Uzročno posljedične veze, ili kako je Dora uspjela još jednog nevinog pojedinca neizravno gurnuti u poroke.
Titov rođendan je pi*cenzura* dim naspram ove ludnice od sinoć.
Prvo da prebrojimo uzorite nam goste
(možda u međuvremenu shvatim da smo izgubili nekog putem):
- Barbara (riječi suvišne)
- Dora (službeno je drukčije, jelte? Anyway, ima tako dobar smisao za humor da ne isključujem da sam se možda zaljubila. A ima i crni kaput… Štošta bi se moglo izdogađati ako se zanesem.
)
- Silvija (pije manje nego ja, pri odlasku ustaje sporije od mene.. 
Sve u svemu, imala je sreće da je pobjegla prije nego smo dobauljali na Opatovinu jer bi i ona vjerojatno pala na dno svih dna)
- Jana (cura sa srebrnom tabakerom i jebeno, JE-BE-NO dobrim načinom razmišljanja u alkoholiziranom stanju )
- Blanka (dupla loza, beton i preoptimistični poljoprivredni planovi kao izravna posljedica navedenog)
- Hrc (moja mala mica-maca)
- Vice (fizički prisutan jeste bio, za ostalo ne garantiram baš)
Dakle, ja sam za to da sljedeći vikend priredimo obljetnicu Barbarinog rođendana.
Ako netko ima nešto protiv, molim da šuti jer kako je krenulo vjerojatno ću postati službena organizatorica svih njenih bakanalija i zakinuti ih doživotno za pozivnice.
Prvo smo se skupljali do negdje pola devet. Pa otišli u Tkalču, pa se vraćali po još neke, pa neki tražili nas.
Zasjeli smo u Oliver Twist Pub i očajnički pokušavali ostvariti komunikaciju, makar i rukama i nogama, s konobarom kojeg je očito zaposlio servis ERF-a (edukacijsko-rehabilitacijski).
Možda i jeste zapisivao a da nismo primijetili, al očito nije ni vlastiti rukopis mogao dešifrirati jer niti jedno piće nije stiglo do našeg stola bez da je najmanje dvaput tražio dodatne informacije.
Nije da smo mu zamjerili. Jedino smo se trgali od smijeha. I nemoći.
Pjevalo se naveliko, uglavnom hitovi naše nam i susjedne estrade. Odnekud je se iznjedrio i Tešanj i Dara Bubamara a ljudi oko nas se sve nešto pravili fini. Nije mi jasno čemu to, bar nismo lomili čaše ko oni za susjednim stolom. Doduše, jednu smo otuđili. Al neće joj se ništa zlo desiti dok je u Dorinom posjedu.
Ja k'o vjerna mala ofčica, onako već lagano zaljubljena u Doru, naručila Guiness, baš kao i ona.
Veliki.
Pola litre.
Jea, bejbe.
Napila sam se k'o šarena krava i sramotila pri zdravici, skoro promašila wc-školjku i još se stručno našminkala prije odlaska.
Kad smo ustajali Barbara je svezala turban a ja, kako sam gledala pretežno u pod ne bi spriječila da se razbijem, primijetih da Jana ima fenomenalne cipele.
Ona i Silvija su se nasumce pravile kavaliri i držale me ispod ruke da kamufliraju koliko sam gravity chalenged. Neizmjerno Vam hvala, drugarice moje nezamjenjive!
Nakon puba otišli smo u dućan po cugu. Otprilike kod te točke se Silva pobrala doma. (šmrccc…) 
Svi gledali kakav alkohol bi uzeli, a ja k'o zadnje bengalsko siroče tražim neš za jest, po mogućnosti slatko. Barbara mi se smijala. Baš je lijepo kad ti se smije netko tko je centar u subotu navečer prehodao s turbanom na glavi. A dan prije napravio isto to u dva popodne pred cca dvjesto ljudi.
Svjetski osjećaj, majke mi moje.
Psovao nas je jedan tip kojemu smo zaklonili pogled na nekakav ekran u izlogu blizu dućana, gdje se prikazivao nekakav film. Pitala ja njega jel' platio kartu.
Veli da je.
