E, baba... Di si bila kad je (jučer) grmilo?
Evo, moja baka opet zapalila na selo ove nedjelje.
Ima tamo nasljeđen komadić zemlje, sagradila kućicu, iskopala bunar, dovukla akumulator da može upalit lampu i radio i ne bi ju vrag natjerao natrag u Zagreb.
Ostaje u Potočcu po mjesec dana i vraća se doma crna ko mali crnac jer stalno nešto čeprka po svom vrtu.
Baš se ističe među onim seoskim babetinama.
Ne trača, ne fale joj zubi i nosi žutu trenirku.
Prošli put kad smo došli po nju da se vrati u Zagreb već je postala malčice usamljena. Zaružila ona tamo dobrih mjesec dana i nešto sitno, a susjede nisu baš neko društvo osim za doć i popit ti svu rakiju koju čuvaš zadnjih petnaest godina i onda kenjat kak im je "Nešče fkral purice" ne primjećujuć da imaju rupetine u ogradi koja se raspada od starosti.
I tako ona od pustog veselja što nas napokon vidi malo potegnula i popila začas par piva. 
I ne bi ju bog utišao u autu od Vrbovca do Zagreba.
I priča li ga priča ona događaje kojih se sjeća valjda još od šest mjeseci prije svog rođenja, kad li na red dođe tema "što li se sve dogodilo s nekadašnjom djecom iz našeg kvarta".
I veli ona kak je onaj počel piti, kak je ovoga žena ostavila z dvoje djece, kak je onaj otišel v Švabiju, pa veli ona na kraju balade za mog tatu:
Moj Zlatko ti je dobar.
On nije otišo ni u drogeraše, ni u pedere!
Ajde, baba, vraćaj se, dosta ti je bilo! 
Jel'da da je čista poezija ova moja baka? 
M vs M
Danas sam u kuhinji kod bake pošpricala Matiju vodom.
Matija je moj brat i imat će krajem šestog mjeseca sedam godina.
On je odmah smočio ruke i išao špricati mene.
Pa smo se naguravali po sobi dok se nismo potukli.
Potegnuo me za nos, a ja sam njega navlačila za uši.
Raščupao mi je kosu dok nisam izgledala k'o afrički poglavica i nakrivio mi naočale a ja sam mu navukla njegovu majicu preko glave i vukla ga za gaće po dnevnoj sobi.
On je izuo svoju šlapu i mlatio me njom po guzici, a ja sam ga ćopila u «kravatu» i držala ga, a on je skvičao k'o prase i smijao se k' budala.
Poslije smo se valjali po podu i gušili se od smijeha a onda sam ja otišla po zdjelice i žlice a on je donio sladoled iz frižidera.
Poslovično- ja jedem čokoladu i vaniliju a on jagodu.
____________ Danas ću se malo mrziti. __________ A sutra ćemo si opet biti dobre.
Reci mi kako je živjeti.
Prljava krv i zavoji i bolnički zadah.
Nesvjestica, mučnina i praznina u prsima i pamćenju.
I iščupati svoje srce i nastaviti čupati sve iz sebe dok ne dođeš do ljuske, a ona ne prestaje bridjeti od boli i cijeli si prazan i osjećaš kako te boli sve što je u tebi šuplje.
I hodati bos po ledu i dah ti se smrzava oko usana i brade i ruke su ti plave i mrlje u očima.
I mrziti samoću a ne podnositi druge oko sebe.
I ne osjećati ničiji zagrljaj.
Godinama, godinama… sve samo fotografija u sjećanju, bez dodira, bez topline.
Ispiru te dani, oljušte ti kožu i odnesu obrve i otkinu usta da ne možeš vikati upomoć dok sanjaš. I lice ti se osipa kao stari osušeni gips i puca po obrazima i trgaš ga prstima i pada na pločice, mrvi se, a prsti zadiru u meso.
I mrziti odraze jer su ti slični i plakati jer si voljen, a nanosiš bol.
Svaki prokleti dan.
I nema natrag.
It's been quite a while since...
Rekla sam sama sebi da ću napraviti pauzu od mjesec dana, dok ne pohvatam konce i ne smirim situaciju, a ako ćemo iskreno, mislila sam da će mi trebati i više.
Za ovo vrijeme dok me nije bilo pisala sam dnevnik.
Pisala sam i o mnogim stvarima koje nisam mogla staviti ovdje (otud i pauza, jer više ovdje nisam imala što reći).
Ali eto, opet osjećam potrebu pisati ovdje, što na kraju krajeva i nije tako loše.
Predah uvijek dobro dođe.
Sinoć sam gledala «Grbavicu» u kinu. U jednoj sceni žene sjede u savjetovalištu i pričaju što su sve proživljavale u ratu, u logorima.
