Ljeto samo što nije zaživjelo...
... samo da više odjebem ove ispite. 
Učim dobar dio dana i noći u zadnje vrijeme. Ostatak jedem i spavam.
Lijepo je vrijeme.
Na Rabu je sigurno prekrasno.
Već nekoliko dana postavljam četiri tanjura na stol umjesto tri, koliko nam treba. Čujem dječji glas koji prekida razgovor mojih roditelja u susjednoj prostoriji. Čuvam buket... (ne... prije bih rekla- čuperak) plavog cvijeća u čašici za rakiju.
Dao mi je Matija to cvijeće dan prije nego je otišao na more s klincima iz vrtića. Maznuo iz susjedovog dvorišta.
Prekosutra mu je sedmi rođendan a danas je mama otišla u vrtić srediti administraciju.
Od danas Matija više nije vrtićko dijete.
Čuli smo se telefonom prije nekih sat-dva.
Obećala sam mu da ću danas prošetati do Raba da se okupam s njime i njegovim društvom i popijem sok s tetama koje ih čuvaju.
Jebemu, nije mi toliko falio kad sam išla na maturalac. 
"Two Million Dollar Tip"
Kako glup film... kako naivan... kako idealističan i nepopravljivo nerealan...
Jebote, valjda jedino glupača k'o ja može plakati na takvo nešto!
OooOodlaAaAaaziiimm... (yodle yodle, whatever)
Ovo ljeto pakujem šator za Omiš, vučem sa sobom Silviju, idemo u kamp i idem vidjet jel valjaju šta oni njeni bratići iz Makarske. 
Uuuu... ovo će bit nezaboravna godina... 
Svoga tela gospodar
Ako nije uzvraćeno, onda nije prava ljubav.
Mislim da su sve nekonzumirane ljubavi samo zatreskanost.
Istinski se voli samo jednom i nikad više.
Sve nešto o cjenkanju, uzvraćanju, mjerenju, pa o ljubavi koju primamo kao da smo nepovratna ambalaža koja se puni samo jednom do vrha i kad pukne- gotovo je.
Nema natrag.
Sve nešto na kredit.
Sve se nešto mjerka i ako omjer ne odgovara- žao nam je, to jednostavno nije to.
Traži dalje.
Budi oprezna.
Možeš ostati samo povrijeđena.
Nema smisla ustrajati.
Al jalov vam je taj oprez.
Nisam stvorena da ljubim bez rizika, niti rođena da čekam da mi se uzvrati.
Nisam jedna od onih koji će pamtiti svaku lipu potrošenu kad se nekoga častilo pićem, pa uzvraćati točno toliko.
Dat ću sve što imam.
Voljela bih… voljela bih samo vidjeti osmjeh. Želim da me onaj koga ljubim pogleda u oči i da vidim da je sretan kao malo dijete zbog onog što ću za njega učiniti.
Darove rijetko kupujem.
I rijetko kad ih poklanjam u specijalnim prilikama.
Zašto?
Izradi nešto sam, unesi svu svoju dušu u to.
Na bilo koji dan, nije važno.
I daj to onome tko ti je bio u mislima dok si to stvarao.
I da, znam, uništit ću se ovako.
Umorit ću se, iscrpiti, ispit će me sve ovo.
Ali ja sam ionako jedno malo, beznačajno biće.
Doći ću i otići a da se zvjezdano nebo ni ne pomakne.
Nitko neće ni znati da sam bila tu. Zašto da se štedim?
Za koga?
Moje tijelo ionako je potrošna roba s prekratkim rokom trajanja.
I to roba s greškom. Jedino što se iz njega može izroditi je još jedna greška.
Malo što kroz njega osjećam osim fizičke boli.
Zato svoju dušu mogu izgraditi kako god mi to srce poželi.
Nad njom… nad mojom dušom ne gospodari ni bolest, ni vrijeme, ni drugi ljudi.
Samo ja.
Nitko drugi.
Evo još jednog bisera južnoga mora na ventilu:
Htijo bih bit astronaut a NASA misli da sam nesposoban.
A konstruišem leteće tanjure pa misle da sam prelud za njih.
Baš su me neki dan otpilili prek mejla.
E, mališa, sad lijepo k'o Jon Arbuckle nazovi Bečku simfoniju i pitaj jel' im fali harmonikaš.
I pazi da ne otkriju otkud zoveš.
25.06.2006. u 18:59 | 0 Komentara | Print | # | ^
Noćas ćemo do zore pjevati...
... do zore plesati... bla bla... kako-to-već-ide.
Pemo vun!
