By Duško (R.I.P.) Trifunović
Zdravko Čolić - (Ako priđeš bliže, 1977) - Glavo luda
Glavo luda, sve se mijenja,
šta će nama izmirenja,
ako nije srce vruće,
sve je nemoguće.
I ko ne želi da se mijenja,
vole ga iz sažaljenja,
pamti to za ubuduće,
jer sad je nemoguće.
Promijenila riba more,
rob čuvara, zvijerka gore,
kožu zmija, duga boje,
a ti samo tjeraš svoje.
I zavede me u bespuće,
živjeti je nemoguće,
nemoguće znaj.
PS.- oči mi iscuriše od onog dizajna, morala sam ga promijeniti...
Blog mi izgleda kao da ga se dočepala grupa militantnih daltonista s vrlo lošim namjerama. 
"There is no such thing as magic!"
A ako i postoji, ne djeluje na mene. :)
"...da nije ljubavi, ne bi svita bilo!" 
Šta'š... nepopravljiva sam po tom pitanju.
I portreti su mi krenuli.
(doduše, ovaj je s početka akademske godine, ali svejedno...)
Jedan od mojih prilično rijetkih (prijateljskih) susreta s rapidografom (godina 2004.)
Požderem se ako se nešto ne da ispraviti, zato i jest ovako siromašno detaljima. Nemam baš toliiiko strpljenja.
Malo stvarnosti, "malo" mašte...
Nisam ja za crtanje stvarnosti... uvijek mi misli odlutaju.
Rekoh: "Pa da navratim..." :)
Ubija me ova statistika i jebene korelacije skupa s pederskim neparametrijskim testovima i ostatkom bande.
Uskoro ću, slijedeći Barbarin primjer, završiti na laksativima.
Nacrtah ovo nedavno.
Ja sam za to da se Slovencima baci šumeća tableta u more.
15.09.2006. u 12:26 | 0 Komentara | Print | # | ^"To die, to sleep;
To sleep: perchance to dream: ay, there's the rub;
For in that sleep of death what dreams may come
When we have shuffled off this mortal coil..."
Bojim se...
... svega.
Jednostavno sam tužna i strah me.
Posvetit ću se intenzivno komunikaciji uživo.
Pun mi je kufer pseudo-odnosa, kompleksaša i pustinjaka.
However, navratit ću tu i tamo zbog nekih. 
Živ'li...
PS.- Malo pažljivije pročitaj "Svoga tela gospodar..." i vidjet ćeš da ne može biti riječ o tebi. ;o)
Smješak za sve halucinogene supstance svijeta1
(zajebavam se, ne koristim ja to... pretjerano)
Evo usput jedna i za Freyin blog, može doć po nju kad će imati vremena.
Svoga tela gospodar... a i vlastitih odluka, bome.
Sutra odlazim na mali put i veselim se tome.
Za Malu Gospu pozvao je jedan prijatelj nekoliko nas kod sebe doma, izvan Zagreba.
Veselim se tome itekako, nisam mislila da ćemo tako skoro imati priliku da se vidimo.
Veselim se tomu unaprijed.
Ali danas... nemam želju biti sretna.
Nemam želju biti ljuta ni na koga, niti biti otrovna iako su neki i sami otrovni čisto u želji da me izazovu. Pa hajde da im bacimo pokoju kost, iako sumnjam da će u njoj pretjerano uživati. Takvima vječito kruli u želucu i srcu.
Osjećam se žalosno vidjevši kako nekim ljudima nije dovoljno biti nesretan, već moraju unesrećiti i druge oko sebe kako bi makar malo kompenzirali vlastitu slabost koja ih ždere toliko da se ni sami više nisu u stanju prepoznati. Medene riječi, nježni komplimenti, ljubav, LJUBAV, LjUbAv, volim te, VoLiM Te, VOooLIM TEEEee!
Eto, mogu izlizati te smiješne riječi do besvjesti.
Mogu ih pisati, misliti, vikati, pokazivati znakovnim jezikom i slati dimne signale i definitivno ne misliti ozbiljno.
Udat ću se za onog čovjeka koji mi nikad neće reći "volim te" riječima, nego će se prema meni odnositi tako da nikad neću morati niti pitati. Da, svjesna sam da su šanse velike da ću ostati sama. Ali piti lijepe riječi kao vodu znači biti žedan prave sreće.
Tuđa nesreća me nikad nije veselila, iako je nekako ljudski da nekim pokvarenim malim (duboko zakopanim) djelićem skačemo od veselja ako nas boli zub i moramo ga plombirati, a poznanik mora ići naživo vaditi čak dva.
