Voyager-nova generacija
četvrtak, 23.05.2013.
Ban Josip Jelačić
Jedan od najvećih i najslavnijih velikana hrvatske povijesti Josip Jelačić, rođen je 16. listopada god. 1801. u Petrovaradinu. Majka mu je bila Ana, djevojačkog prezimena Portner, a otac Franjo Jelačić, zapovjednik slavonske Vojne krajine. Uz njega, Franjo i Ana imali su još dva sina i kćer. Na dan rođenja 16. listopada već je kršten u župnoj crkvi sv. Jurja u Petrovaradinu.
Prošlost roda Jelačića tijesno je povezana s poviješću hrvatskoga naroda. Podrijetlom su bili iz Like i Josip Jelačić je često isticao svoje ličko podrijetlo. Četiri stoljeća pripadnici toga roda bijahu ratnici, istaknuti krajiški časnici, visoki vojni zapovjednici, državnici, svećenici, prosvjetitelji, dobrotvori i pisci.
Josip Jelačić s osam godina započinje svoje školovanje u bečkom Therezianumu, najelitnijoj plemićkoj školi svoga vremena, gdje se sinovi plemića i velikaša odgajaju za administrativnu, vojnu službu u Austro-Ugarskom carstvu.Od 1819. godine, kada kao odličan diplomat napušta Therezianum, barun Jelačić vrtoglavo započinje uspon u činovima, častima i podvizima, ne samo u korist carstva kojem je služio, nego najprije svog hrvatskog naroda, njegovog interesa i promjene njegovog položaja.
Vojničko službovanje započinje u Galiciji kao potporučnik u Trećoj konjaničkoj pukovniji, kojom zapovijeda barun Vinko Knežević, ujak njegove majke Ane. Zatim služi u Beču, Galiciji, Ogulinu, Drežniku, Italiji, opet u Ogulinu (često posjećuje u Zagrebu majku i prijatelje narodnjake koji se postavljaju na čelo hrvatskoga narodnog pokreta u borbi protiv mađarizacije), Zadru (često putuje po Dalmaciji i Crnoj Gori, te prati po Velebitu poznatoga botaničara saskoga kralja Fridrika Augusta), Glini i u skladu s tim napreduje u činovima. Pisma pretpostavljenih mu, navode da govori i piše njemački, hrvatski, francuski i mađarski i prilično dobro talijanski i latinski, da je upućen u vojničke znanosti i da teži višoj naobrazbi, da je dobar mačevalac, izvrstan strijelac i izvanredan jahač, strateg, organizator, vojskovođa, da je spretan, radin, uslužan, blag, pravedan, brižan, šaljiv i vesele naravi. U predasima vojnih pohoda piše pjesme od kojih su neke toliko popularne da se pjevaju kao koračnice u Habsburškoj monarhiji, a i velik broj ih je spjevan njemu u čast. Prvu zbirku pjesama pod naslovom "Eine Stunde der Erinnerung" (Trenutak uspomene) objavljuje u Zagrebu 1825. godine na njemačkom jeziku. U Ogulinu u salonu svog pukovnika Schneckela širi narodnjačke ideje među časnicima i graničarima i često pjeva najpoznatije hrvatske budnice i prati se na glasoviru. Kao zapovjednik banske pukovnije u Glini, često ratuje s Turcima, a s nekima i prijateljuje. Od Mahmud-bega Bašić iz Bihaća dobiva na dar rasnog konja bijelca (na tom konju ide na bansko ustoličenje i poslije na Mađarsku).
Kralj Ferdinand I. (V.) Habsburgovac imenuje ga 23. ožujka 1848. godine u Beču hrvatskim banom i tajnim kraljevskim savjetnikom i unapređuje u čin generalmajora i zapovjednika obiju banskih pukovnija, glinske i petrinjske, a Jelačić 8. travnja 1848. godine u Beču polaže bansku prisegu i biva imenovan feldmaršallajtnantom i vojničkim zapovjednikom u banskoj i krajiškoj Hrvatskoj, te biva svečano ustoličen 5. lipnja 1848. godine u Zagrebu.
