Pregled posta

Ne liži prste dok okrećeš stranice... i svako dobro želim.

Našla je, kopajući po kućnom inventaru i tražeći bogzna što, nešto zanimljivo. Podsjetilo ju, kaže, na mene. Stajale smo nasred trga i pokušavala sam dokučiti što je to, s obzirom da je to nešto tražila po svojoj torbi, koja je srednje veličine, iako prostrana.
Dakle, nije našla zamku za medvjede.
Nisam stigla domisliti se jer su me ometali češki i iranski turisti, trčkarajući okolo s fotoaparatima. Ne'š ti atrakcije. Ban koji stoički podnosi hemeroide od sjedenja na konju i ja u drugom planu kako uzaludno bježim od objektiva. Ima me u svakom pristojnom obiteljskom albumu počevši s najvećom frekvencijom od Bratislave pa na istočno.
Fantom Obiteljskih Albuma.
The Mysterious Runing Girl With a Hand Over Her Face.

Izvadila je, nakon podulje ekspedicije po torbi, privjesak na baršunastim trakama. Kako imitacija bapskog i preseratorskog statusnog simbola može izgledati tako dražesno? Valjda zato jer laži i fikcija uvijek nose neku draž.



Kao što bi rekao Steven King- fikcija je istina u laži. Jedina vrijednost koju nosi je njegova vlastita ljepota. Zato preferiram bižuteriju. Daju li se imena komadima nakita, osim ako su u nekom katalogu? Voljela bih ju zvati… ne znam, više imena mi pada na pamet.

Sanjam triptihe u posljednje vrijeme. Prije nekoliko noći sanjala sam da je Matija pao i gadno razbio koljena. To valjda od previše nasilnih filmova u kinu sanjam. Nakon toga počeo je san u kojem me gadni stari profesor nagovorio da zapalim, protivno sadašnjem uvjerenju, cigaretu. Nije bio čak ni joint. U posljednjem snu sanjala sam da netko drhti dok me grli. Onako… treperi, kao svi zaljubljeni ljudi. I koža mu je topla i ruke veće od mojih.

Predzadnji dan dvije tisuće i šeste svijet je naizgled nestao. Nije bilo ničeg osim moje sobe i polugolog, crnog drveta ispred prozora. Magla je obrisala cijeli svijet i moj zadatak bio je da, poput nespretnog Gepettovog šegrta, izvadim djeliće iz svoje sobe nalik na čudnu staretinarnicu gdje ništa nije iz istog kompleta, ali sve pripada istoj cjelini i izradim novi, prelijepi Svemir.



I puna novih snova dočekala sam jutro. Svijet se vratio i moji planovi ostali su nerealizirani. U zadnji čas se vratio da sačeka još jednu godinu, gotovo iz zasjede. A ja nekako… odahnula sam. Sve tužno i sve teško nije dovoljno da sakrije koliko je svijet divan i koliko ga netko poput mene, jednog običnog, ljudskom naravi ograničenog bića, nije u stanju niti približno rekonstruirati.
A kamoli redefinirati.

Jedino još mogu redefinirati sebe, ali nekako mi se čini da je to samo po sebi došlo i da imam posla s nekim koga ne znam baš sasvim dobro. Ali ne čini mi se taj netko tako loš. Dobro je to… idem dalje. I lakše je, nisam sama.

Kako sam dočekala novu godinu?
Ilustriram: razgovor 1.1.2007., navečer:

ONA: pa etoc... kak tebi bilo?

JA: Jedan ujutro, telefonska linija Požega-Zagebe.
On pije šampanjac iz flaše, a ja jedem kolače s velikog tanjura u krilu.
I on mi objašnjava kako seksi Arapin iz Povratka Mumije ne postoji, a i ionako je neemotivan tip i ne bi me mogao voljeti. Kao da sam ja mislila na njegov karakter.

ONA: ovo je materijal za neku bluz pjesmu, covjece