Marija Mia Siniša lil' o' me
Bijasmo na Gornjem gradu. Pili pivu i slušali svirku uživo.
Dva tipa u kaubojskim šeširima svirala su stvari tipa Ghost Riders In The Sky, a sa krošanja visjele su papirne note.
Baš je bilo... ma znate... ljetno, opušteno, zajebancija...
Na stabla su bile obješene ružne lutke u čudnim krinolinama s rukavima prišivenim na totalno pogrešna mjesta. Bizarre...
Slikari su na ulici izlagali svoje radove. Oko drvenih klupa igrale su se curice čiji roditelji su valjda isto sjedili tamo i pili.
Pored nas je u toku večeri sjela pjevačica Elementala. Mia ju je prepoznala po izgledu, a ja po glasu.
Mia je probala zavesti sve nas odjednom. Pružila je svoje pohotne krakove ispod stola
, al nismo se dali! Doduše, bila je sasvim lijepo sređena u onoj suknjici...
Poslije smo tražili Jabukovac.
Ja sam vodila i pogodite što- NISMO GA NAŠLI!
Dobro da smo se znali vratiti.
Siniša, sunce moje malo raščupano, se napio k'o guzica i dok smo oko jedan ujutro išli po sendviče ispitivao me o PMS-u po ne znam koji put. Za njega je to misterija. Ja mu objasnih da napaljenost možda ima veze s tim, a on me šokirano pogledao i rekao: "Vi hodate okolo ovlažene?!? Mi muški da hodamo okolo napaljeni, strpali bi nas u zatvor k'o manijake!!"
Eh... neću komentirat'.
Ima toga još, al sve me stid i sram pisati...
Idem sad...
...kao...
...učiti.
Djevojka s pletenicom
Za Nikolinu, koja me naučila crtati bojicama.
Nadam se da ću joj jednog dana moći uzvratiti nečim jednako dragocjenim.
Djevojka sa zvijezdom u oku
Volim jako, jako...
A još više ove...
Romantična sam, priznajem! 
Dječak koji nije mogao znati da će...
Osnovna škola bila je gnjavaža. Ne znam je li to uvijek tako, ali moj razred je stalno ratovao, stalno se svadio. Učiteljičini miljenici na jednoj stranu i mali propalice u startu na drugoj. Nisu mi pretjerano dragi bili ni jedni ni drugi. S jedne strane je bila Anka, koja je bila glasna, napasna, naporna i voljela vrijeđati i ponižavati, a s druge strane Ivica koji me već u prvom polugodištu prvog razreda uhvatio na hodniku, zgrabio za glavu i opalio u radijator.
Pa sad ti biraj tabor... 
Pun mi je kufer bio malih divljaka, napasnika i maminih curica (ovih zadnjih najviše jer modrice ipak izblijede).
Ali Siniša je bio drag. Tihi dečko bucmastih ruku i okrugle glave, iako nije bio debeo. Imao je gustu plavu, pomalo valovitu kosu i svjetloplave oči. Jednog dana došao je s vrećicom bombona u školu i došao prvo do mene da me ponudi. Nasmiješio se, i nasmiješila sam se. I bili bismo prijatelji.
Ne sjećam se točno kada, ali negdje u to vrijeme sumnjalo se na epidemiju meningitisa. Čim je neko dijete napomenulo da mu je malo mučno, odmah bi ga se vodilo doktoru na pretrage. Bilo je mučno i meni jednog dana, al ispostavilo se da je riječ o nečem bezazlenom. Bilo je loše i Siniši.
Nakon dužeg vremena napokon se oporavio, al štošta nije bilo isto. Kad se vratio, svijet je za njega bio zbunjuće i zastrašujuće mjesto. Drugi razred osnovne je pao jer više nije mogao pratiti.
Siniša se ispisao i otišao u posebnu školu.
Otad sam ga rijetko viđala.
Žurila sam se prekjučer na autobus u Dubravi i sreli smo se. Stajao je pored jednog štanda s djedom. Imao je na leđima školsku torbu. Još ide u školu. Nasmiješila sam se instinktivno, bilo ga je tako lako prepoznati čak i nakon toliko vremena.
Nije me prepoznao. Ne znam je li njegovo pamćenje toliko slabo ili sam se toliko promijenila. Ali uzvratio mi je osmjeh, onako zbunjeno.
Previše je zbunjenosti i straha bilo u tvom pogledu svih ovih godina i znam da nema smisla plakati nad prolivenim mijekom, ali... Siniša... što je moglo od tebe biti? 22.06.2006. u 14:31 | 1 Komentara | Print | # | ^
Bu!
Osjećam se dobro ovih dana.