Svečanost njegova ustoličenja prati svečanost otvaranja Hrvatskog sabora 6. lipnja, prvoga hrvatskog građanskog Sabora na osnovi izbornog reda utemeljenog po načelima građanskog liberalizma, s ukupno 191 zastupnikom, kojem prethode skupštine s preko nekoliko stotina predstavnika hrvatskog naroda održane 17., 22. i 25. ožujka 1848. godine u Zagrebu s donešenim narodnim programom - "Zahtijevanja naroda u 30 točaka, koje poklonstvena deputacija, do četiri stotine osoba, obučeni u narodnom odijelu, u surke, bijele ili modre hlače, s kalpakom ili crven-kapom i sabljama, jedini nacionalgardisti i varaždinski grenadiri u svojim uniformama, a svećenici u svom odijelu". Odnosi ga u Beč kralju Ferdinandu V. koji obećava potvrđenje tih Zahtjeva.
"Zahtijevanja naroda" naziv je za političku peticiju, odnosno proglas prihvaćen 25. ožujka 1848. koji je u 30 točaka sadržavao načela i program hrvatskog građanstva, odnosno nacionalna, državno-pravna, socijalna i liberalna traženja za promjenu položaja Hrvatske u Austrijskoj Monarhiji, kao i za promjenu državne strukture i socijalnih pitanja unutar Hrvatske. Njime se zahtijevao izbor Josipa Jelačića za hrvatskoga bana, što brže sazivanje sabora, pripojenje Dalmacije i Vojne krajine Hrvatskoj, hrvatska samostalnost od Ugarske glede financija, jezika i školstva, sloboda pisanja i govora, jednakost pred sudovima, opće izborno pravo te ukidanje staleških povlastica i kmetstva.
Zahtijevanja naroda prihvaćna su u Narodnom domu u Zagrebu.
Ban Jelačić proglašava 25. travnja 1848. godine ukidanje kmetstva. Zapravo, Jelačić samo potvrđuje da je kmetstvo ukinuto ("akoprem je već u kraljevinah Hŕrvatskoj i Slavonii proglašeno...") i da nema obaveze tlake i daća, što se često nametalo, iako je kmetstvo ukinuo još Josip II. Zbog tog proglasa je Jelačić postao omiljen na selu.
Tri dana kasnije (28. travnja 1848.) Hrvatska dobiva i svoju monetu - Hrvatski forint. Nešto kasnije (9. lipnja 1848.) Hrvatski Sabor u 18. točaka daje Kraljevini Hrvatske, Dalmacije i Slavonije veću samostalnost utemeljenjem Banskog vijeća tj. hrvatske vlade te uvodi hrvatski jezik kao službeni. To dovodi do toga da bečke vlasti u zajednici sa svojim tadašnjim saveznikom, mađarskom plemićkom vladom, svrgavaju Jelačića s banske i zapovjedničke časti, proglašavajući (10. lipnja 1848. ) Jelačića za pobunjenika, a Hrvatski Sabor za nezakonitim.
Manifest o svrgavanju ne bijaše objavljen i za njega ban Jelačić nije znao kad je 19. lipnja 1848. godine predavao kralju Ferdinandu V. "reprezentaciju" u kojoj Hrvatski sabor zahtijeva "uređenje Austrije kao federacije ravnopravnih naroda" i da u Hrvatskoj Trojednici bude obnovljena banska vlast od Drave do mora, slijedom koje kralj postavlja nadvojvodu Ivana za posrednika između Trojedne Kraljevine i Ugarske. Za manifest se doznaje 20. lipnja 1848. godine, te se na izvanrednoj sjednici Sabora 21. lipnja 1848. godine donose zaključci da se sav narod digne na oružje i pozove natrag 35.000 graničara iz Italije, a na prijedlog zastupnika Andrije Črnog 23. lipnja 1848. godine trg Harmice proziva se Trgom bana Josipa Jelačića. Ban Jelačić iz Celovca, gdje je zastao na putu u Zagreb, pismom smiruje stanje. Hrvatski sabor 29. lipnja 1848. godine zalaganjem bana Jelačića prihvaća posredovanje nadvojvode Ivana i traži opoziv manifesta.
U to vrijeme vođe demokratskoga narodnog pokreta na čelu sa mladim Kukuljevićem podržavaju progonjenog Jelačića, gledajući u njemu oličenje otpora protiv udruženih austro-mađarskih neprijatelja, garanciju ožujskih tekovina hrvatskog narodnog pokreta i utjelovljenje izvojevane narodne nezavisnosti. Radi potpunog osiguranja državne i nacionalne nezavisnosti Hrvatske, demokrati u Hrvatskom Saboru proglašavaju njena vrhovnog predstavnika, bana za diktatora koji ima suverenu vlast te potpuno nezavisnu od Austrije i Mađarske. Prva polovica 1848. doba je poleta revolucionarnog pokreta i u Hrvatskoj, kada su Kumlerovi konzervativci nemoćni, a demokratski elementi jaki.i od cara zabranjen sabor i da se ne pokorava ni Beču ni Pešti. Kako bi održao svoju poziciju i svoj utjecaj na narodni pokret, Jelačić se prikazuje narodnim čovjekom i daje brojne izjave o svojoj privrženosti hrvatskoj nacionalnoj slobodi i demokraciji.
