Previše se žderem.
Bilo bi zgodno da mogu sve oko sebe poslat u rodno mjesto i radit marljivo isključivo na vlastitoj dobrobiti.
Ljudima koji su u stanju to učiniti mora da je jebeno u životu.
Ne razbijat glavu time hoće li netko biti povrijeđen ili zapostavljen od strane sjajnog i hvalevrijednog tebe koji je ispao iz mame sa zlatnom žlicom u... jelte- ustima i pedigreom koji mu jamči da je grijeh ne izbrusiti svoje "ja" do razine do koje se dolazi tako da pregaziš samoaktualizaciju i onda još malo uzbrdo.
Život nije uopće kompliciran.
Dok ne uključiš u cijelu priču druge ljude.
Problem je u tome što se, kada je riječ o nekim prosudbama, osjećam k'o debil.
Nije da ja ne shvaćam kako se ljudi osjećaju, koji im je bog i kako bi trebalo postupati s njima a da ih ne dotjeram na obalu Save s ciglom oko vrata.
Problem je u tome što ne znam što reći u danom trenutku.
Valjda mi se do sada dogodilo tisuću puta da zapnem u razgovoru.
Šutim i razmišljam i u glavi mi se razbistruje situacija.
Al jebiga, šutim.
I onda to druga strana shvati kao nerazumijevanje/nezainteresiranost.
Najgore je kad pokušam nešto reći, al to zapravo nije ono što sam mislila.
Jer ne postoji način da kažem ono što često mislim.
Kako god da se izrazim, ne valja.
Čak niti kad crtam s namjerom da nešto izrazim, i mislim da sam uspjela, opet ne valja. Nitko ne vidi poantu. Nikad, ali ama baš nikad mi se nije dogodilo da je netko shvatio.
Osjećam se k'o jebeni James Joyce minus literarni talent plus verbalni hendikep.
Ovaj blog počeo je kao standardni ispušni ventil. Dođem, ispucam svoje frustracije, nasmijem vas, prestrašim i pokušam izazvati neke dugoročnije (as for dulje od dvije i tričetvrt minute) sentimente.
U zadnje vrijeme prerastao je u malu virtualnu galeriju mojih radova. Svi koji žele podijeliti umjetničko iskustvo ili samo razgledati čega tu ima- dobrodošli su.
i pedigreom koji mu jamči da je grijeh ne izbrusiti svoje "ja" do razine do koje se dolazi tako da pregaziš samoaktualizaciju i onda još malo uzbrdo. 
)