Stakleno zvono. Zvučno izolirano.
Zlivija me potakla na razmišljanje svojom pjesmom.
Prirodno je da cijeli život bude utrka.
Mora se od nekoga biti bolji, snažniji, ljepši, mršaviji, mišićaviji, zdraviji, pametniji.
Uostalom, zašto ne?
Poticaja mora biti inače bismo samo sjedili i obavljali fotosintezu
dok nas dobri ljudi iz Intenzivne brišu i daju nam jesti na cjevčicu.
Ali, brate mili, pretjerujemo.
Jebeno pretjerujemo.
Ne daj bože da netko nečega ima podjednako, bila to sreća, novci, problemi ili talent. Svejedno je ako ti toga nemaš više.
Odmah ćemo ono što mi imamo izreklamirati do te mjere kad će okolina reći: "Gle, zaista, X ima više od Y-a!"
Štoviše, idemo u takve ekstreme da si za prijatelje i ljubavnike biramo ljude koji imaju još teže komplekse i više neostvarenih težnji od naših samo zato da nam srce ne bi pucalo pri pogledu na njihov pretjerano savršeni život (imaginaran, naravno, danas ne možeš naći nekoga a da mu život nije u totalnom kaosu).
Rijetko tko zaista voli sretne ljude. Vesele i komunikativne djevojke slove kao kurve, a optimistični, nasmijani dečki su definitivno latentni pederi i svi će se oni jednom oženiti zlostavljačima, varati ih jer neće imati drugog izbora i pobrati sifilis. Al da je lijepo izaći s njima van subotom navečer... pa je.
Shvaćam da ljudi imaju potrebu prikazati se boljima nego što jesu. Ali trebaju shvatiti da onda nije nužno da druge ljude umanjuju. Stvar je samo taktike.
Ja imam brige i ti imaš brige.
Ti o njima pričaš, a ja ne, i to je moj vlastiti izbor.
Svoje pravo na vlastiti izbor izrazito cijenim.
No znači li to da su moje brige manje time što te njima ne želim opterećivati? Što ako sam odlučila zauvijek šutjeti o nekim stvarima shvaćajući da nikome, pa ni meni, ne bi bilo lakše da progovorim? Što ako se zabavljam mučeći samu sebe malim brigama da ne moram dan i noć misliti na čudovišta koja sam upoznala prije nego sam bila na to spremna?
Jednom za svagda- blog je ventil za sitne brige koje ovim putem izlažem javnosti na prosudbu, na ruglo i obezvređivanje. Kao kad čitate "Moju tajnu". Poslije u papir možete zamotati ljuske od krumpira ili očistiti njime prozore i nitko vam neće zamjeriti. Takve novine se pišu zato da se prodaju. Nemaju neku vrijednost.
Ono što nas zaista proždire ne stavlja se u izlog, već rješava.
Nasamo ako treba.
Jer ako će svi znati, postat ćemo svačiji.
I ničiji.
Na kraju krajeva, ni svoji.
Cijena publiciteta, dragi moji.
)