Dooobro… 
Parkić smo zauzeli totalno. Nakon nekih sat vremena svi ostali su se pobrali (možda smo ipak bili preekstremni za njih), tako da smo radili što smo htjeli.
Zajebancija ne da je bila na nivou, nego takva da se još sjećam i najglupljih detalja čisto zato jer bi bio grijeh ikada zaboraviti.
A možda tako alkohol djeluje na mene.
Sviđa mi se taj osjećaj i drago mi je da moje prvo pijanstvo ne uključuje riganje za nečiji ovratnik, svijanje šipki na ljuljačkama i vršenje nužde ispod ulične lampe.
Za to očito ima još vremena, ali nije da mi se baš žuri u tom smjeru.
Pričala sam s Janom o Rodinu, Krleži, kuhanju turske kave, Ujeviću, ljubavi… svemu, svemu…
Dogovor između nas je zapravo bio ovaj:
Ti reci sve što znaš i ja ću reći sve što znam.
Jana mi je ponudila cigaretu.
Kvragu, vjerojatno bih odbila da nije bila u onoj tabakeri. Nije to bilo vabljenje, ima zapravo u povlačenju dima nešto što te potiče na razmišljanje (nema mnogo veze s kemijom).
Jana je htjela razmišljati udvoje, pa je najlogičnije bilo da i meni ponudi cigaretu.
Ispravljam Barbaru- četiri cigarete sam popušila sinoć/jutros, a ukupno u životu povukla još samo jedan dim.
I skoro se zadavila.
Nije mi jasno kako mi je sad moglo toliko goditi, al neću razbijati pretjerano time glavu, ionako neću tako skoro opet budući da cigarete neću kupovat, a žicat ne mislim svaki dan.
Hrvoje je car.
Vrtio se sa mnom na vrtuljku (zvao me da sjednem nasuprot njemu za ravnotežu iako sam duplo manja 
), dao mi je dvije pljuge, dao mi je da pijem iz njegove boce, rekao mi je da sam… no dobro, ne mogu se sjetiti točno riječi, al bio je fenomenalan kompliment i raznježila sam se k'o zadnja glupača.
I zagrlio me kad sam rekla da mi je hladno.
I samo još da demantiram Dorine zle glasine:
- NE, HRC NIJE PEDER JER ZNA KUHATI I PEGLATI, VJEROJATNIJE SMO MI LEZBE JER NE ZNAMO (ili nećemo).
Vice nam se nije baš proslavio.
Očito nije pohvatao bit izlaska s više od jedne određene osobe.
A i to da Barbara nije trkaća kobila da joj cijelo vrijeme jaše za vratom.
Mogao je bome i s nama progovoriti više od riječ-dvije, nijesmo šugavi, toliko znam otkad sam zadnji put provjerila.
Pardoniram, to je moj dojam.
Možda sam bila pijana, možda je neka druga dijagnoza, no tome se teško mogu oteti.
No valjda ti znaš zašto ti je drag, nečem se puno u to petljat'.
Blanka je krenula opet u ekstreme, za što joj zahvaljujemo, budući da time dokazuje dosljednost i štedljivost. Bilo joj žao proliti votku, pa je složila beton 50:50. Mnogo pametno. 
Uslijedili su prekrasni planovi za budući život i umjetnički orijentirane rasprave sa mnom i Janom, te razgovor u stilu «Hoćeš da ti ispričam jedan vic?» u trenutku očaja kad je shvatila da ne odustajemo od pretresanja smisla života.
Fajrunt je bio negdje oko dva, ako dobro pamtim.
Na stanici sretoh Danijela, Maju i još dvoje njihovih prijatelja. Meni su se rugali, al oni su se vraćali iz Gajeve. 
Danijel je na prstima imao čepove od piva a Maji se sve rečeno trebalo ponoviti triput, makar bilo i jednosložno.
Eto toliko.
*beeeelj*
Računala sam doma biti u tri najkasnije, al naravno- pomaknuo se sat. Pa ispada da sam nakon kopanja po frižideru, tuširanja i micanja stripova s kreveta uspjela leći oko pet ujutro.
