Whosits and Whatsits (ili svaštarije)

Runs in the family.

Napila sam se pred familijom k'o budaletina.
Danas sam iz više razloga bila izbačena iz takta.
I osjećala se zgužvano, jadno, cmoljavo i baš nikakvo. I dođe kod nas na kat bakin muž vidjet kako smo. Naime, baka je već tjedan dana na selu a on mora raditi (jerbo on nije u penziji pošto je mlađi od nje 10 godina) pa je morao i ostati u Zagrebu.
I sad je jadan sam u prizemlju i ne zna kud bi sa sobom od dosade pošto je po zanimanju portir i radi svaki drugi dan.
Pa čovjek kuha.
Došao je u moju sobu i rekao da je napravio pileću juhu, salatu, rizi-bizi i ispekao puretinu i da dođem kod njega na ručak.
Ja došla dolje a on, pošto je jedan od onih kuhara koji pojedu pola onoga što pripremaju, nije više bio gladan i otvorio si je pivu.
Pa smo pričali o svemu i svačemu.
Mislila sam popiti čašu kokakole il takvog nečega kad sam bila gotova s jelom, al nije bilo nikakvog soka na vidiku. Pa sam uzela čašu od jedan deci i natočila si malo pive iz njegove flaše. Pa još jednom. Pa je došao tata pričati nešto o uređivanju stana u prizemlju, pa je i njemu Ivo otvorio pivu.
Pa sam i od njega natočila.
Pa me Ivo pitao jel hoću još kad si je otvorio novu pivu i ja rekla: «Može».
Na kraju je skuhao kavu, pozvali smo i mamu da dođe, pa si je ona uzela pivu i natočila u čašu od 2 deci, a ja sam joj to popila dok nije gledala.
Na kraju mi je Ivo donio još jednu flašu pive koju sam uništila začas.

E, onda mi se soba malo zavrtila i postala prejako osvijetljena.
Smijala sam se svemu i svačemu, bila sam na rubu suza i u isto vrijeme presretna. Sama sebi bila sam apsolutno super. Mama me preneraženo gledala i rekla da se ne rastežem za stolom k'o po šanku i da odem odspavati. Pokazivala sam joj neke poruke sa svog mobitela, što je inače na mojoj ljestvici neželjenih događaja odmah iza mučenja užarenim željezom.
Tata i Ivo su se zajebavali da sada treba nazvati moju baku i dat joj mene na telefon. Mislim da bi ova bila u šoku i najvjerojatnije pješice dojurila iz Potočca da me čula kako prtljam.

Tata mi je namjerno dao da pijem koliko god hoću.
Pametno od njega. Mislim da je znao šta radi.

Lice mi je utrnulo prvo, pa ruke, pa noge, a na kraju sam imala osjećaj da mi je i kosa utrnula.
I majica, i cipele, i čarape i traperice.

Prvo sam otišla u cik-cak stilu do wc-a u prizemlju a zatim i na kat.
Prije toga me mama kroz ključanicu još jedino stigla pitati jel' ja to obavljam neš regularno ili rigam.
Rekla sam da ne rigam i nasmijala se.
Pa nemam baš tako slab želudac.

Otišla sam u svoju sobu.
Zatvorila sam vrata, sjela na pod.
Slušala sam pjesmu na nekom meni nerazumljivom jeziku i ritam mi nije dao mira. Počela sam hodati u krug. Porušila sam crteže sa štafelaja i sudarila se s foteljom.
Užasno mi se vrtjelo, sjela sam na pod, pa legla.
Paše mi jer je parket gotovo uvijek hladan.
I svijet je postao sferičan, a soba se zatvorila oko mene kao kad se zamotaš u pahuljasti poplun.
Boje su ostale vani.
Ne znam tko je jednom upotrijebio izraz «urlik boja», ali to najbolje opisuje ono što sam vidjela sljedećih… ne znam koliko.
Mogla sam ih vidjeti kroz prozirne zidove.
Sve oko mene bilo je uronjeno u vodu i imala sam osjećaj da mi kosa leluja oko glave.
Preslušavala sam pjesmu ne znam ni sama koliko puta i svaki put plakala na početku.
Lica meni poznatih ljudi izranjala su iz razglednica polijepljenih po zidovima.
Postalo mi je teško pratiti sve to, pa sam uzela papir s poda i stavila ga na lice. Na papiru sam nacrtala još prije uplakanu djevojku i kad sam shvatila kako to sve skupa vjerojatno izgleda, počela sam se smijati.
Ležala sam na podu i razmišljala koliko duboko ispod mojih leđa se nalazi središte Zemlje.

Nakon dosta vremena (pretpostavljam) sam ustala i ponovno počela hodati ukrug dok mi nije napokon pozlilo.
Negdje u to vrijeme je u sobu ušla mama i rekla da otvorim prozor jer je u mojoj sobi užasno zagušljivo.
Sjećam se da sam rekla samo "Neću. Pusti me na miru."
Izašla je iz moje sobe.
Ne onako nadureno kao inače.
Nije niti zalupila vratima, može se reći čak i da ih je pažljivo zatvorila.
Skinula sam slušalice i skvrčila se na krevetu.
Nisam htjela ići povraćati, bilo me sram pred mamom.
Izgledala je zabrinuto još dok sam bila u fazi lagane pripitosti, šta bi tek sada pomislila?

Negdje usred pokušaja da zadržim onu puretinu i salatu u sebi sam i zaspala.
Probudila sam se oko pola deset, mislim da je tako nekako.
S olakšanjem sam konstatirala da se nisam izrigala po krevetu i da mi je ostala još samo slaba mučnina i osjećaj k'o da me netko žmikao u struku.

Ovaj post pišem otada s manjim pauzama jer sam u početku još bila pomalo otupjela i stalno sam imala nekakve tipfelere i nikako ih nisam mogla ispraviti.
Pa sam si išla napraviti večeru koju sam jedva pojela.
Još mi je malo mučno od paradajza.

Sad sam si složila pola litre cedevite i to ću imati pored kreveta.



Žuja, nećeš me tak' skoro opet vidjeti.

