Klinjo te davi? Daj ga pred TV! To je zdravo!
Ljudi moji, danas sam gledala najdebiolidniji, najkretenozniji, najjeftiniji crtić koji je valjda samo službeno u produkciji pismenih ljudi (i civiliziranog dijela svijeta).
Naime, riječ je o prigodnom crtiću «Deset zapovijedi».
SCENA PRVA:
Mojsijeva mama roni krokodilske suze stojeći u Nilu (!) koji joj je jedva do gležnja (!!!), bebač pluta u košari, a ona moli nekakvu očerupanu šarenu kokoš sa Elvis-frizurom da joj čuva sina.
I ptica leti iznad njega i čuva ga dok on pluta prema horizontu…
I oni ostanu doživotni i nerazdvojni prijatelji.
Mislim…
Meni nitko nije rekao da je Mojsijev najbolji prijatelj bio Pero Djetlić.
SCENA DRUGA:
Faraon svom sinu objašnjava tajne i prednosti života poluboga pjevajući i plešući u glazbenoj točki u stilu «born to boogie». U jednom trenu, majke mi mile, iskače iz makete piramide k'o one striptizete na rođendanima!!
Dobro da mu nisu stavili palmino lišće na cice…
SCENA TREĆA:
(ovo izgovara Faraon, s facom namještenom k'o da sjedi na šekretu)
«Od sada će tvoj narod peći dvaput više glinenih opeka, inače će TRPJETI STRAŠNE BOLOVE»
(Od čega, jebate, reume ili nerada?!? )
(Mislim, dajte malo artikulirajte te bljezgarije, djeca upijaju izraze.)
SCENA ČETVRTA:
Ovo bi zapravo najbolje prezentirao zvučni zapis, al nažalost promaklo mi je…
«… a tvoj bog, ako se dobro sjećam, je bog Izra-(pauza)- Elaca? »
Čovječe… Jesi ti NJIMA platio da te puste da to izgovaraš,
or did you actually get payed for that crap?
I, ne, ne vjerujem da je bila riječ o ironičnom tonu u glasu Faraona.
Nisu oni to sposobni smisliti.
DakleM, današnja djeca izložena su riziku da odrastu vjerujući:
---da se Mojsije družio s Perom Djetlićem
---da je Faraon nešto kao disco bitch
---da je kompletna teorija interpunkcije, naglasaka, velikog i malog slova, latiničnog pisma i svih ostalih pisama i jezika općenito najobičniji SHIT za budale koje se s time hoće mučiti.
To nam ne treba.
---nošenje višetonskih kamenih blokova u kamenolomu na +50 je nadasve zdravo, dapače preporučljivo. Ukoliko to ne činite dovoljno, TRPJET ĆETE BOLOVE.
I, da, Bobi Marotti (svaka mu čast) je posudio glas bogu.
Jedina svjetla točka u tom duboko duševno zaostalom animiranom dreku koji je stvoren samo zato da se prodaje i to mu nažalost uspijeva.
ko je vidio ustati prijepodne ako ne moraš? :D
Eto, sinoć/jutros smo malo bančili. Ako ste čitali blog moje drage sestre po šanku bit će vam štošta jasno. Ma, bilo je fenomenalno!
Legla sam taman kad se moja kompletna familija pokupila na posao/u vrtić. Stara mi je samo stigla dobaciti otrovni pogled preko džezve za kavu koja je lagaaano kipila po štednjaku u onoj mirišljavoj maniri (nema do turske kave).
Nije bilo vremena za spavanje. Morala sam downloadati "Boulevard of broken dreams" od Green daya jer me ta pjesma jednostavno opsjela.
Obožavam taj osjećaj. Doći u rano jutro izmožden do kraja, iscuclan na slamčicu od plesanja i pića i onda skidati s neta sve pjesme koje su ti se tu noć svidjele. I onda nakon ne znam ni sama kojeg vremena poslušaš opet te pjesme i sjetiš se svega što je bilo i svih koji su ti baš te večeri postali malo draži nego inače. (ima i alkohol svoju draž, a zove se iskrenost... :-))
PS.- za prijatelja- lijepo ti stoji onaj vijenac od češnjaka što si ga skinuo sa zida. :-)) (i plesao tako iza šanka)
PPS.- zapravo, nisam sigurna da će se on toga IKAD sjetiti...
