My hand waits, still in the air...
...Hold it if you care.
Volim filmske rastanke. Ne mislim na Scarlet O'Hara i slične frustrirajuće, ratoborne ispade, nego na onaj topli osjećaj u trbuhu kad, ko u onim sladunjavim božićnim filmovima, uputiš nekome posljednji pogled prije nego otvoriš vrata svoje kuće iza kojih te čeka stari s komentarom u stilu: «Opet se vratila, pa kad se ta misli odseliti?» i prilično si siguran da nije samo tebi tu večer bilo lijepo (kad se zbroje plusevi i minusevi, gafovi su inače moja specijalnost, pa minuseva mora biti).
Nekako mi šteka pisanje na blogu, nažalost, a glava mi je puna svega i svačega, što bi rado van, ali nikako da se odluči u kojoj kombinaciji. Znate ono kad trebate izaći van i bacite pogled na ogledalo dok navlačite jaknu i pomislite «Kakva je ovo usrana kombinacija?» ili «Ova mrlja/rupa maloprije nije bila ovdje»? I onda propustite autobus i zakasnite na film jer zabijete glavu u ormar ko noj u pijesak i očajnički tražite nešto bolje, nije nužno da uopće imate takvo što u svom robnom arsenalu. E, tako meni s razmišljanjima. Izašla bi na uši koliko razmišljam, ali kroz prste i na papir nikako, pa da ga ubiješ.
Nego, što nisam htjela reći, ali palo mi je na pamet- gubim granice onoga što sam nekada smatrala normalnim, poželjnim i prirodnim za ljude općenito. Jedini kriterij koji je ostao jest taj da se ne čini druge nesretnijima nego što se to mora ili nego što su zaslužili i da se ne kuka o vlastitoj nesreći ako se može nešto promijeniti. U ostalim aspektima navijam za totalni raspašoj, po mogućnosti što kreativniji. Zbilja mi više nije važno da drugi misle kako je nešto normalno. Znam što hoću i idem u tom smjeru. Ako uspije- hvala. Ako ne uspije- shvaćam. Ali voljela bih, a mislim da zbilja ne tražim puno, biti sretna. Ne kažem da nisam sretna sada, ali to još nije ni izdaleka oblikovano. Držim biljku u tegli i još je mala i bljedunjava i ima one bijele dlačice po sebi, pojma nemam hoće li ju neka boleština pokositi i jel veliki zajeb ako je na relaciji između prozora i grijalice, ali niknula je. Ma, razumijete? Inače, meni one prave biljke crkavaju, tako da usporedba u tom pogledu ne stoji. Ak nije niknulo u rasadniku, kod mene garant ne bude. Osim korova možda. I to nategnuto «možda». Love and hate relationship, ja ih možda i volim, al one mene definitivno mrze i drago mi je da su pričvršćene za zemlju jer bih fasovala dok spavam.
Ulovila me svojevrsna groznica, hoće to svakih nekoliko mjeseci. Umjesto da vikend provodim pijana/drogirana/neštotreće ko sav normalan svijet (i ja s njima), ja sjedim na parketu pored stripova (ulov s današnjeg sajma stripova, total 225kn + par poklonjenih Snoopija), čitam, slušam Bjork i crtam pornografiju iz glave. Opet sanjam intenzivno, legnem oko ponoći, vrtim se do dva i onda skočim ko navijena i prije nego zazvoni budilica u osam ujutro. Imam osjećaj da mi mozak ne usporava kad idem spavati. Legnem u krevet i slušam kako mozak žvače ideje (oni ludi snovi su valjda ekvivalent podrigivanju zbog prebrzog jedenja).
Uz sve to upoznajem još i nove ljude, i to takvim tempom da sam u jednom trenu pomislila da ću popizditi ako se budem morala rukovati s još nekim koga prije u životu nisam vidjela. Treba mi malo mira i poneko poznato lice, ne da mi se pamtiti nikog novog.
Imam veliku želju prvom prilikom otići s nekim u kino da zajedno šuškamo papirićima čokoladica i bombona dok gledamo neki loš horror. Mislim da znam kome će se ta ideja svidjet.
Jučer ujutro budim se ja u studentskoj sobi.
Zagušljivo i toplo, al ja sam ionak ko mali pilić po tom pitanju.
However, Frendici smeta jer očito nije navikla na spavanje u potkrovlju gdje ili se kuhaš ili ti dupe otpada od mraza i ide žena odškrinut prozor na minutu-dvije.
Pogleda kroz prozor i proizvede zvuk ko da ju netko davi.
Samo što nisam ispala iz kreveta od šoka i mislim si: «)/#(/%(!! Pa nisu valjda ovi u sobi iznad imali bolju pijanku pa netko visi s prozora s plahtom oko vrata?!?» i pokušavam se sjetiti broja hitne, policije, vatrogasaca i Vrapča (refleksna reakcija nekoga tko ima više od jednog suicidalnog prijatelja).
Kad ono- pada snijeg. 
I to onaj lijepi, suhi snijeg, od kojeg je sve tiho, plavičasto i bez jeke.
Mislim da sam još bila u osnovnoj školi posljednji put kad je snijeg pao prije mog rođendana.
Divno nešto.
Čak imam i potrebu zahvaliti se nekome za takav poklon.
Stvarno znam biti derište.
"Za koga ćeš glasati na izborima?"
Krivo formulirano pitanje.
Zašto da idem? Jel ih briga za još nešto osim vlastitih interesa?
Lako je zavarati ljude i ako mi ikad bude trebala velika količina novca u kratkom vremenu, ući ću u politiku, manje su šanse da tamo najebem zbog krađe nego da idem obijati kioske. A i dovoljno sam uporna i glasna da se mogu izboriti za svoja prava sama (ili u grupi istomišljenika koji imaju isti cilj kao i ja, dakle ne saborsku penziju već neka konkretna ljudska prava).
Samo da napomenem da je tužno kako se za ljudska prava moramo boriti.
Nije baš da ne ličimo na ljude (osim nedjeljom ujutro) ako nemamo debeli novčanik i kravatu, pa da postoje pravne dileme po tom pitanju.
E da, i htjela bih napomenut: sere mi se od muke kad vidim poznate sportaše/glumce/neštotreće kako se kurvaju u HDZ-ovim reklamama zato da bi onaj buljooki alkos mogao još četiri godine musti četiri milijuna ovaca. Mene bi bilo sram. Ali to sam samo ja.
Zato pređimo na ono bitno (i jedino istinito i trajno) u životu- male radosti.
Evo jedna od najboljih scena u najboljem crtiću ikad snimljenom.
Disney, pokrij se ušima i stani u kut. 
Poznato?
Iskreno, ne znam što bi bilo da mi se sad dogodi nešto što bi zahtjevalo snagu i pribranost. Ono što sam trenutačno u stanju vidjeti ne motivira me. Imam svrhu i smisao i želju ispuniti tokom života oboje, ali nedostaje mi najjednostavnija radost koja može postojati.
Još uvijek spavam jako loše, imam noćne more i budim se svake noći između 3 i 4, a sinoć i preksinoć sam imala temperaturu. Kad krenu halucinacije, bit ću zrela za gumenu sobu.
:emocionalna prostitucija:
Sad kad sam stvarno tvoj
Zbog nas se predaje zima
Proljeće nosimo na dlanu
I zato kažem ti i zato kažeš mi
Da smo totalno drukčiji od drugih
)