Musical: Bombay Dreams
Song: Chaiyya Chaiyya


Jinke Sar Ho Ishq Ki Chaaon
Paanv Ke Neeche Jannat Hogi
Jinke Sar Ho Ishq Ki Chaaon

(8X) Chal Chaiyya Chaiyya Chaiyya Chaiyya

(2X) Saare Ishq Ki Chaaon Chal Chaiyya Chaiyya

(2X) Paanv Janat Chale Chal Chaiya Chaiya


(4X) Chal Chaiyya Chaiyya Chaiyya Chaiyya

(2X) Saare Ishq Ki Chaaon Chal Chaiyya Chaiyya

(2X) Paanv Janat Chale Chal Chaiya Chaiya


(4X) Chal Chaiyya Chaiyya Chaiyya Chaiyya

Woh Yaar Hai Jo Khusbhu Ki Tarah
Jiski Zubaan Urdu Ki Tarah
Meri Shamo-raat Meri Kaynaat Woh Yaar Mera Saiyyan Saiyyan

(4X) Chal Chaiyya Chaiyya Chaiyya Chaiyya

(2X) Gulposh Kabhi Itraye Kahin, Mehke To Nazar Aa Jaye Kahin

(2X) Taabeez Banaa Ke Pahnoo Use Aayat Ki Tarah Mil Jaaye Kahin

Gulposh Kabhi Itraye Kahin, Mehke To Nazar Aa Jaye Kahin

(2X) Mera Nagma Wahi Mera Kalma Wahi

Yaar Misaale Os Chale Panv Ke Tale Firdaus Chale
Kabhi Daal Daal Kabhi Paat Paat Main Hawa Pe Dhoondho Uske Nishaan

(4X) Chal Chaiyya Chaiyya Chaiyya Chaiyya

Woh Yar Hai Jo Khusbhu Ki Tarah
Jiski Zuban Urdu Ki Tarah
Meri Shamo-raat Meri Kayanat Woh Yar Mera Saiyan Saiyan
(8X) Chal Chaiyya Chaiyya Chaiyya Chaiyya

"7 godina Močvare"

Danas je neki vrag trebao biti u Močvari tim povodom al ne znam jel šta bilo
s obzirom da kiša kenja cijelo vrijeme i 90% ljudi radije grije guzicu u naslonjaču pred teveom
nego da ide negdje "đuskat" (mamin izraz, obožavam ga. Thanks, mom! ).
Izašla sam iz kuće u namjeri da idem na "kavu" (čitaj: "Pan") sa Zlivijom.

Izašla sam pomalo raščupana, nenašminkana,
u poderanim trapericama i vrećastoj majici i sa svojom išaranom traper torbom
kojom se ponosim.
Vratila sam se ista takva, samo što sam još i pokisla
(vjerojatno i smrdila ko mokri cucak) i bazdila po pivi.

A stvarno mi se danas nije dalo glumit neku finoću.
Baš mi je pasalo izgledati i osjećat se ovako klošarski.
Išla sam pješice doma od okretišta, ima nekih pola sata.
Padala kiša cijelo vrijeme i kosa mi je bila totalno mokra, a tenisice promočene.
Jedna tenisica me pošteno nažuljala i sad namačem noge
ne bi li to bar malo sanirala do sljedeće prilike kad ću morat obut cipele.

Skinula sam uvodnu pjesmu iz filma "Inside Man", nije uopće loša.
Ne mogu nać ništa drugo od soundtracka, pa kontam uz što bi ju mogla spržiti.

Popila sam doma još pive i paše mi, zapravo.
Jedino mislim da bi trebala pojesti još nešto
osim onog tanjura tjestenine koju sam jutros jedva utrpala u sebe
(da, da, znaaam šta će mi rasplesani džukac na ovo reć...)

Sve u svemu, bit ću OK. Naravno da hoću.

Malo tužna.

Malo čudna.

Malo svoja.

I sve će biti u redu.



Ajmo sad poharat frižider. Gladna sam ko vuk.

Triput hura za Oooz-a!

Još jedan od šarmantnih mladića na Iskrici koji jedva čekaju da me upoznaju:

"Ah, kako divan dan... kako divan dan..."

Padala je kiša i šljapkala sam u cipelama neprimjerenim za to vrijeme.
Obavila jedan kratak ali "smislen" SMS-razgovor s jednim neobičnom...
ne znam kak da ga nazovem.
Mislim da ne voli da ga zovu "dečko".
Niti da ga zovu često.

Pozvana sam na ručak sutra.
Pozvana?
Jesam se sama pozvala?
Blage veze nemam.

Na faksu sam zujala okolo.
Uopće mi danas nije bilo bitno da se saberem.
Tako će i sutra biti.
Dođem, osramotim se na kolokviju, pa idemo dalje.
Rekao mi je da ne pričam gluposti i da idem doma učiti.
Mo'š si mislit kak sam ga poslušala.



Lijepo je imati ovako male brige.
Zapravo te više vesele nego žaloste.
Jer osjećaš život kroz njih
Bila bih najsretnija da su jedine.
Ali nažalost.
Nažalost.

Ja sam dijete.

Da, dijete sam.
Infantilna ličnost koja nije u stanju osjećati što osjećaju veliki, odrasli ljudi.
Nisam od velike važnosti, ne morate biti previše dirnuti mojim krizama i fazama.

Sve će to proći.

Jednom ću odrasti i naučiti držati kristalnu čašu s dva prsta,
smješkati se kad me netko lupa čekićem po prstima
i sve ostalo što rade odrasli.

A može li biti...

Može li biti...

... da sam odrasla... ali mi je ipak stalo?
Možda se ipak u meni naziru neke emocije koje su vrijedne toga
da se zamisliš, bar nakratko.

Možda ipak ne zacjeljujem kao što zacjeljuju djeca.
Moji stari ožiljci su tu i prilično me oslabljuju.



Ne, nisam otrovna.
Nisam hladna i nisam cinična.
Moje doba nije zima.
Vjerovali ili ne, u meni možete naići i na razumijevanje i utjehu.
Ali ne očekujte od mene da ću pokazati da vidim
duboko u vaše srce
(a vidim!)
ako i vi sami nećete pogledati tko sam ja.

