Ljutim se.
Ljutim se na tebe.
Ljutim se na tebe zato što sam rekla da me zbog izgleda smatraš nižim bićem a ti to ničime nisi porekla.
I smatraš da je patnja drugih ljudi njihov problem, a svojom opterećuješ druge bez kraja i konca.
I imaš strah od spominjanja nekih stvari i time samo jačaš strah od tih stvari samih.
Tvoji problemi se samo gomilaju i kote kao gamad i dave te i guše dok ti ne istisnu i zadnju kap krvi iz te tvoje poluprazne lijepe male glavice.
Pružam ti ruku da se izvučeš, a ti je iskoristiš da bi pokrila te svoje lijepe sjajne oči, da ne vidiš stvari oko sebe onakvima kakve bi mogle biti samo da se pokreneš, kujo nemotivirana.
Ista si kao i sve druge tragične muze po kojima će se nakupiti paučina i pljesnivi tragovi suza dok čekaju svog spasitelja koji nikad ne dolazi.
I tvoja ljepota će okopniti prije nego shvatiš da je imaš.
I doći ćemo na isto, dušo.
Ovaj blog počeo je kao standardni ispušni ventil. Dođem, ispucam svoje frustracije, nasmijem vas, prestrašim i pokušam izazvati neke dugoročnije (as for dulje od dvije i tričetvrt minute) sentimente.
U zadnje vrijeme prerastao je u malu virtualnu galeriju mojih radova. Svi koji žele podijeliti umjetničko iskustvo ili samo razgledati čega tu ima- dobrodošli su.
)