Likovi koje crtam kao da sjede u mojoj glavi. Čekaju u svom kutu i usput se gnijezde dovoljno da znam da su tu i da mi bude neugodno što ih zadržavam unutra.
I moram ih pustiti van.
Često ne ispadnu onako kako sam ih zamišljala. Čudno kako kao i ljudi izgledaju drukčije kad ih upoznaš.
Kao kad se dopisuješ s nekim preko interneta.
Imaš njegovu idealiziranu sliku koju možeš po volji čak i mijenjati, ali kad sjedne nasuprot tebi, na tvoj papir, u zgužvanu teku koju vadiš na predavanjima i crtaš iako bi trebao zapisivati, onako neobično dvodimenzionalan, počinješ se pitati nisi li pomalo razočaran.
Nakon svega mislim da bi ipak bilo veće razočaranje da je baš uvijek onako kao smo pretpostavljali. Podsvijest je ono što nas potiče na stvaranje. Mislim… Zašto bismo svjesno crtali ili svirali? Ima li to neku funkciju?
Često mi se znalo dogoditi da po ne znam koji put brišem i izvlačim istu crtu jer mi se čini preduga/prekratka/prenisko smještena a ona uvijek ispada ista.
Obrve na portretima redovito nacrtam previsoko.
Izrazi lica svi imaju neku sličnost, a oči uvijek odaju udio neke nejasne emocije.
Imam osjećaj kao da među onim likovima koji žele izaći van postoji još jedan koji ima u svojoj glavi misao i želi ju poručiti.
Tjera me da crtam uvijek isti izraz lica- njegov.
Pretpostavljam da se svakim događajem u životu dijelimo. Svako iskustvo, sve što nas se tiče, otkine komadić nas i on čeka u simboličkom obliku na priliku da se odvoji od nas u potpunosti.
A što ako se dogodi nešto što ne želimo da poprimi oblik na papiru?
Što kad ne damo prošlim događajima da izađu jer nas je previše stid ili strah?
Kamo idu sjećanja koja ne želimo imati ni u glavi, a ponajmanje negdje gdje će ih ostali vidjeti?
Pronašla sam jedno danas. Pokazuje samo oči, ali nama je to dovoljno. Razumijemo se, ipak je to dio mene, bez obzira na sve.
«Fizičko savršenstvo je samo detalj bez kojeg se može živjeti.»
Groucho Marx
Ne dajte da vas sjećanje progoni.
Pođite mu u susret.
Pružite ruku.
Imat će vam mnogo za reći.
Ovaj blog počeo je kao standardni ispušni ventil. Dođem, ispucam svoje frustracije, nasmijem vas, prestrašim i pokušam izazvati neke dugoročnije (as for dulje od dvije i tričetvrt minute) sentimente.
U zadnje vrijeme prerastao je u malu virtualnu galeriju mojih radova. Svi koji žele podijeliti umjetničko iskustvo ili samo razgledati čega tu ima- dobrodošli su.
)