Male stvari čovjeka vesele... >=)
nacrtano brzinski i pod utjecajem SIR-a*
Da, to je psihodelični, napušeni lav sa svinjskim nosom u obliku srca.
Ne, nemam opravdanje koje ne uključuje psihijatrijsku dijagnozu. 
PS.- preporučam da i vi nekoga tu i tamo odvučete na stand-up četvrtkom u Boogaloo (program mijenjaju mjesečno). 
*Sindrom Ispitnih Rokova
Nemam više riječi ni za sebe...
...a kamo li za vas.
Ovo čak nije prvi put da stavljam ovu pjesmu.
Dobra stara tinejdžerska taktika kad se nema upotrebljive inspiracije.
Through early morning fog I see
visions of the things to be
the pains that are withheld for me
I realize and I can see...
that suicide is painless
It brings on many changes
and I can take or leave it if I please.
I try to find a way to make
all our little joys relate
without that ever-present hate
but now I know that it's too late, and...
The game of life is hard to play
I'm gonna lose it anyway
The losing card I'll someday lay
so this is all I have to say.
The only way to win is cheat
And lay it down before I'm beat
and to another give my seat
for that's the only painless feat.
The sword of time will pierce our skins
It doesn't hurt when it begins
But as it works its way on in
The pain grows stronger...watch it grin, but...
A brave man once requested me
to answer questions that are key
is it to be or not to be
and I replied 'oh why ask me?'
'Cause suicide is painless
it brings on many changes
and I can take or leave it if I please.
...and you can do the same thing if you please.
-
I've seen it all, I've seen the dark
I've seen the brightness in one little spark.
I've seen what I chose and I've seen what I need,
And that is enough, to want more would be greed.
I've seen what I was and I know what I'll be
I've seen it all - there is no more to see!
- 08.02.2008. u 17:14 | 0 Komentara | Print | # | ^
Usrano vrijeme i ispiti.
Išla bih na klizanje ili barem na pivu.
To što postajem aktivnija na blogu znači da imam dovoljno obaveza oko faksa da me previše ždere savjest da bih izlazila, a premalo motivacije da bih zaista i učila dok sjedim u svojoj sobi k'o u kokošinjcu. Pa onda jedem, slušam glazbu na slušalicama tako glasno da mi se riga ili surfam (otkad su gotova predavanja skinula sam oko 20GB glazbe i filmova). Baš lijepa kombinacija. Sad kad se gledam u ogledalo, počinjem sličiti na gljivu. Onako fino blijeda i bezoblična (samo lice, ostatak je zabundan i ni ne zanima me kako izgleda, mislit ću o tome na proljeće).
Sanjala sam sinoć sajam. Bila je zima i lunapark je bio zatrpan snijegom, a T. i ja smo se išle voziti električnim autićima. Rekla mi je da A. (kojeg sumnjam da je u stvarnosti ikad upoznala) slavi rođendan i otišla sam ga potražiti, ali lunapark se širio i pretvorio u ogromni stadion pun ljudi. I jebiga. Mrzim kad sanjam kako tražim ljude i ne nalazim ih. Ali autići su bili zabavni. Zašto u Zagrebu više nema normalnih lunaparkova, nego samo ono sranje koje tu i tamo napola raspakiraju pored stadiona kad nije sezona? I zašto pada kiša tako da ne mogu ni do Grižanske na ljuljačku?
Upravo su na vijestima poželjeli sreću "studenticama i studentima na zimskim ispitnim rokovima koji počinju za dva dana".
That's it.
Udajem se.
Treba mi hercegovački poduzetnik, kum, pop i djeveruša.
Ajmo, ajmo, nema se vremena. 
)