Ne uvlačite me u vaše odrasle igrice.
Imajte srca.

... s mesecom u očima

Znate onaj osjećaj kad prolazite ulicom u grupici s prijateljima
i prođe jedan zajednički prijatelj, pa pozdravi sve osim vas?

Znate kako se osjećate?
Usrano.

I pitate se što ste skrivili.



Žao mi je ako nedostaje suptilnosti.

Uuu... što volim kad mi se ovo dogodi! :)

Noćas sam sanjala tri sna zaredom.
Bar koliko se sjećam.
Jer navodno ljudi uvijek sanjaju, samo se poslije ne mogu sjetiti.

San prvi:
Frojd upada kod mene u stan oko deset navečer, sav nešto entuzijastičan i veseli i igra Warcraft III na mom kompu koji se nalazi na totalno nelogičnom dijelu moje sobe.
Svjetla u sobi žmigaju k'o na brodu za vrijeme oluje.
Ja ga zovem u zoološki vrt umjesto u kino, onako za promjenu, a on veli "OK, dobra ideja!" i izlazi iz moje sobe.
Ja u nekoj plavoj spavaćici i sakou od brušene kože trčim na cestu da ga zagrlim za rastanak a on ulazi u neki stari auto ispred moje kuće u kojem ga čeka onaj neki njegov frend u žutoj jakni i još dva tipa.
Svi zajedno se cerekaju a Frojd maaaše li ga maaaše.
I smiješi mi se.
Hm.

San drugi:
Sanjam alternativni spot za pjesmu "Janey' Got a Gun" grupe Aerosmith.
Protagonisti su lutke iz izloga s frizurama a la Zorg iz Petog Elementa.
Kreću se k'o retardirane i fali im odjeća.

San treći:
Ide nas par na Šalatu odradit nadoknadu za TZK.
Nekako završimo u nekakvom ogromnom kamenom hodniku na koji se spaja most koji vodi u neku šumu, koja pak vodi do sporstskog igrališta.
Na kraju po sve ostale dođu roditelji i oni idu doma, dok Hrc i ja ostajemo pred nekakvim televizorom i gledamo film.
Ja buljim u Johnnya Deppa koji nosi odjeću iz filma "Pirati s Kariba", ali čistu i urednu, a Hrc jede slane štapiće.
I ne da mi ni jedan jer se duri na mene.
Zato jer gledam Deppa a ne njega.



Sad sam baš dobro raspoložena.

Nekad daaavno, daaavno...

Jedna od prvih poruka koje sam dobila kad sam se registrirala na Iskrici ovog ljeta bila je:

Aaaah, memories...

Čestitam!

Evo, na www.ventil.org je jedan biser ostavio post:

Zeleno tjeme

Jučer je bio jedan od onih dana koje ne bih mijenjala ni da dobijem priliku vratiti se unazad. Baš je bilo dobro!

Išla sam s obitelji na selo, točnije, u Potočec, gdje je baka naslijedila zemlju prije par godina kad su svi mislili da će prababa napokon u vječna lovišta (lažna uzbuna po peti put te godine, a poslije toga još dva-tri puta).
Naravno, ni taj put od toga nije bilo ništa, al eto, već je podijelila zemlju, pa što da se sad predomišlja.

Prvo sam po tatinom nalogu provela nekih pola sata u «Pevecu» gledajući cijene cirkulara, razvodnih kutija, žice, dasaka i pizdarija.
I kupila fen za skidanje farbe s drveta.
Naime, sređujemo dio kuće gdje će biti moj stan, a zver (mlađi brat) će dobiti moju sobu.
U svjetlu događaja nije mi bilo teško bauljati oko polica sa stvarima u koje se valjda nitko na ovom svijetu ne razumije slabije od mene.

Nakon obavljenog posla odvezli smo se do Potočca.
Bakina zemlja je iza jednog dvorišta i ne vidi se s ceste.
S jedne strane je susjedov vinograd, s druge dvorište drugog susjeda (kroz koje prolazimo i uvijek nas ganjaju purice), a s treće je nizbrdica, polja i željeznička pruga. Jedini promet prisutan osim male drndave cestice kojom dolazimo u selo.

Na toj zemlji je baka napravila drvenu kućicu i poljski wc, dala iskopati bunar i zasadila vinovu lozu i svakakvo cvijeće i povrće.
Tu tijekom godine ima salate, kupusa, paradajza, jedan orah, hren, ricinus (stvarno lijepa biljka), hrpa gumbeka i sličnog cvijeća i jedan red suncokreta visokih otprilike tri i pol metra i velikih kao tanjur koje je baka zasadila jer zna da su mi najdraži.
Uz kuću i po pletenoj ogradi rastu crvene i žute ruže i još neke puzavice.
Pogled je predivan jer smo na povišenom.
Išla sam jučer i u duge šetnje po poljima uz prugu.

Dan je bio pun sunca i bijelih leptira.
Neobrađena polja zarasla su u travu i izgledala kao svježe oprano, nepočešljano, zeleno tjeme.
Jedno polje bilo je puno sitnog, sitnog bijelog i ljubičastog cvijeća i na međi je raslo četkasto crno drveće obraslo u narančasto žutu mahovinu.

Bilo je i polja prekrivenih suhom travom, strnikom, lažnim koprivama s ljubičastim cvjetovima i žbunjem.
Dva polja graničila su se s močvarnim tlom i iz visoke trave uz mulj čule su se male žabice.

Oba puta kad sam otišla u šetnju brat je došao za mnom. Baka mu je navukla nekakve ljubičaste čarape do koljena zbog kopriva i imao je stare tenisice. Hopsao je okolo i lovio leptire štapom.
Sve bi to bilo u redu da meni jedan leptir nije sletio na glavu.
Gdje je zver, naravno, zamahnula štapom koji se slomio (nisam ja spužva…).
I onda sam ja bila kriva što nismo ulovili nijednog leptira.
Svejedno, nismo si ništa zamjerili.
Baš je lijepo kako djeca znaju voljeti.
Poslije smo podijelili čokoladu i slučaj je bio zaključen.