Civilizirani?
Jeste li ikad primijetili da su jedine životinje koje umiru od gladi i žive u nemogućim uvjetima upravo i isključivo one za koje se brine čovjek?
Na stranu one u sušnim područjima. Samo one ne umiru baš tako masovno kao one koje uzgajamo zbog krzna.
Ljudi nisu životinje, to je definitivno.
Oni (mi) su (smo) nešto totalno izopačeno. Nijednoj vrsti na ovom svijetu neće pasti na pamet da se ide međusobno istrebljivati i i čak TRAŽITI neku novu ISKLJUČIVO zato da bi ju ubili, silovali, opljačkali i porušili sve što je do tad radila. Iako im je i ovako dobro.
OK- izuzmimo parazite, picajzle i skakavce.
Oni su nam jebeno slični, samo što su mnogo organiziraniji.
Moram priznati da sam pomalo mizantrop...
(e sad vi pomislite "Stvarno... nije se dalo zaključiti!")
... ali opet uvažavam činjenicu da postoji mali prosjek ljudi koji vadi sve ostale.
Nije nužno da spadam u taj mali dio.
I ja znam pokazati svoje neizmjerno sebeljublje i sadizam.
Čisto zato jer me se lako raspizdi.
Ne znam više šta da vam kažem, danas sam se blago razočarala u nekim stvarima. Mislila sam da će ovaj put ispasti drugačije.
... s mesecom u očima i osmehom- napokon
Likovi koje crtam kao da sjede u mojoj glavi. Čekaju u svom kutu i usput se gnijezde dovoljno da znam da su tu i da mi bude neugodno što ih zadržavam unutra.
I moram ih pustiti van.
Često ne ispadnu onako kako sam ih zamišljala. Čudno kako kao i ljudi izgledaju drukčije kad ih upoznaš.
Kao kad se dopisuješ s nekim preko interneta.
Imaš njegovu idealiziranu sliku koju možeš po volji čak i mijenjati, ali kad sjedne nasuprot tebi, na tvoj papir, u zgužvanu teku koju vadiš na predavanjima i crtaš iako bi trebao zapisivati, onako neobično dvodimenzionalan, počinješ se pitati nisi li pomalo razočaran.
Nakon svega mislim da bi ipak bilo veće razočaranje da je baš uvijek onako kao smo pretpostavljali. Podsvijest je ono što nas potiče na stvaranje. Mislim… Zašto bismo svjesno crtali ili svirali? Ima li to neku funkciju?
Često mi se znalo dogoditi da po ne znam koji put brišem i izvlačim istu crtu jer mi se čini preduga/prekratka/prenisko smještena a ona uvijek ispada ista.
Obrve na portretima redovito nacrtam previsoko.
Izrazi lica svi imaju neku sličnost, a oči uvijek odaju udio neke nejasne emocije.
Imam osjećaj kao da među onim likovima koji žele izaći van postoji još jedan koji ima u svojoj glavi misao i želi ju poručiti.
Tjera me da crtam uvijek isti izraz lica- njegov.
Pretpostavljam da se svakim događajem u životu dijelimo. Svako iskustvo, sve što nas se tiče, otkine komadić nas i on čeka u simboličkom obliku na priliku da se odvoji od nas u potpunosti.
A što ako se dogodi nešto što ne želimo da poprimi oblik na papiru?
Što kad ne damo prošlim događajima da izađu jer nas je previše stid ili strah?
Kamo idu sjećanja koja ne želimo imati ni u glavi, a ponajmanje negdje gdje će ih ostali vidjeti?
Pronašla sam jedno danas. Pokazuje samo oči, ali nama je to dovoljno. Razumijemo se, ipak je to dio mene, bez obzira na sve.
«Fizičko savršenstvo je samo detalj bez kojeg se može živjeti.»
Groucho Marx
Ne dajte da vas sjećanje progoni.