Naporno je bilo, ali isplatilo se i u većoj mjeri nego što sam se usudila nadati.
Vruće možda jest, ali barem je lijepo vrijeme.
Jučer je par nas bilo kod Blanke.
Pušila je travu, lamperija u sobi već je odavno upila taj miris, ventilator na stropu se okretao, pojela sam sladoled i nagnula glavu prema prozoru. Zrak je nosio miris trave prema meni i iako ne uživam baš u konzumiranju dotične, miris mi je pasao. I to svjetski.
Pila sam jednu slabo složenu crnu kavu, jela vrlo ukusno pecivo sa sirom i hrenovkom i pri povratku iz pekare Blanka i ja smo sjele na travu u Staroj Trešnjevki da poslušamo gospel koji se izvodio. Nešto je bilo dobro, nešto malo manje dobro, al eto- bilo je zabavno.
Jučer oko podne u tramvaju smo bili T., S. i ja.
Nasuprot nama sjedilo je oko pet-šest klinki u rasponu od devet do dvanaest godina po slobodnoj procjeni koje su se vraćale s Jaruna. Na dvjema se očito vidjelo da su sestre. Imale su lijepu gustu smeđu kosu, tamne oči, svjetlu put i pjegice na nosu. Mlađa je pogledala u mene, onako preplašeno kako to neka djeca inače rade kad me vide. Okrenula se i skrenula pažnju još dvjema-trima curicama i počele su se kolektivno došaptavati i upirati prstom u mene.
Bila sam pomalo nervozna od vrućine i namršteno sam pogledala ravno toj djevojčici u oči. Ona me opet pogledala prestrašeno i okrenula se k'o raketa na suprotnu stranu. Sigurno je mislila da sam ljuta na nju. Al kad bolje razmislim... ne ljutim se više. Komično mi je to pomalo, kako ljudi ne znaju. Kako se djeca s time ne susreću i zbog toga ne mogu razumjeti.
Razvila sam i jednu pomalo bezobraznu naviku otkad je toliko vruće da nosim odjeću bez rukava.
Stanem na kraj vagona u tramvaju tako da osoba koja izlazi na zadnja vrata vidi lijevu stranu mog tijela. Vidim njihova lica u prozorskom staklu, vidim kako se zablenu u mene.
Neki dan sam se tako jednom čovjeku od pedesetak godina koji je imao konobarsku pregaču i sličio na Spocka okrenula i nasmiješila.
Bilo mu je neugodno za popizdit.
A šta ću ti ja, dragi moj... navikni se.
PS.- prekjučer su mi se nakotili mladi pauci u kutiji gdje držim vatu. Uzela sam skriptu i mlatila po vati dok ih nisam svih desetak svela na jednu dimenziju- pluskvamperfekt. Gamad mala mnogonožna. 
Živili mi vi! 
I uživajte u ljetu...
"Uči sine, uči... i jednog dana ćeš moći sudjelovati na nekom kretenskom kvizu!"
Dobar nam je Zare bio, a?
DILEME NA VENTILU
Prije sam uzivao u programiranju, dok su drugi igrali igre na kompu ja sam porgramirao i uzivao o tome. Danas, 5 godina kasnije, krecem ucit za ispit iz programiranja i radije bih okopavao vrt nego to radio...
Tako se na ventilu požalio jedan anonimni pojedinac.
E, pa dečko moj, da ti kažem nešto- gotovo sve na ovom svijetu je barem malo zabavno dok god se ne profiltrira kroz kilometre crijeva dragog nam obrazovnog sustava. Što drugo može ispasti na kraju nego hrpa neprobavljivih (da oprostite) govana?
'nuff said...
15.06.2006. u 17:01 |
2 Komentara |
Print |
# |
^
BLOG RADI
It was about the *uckin' time!
Vražji dan!
Dana 6.6.2006., u 21:30, u dvorani 4 kina Cinestar
M. i ja išli smo gledati "Omen 666".
Ja imala kartu za red J, sjedalo 15, a on red I, također sjedalo 15.
No big deal. Zašto to stavljati ovdje?
Pa eto, čisto zato jer sam zbog jednog
nedojebanog,
malog,
ljigavog
šmrklja
ostala bez svoje karte koju bi itekako bilo fora imati s obzirom da ih inače skupljam.
Daklem... dođemo mi po karte kojih je već ostalo za na kapaljku i uzmemo te dvije. Nije problem, veli on, sjest ćemo na stepenice na prolazu. I tamaaan se smjestimo i sve ok, kad upadne neki tamo nećak ministra Čobankovića koji je samo uz pomoć veze dobio posao ticket-boya i počne nešto jebavat da ne smijemo sjediti tamo.