Prije nego je on došao do mene stajala sam sama u polju s bijelim cvijećem i bijelim leptirima, slušala ptice, udisala miris mokre trave, žmirkala na suncu i mislila da moje nebo mora da će izgledati ovako, ako ikad tamo dođem.

Ali u nebu ću vjerojatno biti sama. A to ne želim. Ima puno, puno ljudi koje bih voljela povesti sa sobom.
I jučer sam pomislila kako bi lijepo bilo da su neki od njih bili tamo, sa mnom.

Neki za koje znam da su često usamljeni, izgubljeni i razočarani u ovaj svijet.
Kojima treba mir i pitaju se zašto sve ovo.
I za koje znam da misle na mene kad nisam uz njih.
Kojima bi dobro došlo malo tišine, sunca i saznanje da ih netko iskreno voli.
Ljudi je tako mnogo.
Tako smo sami.

BLJE.

Baš se tako danas osjećam.

Pažnja, pažnja!

khm... khm...

Ajajajaaaj kolokvij za pozdipit'....

Zaaaree, ZaaaAaaareee... jadna li ti maajka.
Đe si ti gled'o kad si pis'o tu svoju knjigu?!?

E, 'ko tebi dade diplomu i katedru...
Sfaka mu čast!



(I sam je priznao da nakon petstosedamdesetidevetog
izdanja više blage veze nije imao
što je napisao
u prethodnom izdanju.
Ili prvom.
Ili bilo kojem koje je ikada napisao.
Mislim da čak nije siguran ni je li to uopće on napisao)

HOČU!

- vidjeti svoje prijatelje
- zagnjaviti Sinišu
- zagnjaviti Barbaru I ukrasti joj maskaru
- na kavu sa Silvijom
- u zoološki s Frojdom
- nacrtati neš jebeno dobro a ne ko ovaj šrot zadnjih dana
- ratluk s orasima
- pusu u obraz (od nekog muškog a da mi nije rod)

Eto.
Jel tražim puno?
Naravno da ne!

Če ne dobijem, zemem si sama!

Sunca, sunca mi daaajte! Al' ne mora odmah... :)

Upravo sam se vratila iz šetnje.
Išla sam do svoje osnovne škole.
Predivno je tamo. Nalazi se na jednom brdu i to nje se može doći s dvije strane. Jednom cestom i jednim krivudavim stepenicama oko kojih raste visoka trava i kupine.
Uvijek sam išla stepenicama, pa tako i danas.
I moja kuća je na uzbrdici, pa sam se spustila kroz jedan šumarak sav u cvijeću i zelenom lišću. Nedavno je bio sav u šafranima, pa u visibabama, a sad je niklo nekakvo sitno bijelo cvijeće. Ne znam kako se zove, ali predivno je. Nisam ga brala. Pazila sam čak i da ga ne pogazim. Nemaju smisla oni školski izleti gdje klinci samo nahrupe da bi počupali sve što nije ukorijenjeno dublje od pedeset metara i ostavili boce kokakole.

Sama škola izgleda sasvim ok.
Ima papirića, ima hrpu grafita tipa "Ena+Denis" i "Kiki D. je kreten" i jedan slupani prozor.
Ali ima i lijepu žutu ogradu i par pravih, lijepih grafita koje je dao nacrtati profesor Oto Burger (između ostalih i logo naše škole, "Žutac").
Osobno mi je čovjek uvijek bio simpatičan iako se ne sjeća niti ljudi kojima je bio razrednik, a kamo li mene.
Moja mama ga je jednom vidjela kad je došla na roditeljski, baš kad su on i učenici farbali one lijepe grafite, i mislila je da je neki klošar koji je došao žicati.
A bogami je tako i izgledao, i još uvijek izgleda.
Ništa loše u tome.
Imao je većih briga u životu nego da bude počešljan na crtu.

Malo ispod zgrade škole je profesorica Ljubičić (koja nas je jednom prilikom podsjetila da ju zovemo Ljuba-Truba) dala napraviti ribnjak.
Inače Ljuba predaje biologiju i ne znam više kako se preziva jer se napokon udala za onog svog "dečka".
Ljuba ima u svom kabinetu kolekciju raznoraznih gluposti kakve inače imaju profesori biologije a na kojma joj itekako zavidim.
Ribnjak joj ne izgleda loše. Puno raslinja u njemu i oko njega.
I lijepo šušti na vjetru.
Ima nekakvu trstiku, kamenčiće na rubu i u blizini drvo i dvije klupice.
S tim dijelom zemlje pored škole je ona godinama pokušavala izvesti nešto pametno i napokon joj je uspjelo. Sjećam se razdoblja kad smo sadili lukovice i drveće i pitam se zašto nije uspjelo.

Od ribnjaka jedan mali prolaz vodi na drugu stranu gdje je kabinet i učionica zemljopisa i povijesti. Ne znam tko predaje povijest jer je profesorica Pranjković u penziji, al zemljopisom još uvijek vlada profesorica Čotić.
Uvijek smo joj se smijali i kritizirali ju, da bi tek u srednjoj školi postalo jasno koliko je ona zapravo bila dobra profesorica.
Eto, znam da ovdje ima i osnovnoškolaca iz Dubrave, pa ako netko ovo čita- ČOTA NE GRIZE. NITI JE LUDA.
Nije bogami ni toliko neorganizirana kako se čini.
A to da ćete naučiti nešto od nje- sigurno hoćete.
Ja jesam itekako, to sam tek u srednjoj školi shvatila, al dotad- prošo voz.
Čota je zadržala sve svoje globuse koji su pocrnjeli u požaru koji se desio kad sam završavala četvrti razred.
Poslije nam je objašnjavala na tim globusima meridijane.
Crtala ih je kredom.
Knjige i atlase je uvijek listala tako da su se raspali u roku tjedan dana.
Možda je ipak trebala smanjiti kofein...
Al kvragu, i ja bih. Suosjećam s njom.
S ljubavlju se sjećam epizode kad je smotanim atlasom lovila stršljena po razredu.
Na kraju se popela na klupe i onako krakata i sa svilenim šalom koji se vijorio skakala po klupama i ganjala bubetinu koja se sirota sigurno usrala od straha i skrivala po zavjesama.
Ima ona već godinica, al nije da ju to smeta kad nosi roze majice.
Mislim da je imala čak i jednu kakvu ja imam (al ne u rozoj varijanti).