Pođite mu u susret.
Pružite ruku.
Imat će vam mnogo za reći.
Pismaaa... Zavoljeh ih, ne znam kako.
Eto, pisala sam sinoć još jedno pismo nezamjenjivoj ljubiteljici Ramonesa i osobi koja kad kupuje kreme, kupuje one od pola kile minimalno. Bravo za ekonomičnost. :))
"Evo, prošla ponoć, a ja doma ne znam kamo bi sa sobom.
Glava mi puca iz nepoznatog razloga jerbo pijana NISAM al to me ne tješi.
Izgubljena sam totalno i ne znam šta ću sa sobom. Slušam Manu Chaoa, REM i Papa Roach i mislim si kamo da uguram termin za kafu ili nešto tomu blisko, zaželjela sam se lajanja uz piće.
Anyway, čestitam na položenom ispitu. Bar ih netko polaže ako ne ja. Opet kulju pobrah iz kolokvija, al tješi me činjenica da sam samo jedna od njih 44 s kuljama (ima nas 85 cca, ako se jako ne varam).
Lagano oni obavljaju masakr nad nama, al ne dam se ja.
Sunašce im njihovo, proći ću godinu makar podmitila sve od dekana do čistačice. A i učit ću, ako plan A propadne.
:-)
Čuvaj mi se i obavljaj svoju švalersku dužnost prema muškom rodu i u moje ime. :-)
pusa"
Eto.
Budite mi i vi pozdravljeni.
I navucite kapu na uši dok idete van, nekak mi se čini da je zima. :)
ne baš povezano, al ajd'
Danas mi je bio najšugaviji dan svih dana, prošlih, aktualnih, budućih i hipotetskih. Ni noće neće biti nešto osjetno bolja, sudeći po svemu.
Danas mi se javio Josip i rekao da ima težu upalu pluća. Ma... S obzirom da mi se svidio, dobro da ga nije opalio klavir s trećeg kata. Takve stvari se inače dešavaju u mom ljubavnom životu.
Toliko sam sjebana da sam zamolila frenda da mi dopusti da ga prebijem. Ne samo tako, naravno. Platila bih mu pedeset kuna i dala čokoladu. Još nije odgovorio. Dakle, ako ima zainteresiranih... Molit ću lijepo. Javite se.
Sad se baš sjetih Barbare i njenih "Milešca". Naime, to su nekakvi mali okrugli stvorovi koje crta moja drugari... pardon, kolegica s faksa u žaru praćenja predavanja. =)))
Ima ih raznoraznih, od malih ljubitelja narodnjaka i opanaka do fatalnih žena.
Ne, nisam popizdila i sve koze/daske/ovce/šarafi su mi na broju. Samo sam našla jedno 3D Milešce u torbi. Dala mi ga Barbara, opet u jeku predavanja. Kockica od papira s mašnom i osmjehom od ćoška do ćoška.
Ostaju nam male stvari.
Iz druge...
... pišem ovaj post. Jer mi se nešto sjebalo.
Danas me neće. Nikako... A-a.
Ne kužim.
Siniša se seli. Ode tip na jebeni prokleti suprotni dio grada. A do sad je bio podstanar u mom kvartu.
A danas je još i selio stvari, pa nismo išli skupa prema doma jer je čekao tipa da dođe s kombijem.
Pa padala kiša.
Pa mi crko mobitel.
Pa crk'o i mp3 player, zašto ne?!?
Pa skužila da nemam kapu i morala sam ići po kiši bez naočala.
A niš ne vidim ni bez njih.
Ej, ti, debeli- niš ne funkcionira kak treba, daj se ti lijepo vrati nama luzerima u Dubravu. =)
I, da, rekla sam mu da slobodno može pustiti dugu kosu. I uzgajati neke veće organizme u njoj, ako mu se baš prohtije.
Samo nek se ne šiša na ježa.
Pismo
volim pisati pisma. Al ne baš uvijek. Nekako se treba poklopiti konstelacija, osoba kojoj pišem, vrijeme i rasploženje, a da ne pričamo o boji odjeće koju nosim i kut upadanja svijetla kroz moj prozor koji opet mora biti u određenoj mjeri čist ili prljav.