Sad dobivam poriv da opet krenem s onim filozofskim sranjima na kvadrat, kako se mijenjam i kako znam da više nisam ista i kako se ne osjećam kao ista osoba i mogla bih o tome razglabati dok ne napunim hard kompjutora, al zadovoljit ću se ovim zbrda-zdola sklepanim odlomkom.
Ma, bilo je fenomenalno.
sekretarica komiteta za odnose s javnošću
Pijem kavu i želudac me boli.
Kad se malo saberem, pisat ću o sinoćnjim zbivanjima.
26.03.2006. u 12:05 | 1 Komentara | Print | # | ^Vice, Ina, Martin, Turban, Goran, dvokorak i "Angel-A"
Ti, luđače jedan.
Otkad se ljudi u zadnji tren zovu u kino?!?
Vjerojatno otkad i pristaju na takve gluposti.
Anyway, moram priznat da si u svemu ostalome stvarno pravi kavalir.
Dakle, film Luca Bessona počeo je oko jedanaest navečer i naravski, vraćali smo se u gluho doba noći. Ja se dotepla pred ulaz oko pola tri. (I ne, nisam Seve Internacjonale)
Sad ću upotrijebiti jednu otrcanu frazu, beware...
Počelo s jednim jaaako dobrim predavanje na ERF-u. I nekako mislim da će taj faks namamiti mnoge naše filozofiće u sljedećih godinu-dvije.
Zatim smo otišli prema trgu Sata i Konja (gdje se valjda svi živi nalaze) i tamo su Barbara i Siniša plesali uz pratnju jednog južnoameričkog uličnog svirača.
Siniša uporno tvrdio da plešu dvokorak.
Ajde dooobroo...
Poslije toga pronašli Viceta i Inu na Cvjetnom.
Vice od mene skoro dvije godine mlađi i cca dvaput veći od mene.
A slaaadaaak...
I pospan.
Inu nisam do sada poznavala, tiho plavokoso stvorenje kojemu se ispričavam što smo preoteli Vicetovu pažnju.
Ili ono što je od nje ostalo s obzirom da je napol spavao cijelo vrijeme.
Poslije došao i Goran, plavokoso stvorenje koje nesretno obitava na FER-u iako je umjetnička duša. Snima filmove i traži da Barbara bude zvijezda, u ulozi Milje.
Tko ne bi prepoznao glumicu u njoj kad sveže onaj turban na glavi usred grada?
Jednog dana će osvojiti svijet, sigurna sam.
Barbara, ne turban.
Nakon nekog vremena kolektivnog žvrgoljenja Barbara i Siniša su nestali i dovukli Martina i jednu zgodnu djevojku, pretpostavljam- njegovu dragu. (btw- dobre cvike i frizura)
Postava za stolovima se mijenjala, imala sam osjećaj da je promarširalo bar dvadesetero ljudi kroz tu jednu kavu.
I nije ni na tren bilo dosadno.
Poslije toga bilo je vrijeme za ići na predavanje...
(majko moja...)
Ali hvala bogu, nitko nije bio lud da prati što se zbiva.
Nas par je u zadnjoj klupi komentiralo jedan časopis i vrijeme je proletjelo začas.
Eto, i kako sad da na kraju dana, kad već dođem doma, zaključim sve to sjedeći kod kuće i ne radeći bogznašto?
Pa idemo u kino, može se to i tamo!
25.03.2006. u 17:14 |
5 Komentara |
Print |
# |
^
DAN PSIHOLOGIĆA
Nešto sam se ulijenila s pisanjem bloga.
Pa da nadoknadim propust od utorka.
Dakle, imali smo dan psihologa i tim povodom zapalili kolektivno na Jarun umjesto da visimo po tamo nekim predavanjima (ne svi, al sasvim pristojan broj).
Bilo je roštilja.
I sira.
I malih paradajza.
I lijepog društva.
Lijepog vremena također.
Žive muzike (hvala za gitaru!).
Cuge.
Zajebancije.
Nogometa.
Drageca sa sa crvenom bradom i plavom šiltericom.
Kartanja.
Dekica na travi.
Pereca.
Studenata na dječjem igralištu (da, Silva, ostat će zabilježeno iako si izbrisala fotku).
Sve u svemu- bilo je nezaboravno.
