima i neku sumanutu njušku s tankim rilom i dvije sitne rupice na kraju kao mravojed i debeljuškaste gušteraste usne ispod tog rila, umjesto kljuna. BoLeSno! Kao da je ispala iz Zemlje Čuda ili Lovecraftovog romana. Hipnotizirala me totalno.
U tom rangu negdje bila je i murina koja je izbezumljeno buljila u posjetitelje izvirujući ispod panja u vodi. Izgledala je kao da sikće, onako razjapljene gubice, ali se kroz vodu nije moglo čuti. Bio je u tom kružnom prostoru i popriličan broj raznoraznih zmijurina. Inače su mi drage, ali danas su bile stvarno nizašto. Valjda su se taman nažderale dok smo do njih stigli. Isto tako i krokodili u središnjem dijelu. Svi su oni za penziju, siročići.
Patuljasti vodenkonji možda bi me se i dojmili u pozitivnom smislu da ne kenjaju k'o oni standardne veličine. I zaudaraju. Jako. Al zato su u istom prostoru i afrički puževi. Podsjetili su me na velike, ukrašene pundže. Samo što pundže ne luče sluz s donje strane. I voćni kornjaši su bili u terariju do njih. S onim svojim šarama u boji crne i bijele kave podigli su prosjek svom gadnom malom gmizavom rodu (samo vam se čini da ne volim kukce pretjerano). Plazili su po kriškama naranči i sveukupna kompozicija uopće nije bila loša. Šteta što nemam digitalac.
Domaća hiža je jedna od novijih «instalacija» u neposrednoj blizini morskih lavova (koji su nedavno dobili crvenu loptu i tablu na kojoj piše da ne guraš prste jer grizu). «Hiža» je drvena kuća na kat u kojoj su predstavljeni svi poznatiji kućni nametnici. Jako lijepo uređeno. Stari kredenci su puni bubetina i crva, do njih je nastamba štakora (cuuute), a na katu su dva preslatka mala tvora i dva puha koji vječito spavaju. Jedan u nekakvoj drvenoj kutijici, a drugi na staroj singerici.
Afrička kuća bila je tu još prošli put kad sam dolazila. Zapravo, u novinama sam pročitala kad su je postavljali i došla na dan otvorenja. Strašno mi se svidjela! Merkati, onak' familijarno nastrojeni, mali, slatki i prugasti zbunjeno su stajali na stražnjim nogama (svih njih sedam-osam) i gledali u klince, koji su pak buljili u njih. Stavili su i nekakva mačkasto-lisičasta stvorenja dlake boje pijeska i crvenih očiju. Žute mungose, that is. Baš izgledaju zločesto.
Moram napomenuti da su posvud po zoo-u postavljene info-kućice i to vrlo lijepo i maštovito uređene. U jednoj afričkoj kućici je obješena zvečka za dozivanje kiše koju sam planirala drpiti, al' je pričvršćena lancem. Stvarno su na sve mislili.
Ono što je novo otkad sam zadnji put bila je «Staza Savjesti». Svaka čast onome tko se toga sjetio… Ekološki nastrojena stazica s dvije kućice sa strane. Jedna je namještena plastičnim namještajem i na njoj je pored ulaza napisano «BAD CHOICE» a s druge strane, uz stazu gdje prolaze posjetitelji «HOMO SAPIENS?». U kućici se nalazi i ogledalo (IDENTIČNO TAKVO IMAM DOMA!) na kojem piše «NAJOPASNIJI GRABEŽLJIVAC NA SVIJETU». Druga je, naravno, namještena drvenim namještajem i na njoj piše «GOOD CHOICE». Tu foru su pokupili od inozemnih parkova ali i sasvim pristojno obradili na svoj način i baš mi je drago vidjeti da i kod nas ima poduzetnih i kreativnih ljudi.
Vukove baš nismo dobro vidjeli jer su posadili nekakvu živicu uz ogradu, što je poprilično zaklanjalo pogled. A i nismo imali neku želju približavati se. Očajno su smrdjeli. Mislim da bi im Stavros odmah ukinuo sponzorstvo da to vidi/nanjuši.
Kad smo već kod sponzoriranja, ako sam dobro zapamtila, snježne sove sponzorira Algoritam, a kakadue neki Mihael Lukša… Frojd, ja mislila da si ti neka iznimka, al' čini se da je familijarno, a? (interna fora, nevermind)
Vraćali smo se doma totalno izmoždeni od sunca i hodanja, ali stvarno se isplatilo. Svaka čast aktualnom direktoru zoološkog! Nekad je odlazak u zoo bio tek toliko da skineš klince s grbače na sat-dva i da možeš kolegama s posla i široj familiji reći da nisi toliki seljo da živiš u Zagrebu a nisi tamo bio. Danas je to čisti užitak i zabava i ozbiljno razmišljam o tome da za par tjedana odem opet, ovaj put s frendovima (sad znate što vas čeka).