Jedna od njih se smije cijelo vrijeme.
Žmiri i cereka se histerično.
Na kraju prasne u smijeh i sve ostale se počnu smijati.
I ja sam se smijala s njima.
Sjetila sam se mame.
Imala sam sedam godina i jedan dan, to je bilo dvadeset i prvog studenog i spremala sam se u školu.
Upravo sam stavila kasetu «Patak Dača» u torbu i sjetila se da sam nešto zaboravila.
Ne sjećam se više što. Soba u kojoj je to nešto bilo stajala je nasuprot te u kojoj sam bila i dijelio ih je hodnik. Danas su ta vrata zazidana. Istrčala sam iz sobe u hodnik.
Nisam vidjela da mama ide s loncem vrele vode u rukama. Zaletjela sam se u nju i lonac joj je ispao, a voda se prolila po meni.
Cijela lijeva ruka, dio stražnjice, dio lijeve noge, cijela leđa.
Snašla se dosta brzo, skinula mi je svu odjeću i zamotala me u mokre ručnike.
Imala sam na sebi crvenu dolčevitu, samterice, štrample i zimske cipele i zbilja pojma nemam kako mi nije svu kožu oderala dok mi je to skidala.
Nakon toga nazvala je susjeda koji je tada jedini u ulici imao auto i zamolila da joj pomogne odvesti me u bolnicu.
Dok smo čekale, ja sam sjedila onako zamotana na stolcu, a mama je otvorila ormar nasuprot meni i sjela na odjeću.
I udarila u smijeh.
Smijala se i bila sam ljuta na nju.
Vikala sam na nju «Kako se možeš smijati?!? To me boli!» ali nikako nije mogla prestati.
Mislila sam da mi se ruga, postalo mi je užasno vruće, maglilo mi se pred očima i počela sam plakati.
Nije bilo smiješno, ni meni, ni njoj. A ona se i dalje tresla od smijeha.
Pokucao na vrata. Tiho i blago.
Srce mi je u grlu, a ruke su mi hladne.
Neću više pisati, bar neko vrijeme.
Osjećam se beskrajno tužno, a razlog tomu ne mogu zaboraviti.
Sjećam se scene iz jednog filma, kada se čovjek koji je živio sam na Antartici rastaje od žene u koju se zaljubio.
Kaže joj:
"Od sada više nikad neću biti sam. Samo usamljen."
Ipak, nije samo to.
Pritišće me mnogo više.
I ne vraćam se dok to ne riješim.
Siniša bu ostal bez Gastalaa... laa la laaa...
Previše se žderem.
Bilo bi zgodno da mogu sve oko sebe poslat u rodno mjesto i radit marljivo isključivo na vlastitoj dobrobiti.
Ljudima koji su u stanju to učiniti mora da je jebeno u životu.
Ne razbijat glavu time hoće li netko biti povrijeđen ili zapostavljen od strane sjajnog i hvalevrijednog tebe koji je ispao iz mame sa zlatnom žlicom u... jelte- ustima i pedigreom koji mu jamči da je grijeh ne izbrusiti svoje "ja" do razine do koje se dolazi tako da pregaziš samoaktualizaciju i onda još malo uzbrdo.
Život nije uopće kompliciran.
Dok ne uključiš u cijelu priču druge ljude.
Problem je u tome što se, kada je riječ o nekim prosudbama, osjećam k'o debil.
Nije da ja ne shvaćam kako se ljudi osjećaju, koji im je bog i kako bi trebalo postupati s njima a da ih ne dotjeram na obalu Save s ciglom oko vrata.
Problem je u tome što ne znam što reći u danom trenutku.
Valjda mi se do sada dogodilo tisuću puta da zapnem u razgovoru.
Šutim i razmišljam i u glavi mi se razbistruje situacija.
Al jebiga, šutim.
I onda to druga strana shvati kao nerazumijevanje/nezainteresiranost.
Najgore je kad pokušam nešto reći, al to zapravo nije ono što sam mislila.
Jer ne postoji način da kažem ono što često mislim.
Kako god da se izrazim, ne valja.
Čak niti kad crtam s namjerom da nešto izrazim, i mislim da sam uspjela, opet ne valja. Nitko ne vidi poantu. Nikad, ali ama baš nikad mi se nije dogodilo da je netko shvatio.
Osjećam se k'o jebeni James Joyce minus literarni talent plus verbalni hendikep.
SF-cajke oliti trekkie-narodnjaci
Eto šta se sve nađe kad se kopa po internetu...
Ovo bi se moglo svidit nekome koga znam.
