Rekla sam sama sebi da ću napraviti pauzu od mjesec dana, dok ne pohvatam konce i ne smirim situaciju, a ako ćemo iskreno, mislila sam da će mi trebati i više.
Za ovo vrijeme dok me nije bilo pisala sam dnevnik.
Pisala sam i o mnogim stvarima koje nisam mogla staviti ovdje (otud i pauza, jer više ovdje nisam imala što reći).
Ali eto, opet osjećam potrebu pisati ovdje, što na kraju krajeva i nije tako loše.
Predah uvijek dobro dođe.
Sinoć sam gledala «Grbavicu» u kinu. U jednoj sceni žene sjede u savjetovalištu i pričaju što su sve proživljavale u ratu, u logorima.
Jedna od njih se smije cijelo vrijeme.
Žmiri i cereka se histerično.
Na kraju prasne u smijeh i sve ostale se počnu smijati.
I ja sam se smijala s njima.
Sjetila sam se mame.
Imala sam sedam godina i jedan dan, to je bilo dvadeset i prvog studenog i spremala sam se u školu.
Upravo sam stavila kasetu «Patak Dača» u torbu i sjetila se da sam nešto zaboravila.
Ne sjećam se više što. Soba u kojoj je to nešto bilo stajala je nasuprot te u kojoj sam bila i dijelio ih je hodnik. Danas su ta vrata zazidana. Istrčala sam iz sobe u hodnik.
Nisam vidjela da mama ide s loncem vrele vode u rukama. Zaletjela sam se u nju i lonac joj je ispao, a voda se prolila po meni.
Cijela lijeva ruka, dio stražnjice, dio lijeve noge, cijela leđa.
Snašla se dosta brzo, skinula mi je svu odjeću i zamotala me u mokre ručnike.
Imala sam na sebi crvenu dolčevitu, samterice, štrample i zimske cipele i zbilja pojma nemam kako mi nije svu kožu oderala dok mi je to skidala.
Nakon toga nazvala je susjeda koji je tada jedini u ulici imao auto i zamolila da joj pomogne odvesti me u bolnicu.
Dok smo čekale, ja sam sjedila onako zamotana na stolcu, a mama je otvorila ormar nasuprot meni i sjela na odjeću.
I udarila u smijeh.
Smijala se i bila sam ljuta na nju.
Vikala sam na nju «Kako se možeš smijati?!? To me boli!» ali nikako nije mogla prestati.
Mislila sam da mi se ruga, postalo mi je užasno vruće, maglilo mi se pred očima i počela sam plakati.
Nije bilo smiješno, ni meni, ni njoj. A ona se i dalje tresla od smijeha.
Ovaj blog počeo je kao standardni ispušni ventil. Dođem, ispucam svoje frustracije, nasmijem vas, prestrašim i pokušam izazvati neke dugoročnije (as for dulje od dvije i tričetvrt minute) sentimente.
U zadnje vrijeme prerastao je u malu virtualnu galeriju mojih radova. Svi koji žele podijeliti umjetničko iskustvo ili samo razgledati čega tu ima- dobrodošli su.
)