Za zaključivanje teme sličica iz razgovora mene i mame u autu do doma:
«Marina, jesi li gladna?»
«Ma neee… al ako nemaš niš protiv… vratila bih se da prikoljem jednog bizona. Dobiješ but.»
*mama se guši od smijeha i promašuje traku za skretanje*
Conclusion:
Nije ljeto za doma sjediti!
wannabe brucoši FF-a
Držim fige na sve četiri!
kineski čvor za sreću
*knock* *knock* "Who is it?"
... šta-ti-ga-ja-znam... uvijek odgovorim "Jehovci".
Pa šta bude- bude.
Eto, napisah par riječi tek toliko da javim da je jedan poveći post u pripremi.
Bijah danas u zoološkom vrtu sa svojim vjernim čoporom domestikus i jednim malim pojačanjem.
Što da kažem... stvarno me se dojmilo.
Otkad sam došla doma pišem post na temelju bilježaka kojima sam pretrpala mobitel.
Smatrajmo to malom recenzijom naše zagrebačke kvazidivljine.
Objava do sutra navečer najkasnije.
Ljubim vas sve!
Oh, and I almost forgot...
Jedna mala vještica! ;)
Danas... danas mi je netko rekao "Izgledaš nekako drukčije. Sretno."
Malena, poznavala si me kad su mi bili najcrnji dani.
Malena, bila si uvijek nasmiješena, uvijek tu.
S tobom putujem kroz zaustavljeno vrijeme, smiruje me tvoj pogled, tvoja sama bit.
Curo, sad znam da postoje stvari koje se ne mogu zamijeniti.
Iz prošlosti ste došli...
... u njena topla, mračna crijeva se i vratite.
Tamo će vam biti najzdravije.
Ionako vam je u naravi.
Volite sigurnost.
Napredak nije blagoslov za sve.
Ovo možda zaslužuje i specijalan counter...
Jučer sam u gradu vidjela jednu mamu sa nekoliko tjedana starom bebicom u tramvaju, jednu mamu koja je u kolicima furala blizance stare otprilike godinu dana i (jebemti!) četiri trudnice. 
Rekla sam to mami kad sam došla doma, a ona me (koja novost!) nervozno pogledala i rekla: "Ne zaboravi da prvo moraš završiti faks!"
Moja draga majka postavlja svjetski rekord u puhanju na hladno.
Moja lijepa Lorelai...
... više nije kod mene.
Ali u dobrim je rukama i ne brinem se za nju. :)
Kad smisao ostane iščašen, a bijes se pusti s lanca
Prodrla sam danas rukom unutar svoje glave
i iščupala misao iz nje.
Tresnula sam ju na stol, pogledala kako leži u lokvi krvi i željela znati odgovor, vikala na nju jer mi je svega bilo dosta:
Sad reci, što nije u redu?!? Zašto ideš protiv mene?
Sa mnom je sve je u redu…
reče mi ona
…srce… srce iščupaj, pa njega pitaj. Ono uvijek… i-ide po… svom…
I zamrla je moja misao, kao u slowmotionu.
I krv njena ostala je crno bijela, a meni su usta postala suha.
Jedno od nas morati će umrijeti.
Ili moje srce... ili ja.
Noć... i živi svijet.
Danas/jučer sam se po ne znam koji put vraćala kući pješke pola sata s okretišta.
Vozio je bus, nije bilo kasno, ali svejedno... nije mi se dalo među ljude. Šetače pasa još sam nekako ignorirala, al u busu mi se bogami nije dalo tiskati.
Uvijek sretnem neku živinčad (mimo bernardinaca i njemačkih ovčara) koja se muva po poljima agronomskog fakulteta i žbunju oko Nove bolnice.
Večeras je bilo sve svježe i mokro od kiše, pa su po stazi za šetače i bolničkom prilazu plazili golaći. Slinili su po betonu i penjali se jedni po drugima.
Neku večer uz bolničku ogradu stisnuo se i ukipio jedan poveliki, debeljuškasti jež. Vidio je i čuo valjda da ja idem, pa se uplašio, siroče. Odoljela sam napasti da ga pokušam podragati po njuškici. Što zbog očitog straha životinjice, što zbog toga da bih vjerojatno završila na hitnoj zbog čupanja bodlji iz ruke. Prišla sam mu na par metara, pogledala ga (rijetko vidim ježeve, izlaze samo noću) i otišla dalje. Otišao i on svojim poslom, za crvima i bubama, u mrak.
