Marketing
Tapkanje po hladnim pločicama...
Čini mi se da se ovaj svijet sastoji samo od tužnih ljudi.
Podbuhla lica s podočnjacima koja katatonično sjede kod kuće i ne miču se. Histerične ličnosti koje se okružuju jednako histeričnim ličnostima i divljaju dok ne puknu. Mračnjaci koji su prigrlili alkohol, droge i druge vrste samozavaravanja. Agresivni pojedinci koji u sebi ne uspijevaju zatomiti zvijer i ozljeđuju sebe i druge. Bespomoćne, autodestruktivne ličnosti koje grizu donju usnu do krvi i šute. Vječni patnici i nježne duše koje tonu u sebe same.
Samoubojice.
Da sve nesretne ljude ovog svijeta skupimo na jednom mjestu i pitamo kako su, rekli bi da su sami. Usamljeni.
Neshvaćeni.
Nepotpuni.
Ljudi koji se osjećaju kao natrula polovica oraha.
U još neotvorenoj ljusci.
Pipaju po šupljem dijelu i ne nalaze svog blizanca.
Čuješ lomljavu i vidiš krhotine kroz svjetlo.
A onda se cijela ljuska rastvori i ostaneš gol.
I ugledaš lice čovjeka koji te je došao pojesti.
On te gleda.
Ti vidiš gađenje na njegovom licu.
On vidi da si truo.
I baca te.
I tako započinje svaki život nakon mučnog događaja koji sve mijenja.
Danas se osjećam tužno. Inače nalazim načina, ali nekako si danas nisam mogla pomoći. Možda je to trenutna samoća jer prijatelji nisu blizu, možda neka sitnica koju sam previdjela, kao iver u prstu. Možda je nešto bitno, ali ne usudim se o tome razmišljati.
Sada bih učinila sve da to prestane, a ne mogu.
Na kraju, uvijek prije nego se razvedrim, ostaje još samo jedno pitanje:
Kako itko može željeti biti nesretan
ako može biti drukčije?
Post je objavljen 26.07.2006. u 00:01 sati.