Opet taj vrtoglavi osjećaj koji grebe nepce i tjera elastičnu sluz da navre u usnu šupljinu i kaplje polako i ljigavo kroz crvene nosnice.
Životinje jedne.
Ona je danas čekala šest i pol sati da joj pomognete.
Nemam više snage za objašnjavanje, niti za nabrajanje.
Niti da se pitam što će biti.
Što su joj sve činili i što će sve još učiniti, budu li u prilici...
Raskopali ste ju. Ne prepoznajem ju više.
Razrezali.
Ona bi trebala biti uz mene kad rodim svoje prvo dijete.
Hoće li imati snage živjeti do tada?
Želju ima, još uvijek.
Ima i strah, vidim to na njoj.
Usadili ste ga.
Gadite mi se...
...indiferentni...
...eksperimentatori.
Zajedno su već dvadeset godina i već su si pomalo i dosadili.
Ne razmjenjuju više nježnosti kao nekad davno,
ne tepaju si i ne ostavljaju si poklončiće u ladicama za čarape na one važne datume.
Rijetko kad da se ljube.
Zadnji put kad sam vidjela da se ljube, u njegovim očima vidjela sam strah.
Bojao se da će to biti posljednji put da se vide.
U tom trenu vjerojatno mu je proletjelo glavom kako je glup što nikad prije nije pomislio da bi do toga moglo doći.
Ona je njegova maca, uvijek je tu.
Zanovijeta, dosađuje, prigovara i prepiru se dok vozi.
A taj dan bila je tako blijeda, prestrašena. I ozbiljna.
Prije godinu dana, skoro pa na isti dan.
12.07.2006. u 21:17 |
1 Komentara |
Print |
# |
^
Ovaj blog počeo je kao standardni ispušni ventil. Dođem, ispucam svoje frustracije, nasmijem vas, prestrašim i pokušam izazvati neke dugoročnije (as for dulje od dvije i tričetvrt minute) sentimente.
U zadnje vrijeme prerastao je u malu virtualnu galeriju mojih radova. Svi koji žele podijeliti umjetničko iskustvo ili samo razgledati čega tu ima- dobrodošli su.