Ispod zida kod njenog kabineta sve je puno maslačaka. Velikih kao moj dlan, lijepih, žutih maslačaka.

Kad god me netko pitao, uvijek sam rekla da mi je zima najdraža.
Mislim da me prošla ta faza.
Svaka promjena dobro dođe, svako doba može biti lijepo, a i ne mora.

Počela sam voljeti život.
Prije nisam željela umrijeti, ali nisam imala ni neku želju živjeti.

Sad vidim koliko sam glupa što dopuštam da me jedna stvar u životu koči. Glupa sam što sam se fiksirala na jednu brigu koja nije nerješiva.
A što bi tek neki ljudi dali za moje brige...

Bila sam toliko nestrpljiva.
Bojala sam se da ću propustiti priliku.
Da, možda i hoću.
Ali nije jedina.
I neću izgubiti sve.
Fali meni strategija u životu.
Nisam neki Alan Bjelinski, al bome da mi treba takta- treba!

Slušam Joksimovića

Tko misli da je bez grijeha, nek se po svom dvorištu s kamenjem nahitava.
Mrzitelji me ne zanimaju.
Odjebusajte u laganom kasu.


"TeeeEeeeellooo vreteeeEeenoooOoo..."

Baka je ljubomorna. Al dobro kuha, pa joj se oprašta. :o)

Jučer sam pospremala sobu, pa ne budi lijen, izvrnula sam i svoju torbu naopačke i napravila malo reda.
Našla sam pun k***c kino-karata.


Kronike iz Narnije (29.12.05)

Crvenkapica (14.02.06)

München (23.02.06)

Psst, nikome ni riječi! (10.03.06)

Poput anđela (24.03.06)

Nanny McPhee (12.04.06)

Kuća Debele Mame 2 (13.04.06)


Gleda me baka (raskapala sam torbu sjedeći za njenim stolom) i komentira:
"Dijete drago, ja u životu nisam bila u kinu koliko ti zadnjih mjeseci!"
Yup, granny, i ne mislim ih prestat skupljat.

Sad bih najradije...

... dotrčala u Požegu.

PAS MATER

MUČI ME NESANICA!

Obitelj bira nas.

Bilo je i boljih dana.
Nisam baš bila najbolje (zdravstveno) a moji ukućani (neki) nisu za to imali previše sluha.
Ljuti me to.
Ne mogu si pomoći ako uzmem tablete za bolove i onda zakrmim.
Pa daj ti radi po kući nešto tako sav nikakav, neispavan i nadrogiran.
Mislim, znam da nije u tome stvar.
Al stvaaarno nije fer da se na meni netko ide izdrkavat zato jer mu fali sadržaja u životu. Za to si je bome sam kriv.

Hvala bogu, nisu svi bili napeti i zbrisala sam kod bake. Tamo ne samo da uvijek sve štima, već me i pitala kog vraga se ne pojavljujem kod nje već četiri dana. Nedostajala sam joj. I rekla mi je to.
Izljubila me i izgrlila i razgovarale smo i zezale smo se.

Kvragu. Treba znati pokazati osjećaje. Što ja imam od toga da mene netko u dubini duše voli ako me po cijele dane samo kinji? Zapravo jedino što osjećam većinu vremena prema takvim ljudima je poriv za bijegom.

I rekla sam im to. Ali ne-eee...
Opet isto.

Prihvatit ću i njihovu tugu i frustracije, i bijes i mušice svih vrsta veličina i oblika. Al, ono, ljudi... Malo, malo obzira tražim.
I razumijevanja, po mogućnosti.
Ponašate se ko da sam parazit vama na grbači.
Kao da po cijele dan sjedim doma na svojoj debeloj guzici i ne radim ništa.
Ma nije istina!

Čak će i bakin muž (koji živi s nama i kojeg sam kao mala zvala "deda") sjediti sa mnom i razgovarati dulje, konstruktivnije i smislenije nego moj vlastiti otac koji, ponekad mi se čini, sve razgovore vodi k jedinom zaključku, a to je da je on najpametniji čovjek kojeg je svijet ikad iznjedrio.

Dobro, tata, pametan si.
I odgojio si me i financiraš me i pomogneš mi ponekad i zahvalna sam ti.
Al naporan si, jebote. N-a-p-o-r-a-n.

I prestani se ponašati ko bog i batina.
Više poštujem bakinog muža koji mi nije apsolutno nikakav autoritet čisto zato jer i on mene smatra za ravnopravnu i dogovorit ćemo se sve civilizirano, bez ultimatuma i prijetnji. A i on je pokazao koliko mu je drago što me opet vidi nakon par dana. Ti ne bi ni dupe digao od kompjutora.

Zašto moraš vikati i prijetiti?
Počela sam se i sama ponašati tako prema ljudima i to ne užasava.
Jezivo mi je to.
Ti nemaš prijatelja čovječe...
Imaš par "sljedbenika" a i ti su ti bliski zato jer su ti
susjedi/kolege/nešto tomu slično.

Kažeš da poštuješ ljude, a čak bi i vlastitu ženu ušutkao kad pisne nešto što ti ne paše. Ne bi ju baš tukao jer bi susjedi pričali. I otišao bi neki tvoj imaginarni ugled u društvu. Ali da ćeš ju psihički maltretirati i svađati se s njom do besvjesti, hoćeš.

Evo, sad je opet nešto podviknuo na mog brata.
Lakše to nego provesti malo vremena odgajajući ga.

Volim svoju obitelj, ali ponekad mi je nepodnošljivo biti s njima.
Zatvaram se u svoju sobu i tako mi je mnogo lakše.
Znam da im to smeta ali ubija me psihički kad moram s njima komunicirati dulje od par minuta dnevno.
Oni ne znaju razgovarati, samo se svade, urliču i pametuju.
Svaka dva-tri dana sjednem i popričam s mamom, da zna kako mi je na faksu, kako je bilo vani, ima li još nešto novo.
Ali više od toga jednostavno ne mogu.

