Marketing
Stara, pohabana, pospana škrinja
u kutu dječje sobe iz četrdesetih godina prošlog stoljeća.
Čujem buku izdaleka,
Vijuga kroz hodnik i trese kvakom.
Ulaze djeca, mnogo njih, neka moja, a neka tek
U posjetu.
Podižu moj poklopac, vade sve iz mene.
Gledam…
Gledam…
Kako čupaju stranice slikovnica…
Kako skidaju lutkama glave…
I gube kockice pod krevetima i ormarima.
Zaigrani međusobno ni ne pomisle na to
Da mi je možda hladno ovako,
bivajući praznom.
Da potrgane lutke mogu još jedino baciti.
Da me boli kad me šaraju bojicama
I rezbare nožićima.
Domaćica ih zove i oni odlaze svojim putem.
Ostavljaju sve na podu.
Gase svjetlo.
I ja ostajem u tami pikavoj poput otrovnog plina.
U crnoj staklenoj vuni
Ne vidim svoje lutke, ne čujem da plaču.
Pokušavam osjetiti gdje su i nadam se…
Da će jednom doći dijete
Koje će vratiti ono što mi je oduzeto.
Gdje si, dječače?
Post je objavljen 28.07.2006. u 18:50 sati.