Duboka, hladna, zgusnuta voda koja zaudara na sol i trule životinjice. Možda da se ipak prepustim tom osjećaju? Ne treba se truditi otići, udaljavati se i poduzimati mjere. Što god da činim, znam zbog čega to činim, a samim time moram i misliti na to. Treba jednostavno dići ruke. Prestati jesti, prestati razgovarati o ičem dubljem od televizijskog programa, nikada ne biti nasamo ni s kim osim sa sobom, a i tada spavati… puno, što više, uz pomoć tableta i bez snova spavati.
Ovaj blog počeo je kao standardni ispušni ventil. Dođem, ispucam svoje frustracije, nasmijem vas, prestrašim i pokušam izazvati neke dugoročnije (as for dulje od dvije i tričetvrt minute) sentimente.
U zadnje vrijeme prerastao je u malu virtualnu galeriju mojih radova. Svi koji žele podijeliti umjetničko iskustvo ili samo razgledati čega tu ima- dobrodošli su.