Iskreno da kažem, ljudi koji se igraju tuđim osjećajima (svjesno, otvoreno i drsko) mi se gade. Ništa nije izgovor za gaženje drugih i treniranje svog slabašnog ega, pogotovo kad uočavam da su ti kojima se netko određeni igra emocionalno jako osjetljivi i lako povredljivi. Niti ne znam zapravo tko je ona, ali rastužuje me pomisao da mogu naslutiti kako joj je.
Reci mi "heheh" ili "ps.-ODJEBI!", kao što i inače radiš kad ostaneš jadan bez argumenata.
Slobodno se proseri ovdje jer ti je komentiranje opet dozvoljeno.
Samo ti daj... ako te nije sram što si se prepoznao... a znam da jesi.
I ne zaboravi se pobožno prekrižiti na sve ovo, a zatim otići i lagati si braću i sestre još malo da se oraspoložiš.
God is gracious, God is good…
… a netko drugi, netko s magnetičnim osmjehom, izvor je sveg zla.
Skloni smo (zapravo naučeni) vjerovati da je bog isključivo dobar, prilično svemoguć (dapače- i sveznajuć) i nadasve dobronamjeran kao izravna posljedica onog prvog.
Bilo kakvo razmišljanje, sumnja i raščlanjenje, koji nisu u službi nepobitnog dokazivanja gore navedenog, nisu dobrodošli ako želimo reći da vjerujemo i ako se u svojoj lokalnoj župi i globalnom religioznom selu želimo osjećati kao kod kuće. Demokracija i sloboda govora jesu toleriranje, ali ne i prihvaćanje onih koji govore kao nama pripadajućih. Sve se dijeli, pa što ne bismo i mi?
I tako u svom strahu od odbačenosti i nemotiviranosti da se bavimo nečim što nije opipljivo i lako dostupno, odlučujemo vjerovati da se bog sastoji samo od svoje desne strane.
A gdje je lijeva strana naravi?
Gdje je ono čega se toliko bojimo, što nas toliko privlači i što se na trenutke čini toliko prekrasnim da bismo gazili preko drugih (a to je nužno), da bismo preko njega ostvarili samoaktualizaciju i ono što volimo nazivati potpunom slobodom.
Vječna bitka dobra i zla, kažu.
Bog je svemoguć, kažu i to.
Am I the only one to see the hole in this logic?
A što ako su dobro i zlo samo kovanice prikačene na pojmove koji označavaju ono što nam godi i ono drugo što nam godi mnogo manje, pa ga, u nemogućnosti kontroliranja, preziremo?
Prihvaćam i to da je bog netko tko je na višoj razini nego što je ijedan čovjek ikada bio. U skladu s time razumijem da sam vjerojatno samo mali žohar kojemu bi mogao do besvijesti utuvljivati u glavu nešto za što jednostavno nemam kapaciteta, unatoč žarkoj želji da shvatim (pa strižem veselo ticalima).
A možda neki ljudi nemaju kapaciteta shvatiti da bog želi da ono što mi nazivamo zlim također postoji i da to nema veze s nekom pritajenom zlobom ili slabošću? Šteta što ih to ne onemogućuje da se ponašaju kao da znaju, pa nameću drugima svoje doktrine i fiksne ideje. Treba biti otvoren za raspravu.
U Bibliji se u nekoliko navrata spominje kako bog dopušta Sotoni da djeluje na ljude ili događaje, a krajnji ishod je dokazivanje božjeg postojanja. Pa sad- zašto bi si ijedan od te dvojice dopuštao takvo ponašanje? Pa nisu oni Tuđman i Milošević da se rukuju, grle, ljube i ne znam šta sve ne, e da bi pet minuta poslije telefonom opet naređivali da im se narod međusobno kolje. Nekako vjerujem da je, ako već ne ovaj drugi, barem bog iznad tog nivoa.
Osim jednog incidenta (suhoparno spomenutog i gotovo preskočenog u Bibliji, pogotovo nakon izbacivanja Apokrifa) ne spominje se niti jedan veći sukob između njih dvojice.
Zašto su uopće nastali anđeli?
Kada su stvoreni?
To sam već spominjala i to će me kopkati vjerojatno cijeli život ili barem dok ne dobijem adekvatno objašnjenje zašto je sve to skupa izbačeno i zašto nitko o tome ne govori. Dođe mi da opet krenem na vjeronauk samo zato da malo preispitam nekog stručnjaka o tome. Ili ću skoknuti do Bonaventure Dude (čovjek surađivao na 90% udžbenika za vjeronauk u RH, nekog vrapca će valjda znati), da ga pozovem na kakvu kavicu na Kaptolu.
