Whosits and Whatsits (ili svaštarije)

Nedonošče kineskog zmaja ili mali raspižđeni crvenoguzi mandril?

... pitam vas ja.
Ulovila me neka nervoza i nacrtala sam ga u par minuta.
Da isprobamo i mape većeg formata koje stoje još od prosinca.

Jednom. Koji ju voli jako, jako...

E, i jedna za moju dušu.

Može li bolesnije, molim?

Shvatila sam da postoje tri kategorije ružnoće:

1. ružan
2. u pičku materinu ružan da ga ni mama ne voli, a Sveti Pero mu na vratima raja daje bijela krila i škarnicl za glavu

3. i ovo:



Zabole me oči kad vidim taj prištavi, mutirani sir/spužvu/drek s direktorskom kravatom i pederskim čarapicama na gay cipelice.
Vidjela sam neki dan neko siroto dijete s kapicom koja izgleda kao glava/tijelo/štoliveć tog stvora.

Ovako nešto samo Amerikanci mogu smisliti.
Ili barem servirati djeci.
Hjebote, manje me Alien uplašio nego ovo.

If someone stood up in a crowd
And raised his voice up way out loud
And waved his arm
And shook his leg
You'd notice him

If someone in a movie show
Yelled "fire in the second row,
This whole place is a powder keg!"
You'd notice him

And even without clucking like a hen
Everyone gets noticed, now and then,
Unless, of course, that personage should be
Invisible,
inconsequential
me!


Cellophane
Mister cellophane
Should have been my name !
Mister cellophane
'cause you can look right through me
Walk right by me
And never know I'm there!

I tell ya
Cellophane
Mister cellophane
Should have been my name
Mister cellophane
'cause you can look right through me walk right by me
And never know I'm there. . .

Suppose you was a little cat
Residin' in a person's flat
Who fed you fish and scratched your ears?
You'd notice him

Suppose you was a woman wed
And sleepin' in a double bed beside one man for seven years
You'd notice him

A human being's made of more than air
With all that bulk, you're bound to see him there
Unless that human bein' next to you
Is
unimpressive,
undistinguished
You
know
who. . .

…should have been my name
Mister cellophane
'cause you can look right through me
Walk right by me
And never know I'm there
I tell ya
Cellophane
Mister cellophane
Should have been my name
Mister cellophane
'cause you can look right through me
Walk right by me
And never know I'm there
Never
even
know
I'm there…

Ne mogu se otrgnuti od ovoga već mjesecima.
Želim se, however... otrgnuti od svega ostalog.

Gospodine Descartes, kad ste govorili onako zaneseno o očima kao zrcalcima i mislima kao šumskim vilama koje se reflektiraju ravno iz naše šuplje glave, trčkarajući po tijelu i izvršavajući naredbe Boga... jeste li poželjeli otvoriti ljudsku lubanju?
Jer kad biste raskopali nečiju glavu, iznenadili biste se koliko mesa se nalazi unutra.
Od poezije ni riječi.
Rekoh i prije... puno tkiva i krvi... puno misli i mraka.

Danas više nije moj dan (predaleko je odmaknuo), o nekom Sutra već bismo mogli razmisliti.

Svima vama koji epileptično trepćete okicama i glumite Berlinski zid dok vam nešto pričam.

Ništa konkretno me nije potaklo na ovo, ali nekako baš volim ovu pjesmu.
It was bound to end up here these days.

Ne liži prste dok okrećeš stranice... i svako dobro želim.

Našla je, kopajući po kućnom inventaru i tražeći bogzna što, nešto zanimljivo. Podsjetilo ju, kaže, na mene. Stajale smo nasred trga i pokušavala sam dokučiti što je to, s obzirom da je to nešto tražila po svojoj torbi, koja je srednje veličine, iako prostrana.
Dakle, nije našla zamku za medvjede.
Nisam stigla domisliti se jer su me ometali češki i iranski turisti, trčkarajući okolo s fotoaparatima. Ne'š ti atrakcije. Ban koji stoički podnosi hemeroide od sjedenja na konju i ja u drugom planu kako uzaludno bježim od objektiva. Ima me u svakom pristojnom obiteljskom albumu počevši s najvećom frekvencijom od Bratislave pa na istočno.
Fantom Obiteljskih Albuma.
The Mysterious Runing Girl With a Hand Over Her Face.