Na zasjedanju 1. srpnja 1848. godine Sabor raspravlja o pismu nadvojvode Ivana kojim se ban Jelačić poziva u Beč na pregovore i upućuje kralju zahtjev u 11 točaka. To sve dovodi do madžarskih prijetnja ratom i u Hrvatskom saboru 4. srpnja 1848. godine ban Jelačić dobiva novac i dragocjenosti prisutnih, i kasnije drugih domoljuba, za opremanje vojske za otpor mađarskoj provali.
Narodni zastupnici Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 6. srpnja 1848. godine upućuju proglas narodu u kojem upozoravaju na sve okolnosti u vezi s pregovorima s Mađarima. Da bi oslabio utjecaj madžarskih agenata po Slavoniji i Srijemu ban Jelačić odlazi u posjetu na 12 dana u te krajeva (u Iloku na skupštini Srijemske županije drži govor koji oslikava njegov odnos prema rodnom kraju). 29. srpnja 1848. godine ban Jelačić u Beču vodi pregovore s predsjednikom ugarske vlade Batthyanyjem na kojima ne postiže prihvaćanje hrvatskih zahtjeva. Pregovori Batthyanyja i Jelačića završavaju kratkom objavom rata rječima:
Batthyany: Vidimo se na Dravi.
Jelačić: Nema potrebe da se umarate. Vidimo se na Dunavu
6. rujna 1848. godine banu Jelačiću stiže pismo kralja Ferdinanda V. kojim opoziva manifest o smjenjivanju bana Jelačića od 10. lipnja 1848. godine. Aktivnosti Mađara na destabilizaciji Trojedne Kraljevine i njihova oružana aktivnost nad pučanstvom, rezultiraju 11. rujna 1848. godine prelaskom hrvatske vojske pod carskim barjakom preko rijeke Drave preko mosta kraj Varaždina (52.000 vojnika) i u Slavoniji (10.000 vojnika).
U Pešti 28. rujna 1848. godine dolazi do otvorene pobune protiv kraljevskog dvora i ubojstva grofa Lamberga, imenovanog u drugoj polovici rujna kraljevskim povjerenikom i vrhovnim zapovjednikom sve vojske u Ugarskoj, pa i Jelačićeve, pa hrvatska vojska po zapovijedi vojnog ministra Latoura kreće na sjeverozapad u smjeru austrijske granice gdje su joj se trebale pridružiti carsko-kraljevske čete u zapadnim krajevima Ugarske, u Slovačkoj i Češkoj. 3. listopada 1848. godine kralj Ferdinand V. imenuje bana Jelačića guvernerom i vrhovnim zapovjednikom sve carsko-kraljevske vojske u Ugarskoj.
U Beču 6. listopada 1848. godine izbija revolucija kojoj cilj bijaše stvaranje velike jedinstvene Njemačke pod utjecajem Svenjemačkog parlamenta u Frankfurtu na Majni, a bijaše povezana s političkom djelatnošću Madžara u Ugarskoj i inicirana na njihov poticaj da bi carsko-kraljevske čete odvojili od bana Jelačića. Ban Jelačić 7. listopada 1848. godine uvečer dobiva vijest o izbijanju revolucije u Beču, o ubojstvu ministra rata Latoura i bijegu kralja Ferdinanda V. i odmah mijenja odluku da ide na Peštu i kreće na Beč kojeg opkoljuje sa 60.000 ljudi (do 20. listopada 1848. godine s carskim četama iz Češke i drugih krajeva Austrije taj broj se penje na 80.000 ljudi). 16. listopada 1848. godine kralj Ferdinand V. na zagovor njemačkih konzervativnih građanskih krugova promiče kneza Windischgraetza, vrhovnog zapovjednika u Češkoj, u čin feldmaršala i imenuje zapovjednikom sve carsko-kraljevske vojske, osim one koja se nalazila u Italiji pod zapovjedništvom maršala Radetzkoga.
