Svoga tela gospodar... a i vlastitih odluka, bome.
Sutra odlazim na mali put i veselim se tome.
Za Malu Gospu pozvao je jedan prijatelj nekoliko nas kod sebe doma, izvan Zagreba.
Veselim se tome itekako, nisam mislila da ćemo tako skoro imati priliku da se vidimo.
Veselim se tomu unaprijed.
Ali danas... nemam želju biti sretna.
Nemam želju biti ljuta ni na koga, niti biti otrovna iako su neki i sami otrovni čisto u želji da me izazovu. Pa hajde da im bacimo pokoju kost, iako sumnjam da će u njoj pretjerano uživati. Takvima vječito kruli u želucu i srcu.
Osjećam se žalosno vidjevši kako nekim ljudima nije dovoljno biti nesretan, već moraju unesrećiti i druge oko sebe kako bi makar malo kompenzirali vlastitu slabost koja ih ždere toliko da se ni sami više nisu u stanju prepoznati. Medene riječi, nježni komplimenti, ljubav, LJUBAV, LjUbAv, volim te, VoLiM Te, VOooLIM TEEEee!
Eto, mogu izlizati te smiješne riječi do besvjesti.
Mogu ih pisati, misliti, vikati, pokazivati znakovnim jezikom i slati dimne signale i definitivno ne misliti ozbiljno.
Udat ću se za onog čovjeka koji mi nikad neće reći "volim te" riječima, nego će se prema meni odnositi tako da nikad neću morati niti pitati. Da, svjesna sam da su šanse velike da ću ostati sama. Ali piti lijepe riječi kao vodu znači biti žedan prave sreće.
Tuđa nesreća me nikad nije veselila, iako je nekako ljudski da nekim pokvarenim malim (duboko zakopanim) djelićem skačemo od veselja ako nas boli zub i moramo ga plombirati, a poznanik mora ići naživo vaditi čak dva.
Iskreno da kažem, ljudi koji se igraju tuđim osjećajima (svjesno, otvoreno i drsko) mi se gade. Ništa nije izgovor za gaženje drugih i treniranje svog slabašnog ega, pogotovo kad uočavam da su ti kojima se netko određeni igra emocionalno jako osjetljivi i lako povredljivi. Niti ne znam zapravo tko je ona, ali rastužuje me pomisao da mogu naslutiti kako joj je.
Reci mi "heheh" ili "ps.-ODJEBI!", kao što i inače radiš kad ostaneš jadan bez argumenata.
Slobodno se proseri ovdje jer ti je komentiranje opet dozvoljeno.
Samo ti daj... ako te nije sram što si se prepoznao... a znam da jesi.
I ne zaboravi se pobožno prekrižiti na sve ovo, a zatim otići i lagati si braću i sestre još malo da se oraspoložiš.
Ovaj blog počeo je kao standardni ispušni ventil. Dođem, ispucam svoje frustracije, nasmijem vas, prestrašim i pokušam izazvati neke dugoročnije (as for dulje od dvije i tričetvrt minute) sentimente.
U zadnje vrijeme prerastao je u malu virtualnu galeriju mojih radova. Svi koji žele podijeliti umjetničko iskustvo ili samo razgledati čega tu ima- dobrodošli su.
)