Pridružite nam se dogodine, svi koji se bojite proljetne kišice.
Nije to ništa strašno.
Oprosti što sam jednom rekla da trebaš na dijetu! Nije bilo zaozbiljno!
Kažeš da odlaziš, vjerujem da ti je zaista dosta svega.
Ne znam koliko si me doživljavao (jesi li uopće?), al meni si prilično drag. Želim ti sreću u svemu što od sada pa nadalje učiniš.
I nadam se da ćemo bar još koji put u kino.
Barbarababarbara...
Eto nešto za tebe, draga.
Pluteni čep poslije dobiješ.
k'o od stene...
Javio se meni neki dan putem interneta neki striček s nickom Velebitko, star navodno 43 godine. Već vidim obostranu naklonost, i živo me interesira kako će sve to skupa ispasti i tko je tu lud a tko jeben. Evo transkript dopisivanja prilažem.
ON: Umjetnice,koja je sfera vašeg interesa?
JA: Više kocka nego sfera, al nemojmo cjepidlačit. :)
ON: pa niste valjda neki kubist ili nešto..
JA: Ne. Ja sam anarhist.
(dva prsta u zraku i joint u zubima)
ON: pozdravljam te anarhistico škorpionska.
u koje birtije u okrugu faksa zalaziš?
JA: Ke te briga? ;D
ON: dobro,odjebi i ti!
JA: Pozdravi svoje ovce. :)
ON: Evo, ovim ih putem pozdravljam!
JA: Na drugu stranu brda si se trebao okrenuti.
ON: jebi se,sviđaš mi se makar si neukusno drska!
JA: Šteta. Da ti nisi tako fin, uglađen, počešljan na crtu i u
gaćama koje ti je mama ispeglala, možda bi nešto od nas i bilo.
TO BE CONTINUED… bwahahahaaa…. >=)
Egzotika, muzika, piće, muškarci... Ah... Noćni život Zagreba...
Prohtjelo se meni sinoć piti.
I ja zvala ljude okolo, pa da vidimo tko će se odazvat.
TOTAL SCORE:
Barbara, Silvija, Jana
Nije loše!
Anyway, nađemo se mi na trgu i mozgamo đe ćemo zasjest.
Veli naše čeljade Barbara- "Što ne u Tantru?"
I odosmo u Tantru.
Ulaz je malo sakriven od javnosti, na vratima piše da je zabranjen ulaz mlađima od 18, vrata do kluba ima jedno tri komada, svaki od sto kila drveta, a sva svjetla unutra nešto onako prigušena, žućkasto crvenkasta.
Platismo garderobu tri kune.
Garderobijer (*mrnjauuu*) sladak.
Uđosmo unutra, kad ono- sve neki baldahini, zastori, neki istočnjački štih.
Pa si mislim… Jebote… Barbara, dušo… OTKAD TI IDEŠ U BORDELE?!?
Glazba nešto kao salsa. U nekoj prostoriji pored nas održavao se tečaj plesa. Ugođaj sasvim fin. I onda dođe konobar. Te ne poslužuju više tople napitke, te ne prima sitniš… Dragi moj, nisi ti ne znam šta da moš reć da nije novac ako nije papirnato. Ako nisi brojat naučio, onda si i ovu profesiju promašio.
No dobro, to je bilo možda jedino što me malkice raspizdilo tu večer.
Nešto je moralo, ipak sam ja ŠKORPIJA (jelte, Herr Frojd?).
I tako mi nešto započele konverzaciju, pilo se što se već pilo, nije ni bitno i večer sasvim ugodna. Zajebancija na razini, glazba ugodna, jastuci mekani za guzu, ljudi plešu na podiju (nisu niti baš neki amateri!).
Jana ima svoju tabakeru, Silvija sasvim fino našminkana i u suknjici, ja u uskim crnim hlačama i zamišljam se s cigaršpicom u ruci, a Barbara s novom frizuricom u stilu starih filmova, pravih klasika. i sve u svemu uđeš ti u onaj štih «mi smo prave dame».
Kad ono…
Barbara, zavodnice.
Zavrtila ti čovjeku glavom, o, da.