Okeee... a zašto su kod ulaza sjedalice od stiropora, GENIJE?!?
I da je samo to.
Čovjek se počne pravit da je kontrolor.
Pa mislim... bismo li bili tu da nemamo karte, pederu jedan?
Nadalje, tip stoji tako da blokira pogled zadnjem redu i još nekim ljudima (na kraju krajeva, i nama) i uporno tvrdi da smetamo.
I ja onako još uljudno pitam "A kome smetamo?"
a pičkica se histerično izdere: "MENI SMETATE!!!"
Boli me kurac.
Nis' me čuo prvi put?
Ponovit ću:
BOLI ME KUUUURRAACCCCCCCCCCCCC.... *jeka*
Naravno, da sam to zaista rekla mali Adolf s glupavom kapicom bi me izbacio van.
Ovako smo morali sjesti na naša mjesta čisto zato da ovaj prestane ispucavati svoje valunge na nama, a tip se potrudio da sjednemo točno tamo gdje i trebamo, daščući nam za vrat svaki jebeni korak do tamo i zureći u karte koje nam je uzeo.
I nije nam vratio.
Jebi se.
Dabogda ti se oljuštila značka zaposlenika mjeseca dok ju glancaš doma kenjajući na wc školjki jerbo ju zaslužio nisi.
Da ti bar izvedu klistiranje i frontalnu lobotomiju istovremeno.
Da te bar ostavi dečko.
I da ti bar da otkaz još uz to.
PS.- Tvoja voodoo lutkica je u izradi.
Beware...
13.06.2006. u 18:20 |
6 Komentara |
Print |
# |
^
Usijanje
Zadnjih dana i kad spavam- kao da ne spavam.
Razmišljam mahnito, od trena kad se probudim,
do trena kad jedva uspijevam zaspati u pola misli.
Kad i ne crtam, zamišljam vlastitu ruku kako drži olovku
i oblikuje nešto nejasno.
Želim li bolje vidjeti, moram zaista to i nacrtati.
Ponavljam si svakog dana kako je život predivan.
Kako vrijedi živjeti.
Da su u krivu oni koji kažu da je život patnja.
Al na kraju ipak ostaje ona grozna mala misao
koja ti grebe lubanju iznutra
i kaže:
"Bio je u pravu onaj stari sarkastični gad- život jest dolina suza."
Ovo moram reći
Upravo sam se vratila s koncerta Crvene jabuke & co.
Bilo je... predivno.
Išla sam s Marijom G. i plesale smo ko luđakinje, otkrile jedan nama novi bend "Ricinusi", pile pivo, jele kokice, pričale, smijale se, jurile natrag u dvoranu iz wc-a ko dvije lude klinke od trinaestak godina držeći se za ruke i skvičeći od radosti kad smo shvatile da je jedan od gostiju iznenađenja Hari Mata Hari (fuck me if I'm wrong, al čovjek je PLJUNUTI MISLAV, pogotovo kad podigne ruke u zrak i pogleda uvis i u zanosu zapjeva onu: "volio bi da te neee voooliiiim...").
Umorna sam i idem nešto pojesti, okupati se i leći.
Sutra je SVINJAKUP!!!
Oh joy, oh happiness...
Malen kao lakat, sretan kao ptica, lijep kao kraljević Marko, a dobar kao sunce.
"Ja ljubim jer tako hoće srce moje..."
Nožice v lavorr!!
... i toplomjer u guzu!
Ajde, Zliva, prestani sliniti i oporavi se do Schweinkupa.
Evo ti čaj kad si već sama lijena za kuhati:
Težina dana
velika težina spušta se na moje kapke
no san ne dolazi jer snovi plešu drugdje a
ne u mom dvorištu jer živim u kavezu pa
dvorišta ni dvora nemam zapravo
____ ima li uopće smisla voljeti kad se sve na svijetu
____ reciklira
____ pa i ljubav. mislim, čak nije ni isplativo jer ljubav
____ ne zagađuje okoliš
____ naprotiv.
u mom dvoru cvijeće više ne raste. otišao je moj dragi u smrt za sve nas
i ne će se više vratiti. malo toga me smiruje. a ne veseli.
više, ništa.
____ nikada u životu nisam htjela
____ živjeti više nego sada.
____ jer umrijeti sad
____ bilo bi kao vratit dopola
____ pročitanu
____ knjigu.
____ do pola poglavlja, kad nemaš
____ baš ništa.
____ i onda tako i ostane.
kao umrijeti
od keramičke krhotine zabodene
posred srca koja pulsira s tobom
i pije iz tebe i život i
ljubav i snove u dvoru.