Sedma od devet za te je moj krevet
kad sa svojim društvom
dođem u kafanu
hologrami svuda
svaki ima manu
gledam, tražim lunjam
pratim ih sa smeškom
hologram ko hologram
svaki je sa greškom
a ja trebam curu
da mi žena bude
od krvi i mesa
obline njene da me zalude
viđ'o sam te često
sedila si sama
od devet si sedma
i prava si dama
otrgla se nekom
kolektivnom umu
prošla sve i svašta
po galaktičkom drumu
žena ti mi budi
ja sam pravi dasa
kad te dušo ščepam
tebi nema spasa
na venčanje naše
prvih šest sestara pozovi ti
al ne osmu i devetu
jer na šatl ne stanemo svi
REF.
Sedma od devet
za te je moj krevet
enterprajz nek nam bude dom
oj nesrećo, draga si srcu...(mala stanka)...mooouououououom (do besvjesti duuuugo)
Marineee...
Sunce ti tvoje senilno!
(javio mi se nakon sto godina onaj što prodaje slike- pokazao je crteže ženi i rekla je da će mu javiti kad odluči hoće li ili neće i koji će crtež, pa će on meni javiti, pa... a jebote, kad će više to?!?) 
Upoznajte Doru...
... milu djevojčicu što nas
sjutra vodi u Lejk.
Če nas do subote ujutro nema, zovite 92 i babu vračaru.
"Piši praktikum i nemoj se zajebavati!"
... evo, sad ću.
DAVID BOWIE
"As The World Falls Down"
There's such a sad love
Deep in your eyes.
A kind of pale jewel
Open and closed
Within your eyes.
I'll place the sky
Within your eyes.
There's such a fooled heart
Beatin' so fast
In search of new dreams.
A love that will last
Within your heart.
I'll place the moon
Within your heart.
As the pain sweeps through,
Makes no sense for you.
Every thrill is gone.
Wasn't too much fun at all,
But I'll be there for you-ou-ou
As the world falls down.
Falling.
Falling down.
Falling in love.
I'll paint you mornings of gold.
I'll spin you Valentine evenings.
Though we're strangers 'til now,
We're choosing the path
Between the stars.
I'll leave my love
Between the stars.
As the pain sweeps through,
Makes no sense for you.
Every thrill is gone.
Wasn't too much fun at all,
But I'll be there for you-ou-ou
As the world falls down.
Falling
As the world falls down.
Falling
As the world falls down.
Falling.
Falling in love
As the world falls down.
(4X) Falling.
Falling in love
As the world falls down.
Makes no sense at all.
Makes no sense to fall.
Falling
As the world falls down.
Falling.
Falling in love
As the world falls down.
Falling.
Falling
Falling in love
As the world falls down.
"Neću, neću i NEĆU...
... nikad pisati pjesme.
To je glupo, infantilno i nedoraslo.
Ne volim poeziju, to je dosadno, ona je izmišljena da bismo imali više lektira.
Radije ću pročitati nekakav dobar roman, gdje je sve više-manje opisano kako bog zapovijeda, gdje znaš barem na kraju tko koga, gdje, kako, zašto i jel s kondomom ili bez.
Kog vrapca će nam rima? Strofe? Ajde, bježi, nisam Meri Cetinić da se izražavam u četverorednim krpicama teksta.
Sve to skupa je zavjera brkatih teta koje vole da im nećaci recitiraju za dobrodošlicu kad im dođu požderati sve u kući."
Posipam se pepelom.
To sam ja mislila dok sam pisala roman.
Dokle sam stigla?
Do petnaeste strane.
Usfalilo mi riječi.
Pada kiša.
Sjevnulo je vani.
Gromade crne vate valjaju se svojim putem, visoko.
Izlazim.
Mrko nebo sasipa na mene vodu, savija mi trepavice,
zasljepljuje me.
Hladno je.
Mraz se nakuplja na rubu mog ovratnika,
stopala su mi plava.
Gledam u tlo.
Fini, glatki led.
Vidim se.
Usta su mi blijeda, oči crne.
Suhi vjetar puše, ispija me do zadnje kapi,
dok ne klonem.
Dok ne nestanu moji obrazi, a oči ne upadnu
u duplje gotovo do potiljka.
Ulazim u kuću, kiša bjesni.
Otvaram prozor i bujica dolazi.
Po mene.
Plutam.
Voda raste.
Tamnomodra, glatka neman.
Bezoblična morska zmija.
Nosi me kroz prozor, preko dvorišta,
preko ceste.
Smiruje se, nebo se zatvara.
Uranjam polagano.
U meko tlo na groblju, pored divljih kupina.
Noćna svjetla se pale, žmirkaju žuta i topla.
Grmovi cvjetaju, mirišu.
I upijaju mene.
*ebala te štikla!
Zamolio me Hrvoslav da njegovom prijatelju nacrtam Severinu. 