Žao mi je.

Obećajem

Bit ću ti zadnje utočište.
I kad sav život izgubi radost i čar.
Ako se izgubi i smijeh i ludosti i nada u ljubav.
I ako život sam bude na izmaku.

Ne boj se samoće, nećeš nikad biti sam.
Ako ti se čini da jesi sam- nisi.

Smiješ mi se i nazivaš me slabom
upravo zbog onog što me čini jakom.

A nije ti jasno da te volim više nego sve ostale.
Nisi to trebao zaslužiti niti će ikad izblijedjeti.

I moja tuga nije moj hir.
I ti ne znaš sve o meni.

Ali ja ću biti tu, Tin.
Uvijek ću biti tu.
To je obećanje.
I ne trebaš se ničega bojati.

Skromnosti, nick ti je Shadowmere.

Sad na Iskrici vidjeh profil u kojem piše:
"Volio bih se curi svidjet i zbog osobnosti, a ne samo zbog izgleda."

Pogledam ja na priloženu fotku, pa si mislim... Ne mora se toga bojati!

Jučer...

... sam bila u kockarnici.
Sjela sam do tipa koji je gubio i smijala mu se na sav glas, upirala prstom u njega i rugala mu se.
Spušio je 80 kuna.

Igrala sam "zahod" u kinu koristeći programe umjesto karata.
I izgubila.

Družim se s čovjekom koji uporno tvrdi da je prevario sistem jer je uspio rezervirat pola ljubavnog sjedala u Cinestaru i da mu sad psuju sve po spisku.
Mali, oladi.
Perfekcionizam pogubno djeluje na tebe.


Shvatila sam još nešto.
Nikad mi toliko drugi ljudi nisu govorili da neke stvari u mom životu ne valjaju.
A opet... nikad, ali ama baš nikad u svom životu (bar koliko pamtim) nisam bila toliko sretna.

I onda se moja mama čudi zašto čuvam sitnice u svojoj sobi. Ulaznice, poruke, raznorazni papirići, omoti, kamenčići i gluposti.
Sve su to podsjetnici i već mi se puno puta dogodilo da sam pospremala sobu i našla nešto što me podsjetilo na neki lijepi trenutak. I taj lijepi trenutak je pokrenuo druga sjećanja kojih se sigurno ne bih sjetila sama od sebe.

Takve stvari ravne su zapisima iz dnevnika, još im samo fali etiketa s datumom. Al to je zaista nevažno.

Poruka- nemojte se zalaufati pri proljetnom čišćenju. Nije sve smeće.
PozdraF!

Me big fucker.

Ajde da napokon i to kažem.
Dala sam onom tipu što prodaje slike svoje crteže.
Činio mi se prilično zadovoljan mojim radom i kaže da će mi javiti najkasnije do srijede jel kupila ženska ili nije. Al čini se da će nastaviti suradnju čak i ako ne kupi, očito misli da imam potencijala.
Veli da su radovi jako dobri i da mi ide crtanje lica.
Predložio je da napravim seriju crteža ljudskih lica koja odražavaju razne emocije.

Držite mi fige da napokon zaradim svoje vlastite novce.
Pa da idemo bančiti.

Ko? Ja? Ma neee...

Bila sam kod Siniše u nedjelju.
Baš je bio lijep dan, pa sam prošetala od kuće do okretišta.
Ima jedno pola sata pješice.
I ja nešto drndam po mobitelu prolazeć pored Nove bolnice i ispadne mi vesta iz ruke.
I ja nju podignem, a prema meni ide neki čiča od pedesetak godina ziher, zdravo punašan i crven, proćelav i krivih zubi.
I uletava sa spikom "Gospodična, ja već mislio da nećete vidjet, a uzeo bi ju ja i dao vam je... bla bla... truć truć..."
Jel', striček, bi pritrčali tak i da sam bila u trapericama a ne u suknji i balerinkama?
Mo'š si mislit'!
I bio je on pristojan i nešto smo malo bezveze pričali, kad najednom hoće on znat di živim, di studiram, kako se zovem, otkud su mi roditelji...
A, ček malo, čiča.

Za početak, zovem se Tina.
Studiram na Šumarskom.
Živim u Mrduši Donjoj.
A ostalo ćeš saznat kad odemo na onu kavu na koju si me zvao.
A to će biti nikad.
Možda čak ni tad.
Tata mi mo'š bit, konju jedan.

Ajd, ponudio mi je žvaku (uzela) i cigaretu (odbila).
Al bogami ako me još koji put ako se sretnemo nazove "susjeda" nazvat ću policijsku akademiju i provjerit jel tamo zbilja išao na seminare neki inspektor M**** iz Šibenika.
Pa ćemo vidjet koga ćeš ti ispitivat ono šta ne treba pet minuta nakon poznanstva.

Dakle, gledala sam kod Siniše X-Files, četiri nastavka. Prva tri su bila bzvz.
Mislim, nisu bili dosadni, al nisu bili ni nešto strašni.
Al četvrti...
Vidjela sam samo početak jer sam se spremala doma.
Jebate... usrala sam se od straha.
Neću ni opisivat koliko je bilo gadno.

Pa sad ti klipsaj doma u 23:00 ak te nije frka...

Mi o vuku a magarac na vrata.

Daklem, u petak su nam oko pola četiri (cca) u vatrogasni dom upali policajci.
Kompletna jebena eskadrila. Njih šest-sedam raspoređenih u tri-četiri auta.
*ebote, k'o da smo se napalmom grijali ispred zgrade pa nas netko prijavio.

Kinjili su nas, davili, zajebavali, istjerali van, natjerali da se smrzavamo, par ljudi prijavili.
Ma ludnica.
Ispalo je da član vatrogasnog društva koji je trebao prijaviti održavanje zabave to nije učinio.
Svejedno.
Ponijeli su se k'o zadnji šupci.

