Marketing
Vice, Ina, Martin, Turban, Goran, dvokorak i "Angel-A"
Ti, luđače jedan.
Otkad se ljudi u zadnji tren zovu u kino?!?
Vjerojatno otkad i pristaju na takve gluposti. 
Anyway, moram priznat da si u svemu ostalome stvarno pravi kavalir. 
Dakle, film Luca Bessona počeo je oko jedanaest navečer i naravski, vraćali smo se u gluho doba noći. Ja se dotepla pred ulaz oko pola tri. (I ne, nisam Seve Internacjonale)
Sad ću upotrijebiti jednu otrcanu frazu, beware...
"Da mi je netko 24 sata ranije rekao kakav će mi današnji dan biti, rekla bih mu da je poludio."
Počelo s jednim jaaako dobrim predavanje na ERF-u. I nekako mislim da će taj faks namamiti mnoge naše filozofiće u sljedećih godinu-dvije.
Zatim smo otišli prema trgu Sata i Konja (gdje se valjda svi živi nalaze) i tamo su Barbara i Siniša plesali uz pratnju jednog južnoameričkog uličnog svirača.
Siniša uporno tvrdio da plešu dvokorak.
Ajde dooobroo...
Poslije toga pronašli Viceta i Inu na Cvjetnom.
Vice od mene skoro dvije godine mlađi i cca dvaput veći od mene.
A slaaadaaak...
I pospan.
Inu nisam do sada poznavala, tiho plavokoso stvorenje kojemu se ispričavam što smo preoteli Vicetovu pažnju.
Ili ono što je od nje ostalo s obzirom da je napol spavao cijelo vrijeme.
Poslije došao i Goran, plavokoso stvorenje koje nesretno obitava na FER-u iako je umjetnička duša. Snima filmove i traži da Barbara bude zvijezda, u ulozi Milje.
Tko ne bi prepoznao glumicu u njoj kad sveže onaj turban na glavi usred grada?
Jednog dana će osvojiti svijet, sigurna sam.
Barbara, ne turban.
Nakon nekog vremena kolektivnog žvrgoljenja Barbara i Siniša su nestali i dovukli Martina i jednu zgodnu djevojku, pretpostavljam- njegovu dragu. (btw- dobre cvike i frizura)
Postava za stolovima se mijenjala, imala sam osjećaj da je promarširalo bar dvadesetero ljudi kroz tu jednu kavu.
I nije ni na tren bilo dosadno.
Poslije toga bilo je vrijeme za ići na predavanje...
(majko moja...)
Ali hvala bogu, nitko nije bio lud da prati što se zbiva.
Nas par je u zadnjoj klupi komentiralo jedan časopis i vrijeme je proletjelo začas.
Eto, i kako sad da na kraju dana, kad već dođem doma, zaključim sve to sjedeći kod kuće i ne radeći bogznašto?
Pa idemo u kino, može se to i tamo!
Post je objavljen 25.03.2006. u 17:14 sati.