Hrc, ako mi se pri tom činu osuši lijeva ruka i ispadne desno oko
i nitko me ne bude htio- IMA DA ME ŽENIŠ!
Jasno?
I ne, ne može te zamijeniti taj pajdaš.
Nema jebene šanse da ću se udat za Sevinog fana.
Mislim, skinuli mu aparatić, a k'o da su mu frontalnu lobotomiju napravili...
Kroz staklo vidim...
Danas oko osam sati navečer stajala sam u tramvaju vraćajući se s faksa.
Bilo je lijepo vrijeme.
Mislim, meni jest.
Oblačno, mrko, ali bez da se nazirao pljusak, samo kraj dana.
Vani je bilo svježe, ali u kolima tramvaja prilično toplo.
Stajala sam licem prema prozoru, ne volim buljiti u suputnike.
Negdje kod "Kraša" tramvaj je zakočio na stanici i ljudi su prokuljali van kroz šestero vrata.
Puhao je vjetar i češljao travu na livadi.
Na brežuljku nasred livade prostirali su se maslačci.
Mnoštvo.
Mrtvih maslačaka.
Bijeli, pahuljasti, s aureolama.
Oko kvrgavog drveta.
U tamnozelenoj travi.
Vjetar ih je osipao.
Stakleno zvono. Zvučno izolirano.
Zlivija me potakla na razmišljanje svojom pjesmom.
Prirodno je da cijeli život bude utrka.
Mora se od nekoga biti bolji, snažniji, ljepši, mršaviji, mišićaviji, zdraviji, pametniji.
Uostalom, zašto ne?
Poticaja mora biti inače bismo samo sjedili i obavljali fotosintezu
dok nas dobri ljudi iz Intenzivne brišu i daju nam jesti na cjevčicu.
Ali, brate mili, pretjerujemo.
Jebeno pretjerujemo.
Ne daj bože da netko nečega ima podjednako, bila to sreća, novci, problemi ili talent. Svejedno je ako ti toga nemaš više.
Odmah ćemo ono što mi imamo izreklamirati do te mjere kad će okolina reći: "Gle, zaista, X ima više od Y-a!"
Štoviše, idemo u takve ekstreme da si za prijatelje i ljubavnike biramo ljude koji imaju još teže komplekse i više neostvarenih težnji od naših samo zato da nam srce ne bi pucalo pri pogledu na njihov pretjerano savršeni život (imaginaran, naravno, danas ne možeš naći nekoga a da mu život nije u totalnom kaosu).
Rijetko tko zaista voli sretne ljude. Vesele i komunikativne djevojke slove kao kurve, a optimistični, nasmijani dečki su definitivno latentni pederi i svi će se oni jednom oženiti zlostavljačima, varati ih jer neće imati drugog izbora i pobrati sifilis. Al da je lijepo izaći s njima van subotom navečer... pa je.
Shvaćam da ljudi imaju potrebu prikazati se boljima nego što jesu. Ali trebaju shvatiti da onda nije nužno da druge ljude umanjuju. Stvar je samo taktike.
Ja imam brige i ti imaš brige.
Ti o njima pričaš, a ja ne, i to je moj vlastiti izbor.
Svoje pravo na vlastiti izbor izrazito cijenim.
No znači li to da su moje brige manje time što te njima ne želim opterećivati? Što ako sam odlučila zauvijek šutjeti o nekim stvarima shvaćajući da nikome, pa ni meni, ne bi bilo lakše da progovorim? Što ako se zabavljam mučeći samu sebe malim brigama da ne moram dan i noć misliti na čudovišta koja sam upoznala prije nego sam bila na to spremna?
Jednom za svagda- blog je ventil za sitne brige koje ovim putem izlažem javnosti na prosudbu, na ruglo i obezvređivanje. Kao kad čitate "Moju tajnu". Poslije u papir možete zamotati ljuske od krumpira ili očistiti njime prozore i nitko vam neće zamjeriti. Takve novine se pišu zato da se prodaju. Nemaju neku vrijednost.
Ono što nas zaista proždire ne stavlja se u izlog, već rješava.
Nasamo ako treba.
Jer ako će svi znati, postat ćemo svačiji.
I ničiji.
Na kraju krajeva, ni svoji.
Cijena publiciteta, dragi moji.
Zvahu me teta Praksiten.
Nope.
Ne spavam.
Zgazila sam se totalno, još mi je malo mučno, al ni puškom me ne bi natjerao na spavanje.
Zlivija me muči na forumu svojim pohotnim pm-ovima, jer je Hrc uspio pobjeći prije par minuta, pa ga nije stigla obrlatiti.
Vrlo skoro (ako me pamćenje ne vara) vidjet ću po zidovima pauke, a ako ne odem skoro pod tuš, ulovit će me paranoja.
Malo sam ispala iz tračnica.
