Pregled posta

Take the walk on the... aah, you get the point... =)

Jučer je bio sunčan dan. Vrijeme fenomenalno. Pa još k tome nedjelja. Gdje će drugdje hrpa dječurlije s pratnjom nego u zoološki vrt? Tako se odvažila i moja draga majčica i povela mog brata (godina 7, ime: Matija) i njegovu prijateljicu (godina 7, codename: Megi) u Maksimir. Prikrpala sam se i ja jerbo što ćeš drugo nego biti bilo gdje osim doma onda kada treba učiti za skori ispit?

Došli smo s one strane gdje se Maksimir graniči s Agronomskim fakultetom. Uz tu stranu odmah do ograde zoo-a ima nekakav mali potočić pun riba. Baš je nekako djelovao šaren od sjena lišća, kao nekakva mekana, svilena želatina. Iznad njega titrale sitne spodobice za koje smo isprva mislili da su kolibriji. Kad smo ih malo bolje pogledali, skužili smo da su to u biti vretenca. Jebemti! Žarko plava i žarko zelena vretenca! I još jedna verzija dotičnih, s prozirnim krilcima. Takvo što još nisam vidjela.

Malo dalje, u ribnjaku su malo krupnije ribe. Među njima i jedna crvena dugačka tridesetak centimetara. Matija je blenuo u nju i vukao Megi za rukav da pogleda u vodu, a mala se bahatila kako je bila u Singapuru i vidjela cijelo jato tih riba pa ih ne treba gledati. Baš je gadno gledati snuždenog sedmogodišnjeg klinca kojeg simpatija konstantno spušta na zemlju. Sva sreća da su oboje strašno brbljavi pa se ovakve stvari izgube za pola minute. Za par sekundi su već komentirali kako u Maksimiru ima puno vrana i kako su one jako pametne i kako Megi zna govoriti njihov jezik i bla bla bla…

Negdje već blizu ulaza u zoo počeli su glumiti dinosaure (Matija je bio gospodin Raptor, a Megi neko leteće stvorenje. Ona vječito vara kad se igraju lovice.)
Matiju je zanimalo hoćemo li vidjeti emua-pticu-skoro-pa-trkačicu jer mu je Megi rekla da one nemaju perje, već dlake. On previše gleda crtiće, a ona previše pametuje.

Odmah ulaza su u otvorenoj nastambi nutrije. Jest da ih se još naziva i barskim štakorima, al mene to nimalo ne odbija. Baš su mi slatke. Izgledaju kao divovski hrčci (ili malo zdepastiji dabrovi) s glistastim debelim repovima i pandžicama okruženim plivaćim kožicama koje se baš lijepo skupljaju i šire dok plivaju. Odmarale su na suncu trzajući brkovima i pokazujući nikotinski tamnonarančaste zube. Napola očekuješ da odnekud izvade šteku Benstona i navale čoporativno dimiti uz kavicu.

Iza nutrija su patuljaste vidre koje su se očito negdje sakrile iza ručka. Na vodi je plutao pristojan broj oglodanih ribljih glava. Iznad vode je nekakvo bijelo drvo na kojem se lijepo presijavala voda i ostavljala sjenovite, pepeljaste uzorke na tankim granama. Šta ćeš, volim buljiti u detalje…

Čaplje govedarice su bile zauzete gradnjom gnijezda, a crveni ibisi su se brčkali u jezercu. Mislim da se taj prizor najviše svidio mojoj mami. Njoj se sviđa svatko tko se opsesivno pere, trlja, riba, čisti…

Standardna postava su lions and tigers and bears (+ cro addition- risovi). Svi knjavaju po cijeli dan, a tigrovima je prednje staklo konstantno popišano. To valjda u znak protesta. Smeđi medvjedi su izgledali prilično nervozno (k'o Danny DeVito poslije neuspjelog snimanja), al zato crni medvjed nije brinuo nikakve brige. Izvalio se na leđa i okrenuo prema nama jastučaste tabane u boji pijeska. Podsjeća me na mog psa i da nema prirodni poriv koji ga tjera da poždere moju kokericu u dva zalogaja, sasvim fino bi se slagali. K'o u reklami za Schweppes.

Fantomske crvene pande i gepardicu Marinu nismo nikad (pa ni sad) uspjeli vidjeti. Mislim da oni nas muljaju i da su to samo table na praznim nastambama… Ili se ne daju vizualno prostituirati. Ne možeš im zamjeriti. Al zato smo u potoku spazili četiri vrlo lijepa (čitaj: masna, debela i jestiva) soma veličine omanjih sluzavih, crnih podmornica.