Na kraju su pokazali najbolje namjere pustivši nas da se vratimo unutra da se ne posmrzavamo i ne zaljepimo za klupe.
Naravno, pritom su prijavili još par ljudi.
Jedna od slavljenica (Valea, jelte?) je tulila k'o narikača u južnom Zambeziju i još uvijek nisam sigurna jel to bio stvarni produkt litara i litara alkohola ili performans za pajkane.
Uglavnom, upalilo je- NE.

U svoj toj ludnici Sara je nestala.
Našli smo ju nakon nekih pola sata kako spava u nečijem autu.
Sama, bogu hvala.
Al ju je zato vlasnik auta (mužjak u kožnoj crnoj jakni, nadasve glasan i upadljiv i ljubitelj narodnog) ljubomorno čuvao.
Dobro da se nije odvezao doma prije nego smo ju spazili.

Tortu nismo stigli pojesti.
Tužno sam u sebi mrmljala pogrebni marš dok je auto u čijem je gepeku bila odlazio...

Na kraju smo čekali bus koji nikako da dođe.
Grijalo se nas tridesetak na stanici k'o da smo pilići.
Jana je imala suknju i mrežaste čarape, a ja traperice, pa smo ispreplele noge da nam bude toplije.
Bome me grijala i svojim dahom, skroz mi je zamaglila naočale.
A tak je meeedeeenaaa...

Blanka je upoznala svoje buduće vjerne robove koji će je nasmijavati za keks.
Dva dečka su se nakon fajrunta cijelo vrijeme do Savskog mosta zajebavala i to ju je nezamislivo zabavljalo (očito joj je oduvijek san bio reći "zabavljajte me" i da to netko učini, a ovi su to bome napravili bez pardona, čak su i pjevali).

Ja sam popušila dvije cigarete.
I mislim da neću više.
Hvala Jana, hvala Hrc, al mislim da je bilo dosta.
Iako nije loš osjećaj.
Anyway, s tim je gotovo.
Odsad samo ALKOHOL.

(oliti što bi Frojd rekao za praktikum: "Rakija sve liječi.")

Moram napomenut da je netko drkao malo previše po onom laptopu i da se lako da namjestit playlista a ne ovako prekidati u pola pjesme.
Kontrolirajte se, tko god da jeste, ukoliko ovo čitate.
Jerbo ću ja sjedit sljedeći put za šankom sa zračnicom, pa dođi ako smiješ.

Ipak, moram priznati da je bilo zaista jako, jako dobro.
Bilo je zanimljivih ljudi, dosta novog društva, iako sam se nekako usredotočila na psihologiće, čisto iz navike.

Al bilo je i bisera.
Jedan tip je sjeo pored mene na klupu na mjesto gdje je nešto bilo proliveno.
Gledao je u mom smjeru i pitao jel to do mene moja torba.
Ja rekoh: "Jeste, moja torba, a čija bi bila?"
A on meni: "Au, dobro da sam pitao, već sam mislio njome obrisati klupu!!"
Pa... mislim...

A naslov? Ma evo vam naslov...

Anyway, nije me bilo par dana i ispričavam se eventualno time pogođenim pojedincima.
Glava mi je jednostavno prazna kad god sjednem da napišem nešto pametno.

Za početak: postala sam inspiracija za jedan od smajlića, namely, ovaj ->

Htjedoh napisati, i samoj sebi kao podsjetnik, da sam u petak bila na jednom rođendanu. Trostrukom rođendanu dapače. Slavila je Tanja i još dvije cure od kojih sam s jednom išla na TZK, a druga ima neko pomalo bizarno ali slatko ime.

Bili smo u DVD-u Brezovica.
Tri dana jahanja i nema povratka prije pet ujutro ako nisi došao autom.

Al bilo je fantastično...
Ozvučenje je bilo dobro pa smo s guštom mogli skakati na Prodigy, Daft Punk i (šta sve još ne) k'o luđaci.

Ja sam bila dobra mamina curica i miješala alkohol.
Očito me jedino to može lupiti.
Kombinacija:
piva
rakija
bambus
blacky (votka+ sok od (?) borovnice)

Uglavnom, ja sam vam i inače pomalo...

Sad bih mogla pisati još, al zbiiilja mi se neee daa...
Napisat ću post sutra.
Uključuje pajkane, piliće na autobusnoj stanici, Dosje X, cipele, crteže...

(pustite me da se propagiram, najte mi veselje kvariti)

Tin, druže, daj se razvedri više!

SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad !

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
sto sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

--O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova !

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad !

1916.

"Rock is Dead"

Sve je relativno

Život je lijep.
Nije fer, nitko nije rekao da će biti.
Ako jest- lagao je. I nije bila bijela laž, već opasna varka.
Ali on unatoč svemu jest lijep.

I tko mi može reći da bog nema smisla za humor kad nas je naveo da stvorimo čudovišta iz bajke.
Ona su strašna i plaše.
Ali čine svijet ljepšim jer dok se fiksirano plašimo nečega za što na posljetku saznamo da nije stvarno, ljudi; ona stvarna, opipljiva čudovišta, ti umni monstrumi oko nas prolaze neprimijećeno.
I čini se sasvim normalno da bude tako.

Zašto bi bilo tko slušao heavy metal?
Zašto ljudi vole Marylina Mansona?
Ima boli na ovom svijetu koje se ne može izliječiti nježno.
Neke patnje treba iščupati iz nas po svaku cijenu, makar nutrina ostala poluprazna.
I zašto onda?

Zato što glazba može bijesniti umjesto nas.
Može divljati, može lupati glavom u zid umjesto nas i ne otupiti, može samu sebe divljački ugristi i dopustiti nam da gledamo i slušamo dok vrišti i baca se po podu od boli.
A mi možemo staviti slušalice na uši i tiskati se u tramvaju u mnoštvu ljudi a da nitko od apatičnih neispavanih suputnika ne primijeti.
Bijes je jači od tuge.
On je tuga u maničnom pokretu, žalost, izbezumljenost i očaj.

Ali bijes se tako efikasno da sakriti kad netko drugi bijesni za nas…
I kad se ne gleda u oči.

Bijes može biti dobar osjećaj, bolji od tuge, ali samo nakratko.
Treba se ispucati, to daje snagu za dalje, ali ne treba tonuti u zadojenost mržnjom prema životu.