Izvadila je, nakon podulje ekspedicije po torbi, privjesak na baršunastim trakama. Kako imitacija bapskog i preseratorskog statusnog simbola može izgledati tako dražesno? Valjda zato jer laži i fikcija uvijek nose neku draž.



Kao što bi rekao Steven King- fikcija je istina u laži. Jedina vrijednost koju nosi je njegova vlastita ljepota. Zato preferiram bižuteriju. Daju li se imena komadima nakita, osim ako su u nekom katalogu? Voljela bih ju zvati… ne znam, više imena mi pada na pamet.

Sanjam triptihe u posljednje vrijeme. Prije nekoliko noći sanjala sam da je Matija pao i gadno razbio koljena. To valjda od previše nasilnih filmova u kinu sanjam. Nakon toga počeo je san u kojem me gadni stari profesor nagovorio da zapalim, protivno sadašnjem uvjerenju, cigaretu. Nije bio čak ni joint. U posljednjem snu sanjala sam da netko drhti dok me grli. Onako… treperi, kao svi zaljubljeni ljudi. I koža mu je topla i ruke veće od mojih.

Predzadnji dan dvije tisuće i šeste svijet je naizgled nestao. Nije bilo ničeg osim moje sobe i polugolog, crnog drveta ispred prozora. Magla je obrisala cijeli svijet i moj zadatak bio je da, poput nespretnog Gepettovog šegrta, izvadim djeliće iz svoje sobe nalik na čudnu staretinarnicu gdje ništa nije iz istog kompleta, ali sve pripada istoj cjelini i izradim novi, prelijepi Svemir.



I puna novih snova dočekala sam jutro. Svijet se vratio i moji planovi ostali su nerealizirani. U zadnji čas se vratio da sačeka još jednu godinu, gotovo iz zasjede. A ja nekako… odahnula sam. Sve tužno i sve teško nije dovoljno da sakrije koliko je svijet divan i koliko ga netko poput mene, jednog običnog, ljudskom naravi ograničenog bića, nije u stanju niti približno rekonstruirati.
A kamoli redefinirati.

Jedino još mogu redefinirati sebe, ali nekako mi se čini da je to samo po sebi došlo i da imam posla s nekim koga ne znam baš sasvim dobro. Ali ne čini mi se taj netko tako loš. Dobro je to… idem dalje. I lakše je, nisam sama.

Kako sam dočekala novu godinu?
Ilustriram: razgovor 1.1.2007., navečer:

ONA: pa etoc... kak tebi bilo?

JA: Jedan ujutro, telefonska linija Požega-Zagebe.
On pije šampanjac iz flaše, a ja jedem kolače s velikog tanjura u krilu.
I on mi objašnjava kako seksi Arapin iz Povratka Mumije ne postoji, a i ionako je neemotivan tip i ne bi me mogao voljeti. Kao da sam ja mislila na njegov karakter.

ONA: ovo je materijal za neku bluz pjesmu, covjece

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

tinariwen@net.hr



Ovaj blog počeo je kao standardni ispušni ventil. Dođem, ispucam svoje frustracije, nasmijem vas, prestrašim i pokušam izazvati neke dugoročnije (as for dulje od dvije i tričetvrt minute) sentimente.

U zadnje vrijeme prerastao je u malu virtualnu galeriju mojih radova. Svi koji žele podijeliti umjetničko iskustvo ili samo razgledati čega tu ima- dobrodošli su.

(naravno- ventil je još u funkciji )


LIKOVNA ARHIVA