Ova priča napisana je jedne noći...
...kada je djevojka u točkastoj spavaćici imala poteškoća da zaspi jer ju je opet razbudilo jedno njoj vrlo blisko stvorenje. Njena inspiracija.
Crtala je jedan portret prema fotografiji koju su joj poslali. I vidjela nakon nekog vremena bore od smijeha na licu koje je stajalo pred njom na papiru. Dvije jasne crte oko usana u obliku blagog slova «S» i sićušne borice od osmjeha koji se vječno skriva oko očiju čovjeka kojeg je crtala. Raznježila se, uostalom, kao i prvi put kada su se sreli. Tada je ona požalila što nosi visoke pete, a on ju je poljubio u obraz, na što je ona reagirala kao zadnja glupača (bolje da ne znate). Rekao joj je da ima predivne oči.
Sjetila se i jednog drugog. Jednog smiješnog, bucmastog dečka koji ju je zvao da zajedno hrane labudove na Maksimirskom jezeru, koji se ljutio na cijeli svijet, nju i sebe samog jer uopće nije kužio njene viceve i s kojim je šetala po Zrinjevcu jedne večeri tko zna koliko dugo.
I onog blesana koji joj je svirao gitaru, nešto muljao za svoje krsno ime, uvijek kasnio kada su se nalazili, žicao čokoladu, pa onda odbio i dijelio neke komplimente, misleć' nešto sasvim deseto u skladu sa svojim teorijama i bujnom maštom, al' nije greda… ništa manje joj nije drag, vjerujem.
I jednog sasvim zgodnog, plavokosog, tvrdoglavog tipa zajebanog temperamenta i duge jezičine (figurativno, vi besramni stvorovi!) koji ju je ispitao u prvom danu stvari za koje su drugima trebali mjeseci da se usude pitati. Kojem je iskrenost bila vrlina i oružje. Kojem je nacrtala Lorelai na obali. I s kojim se smijala kao luda na apsolutno najgori SF film ikad snimljen.
Ne bi bilo fer zaboraviti i onog kojemu uvijek iznova zaboravi ime… i već ju je sram kad priča s prijateljicom, pa shvati da je opet zaboravila. To je jednostavno fenomen s kojim bi se trebalo pomiriti… čovjek je bio nezaboravan… osim detaljčića s njegovim imenom… dammit! Al' da se dobro ljubio… pa je! Nezaboravno! Rekla mi je to. Prtljala je po torbi da ne gleda u mene dok to izgovara.
S nekima joj se put susreo, s nekima je neko vrijeme putovala paralelno. Naučila je mnogo. Svi, baš svi su joj ostali dragi. Niti jedan joj nije slomio srce, niti jednog ona nije povrijedila (iskreno se nada da je tako). Rastanci su uvijek bili blagi, iz razloga samo njoj i njima znanih, bez ogorčenosti i iz toga je proizašlo da ih u neku ruku ipak sve još voli. Kao da osjećaje prema njima nije mijenjala mnogo (nije bilo potrebno, nije boljelo), već ih je spremila u album, poput lijepih, starih fotografija koje će gledati jednog dana s unucima. Nisu svi stvoreni za svakog u svakom vidu zajedništva, zar ne?
S nekima se čula i poslije svega, i bila je sretna zbog tog.
Za neke se ponekad zapita kako su i gdje su sada.
Sklopila su se i čvrsta prijateljstva.
Dio njenog svijeta se polako izgradio u nešto prekrasno.
I nije mogla, a da ne kaže:
Nikad neću zaboraviti.
PS.- Da, pizda vam strinina, o meni je riječ! Ne morate mi govorit kak' sam patetična, znam to! Poljubac svima, al' prvo dečkima! :o)
PPS.- Ukoliko ste se prepoznali… adresu za reklamacije, pohvale i ugovaranje daljnje promocije kod perspektivnih mladih dama imate sa strane. ;o)
19.07.2006. u 05:01 | 8 Komentara | Print | # | ^
)