Reci mi kako je živjeti.
Prljava krv i zavoji i bolnički zadah.
Nesvjestica, mučnina i praznina u prsima i pamćenju.
I iščupati svoje srce i nastaviti čupati sve iz sebe dok ne dođeš do ljuske, a ona ne prestaje bridjeti od boli i cijeli si prazan i osjećaš kako te boli sve što je u tebi šuplje.
I hodati bos po ledu i dah ti se smrzava oko usana i brade i ruke su ti plave i mrlje u očima.
I mrziti samoću a ne podnositi druge oko sebe.
I ne osjećati ničiji zagrljaj.
Godinama, godinama… sve samo fotografija u sjećanju, bez dodira, bez topline.
Ispiru te dani, oljušte ti kožu i odnesu obrve i otkinu usta da ne možeš vikati upomoć dok sanjaš. I lice ti se osipa kao stari osušeni gips i puca po obrazima i trgaš ga prstima i pada na pločice, mrvi se, a prsti zadiru u meso.
I mrziti odraze jer su ti slični i plakati jer si voljen, a nanosiš bol.
Svaki prokleti dan.
I nema natrag.
Post je objavljen 25.05.2006. u 23:23 sati.