Baš smo nešto raspravljale o soku od bazge, berba 2005, kad nama priđe neki… eeemm… Čiča?
Uglavnom, pitao čiča Barbaru za ples.
Kao on instruktor plesa.
Trbušnog valjda (sudeći po uglavnom konveksnoj liniji tijela).
Crn, k'o što Barbara veli. Valjda ga nešto jetra muči.
I navalio striček da djevojče s njim pleše.
A ona sveudilj pravi face k'o da radi u gradskoj čistoći i jedva da je od silnog šoka uspjela protisnuti "MmNEEEeee…?!?"
Al sve se on nešto trudi i objašnjava stručnim terminima, rukama i nogama ne bi se djeva predomislila i zajedrila s njim po daskama u egzotičnom ritmu.
Na kraju siroče još veli da ne treba cura znat plesat, da je bitno da dečko (naglašavam da je za sebe rekao DEČKO iako je debelo prevalio pedesetu) zna vodit.
I u trenutku priznavanja poraza pogladi Barbaru onako očinski po tjemenu i ode drugdje potražiti sreću.
Ja se drapala od smijeha.
Prekoputa sjedio još jedan postariji primjerak pivskog trbuha i prekratkih hlača, da se vide sive čarape i gleda on tu scenu, pa gleda u mene, pa se ceri k'o i ja.
Lako njemu. On je imao već uz sebe neku trebicu koja mu može kćer biti. Očito love ne fali. A ovaj siroček (nazovimo ga Ćevapćićko, zbog prstiju) mora okolo loviti šarmom, ako ne već nečim drugim.
Barbarabarbara… Sljedeći put kečke sveži i nabaci neku dolčevitu, previše si nam seksi s tom frizuricom.
A Ćevapćićku predlažem tečaj ikebane nedjeljom popodne.
Možebitno ulovi štogod zanimljivoga.
jammer, jammer... na zapadu ništa novo.
Osjećam se malodušno i ispuhano.
K'o stari balon.
Idem piti s prijateljima.
Idem utopiti taj vražji praktikum, jeb'o sliku svoju.
Oću da mi genije odgovori na poruku.
Kad lijepo pitam, ima da odgovoriš.
Ne volim ljude koji ne odgovaraju na poruke.
Hoću svoj stan, neću više živjeti ovdje.
Treba mi mira a ne da mi skače cijeli cirkus po glavi.
Zajedno sa svim slonovima.
Rado bih imala torbu s natpisom «Dolje Valentinovo!».
Takvu ima i Vedrana Rudan (starija).
Sad ću krenuti ranije i idem na okretište na ljuljačku i ljuljat ću se
bar pola sata.
Makar mi se dupe zalijepilo za dasku od hladnoće.
A onda idem piti.
Ti... budalo jedna.
Neću te napustiti, nisam takva.
Ne postoji ništa zbog čega bih te odbacila.
Ajde imaj to na umu, OK?
;)
Zadnji živući pariški boem
Darko Rundek
Apokalipso
Ti si premlada,
A ja sam prestar za čekanje
Miris u zraku mekan je
Otkada tvoje sreo sam oči
San ove noći počinje
Apokalipso sviraju
Crni i znojni anđeli
S cvijetom u kosi
Ritam te nosi
Dobit ću sve što zaželim
Sad uzmi mi ruku i vodi me
Pred nama nisu godine
Al mogu biti najdulji sati
Rado te pratim, vodi me
Anđeli nek se odmore
A u nebeske ponore
Mi ćemo skupa padati znati
Otvori širom prozore
Ti si ta koju sanjam
Ja sam taj kojeg oduvijek znaš
Više nemamo želja
Jer sad plovimo do beskraja
Snježana
Ljutim se.
Ljutim se na tebe.
Ljutim se na tebe zato što sam rekla da me zbog izgleda smatraš nižim bićem a ti to ničime nisi porekla.
I smatraš da je patnja drugih ljudi njihov problem, a svojom opterećuješ druge bez kraja i konca.
I imaš strah od spominjanja nekih stvari i time samo jačaš strah od tih stvari samih.
Tvoji problemi se samo gomilaju i kote kao gamad i dave te i guše dok ti ne istisnu i zadnju kap krvi iz te tvoje poluprazne lijepe male glavice.