Sjećam se sedmog lipnja ove godine da sam prolazila uz jedan veliki lisnati busen neke smrdljive biljke koja tu valjda oduvijek nesmetano raste, tada napola uvenule, posječene srpom i žućkaste. Između njenih kožnatih listova i debelih stabljiki izvirilo je maleno mače. Pahuljasto, sivo, nervoznih, skakutavih kretnji, divljeg pogleda očiju boje dima od cigarete. Kao inkarnacija Blankinog ideala ljepote i umiljatosti. Blanka me oduvijek oduševljavala svojom slabošću prema tako očito nježnim stvorenjima. Pokušala sam uslikati mače mobitelom, ali ova krntija ništa ne vrijedi po tom pitanju. Mahnulo je repićem i odjurilo negdje valjda jesti.
U mojoj ulici oko jedanaest navečer bilo je malo koga osim mene, moje glazbe sa slušalica i raščupanih poludivljih ružičnjaka koji su pokušavali pobjeći iz svojih dvorišta probijajući grane kroz rešetke ograda i savijajući svoje ruže prema cesti, kao nježne ruke.
7.6.2006. u tramvaj je uletio noćni leptir dok sam se vraćala kući. Jedna od rijetkih vrsta kukaca koje volim. Onako velik, baršunastih, plavičasto-sivih krilaca u pepeljasto svijetlom tonu i očiju kao mokrih crnih kamenčića trza manijakalno glavom sa dvije male skladne antene. Baš kao mali vanzemaljski vojnik. Presavršen da bi bio slučajan. Prije par noći upao je jedan takav u praznu, ali još mokru kadu u mojoj kupaoni. Trgao se i otimao očajnički i onako slijepljen crtao crne razmazane krugove pigmentom koji se topio s njegovih krila kojima je bijesno lamatao oko sebe. Ne znam je li i osjećao bijes. Ili strah. Osjećaju li leptiri uopće? Gledala sam ga blijedo i brisala lice ručnikom. Zatim sam stala i gledala ga još malo... I izašla.
Ugasila sam svijetlo koje ga je namamilo u kuću i otišla spavati.
"Crni leptiru, beži u noć
Jutro sačekaj, svetlost će doć..."
Vukodlak, malčice gladan. :)
Vila, još iz prvog srednje negdje...
Zašto sad sve ovo?
Pa eto, čisto zato jer me puca inspiracija za crtanje i pisanje.
U zadnje vrijeme stvaram mnogo, pa se nađe i štošta dobroga što je teško ne podijeliti s drugima. Već dugo nisam pisala priče, prešla sam na poeziju i kritiku. Ne književnu, već životnu i smatram se sasvim fino kompetentnom s obzirom da i ja živim život.
Eniveeej... odlučila sam stavljati malo manje fotki s neta i malo više vlastitih crteža. Bit će ovo moja mala on-line galerija. Slobodno navratite, komentari nisu obavezni, a umjetnike pozivam da se slobodno jave za razmjenu iskustava, djela ili čisto zbog želje za komunikacijom među ljudima koji se zbog zajedničkih interesa i ljubavi prema umjetnosti razumiju. Otkrila sam nedavno kako to može biti zbilja lijepo iskustvo.
Živili mi vi! 
I do sljedećeg posta...
Malkice je palo u drugi plan, pa da repriziramo,
new and improved :
Sjedi mi se pod maslinovim stablom.
U lanenoj suknji i košulji, bosa.
Eterični miris širio bi se toplim zrakom
i moji dlanovi mirisali bi
na pistacije.
Prelazila bih rukom preko tvoga lica,
a ti
sklopio bi oči i drijemao.
U gustoj travi oko nas skrivali bi se
zrikavci i krijesnice.
U mojoj kosi bilo bi uvojaka,
u mom krilu poljskog cvijeća,
a na tvojoj košulji zapeo bi jedan
sasvim mali čičak.
I ti bi mirisao na dunje u hrastovoj škrinji.
Kad sklopim oči, lijep kao sunce.
Slušam kako ti srce kuca.
Reci mi...
Duuuboki udisaj...
... i izdisaj!
Nećemo se s rogatim bosti.
Znam što znam, i znam da sam u pravu, stojim iza toga.
Čist račun, duga ljubav.
Deca, pemo spat! 