(2005, a smiling puppet on a wooden floor under a guitar cloud)
Trijumf ljudskog debiliteta
Netko će fasovati večeras.
Trenutačno još smišljam kako da se precizno izrazim...
A do tada... malo poezije.
Starfuckers
Gledamo danas bakin muž i ja, onako usput, pijuć (ja) kavu i (on) pivu, jednu od onih encefalovakuumnih emisija o holivudskim zvijezdama.
Pa prikazuju kako je na neku dobrotvornu priredbu organiziranu od strane tete Sharon Stone kasnio neki reper pa je ona, zlu netrebalo, pozvala policiju da ga prati kako bi što sigurnije i brže stigao na zadnjih petnaest minuta fotkanja i proždiranja škampa u ime gladnih malih osnovnoškolaca iz Bangladeša.
Gledamo mi kako se čovjek bahati u bijeloj štepanoj jaknetini i s pet kila zlata oko vrata i zapešća i govori kako je morao odraditi tri intervjua, pa, eto, nije mogao doći iako mu ništa nije važnije od dobrobiti drugih ljudi, pa veli na to Ivo:
"Reper, a? E jebem ja tebi tvoju repu, za šta tebi oni daju novce!"
Pitam se, pitam... kako se samo desilo da su se Ivo i baka zaljubili na prvi pogled?!?
Umjesto da gledamo u prošlost i pitamo se "Zašto?" ...
... trebali bismo pogledati u budućnost i pitati se
"Zašto ne?"
Fatalist sam u pogledu nekih stvari.
Evolucija ide svojim tokom, ljudski rod je samo kap u moru svih vrsta koje su postojale i koje će postojati. Precjenjujemo se u vlastitim mogućnostima i stavljamo se u centar Svemira iako... ma dajte, mi smo mala govna na malom planetu, u maloj Mliječnoj Stazi koja je jedna od mnogih.
Al pazi ovo- ma mikroplanu smo prilično sposobni napraviti razliku.
Nitko ne kaže da je to lako samo zato što ne uključuje osvajanje susjednih planeta i pronalazak sredstva protiv starenja.
No ljudi ipak očekuju da će neke stvari teći glatko, pa kad ih život opali po glavi, smežuraju se k'o grožđice i drhture u svom sigurnom malom mračnom ćošku prisjećajući se vremena kad su još mogli živjeti u iluziji da je sve divno i krasno.
U tome sam do prije nekih godinu dana (možda malo više) bila svjetski prvak, da ne bi bilo da sam opet zajedljiva prema ostatku svijeta.
Pa mi je jednog dana puk'o film.
Jebemti, kakva je to egzistencija- hraniti se duhovima iz prošlosti?
Nema smisla čekati da rane zacijele jer uvijek zacjeljuju sporije nego što bi trebale.
Nema smisla ni čeprkati po rani u nadi da će čudesno zacijeliti sama od sebe.
O tome da se dobru kumu vilu ne isplati čekat ne treba niti govoriti jer žena ima pametnijeg posla nego da pomaže nekome tko si i sam može pomoći.
Tada nisam bila spremna za promjene.
Svijet je bio kompliciran i malo koga je bilo briga snalazim li se u njemu.
Štoviše- s guštom bi te zajebali čim vide da si smotan i naivan k'o što sam ja bila onda.
Al meni je trebala promjena.
Dopizdio mi moj mali sjebani svijet.
Koža je bila stara i tijesna i trebalo ju je presvući.
Radila sam stvarno svakakve gluposti zbog kojih sam mogla imati problema, ali nekako nisam.
Uvijek bi se dogodilo nešto što bi mi omogućilo ne samo da se izvučem s minimalnim posljedicama, već i da poprilično naučim na svojim kardinalnim greškama.
Otud i činjenica da od mene nikad dobrog ateista.
Ove izjave s iz naslova i s početka držala sam se većinu vremena.
Ponekad me ulovila želja da tulim i sažalijevam se i kad bi potreba postala prevelika, udovoljila bih joj, ali svaki put kad bih to napravila ispunjavalo me sve manje i manje.
Još uvijek radim neke stare greške, ali barem oko sebe imam neke ljude koji su sasvim drukčiji od onih koji su bili oko mene prije godinu dana i više.
Na njih se mogu osloniti, mogu očekivati iskrenost.
I sve to im smijem i uzvratiti.
Ne znaju ni oni sve, Bože moj, a tko zna?
Ali vrlo često jednostavno se primimo za ruke i zajedno skočimo u duboku vodu.
I tada je mnogo manje strašno biti odrastao čovjek.