Znate kako vam se to stručno zove?
Picajzla.
Dakle, evo jednog primjera kojeg sam danas onako isipala iz rukava nakon što sam dobila mail u kojem me frendica pita jel sam živa pošto sam joj obećala pisati redovito. A ja naravno kakva jesam zacrtala sebi jedan datum kad ću sjesti i napraviti to. Njoj je to, naravno bilo prerano.
Pa dakle... :
"Easy, girl... Pa strgana sam od brucošijade... :D
A to sam i planirala pričekati, pa da imam više toga za opisivati.
Daklem... Ispričavam se na čekanju! :-)
Na brucošijadi je bilo fenomenalno! Društvo s faksa je totalno otkačeno i plesali smo i zajebavali se skroz do kraja programa, dakle oko pola tri. A onda je jedan mali čopor krenuo za Dubravu, a ja k'o vjerni mali majmun za njima. Na kraju se skoro svi razbježali u nekim drugim smjerovima. To je bilo malo freaky, al ajd'...
I doklipsala sam doma do pet ujutro. Prije nije išlo, s obzirom da nam je prvo pred nosom prošišao jedan tramvaj u paru sa službom za vuču. Al to je samo dio priče.
Živio nam naš ZET.
Prvi put sam se ozbiljno namjerila na cugu i mislila da ću se napiti. Vraga. Nije uspjelo. Jednostavno dođem do one količine kad skužim da ću rigat ako popijem još i to je to. Ako tu stanem, nisam pijana, a da pijem dalje vjerojatno bi se zbljuvala i opet bila potpuno trijezna. Zapravo- meni paše! :D
Nisam baš neki pijanac. =)
Što se drugih stvari kod mene tiče- Josip je još uvijek bolestan, ali SVAKI dan bez iznimke dobivam slike
e-mailom od njega. Sad je razvio naviku da mi šalje i fotografije cvijeća. Jako slatko!
Jedva čekam da se opet vidim s njim.
A i ti mi nekako počinješ faliti. Razvila sam tu neku naviku da se vidimo češće. :)
Mogle bismo jedan vikend kad dobijem džeparac otići u kino ili nešto takvo. Meni je zapravo više-manje svejedno kamo se ide. Nije da si dosadna pa da mi treba neka zabava usput... :-)))
Al eto, kopka me ta ideja o kinu i inače, vidim da imaju dobrih stvari u zadnje vrijeme.
Joey je OK i stacioniran je na polici za knjige, točno iznad kreveta. Sjedi na "Potpaljivačici" Stevena Kinga. List sam susperljepilom zalijepila u knjigu. Zalijepila sam i svoje prste jedan za drugi, al to je već druga priča... =/ Isto tako sam ispeglala foliju od čokoladice i zalijepit ću ju kad kupim novo ljepilo.
Tuba mi se zalijepila i ne da se više otvoriti.
Bravo ja.
Anyway, eto. Sad je ispalo da te ne šljivim pol posto, al vjeruj mi da nije tako. Daleko od tog.
Eto, piši mi i ti štogod kilometarsko, pa ću i ja tebi odgovorit kojim romanom... itakodalje ;)
Pozdrafff "
Samo da pojasnim- Joey je plišani zec kojeg mi je kupila za rođendan. Ona ga je nazvala Joey po pjevaču Ramonesa. Ja sam ju isprve krivo čula, pa sam ga nazvala Đole, po Balaševiću.
I svidjelo mi se... :D
Zeko je bijeli, u nekom narančastom prugastom odjelcu, k'o oni kupaći kostimi od prije dvjestotinjak godina.
Josip je moja ljubaF.
Pazi- ne "ljubav", već "ljubaF"!
Ipak je ovo drugo mnogo strasnije i ljepše... Ne pitajte zašto jer blage veze nemam. Al sad je to sve nekako u začetku. Znate već, tad je uvijek najljepše.
Sad bi trebalo biti jasnije što znači "Verbalna inkontinencija", jelte??
;)
PozdraF :)
(to mi nekako ljepše...)
)