Da rezimiramo:
*fuj* *fuj* *hrać* *pljuc*
Kako mogu biti toliko slijepa da ne uviđam kako moj sretni osmjeh ne vrijedi apsolutno ništa ako mi se ne vide rebra i ako nisam pičkica od tries' pet kila (+ negliže i sjajilo) uz koju Evangelista izgleda k'o matora slonica?!?
Kako mi može samo zasmetati ako netko zna jedino o tome razgovarati?!?"
Znaš šta?
Stidi se.
I, da, itekako je osobno.
Ne ograđuj se ako ćeš se već istovarivat na nekome. 02.07.2006. u 21:06 | 9 Komentara | Print | # | ^
Throw up!
Razmislite na par trenutaka što vam se sve gadi.
Ali onako, istinski.
Da bi najradije da toga nema.
Da vam se želudac okrene i koža naježi, a cijeli dan ode u kurac totalno kad se slučajno s time sretnete.
Da poželite uzeti lopatu i zakopati to nešto tako duboko i temeljito da ga ni mislima ne možete dosegnuti.
I pritom ne mislim na stvari tipa usrane pelene, žabe, pauci, slinave maramice, divovski skakavci i to.
Prije mi na pamet padaju "vrline" kojih je ljudski rod kao takav prepun.
I ponosi se time.
Zvučat će u prvi tren hitlerovski i ogavno... ali mrzim... prezirem slabe ljude.
One koji se samosažalijevaju i grade oltare svojoj slabosti i boli.
Pogotovo ako su nadrkani na ostatak svijeta jer su svjesni da su slabi.
Pa udaraju gdje boli i to onda kada najviše boli.
Onda si car.
Ma pravi faker, nema ti ravnog.
Ne dao dragi Bog da netko drugi slučajno bude u sličnom položaju, a podnosi ga bolje.
U tom slučaju, braco, kopaj si grob.
A ostatak vremena kese svoje zube tebi u facu misleć da pušiš fore da su oni prijateljska lica i djeca u duši, dok bi se prije moglo reći da su nedonoščad u glavi.
I iza leđa fino drže čajnu žličicu spremni da ti njome iskopaju oko u slučaju da ne klimaš dovoljno glavom u znak slaganja s njihovim monolozima u modalitetu afričke narikače.
Živjela mentalna eugenika.
And all of you, fucks- get a personality.
Kad prihvatite sebe, prihvatit ćete i druge.
Do tada možete jedino biti egocentrično-materijalističke primadone.
Noć sa subote na nedjelju.
U velikom broju slučajeva u ovo vrijeme u tjednu možete me naći na relaciji centar-Močvara-KSET ili nešto tomu slično.
Ali ne i večeras/jutros.
Preda mnom je knjiga iz statistike i umjesto da ju čitam cijelo vrijeme, ja pišem post. I gledam čime ću zgromit ovog ogavnog malog pauka što mi plazi po plastičnoj ruži na radnom stolu što sam ju dobila za rođendan u osnovnjaku.
Od apsolutno najzločestijeg dečka u školi.
Ostala su mi još dva ispita u ljetnom roku i jedan u jesenskom.
Ok, vjerojatno ću sada položiti samo jedan.
Anyway... ne brinem se (pretjerano).
Sve će to uz više-manje štrebetanja sjest na svoje mjesto, bilo sad, bilo najesen.
Dugo nisam pisala pjesme, čini mi se...
Sjedi mi se pod maslinovim stablom.
U lanenoj suknji i košulji, bosa.
Eterični miris širio bi se toplim zrakom i moji dlanovi mirisali bi
na ružmarin.
Prelazila bih rukom preko tvoga lica, a ti
bi sklopio oči i drijemao.
U gustoj travi oko nas skrivali bi se
zrikavci i krijesnice.
U mojoj kosi bilo bi uvojaka
i poljskog cvijeća,
a na tvojoj košulji zapeo bi jedan
sasvim mali čičak.
I ti bi mirisao na jabuke i kolač od cimeta.
Kad sklopim oči, lijep kao sunce.
Slušam kako ti srce kuca.
Reci mi...
Je li stvarno teško zavoljeti...
... nekoga kao što sam ja?
Ponekad se zaista osjećam kao čudovište.
Update oko sedam navečer:
Da mi je vidjeti koje čudovište može napravit tortu bolje nego ja!
Matija je došao prije pola sata i kad sam ga čula, izašla sam iz sobe. Kad me vidio povikao je "Seka!", zaletio se u mene i zagrlio me. Torta ga čeka u frižideru, a u ponedjeljak kupujem okvir za crtež koji sam mu obećala dati.
Crn je k'o mali cigan i živahan za popizdit.
