Uskoro se bere grožđe
Izgleda da ostavljam dojam zamrlosti. Ako ćemo po količini postova i komentara gledati. Ne moram uopće pisati postove da bi blog bio živ, samo treba naširoko komentirati tuđe blogove.
Small talk. Koji ne volim, niti sam ikada voljela.
Još samo fali da počnemo o vremenskim prilikama.
Jednostavno- ne paše mi.
Nije da nemam ništa reći ili da ne čitam tuđe postove. O, čitam ih. Ali kimanje glavom i «m-hmm» teško je lijepo sročiti u neki komentar na koji opet mogu dobiti komentar (a i ta trgovina komentarima, zbilja). Da ne spominjem izraze neslaganja. Oni koji su me upoznali, znaju da se to vidi na mom licu. Da idem opisivati način na koji bih vas pogledala i kako bih stisnula usta da ste mi rekli u lice to nešto s čime se ne slažem?
Iskreno?
Nije mi toliko stalo do vas. Ne znam ni tko ste.
Lijepo je to što mi je uzvraćeno, koliko god ne željeli priznati.
Pristojnost, obzir i pozitivan dojam me iz tog razloga obavezuje da virtualno šutim.
Bog zna da uživo još uvijek imam odgovor na sve.
U mom slučaju tu su jače prednosti nego nedostaci, ne šalim se.
I nema potrebe, bar zasad, da se imalo mijenjam.
To što možda šteti meni manje je važno nego kad bi štetilo drugima.
Uostalom, najvažnije je uvijek bilo slušati.
Prve tri godine života učimo govoriti, a ostatak života učimo slušati. Još kad ti to bude i zanimanje, neodgovorno je zanemariti lekcije.
Srećom, volim slušati.
Pruža mi neko zadovoljstvo kad vidim da su se brige osobe koja mi se povjerava prepolovile. Ima nešto lijepo u toj vrsti suza i opuštanju ružnih bora na čelu.
Većina njih premlada je za bilo kakve bore.
U Americi je prije petnaestak ili tako nešto godina bila popularna knjiga jedne psihologinje o bračnim savjetima. Sve je štimalo i mnogi harmonični brakovi uređeni su po tim naputcima. Pičvajz u državi je nastao kada se dotična autorica knjige razvela. Zamisli strahote. Kao da inače nije svojstveno ljudima da daju savršene savjete kojih se sami ne drže ni u ludilu. Kao da inače psiholozi nisu malo jebeni u glavu. Stvari imaju garanciju upravo zato jer se prije ili poslije pokvare. To kada će se pokvariti samo su okvirna predviđanja. Ne zaboravimo ni ekstremne slučajeve, kojih uvijek ima. I, eto, slučaj je baš odabrao psihologicu-spisateljicu.
Zanima me kako to izgleda kad psiholog popizdi i ode psihologu.
Bojim se da bih ja dijagnosticirala štošta svom terapeutu prije nego bi ovaj otkrio koji mi je.
I onda bi i on popizdio i otišao nekom trećem.
Ili bi možda on dolazio meni neparnim, a ja njemu parnim datumima?
RPG, jeeeej!
A vikendom bi išli na pecanje.
Enivej… sad kad je ljeto prošlo, dobro bi mi došao godišnji.
)