Insektarij i avijarij nisu se mnogo mijenjali, al bome me svaki put nanovo stegne u grlu kad vidim one debele, nakazne, dlakave trbušaste pauke ptičare s waaay too much nogu, očiju i kliješta da bi mi bili simpatični. Blizu njih bili su i nekakvi mali riječni rakovi indigo boje. Prekrasno nešto- veća fora za akvarij nego bilo kakve ribice. Kad smo već kod ribica… pirane, mrcine jedne, uvijek privuku pažnju. Krupne, a opet plosnate, imaju neke plavičaste ljuskice po sebi i mali vodeni mjehurići kao da se lijepe za njih. Kad se popneš na kat prema avijariju, vidi se da im je akvarij zatvoren metalnim poklopcem s neka četiri lokota, ako ne i više. Mudro. Vrlo mudro.

Od ptica najviše mi se svidio kakadu. Velika, bijela ptičurina. Megi i to ogromno čudo šutke su se gledali na udaljenosti od par centimetara nekih desetak minuta bez prestanka. U trenu kad smo se okrenuli i krenuli u prizemlje u avijariju se digla takva dreka da je to strašno. Kakadu se nije dao utišati a skupa s njim raskokodakale su se i ostale egzotične pernate živine. Freaky… ja Megi više nigdje ne vodim, to da se zna…

Odmah kod izlaza iz insektarija nalaze se leopardi, ako sam dobro zapamtila. Čim sam se približila jedinom slobodnom mjestu uz ogradu, u mene se zaletjela neka žgoljava petogodišnja klinkica s hrpom plavih uvojaka i odgurnula me da bolje vidi veliku točkastu mica-macu. Jebemti, nemaš ju šta vidit, a pregazila me k'o ruska lokomotiva! Što motivacija i višak šećera u krvi rade od današnje djece… strašno.

Iza leoparda nalaze živine tipa zebre, antilope and stuff… Svidjela mi se kapibara. To je nešto kao dlakavi križanac praseta i nosoroga koji striže minijaturnim ušima i pase predimenzioniranom brkatom njuškom. Slaaatkoo…

Posjetili smo i Tropsku Kuću (duh monsunskih šuma). Zagušljivo mjesto, potpuno u kori drveća, umjetnom lišću i raznoraznim domorodačkim suvenirima. Osobno su mi tamo bile najfascinantnije nekakve ribe poput srebrnih vrhova strelica. Onako plosnate, široke i tanke bježale su kad god bih primaknula ruku staklu. Živo, hladno srebro, ne nalazim primjerenijeg opisa. Mogla bih ih zajebavati satima. Ionak imaju mozak veličine kikirikija, sve zaborave.

Iz tog dijela ulazi se ravno u Zonu Sumraka. Zamračen dio, nesnosno zagušljiv, sumnjivog voćno-humusnog zadaha i odasvud se naziru sjene nekakvih repatih, prugastih i zubatih lemura, aligatorčića, šišmiša i koječega. Jedino stvorenje koje se nije doimalo nervozno, nakostriješeno i uzdrhtalo bio je (a tko drugi nego…) ljenivac. Taj kao da je totalno ispao iz utrke lovac-plijen tokom evolucije.

Vidjela sam, po prvi put u životu, kornjaču bez oklopa. Takozvana mekoštitka. Majko moja… pa to stvorenje je fantastično! Ima zapravo nekakav pokrov ali totalno mekan i onako mahovinasto žut i blijed (kao i ostatak njenog tijela) leluja oko nje dok pliva, kao da je raža a ne kornjača. Ima i neku sumanutu njušku s tankim rilom i dvije sitne rupice na kraju kao mravojed i debeljuškaste gušteraste usne ispod tog rila, umjesto kljuna. BoLeSno! Kao da je ispala iz Zemlje Čuda ili Lovecraftovog romana. Hipnotizirala me totalno.

U tom rangu negdje bila je i murina koja je izbezumljeno buljila u posjetitelje izvirujući ispod panja u vodi. Izgledala je kao da sikće, onako razjapljene gubice, ali se kroz vodu nije moglo čuti. Bio je u tom kružnom prostoru i popriličan broj raznoraznih zmijurina. Inače su mi drage, ali danas su bile stvarno nizašto. Valjda su se taman nažderale dok smo do njih stigli. Isto tako i krokodili u središnjem dijelu. Svi su oni za penziju, siročići.

