Probudim se oko pola devet i već sam umorna. Sinoć je bila jedna od onih večeri kad mi se čini da nikad više neću zaspati. Što je u neku ruku dobro jer imam osjećaj, ako zaspim, da se neću buditi. Ima nekih mjesec dana kako nisam normalno spavala. Ne broji se ono uz pomoć blagih sedativa. E, to je bilo ok, ali bolje da ne ponavljam. Svejedno, i to jutro poslije sam se probudila u neprirodnom položaju, ukočenog vrata, utrnule lijeve ruke i zaslinjenog jastuka i podlaktice. Sanjam skoro svaku noć, budim se usred noći vrlo često i osjećam se gore nego kad sam legla iako nisu noćne more. Otkud da počnem s popisom osumnjičenih za to? Stres? Kakav jebeni stres? Redovno sam upisala treću godinu, od ljetnog posla preostalo mi je bilo još samo čekati plaću koja je sjela prekjučer, a predavanja i obaveze na faksu su minimalni čak i po mojim kriterijima. A i upisala sam prejebeni izborni predmet. Meteoropat? Da, sigurno mjesec dana ne spavam ko čovjek zato jer se vrijeme mijenja. Starci od 150 godina se stignu bolje naspavati uz reumu i gelere u koljenu iz rata.
Možda bolje da ne nagađam dalje, moglo bi se desit da pogodim.
Ovo nema formu.
Svejedno, ne da mi se dalje pisati.
EDIT:
Bilo bi mi mnogo jednostavnije promijeniti spol nego ignorirati sve ove fenomenalne spamove koji obećavaju efikasnu ekstenziju kurca koji ne samo da će zaklanjati sunce, već će mlatiti okolo ko Kserkso lancima po moru.
Osjećam se zakinuto za jednu fantastičnu stvar već samom činjenicom da sam žensko.
Morat ću poduzeti nešto po tom pitanju.
Što kažete na lijepo hrvatsko ime Dario?
Ovaj blog počeo je kao standardni ispušni ventil. Dođem, ispucam svoje frustracije, nasmijem vas, prestrašim i pokušam izazvati neke dugoročnije (as for dulje od dvije i tričetvrt minute) sentimente.
U zadnje vrijeme prerastao je u malu virtualnu galeriju mojih radova. Svi koji žele podijeliti umjetničko iskustvo ili samo razgledati čega tu ima- dobrodošli su.