Vjerujem, na temelju razmišljanja nevezanih uz ono što su mi usađivali na satovima vjeronauka, da su lijevo i desno ljudske izmišljotine rođene iz očajničkog, djetinjeg pokušaja da probavimo činjenicu da ono što volimo i želimo nije moguće izolirati od onoga prema čemu iz čistog straha osjećamo najdublje gađenje i iskrenu averziju kako bismo nesmetano uživali. A u ljudskoj prirodi je da na nas jače utječe ono čega smo svjesni, nego ono što zaista jest.
Shvaćam da postoji unutar samog boga (jer otkud ako ne od njega) nešto što nije dobro izazivati. Nešto što me donekle podsjeća na ljudsku intimu i njegov destruktivni id. Možda unutar njega postoji želja da razara koju je uspješno odvojio u svoje biće. Ponekad se prema tom stvorenju odnosi kao prema svom sinu jer, ne zaboravimo, sve što stvoriš dio je tebe.
Nemojmo biti bahati.
Nemojmo biti uvjereni da je Isus bio prvorođenac samo zato jer je bio čovjek, pa bi to bila neka vrsta beneficije za ljudski rod.
Nismo čak niti prva umna bića koja su stvorena.
A prvu šansu za izbor između sklada s bogom i izazivanja njegove destruktivne strane zasrali smo čim smo stigli.
Ali hej, na njegovu sliku smo stvoreni.
Dovoljno smo bili egocentrični da i tu floskulu ubacimo.
Valjda se zato i trudimo idealizirati ga do besmisla.
Sekiranje je za drva
Hej... još su i grčki filozofi pisali žalopojke u stilu
"kako je današnja mladež urokana i neodgojena",
a ljudski rod je još uvijek tu.
Ne sekiram se.
Čovječanstvo je u kurcu otkad je s drveta sišlo. 
Tako i ja nekako, u svemu...
NAMĆOR
E volem... nikog, lutko... takva mi je narav
Kao odžak star i garav
Puno dima je kroz mene prošlo
Ne volem... ujne, strine, šogore, komšiluk
Nataknem ih na čiviluk
Od njih ništa dobro nije došlo
Ne volem... semenkare... cigane trubače…
Burek... ulične pišače…
Nek mi moju lepu varoš vrate
Ne volem... džipadžije... Dizel...
Butikaše... restoteke... tamburaše...
Svaku pesmu bar za strofu skrate
Mater im...
Al tebe volem, to je fakat
Ti si mi ljubav jedina
Prodaću onu našu kućerdu "na lakat"
Pa nek je stoput dedina
Da kupim četir konja besna
Da ih u oblak upregnem
Pa s tobom di nas niko ne zna uteknem
Ne volem... kad mi gaće uđu... di već uđu...
Te što brinu brigu tuđu...
Košticu u štrudli od višanja...
Ne volem... zatucane... gratis... kravataše...
Hipohondre što se plaše
Da dobiju rak od razmišljanja...
Ne volem... krvoločne pse i gospodare...
Nađubrene trotoare...
Maskirne kad navale na pendžer...
Ne volem... lopuže sto voze tuđa kola...
Znaju azbuku do pola...
Miču usnama dok sriču pejdžer...
(nji` se malko gadim, pravo da ti kažem...)
Al tebe volem, to je fakat
Ti si mi ljubav jedina
Prodaću onu našu kućerdu na "na lakat"
Pa nek je stoput dedina
Da kupim čamac na dva vesla
I onaj šešir rogozan
Pa tebe di nas niko ne zna odvozam
Ne volem šizove i nervne bolesnike
Pre ih puštali za vikend...
Sad ih puste pravo pred kamere...
Ne volem... sve te lezibejke, da prostite...
Proročice... travestite…
Nek mi gospon-dame ne zamere
Ne volem... teget girtlu na teget mantilu...
Šestu ličku... Sedmu silu...
Opa-cupa preko Okučana...
Ne volem... izbore... televizor... plakate...
Dosta, ako boga znate...
Ludnica je kanda otključana širom ostala
(provert'e, molim vas)
Al tebe volem, to je fakat
Ti si mi ljubav jedina
Prodaću onu našu kućerdu "na lakat"
Pa nek je stoput dedina
Da kupim adicu od peska
Na njoj šumarak nakrivljen
Da tebe di nas niko ne zna sakrijem
Ne volem... uzdržane... trezvene... pa džoging...
Takve najpre trefi šloging
Al ni krkanje mi nije blisko
Ne volem... što odasvud samo čuješ daj mi!
Il se prosi il se zajmi
Jebo te, ja nikad nisam isko
Ne volem... štreberčine... večne odlikaše...
Crne rolke i sektaše...
Ne padam na Tibet... ili Burmu...
Ne volem... škrtariju... intelektuatce...
Koji važno vrte palce...