Patuljasti vodenkonji možda bi me se i dojmili u pozitivnom smislu da ne kenjaju k'o oni standardne veličine. I zaudaraju. Jako. Al zato su u istom prostoru i afrički puževi. Podsjetili su me na velike, ukrašene pundže. Samo što pundže ne luče sluz s donje strane. I voćni kornjaši su bili u terariju do njih. S onim svojim šarama u boji crne i bijele kave podigli su prosjek svom gadnom malom gmizavom rodu (samo vam se čini da ne volim kukce pretjerano). Plazili su po kriškama naranči i sveukupna kompozicija uopće nije bila loša. Šteta što nemam digitalac.

Domaća hiža je jedna od novijih «instalacija» u neposrednoj blizini morskih lavova (koji su nedavno dobili crvenu loptu i tablu na kojoj piše da ne guraš prste jer grizu). «Hiža» je drvena kuća na kat u kojoj su predstavljeni svi poznatiji kućni nametnici. Jako lijepo uređeno. Stari kredenci su puni bubetina i crva, do njih je nastamba štakora (cuuute), a na katu su dva preslatka mala tvora i dva puha koji vječito spavaju. Jedan u nekakvoj drvenoj kutijici, a drugi na staroj singerici.

Afrička kuća bila je tu još prošli put kad sam dolazila. Zapravo, u novinama sam pročitala kad su je postavljali i došla na dan otvorenja. Strašno mi se svidjela! Merkati, onak' familijarno nastrojeni, mali, slatki i prugasti zbunjeno su stajali na stražnjim nogama (svih njih sedam-osam) i gledali u klince, koji su pak buljili u njih. Stavili su i nekakva mačkasto-lisičasta stvorenja dlake boje pijeska i crvenih očiju. Žute mungose, that is. Baš izgledaju zločesto.

Moram napomenuti da su posvud po zoo-u postavljene info-kućice i to vrlo lijepo i maštovito uređene. U jednoj afričkoj kućici je obješena zvečka za dozivanje kiše koju sam planirala drpiti, al' je pričvršćena lancem. Stvarno su na sve mislili.

Ono što je novo otkad sam zadnji put bila je «Staza Savjesti». Svaka čast onome tko se toga sjetio… Ekološki nastrojena stazica s dvije kućice sa strane. Jedna je namještena plastičnim namještajem i na njoj je pored ulaza napisano «BAD CHOICE» a s druge strane, uz stazu gdje prolaze posjetitelji «HOMO SAPIENS?». U kućici se nalazi i ogledalo (IDENTIČNO TAKVO IMAM DOMA!) na kojem piše «NAJOPASNIJI GRABEŽLJIVAC NA SVIJETU». Druga je, naravno, namještena drvenim namještajem i na njoj piše «GOOD CHOICE». Tu foru su pokupili od inozemnih parkova ali i sasvim pristojno obradili na svoj način i baš mi je drago vidjeti da i kod nas ima poduzetnih i kreativnih ljudi.
Vukove baš nismo dobro vidjeli jer su posadili nekakvu živicu uz ogradu, što je poprilično zaklanjalo pogled. A i nismo imali neku želju približavati se. Očajno su smrdjeli. Mislim da bi im Stavros odmah ukinuo sponzorstvo da to vidi/nanjuši.

Kad smo već kod sponzoriranja, ako sam dobro zapamtila, snježne sove sponzorira Algoritam, a kakadue neki Mihael Lukša… Frojd, ja mislila da si ti neka iznimka, al' čini se da je familijarno, a? (interna fora, nevermind)

Vraćali smo se doma totalno izmoždeni od sunca i hodanja, ali stvarno se isplatilo. Svaka čast aktualnom direktoru zoološkog! Nekad je odlazak u zoo bio tek toliko da skineš klince s grbače na sat-dva i da možeš kolegama s posla i široj familiji reći da nisi toliki seljo da živiš u Zagrebu a nisi tamo bio. Danas je to čisti užitak i zabava i ozbiljno razmišljam o tome da za par tjedana odem opet, ovaj put s frendovima (sad znate što vas čeka).

Za zaključivanje teme sličica iz razgovora mene i mame u autu do doma:
«Marina, jesi li gladna?»
«Ma neee… al ako nemaš niš protiv… vratila bih se da prikoljem jednog bizona. Dobiješ but.»
*mama se guši od smijeha i promašuje traku za skretanje*


Conclusion:
Nije ljeto za doma sjediti!










Post je objavljen 10.07.2006. u 15:17 sati.