Učim dobar dio dana i noći u zadnje vrijeme. Ostatak jedem i spavam.
Lijepo je vrijeme.
Na Rabu je sigurno prekrasno.
Već nekoliko dana postavljam četiri tanjura na stol umjesto tri, koliko nam treba. Čujem dječji glas koji prekida razgovor mojih roditelja u susjednoj prostoriji. Čuvam buket... (ne... prije bih rekla- čuperak) plavog cvijeća u čašici za rakiju.
Dao mi je Matija to cvijeće dan prije nego je otišao na more s klincima iz vrtića. Maznuo iz susjedovog dvorišta.
Prekosutra mu je sedmi rođendan a danas je mama otišla u vrtić srediti administraciju.
Od danas Matija više nije vrtićko dijete.
Čuli smo se telefonom prije nekih sat-dva.
Obećala sam mu da ću danas prošetati do Raba da se okupam s njime i njegovim društvom i popijem sok s tetama koje ih čuvaju.
Jebemu, nije mi toliko falio kad sam išla na maturalac.
Ovaj blog počeo je kao standardni ispušni ventil. Dođem, ispucam svoje frustracije, nasmijem vas, prestrašim i pokušam izazvati neke dugoročnije (as for dulje od dvije i tričetvrt minute) sentimente.
U zadnje vrijeme prerastao je u malu virtualnu galeriju mojih radova. Svi koji žele podijeliti umjetničko iskustvo ili samo razgledati čega tu ima- dobrodošli su.