Kupiš ih za špricer i kavurmu...
(koju ja lično ne volem...)
Al tebe volem to je fakat
Ti si mi ljubav jedina
Prodaću onu našu kućerdu "na lakat"
Pa nek je stoput dedina
Napuklo srce na dve pole
Ljubav je teret pregolem
Baš ni to što tol'ko volem... ne volem...
Živ'li...
Roknula danas ispit k'o velika, idem opet za dva tjedna. Rek'o stari da nek' tražim posao ako padnem i ovaj put i da ću ostati bez interneta. Stara mrtva 'ladna kao i inače kad mi treba utjeha i kad mi ne cvatu ruže... ali zato imam fenomenalnog brata. Dao mi je da biram koji god crtić hoću, bitno mu je bilo samo da ga gledamo skupa.
*zijev*
Odo ja spat.
05.09.2006. u 23:06 | 6 Komentara | Print | # | ^
Nemojte piti razređivač! (NP: "How does it feel? To be without home, like a complete unknown. Like a rolling stone…")
Preksinoć se išlo van.
Zbog toga što se radilo dok se preksinoć išlo van, jučer se imalo osjećaj da je želudac negdje odšetao, a oči su blago krvave, povećane (svako oko za svoju dimenziju) i pokazuju natpis "TILT".
"Cure" su se sredile (sve četiri ).
Jedna u finom sakoiću, jedna k'o lik iz anime crtića, jedna s "majicom za barenje specijal" i jedna sa žirafama i kakaduima na majici.
Poharali smo frižider, poharali Konzum i uputili se prema površini pogodnoj za zasjest i oraspoložit se.
Četvero nas (za početak) ulili smo u sebe dvije flaše jeftinog vina koje je bilo toliko čista kemija da možeš lak s drva njime skidati. Rezultat- cerekali se k'o hijene, zivkali okolo nedužne ljude koji su na lascivna pitanja o razmnožavanju odgovarali da oni za to koriste petrijeve zdjelice (jebena preventiva, moram to koristit ako zaglavim na lošem spoju), plazili po klupi, plazili po travi i grmlju, razmišljali dal' da plazimo jedni po drugima, al zaključili smo da nije vrijedno truda u slučaju da se netko zriga od prejakog stiskanja.
Nakon blage-veze-nemam-koliko vremena zaputili smo se prema Globalu.
Yup.
Radikalne ideje slobodoumnog (spriječite ga!) manijaka s kojim se družim.
On je zapizdio i odlučio postati gay.
Kasnije je išao doma tužan i nikakav jer niš' nije upecao. Pa bome nije ni čudo, ja se ne bi napalila da sam ga vidjela dok riga po podiju (bijah na wc-u tada, srećom).
Za moj ukus klub je bio malčice premračan i premalo je bilo mjesta (baš napizdili potporni stup po sredini, pa tko to još radi?!?). Ali, eto, bilo je ogledala k'o u priči i baš sam si bila cakana pod reflektorima.
I shvatila sam da imam savršen fashion acessorie- Valentin.
(I'll leave the details for myself, ovo ide u tekicu i pod ključ)
I da, postoji ono nešto što me nikako ne može spasiti od tipova koji se zovu Igor. U tjedan dana malo mi je falilo da se spetljam s dvojicom. Now that would have been... khm... 
Mda, nek' uđe u zapisnik da imam kožu k'o beba i prekrasne oči. Da, Igorčeki, serete k'o veliki, al' lijepo vas je slušati. 
Uvijek sam se pitala koliko alkohola mogu podnijeti. Ispalo je da mogu podnijeti popriličnu količinu, čak i miješanje. Ali ono što me ubija jest šećer na kraju- jedna luđakinja koju ću nabit' kad ju vidim mi je ulila malo Red Bull-a u pivu...
Zaključak je da je kofein za mene opakiji od alkohola. Odričem se kave i dan od sada počinjem flašom pive. Fala lepa. Zdravije mi je.
Da skratim- falilo mi je ovo ruženje... nakon svega spavali smo kod S.-a, k'o u komuni, na jednom krevetu i vratila sam se doma oko deset ujutro nakon maminog histeričnog poziva.
Aaaah...
PS.- Barbara, poljubim te, baci mobitel u Manduševac i zaželi neki koji se ne da ugasiti, sunce ti tvoje. Prste ću ti polomit'.
Ja b' opet! 
Sinoć bijah vani s društvom.
Post o tome napisan je do pola i nekako mi se ne da pisati do kraja (a i motorika me još jebe). Stavim ga ovdje ujutro. 
PS.(znat će onaj za koga je)- ne smije se spominjati zemljica? "Sunčano ti nebo želimo." jel to dobro ili previše avijatičarski?