Pružam ti ruku da se izvučeš, a ti je iskoristiš da bi pokrila te svoje lijepe sjajne oči, da ne vidiš stvari oko sebe onakvima kakve bi mogle biti samo da se pokreneš, kujo nemotivirana.
Ista si kao i sve druge tragične muze po kojima će se nakupiti paučina i pljesnivi tragovi suza dok čekaju svog spasitelja koji nikad ne dolazi.
I tvoja ljepota će okopniti prije nego shvatiš da je imaš.
I doći ćemo na isto, dušo.
Kako ćeš se tek s tim pomiriti?
Dammit!
Zaboravila ja podijelit ovo s vama.
Prođoh sve ispite!
I stoga otkad imam mira krmim što je dulje moguće, pa izgledam k'o na ovoj slikici...
A i ružim do kasno, bome... =)
Jana, Jana, vidjet ćeš ti sljedeći vikend tko može više popit!
Pas prvog rođaka!!
Zadnjih pola sata sam pizdila jer sam shvatila da mi nedostaju četiri posta.
Herc mi je skoro ispao na parket.
(zamislite koja je to pizdarija čistiti!)
A onda uočih onu opasku s lijeve strane u blog editoru.
Čujte, dečaci moji mili, mogli ste i malo veća slova staviti, pa da ćorava teta Tina odma vidi, a ne da mi skraćujete tu život za dve-tri godine.
Slabo mi se nešto brinete, svako malo se sistem raspada.
Pauzirajte koja dva-tri dana i napravite poštene popravke, a ne da mi svi skupa jebemo mačku mater pri pisanju svakog posta.
Sad mi je trebalo dosta vremena da vratim izbrisane postove, a komentare mogu poljubit za laku noć jer ih više nema.
Dakle, Barbara, nije da te se sramim, već su komentari prohujali s vihorom, ne mojom krivicom. Ljubim te!
Idem uzeti tablete za žgaravicu, pa marš van.
"Svi moji psihoterapeuti govorili su mi da ne mogu ići okolo i ubijati ljude. Nisam se mogla složiti ni sa jednim."
I sad si lijepo zamislite pet studenta psihologije (po 2 komada M i 3 komada Ž) koji sjede u kinu, slušaju izjavu iz naslova i ne vjeruju kako film može biti edukativan i inspirativan. >=)
Vjerujem da ćemo zasnovati neofrojdovsku školu u svrhu puštanja zdravog iskonskog bijesa u njegovo prirodno stanište (sve oko nas), pa lijepo molim da se kontaktira našeg budućeg gurua čim prestane kampirati pred Cinestarom s bedževima Zvjezdanih staza na kaputu..
Nadalje pozdravljam naš neiscrpni izvor komentara i čokoladica- nezamjenjivu drugaricu zbog koje smo zaradili epitet "nekih ljudi koji jednostavno nisu za kino".
Ne bi bilo sada pošteno a da ne pozdravim zblajhanu žifčanu tetu koja mi je pobožno puhala za vrat tijekom filma zgražajući se nad Mijom i Mislavom koji su se usudili smijati.
Hvala plavušo, baš si mi pomogla da se skoncentriram na zaplet. Ako si htjela muk i tišinu, mogla si ostat doma u svom sarkofagu s onim siročetom od dečka kojeg si sa sobom dovukla.
I onog olinjalog pedera što se nije htio pomaknuti za jedno sjedalo tako da carica Barbara i grof S. Š. Valentin mogu zasjest pored nas.
Znamo mi da su vaši moždani hemeroidi ozbiljan hendikep.
Pa vam se oprašta.
Ahhh… Cinični gremlin udiše šljunkovito-smogoviti zrak grada Zagreba punim plućima.
I'm baaaaack… >=)
PS.- crtam Tuvoka. I ne znam jesam li prolupala ili ne.
Vjerojatno jesam. ;)
Feels good!
miceki, skidam vam kapu (svoju)
Zahvalila bih dvjema osobama bez kojih bih bila u prilično nezahvalnom položaju glede barba Koleta i tete Statistike. Oni će znati da se radi o njima. Dalje je sve samo na meni.
)