My hand waits, still in the air...
...Hold it if you care.
Volim filmske rastanke. Ne mislim na Scarlet O'Hara i slične frustrirajuće, ratoborne ispade, nego na onaj topli osjećaj u trbuhu kad, ko u onim sladunjavim božićnim filmovima, uputiš nekome posljednji pogled prije nego otvoriš vrata svoje kuće iza kojih te čeka stari s komentarom u stilu: «Opet se vratila, pa kad se ta misli odseliti?» i prilično si siguran da nije samo tebi tu večer bilo lijepo (kad se zbroje plusevi i minusevi, gafovi su inače moja specijalnost, pa minuseva mora biti).
Nekako mi šteka pisanje na blogu, nažalost, a glava mi je puna svega i svačega, što bi rado van, ali nikako da se odluči u kojoj kombinaciji. Znate ono kad trebate izaći van i bacite pogled na ogledalo dok navlačite jaknu i pomislite «Kakva je ovo usrana kombinacija?» ili «Ova mrlja/rupa maloprije nije bila ovdje»? I onda propustite autobus i zakasnite na film jer zabijete glavu u ormar ko noj u pijesak i očajnički tražite nešto bolje, nije nužno da uopće imate takvo što u svom robnom arsenalu. E, tako meni s razmišljanjima. Izašla bi na uši koliko razmišljam, ali kroz prste i na papir nikako, pa da ga ubiješ.
Nego, što nisam htjela reći, ali palo mi je na pamet- gubim granice onoga što sam nekada smatrala normalnim, poželjnim i prirodnim za ljude općenito. Jedini kriterij koji je ostao jest taj da se ne čini druge nesretnijima nego što se to mora ili nego što su zaslužili i da se ne kuka o vlastitoj nesreći ako se može nešto promijeniti. U ostalim aspektima navijam za totalni raspašoj, po mogućnosti što kreativniji. Zbilja mi više nije važno da drugi misle kako je nešto normalno. Znam što hoću i idem u tom smjeru. Ako uspije- hvala. Ako ne uspije- shvaćam. Ali voljela bih, a mislim da zbilja ne tražim puno, biti sretna. Ne kažem da nisam sretna sada, ali to još nije ni izdaleka oblikovano. Držim biljku u tegli i još je mala i bljedunjava i ima one bijele dlačice po sebi, pojma nemam hoće li ju neka boleština pokositi i jel veliki zajeb ako je na relaciji između prozora i grijalice, ali niknula je. Ma, razumijete? Inače, meni one prave biljke crkavaju, tako da usporedba u tom pogledu ne stoji. Ak nije niknulo u rasadniku, kod mene garant ne bude. Osim korova možda. I to nategnuto «možda». Love and hate relationship, ja ih možda i volim, al one mene definitivno mrze i drago mi je da su pričvršćene za zemlju jer bih fasovala dok spavam.
Ulovila me svojevrsna groznica, hoće to svakih nekoliko mjeseci. Umjesto da vikend provodim pijana/drogirana/neštotreće ko sav normalan svijet (i ja s njima), ja sjedim na parketu pored stripova (ulov s današnjeg sajma stripova, total 225kn + par poklonjenih Snoopija), čitam, slušam Bjork i crtam pornografiju iz glave. Opet sanjam intenzivno, legnem oko ponoći, vrtim se do dva i onda skočim ko navijena i prije nego zazvoni budilica u osam ujutro. Imam osjećaj da mi mozak ne usporava kad idem spavati. Legnem u krevet i slušam kako mozak žvače ideje (oni ludi snovi su valjda ekvivalent podrigivanju zbog prebrzog jedenja).
Uz sve to upoznajem još i nove ljude, i to takvim tempom da sam u jednom trenu pomislila da ću popizditi ako se budem morala rukovati s još nekim koga prije u životu nisam vidjela. Treba mi malo mira i poneko poznato lice, ne da mi se pamtiti nikog novog.
Imam veliku želju prvom prilikom otići s nekim u kino da zajedno šuškamo papirićima čokoladica i bombona dok gledamo neki loš horror. Mislim da znam kome će se ta ideja svidjet.