Glazba ti nije prijatelj. Ona nije svjesna da postojiš.
I zato ju na posljetku treba napustiti.

Da, napustiti.

I vratiti se onima koji nisu samodostatni.
Ljudima koji te trebaju.

Pretpostavljam da djelujem kao da sam totalno propucala i da sam zrela za ludnicu.
Ovim putem molim Hrca i Barbaru da se suzdrže od poziva Vrapču jer ovaj post zapravo znači da se osjećam sasvim OK.

Nije glazba jedini način da se netko ispuca.

Ah... :)

Moj život je lirska zbirka bedastoća s mnoštvom epizodnih likova...

Punom parom...

... radim, a nema veze s faksom.
Pametna ja.

Crtam skice cijeli dan i stvarno mi je krenulo,
jedino još moram nabaviti mapu A1 jer čisto sumnjam da bi netko primio komad papira istrgnut iz bilježnice.

Naime, tip koji se bavi prodajom slika vidio je moje radove i dogovorili smo se za početak da na velikom formatu nacrtam dugokosu žensku glavu.
Veli da je to neka vlasnica frizeraja naručila a ne da joj se davat velike pare na poznate umjetnike.
(nije da se žalim )

Jednostavno mi se ne da učiti, pisati onaj **beni engleski i vaditi bilješke za praktikum.

Jučer sam bila totalno u ***cu al danas je već mnogo bolje.

Pozdrav Sinketu, nacrtam te čim završim ovo čudo kojim ću se obogatiti beyond good taste (yeah, like it's ever gonna happen sudeći po dosadašnjim iskustvima )!
Al uvijek možeš biti moja mala sponzoruša u slučaju da mi se posreći!
Dora me ionako već ostavila pred oltarom, koza nepraktična.
Sad nek sama zarađuje za život.

Samo se nadam da ovdašnji frizeri nemaju preistančan ukus...

__________Sve će to mila moja___________


Sve će to, o, mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš
I dvije će pokisle ptice sa tvoga oka prhnuti na jug
Nijedna suza, nimalo volje, nijedna slutnja ni glas
A moglo je bolje
Reći ćeš malo je tužno al on je bio kopile i jad
I stat ćemo goli i sami pred ovo ledeno nebo i mrak
Miriše pelin, pusto polje; procvale ruže i med
A moglo je bolje

Gdje? Pokaži mi
Gdje? Kad tužne sudbe ne volim
I čime od svijeta da se braniš
kao ruža sa dva smiješna trna ili snom
Uzalud… zalud…
Sve je protiv nas.

You have no power over me...

"Within You"

By David Bowie in the movie "Labyrinth"



How you turned my world, you precious thing
You starve and near exhaust me
Everything i've done, i've done for you
I move the stars for no one

You've run so long
You've run so far

Your eyes can be so cruel
Just as i can be so cruel
Though i do believe in you

Yes i do

Live without the sunlight
Love without your heartbeat
I, i can't live within you
I can't live within you

(sigh)

I, i can't live within you

Slušam verziju Eaglesa

"Dust In The Wind"


I close my eyes, only for a moment, and the moment's gone
All my dreams, pass before my eyes, a curiosity
Dust in the wind, all they are is dust in the wind
Same old song, just a drop of water in an endless sea
All we do, crumbles to the ground, though we refuse to see

Dust in the wind, All we are is dust in the wind

Don't hang on, nothing lasts forever but the earth and sky
It slips away, all your money won't another minute buy

Dust in the wind, All we are is dust in the wind

Ležim na parketu i tulim k'o budala. Vrag će ga znati šta mi je opet. Trebao bi znati.

U petak otkrih dva nova mjesta, Papillon i Route 66.
Bilo je lijepo.
Pilo se, miješalo pića, pa pričalo gluposti.
Plesalo se.
Društvo je bilo divno. Marija, Ivan, Mia, Siniša.
Mali naivac Ivek s molekularne je mislio da će nama psihologićima vijest da među životinjama postoji homoseksualizam biti kuriozitet prve vrste.
"Skoro smo se popišali od smijeha.
Vratih se kući u pola šest ujutro i jedan tip me pozvao da na okretištu zajedno popušimo cigaretu dok čekamo da tramvaj krene.
Srela sam ga i danas pri povratku kući iz menze i zvao me na kavu.
Ja se nasmiješila i rekla da žurim doma.
Neki skitnica, siroče.
Al simpatičan je, da ga vrag nosi.

Danas u podne sam se našla s prijateljem mog prijatelja koji ima privatnu galeriju i bavi se prodajom slika. Dogovorili smo jedan «pilot projekt» i ako uspije prodati moj crtež nastavit ćemo suradnju.
Rok tjedan do maksimalno dva da napravim tri predloška.
To je nešto o čemu sam zaista oduvijek sanjala.

Dan je bio zaista lijep.
Sunčan i ugodan, bez kišurine.
Na trgu je bio pantomimičar u zlatnom kostimu i namigivao ljudima.
I naljutio jednog psa.

A ja sam sada prazna.
Prazna, šuplja i izgubljena.
Trebat će vremena da sve sjedne na svoje mjesto.

Ali doći će vrijeme i za to.
Ne gubim nadu, nitko ne bi smio.



" Kažu, da ih danas ima mnogo kao što je Pjer,
a mnogi su imali priliku, da ih vide,
kako bez cilja lutaju.
Daleko od stvarnosti oni su tako sami,
a ljudi se u strahu pitaju,
da li će jednog dana i čitav svijet ostati sam."

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

tinariwen@net.hr



Ovaj blog počeo je kao standardni ispušni ventil. Dođem, ispucam svoje frustracije, nasmijem vas, prestrašim i pokušam izazvati neke dugoročnije (as for dulje od dvije i tričetvrt minute) sentimente.

U zadnje vrijeme prerastao je u malu virtualnu galeriju mojih radova. Svi koji žele podijeliti umjetničko iskustvo ili samo razgledati čega tu ima- dobrodošli su.

(naravno- ventil je još u funkciji )


LIKOVNA ARHIVA