Mađari dolaze revolucionarima u Beču u pomoć sa 33.000 vojnika, te 28., 29. i 30. listopada 1848. godine vodi se bitka između bana Jelačića i Mađara. 31. listopada 1848. godine u Beču prestaju sukobi. Banu Jelačiću 2. studenog 1848. godine priređen je svečani doček u Beču. 10. studenog 1848. godine ruski car Nikola I. odlikuje ga Ordenom sv. Andrije i imenuje vitezom Reda sv. Vladimira I. stupnja, a 24. studenog 1848. godine kralj Ferdinand V. iz Olomouca u Moravskoj dodjeljuje mu križ Leopoldova reda I. stupnja. Slična priznanja prima i iz Saske i Berlina. Dobiva Spomenicu bečkog dvora i spomen-medalju u bronci kojoj se tekst na naličju "Za kralja, zakon i jednakopravnost narodima", mijenja u "Za Austriju, zakon, slobodu i jednakopravnost" na intervenciju bečkog dvora.
17. studenog 1848. crnogorski vladar Njegoš je bio u vezi sa banom Jelačićem i nudio mu je, preko Jelačićevoga guvernera Dalmacije vojnu pomoć od 2.000 Crnogoraca. U pismu od Njegoša guverneru Dalmacije piše:
"Istina je da su Crnogorci spremni da budu u pomoći svojoj braći Hrvatima, jedno po jedinoplemenosti, a drugo po njihovoj prirođenoj naklonosti vojničke trudove snositi" .
Pod zapovjedništvom kneza Windischgraetza 16. prosinca 1848. godine pokrenuta je vojna na Ugarsku. Vojska bijaše podijeljena na tri zbora, a prvim je zapovijedao ban Jelačić s kojim je ušao u Budim i Peštu 5. siječnja 1849. godine.
Novi vladar car i kralj Franjo Josip I. imenuje bana Jelačića 2. prosinca 1848. godine gubernatorom Rijeke s pripadajućom zemljom, te civilnim i vojnim gubernatorom Dalmacije čime se većina hrvatskih povijesnih i etničkih područja ujedinjuje pod upravom jedne osobe, bana Jelačića.
Ban Jelačić, feldmaršal Windisch-Grätz te feldmaršal grof Radetzky su bili junaci koji su spasili staru Habsburšku Monarhiju: Radetzky je ugušio revoluciju u Italiji, Jelačić u Mađarskoj i Beču, a Windisch-Grätz u Češkoj.Ovaj slavni trojac bio je takva ugleda među vojskom u Habsburškoj Monarhiji da su vojnici na svoje mačeve davali urezati slova WIR (kratica za Windisch-Grätz, Iellachich , Radetzky), a koja je na njemačkom značila "mi". Zbog ovih gušenja revolucije i pobjede konzervativne monarhije, postali su omraženi među "revolucionarnim" i liberalnim krugovima; Karl Marx je Hrvate zbog pristanka uz Jelačića smatrao nazadnim reakcionarnim narodom koji "treba završiti u ropotarnici povijesti", a Jelačića prezirao. Komunisti u Hrvatskoj prešutjeli su ovaj stav prema Hrvatima, ali nisu skrili svoju mržnju prema Jelačiću čiji su spomenik prvom prigodom uklonili.
U Habsburškoj monarhiji 4. ožujka 1849. godine donosi se oktroirani (nametnuti) ustav, koji se u Hrvatskoj proglašava temeljnim državnim zakonom 6. rujna 1849. godine. Ukida se sve što je postignuto u 1848. godini, ukida se sloboda tiska, zabranjuje svaki politički život, organizira oružništvo i policijski nazor. Naporima bana Jelačića na očuvanju hrvatske autonomije, potkraj 1849. godine Međimurje se priključuje Hrvatskoj, hrvatski jezik postaje službeni jezik, a u dopisivanju sa središnjim organima službeni je njemački jezik.
Za ratne zasluge ban Jelačić imenuje se 13. ožujka 1849. godine generalom topništva i vrhovnim zapovjednikom Južne armije u jugoistočnom području Monarhije koja broji 72.000 vojnika. Nakon devet mjeseci izbivanja iz Hrvatske 26. travnja 1849. godine ban Jelačić vraća se u Osijek i nastavlja s oslobađanjem zaposjednutih područja od Mađara. Dekretom od 5. veljače 1851. godine imenuje se vlasnikom nove erdeljske infanterijske pukovnije.
Počasnim građaninom Pešte ban Jelačić proglašava se 1849. godine, počasnim građaninom Beča 4. rujna 1849. godine, Požuna 21. rujna 1849. godine i Oedenburga 2. listopada 1849. godine.
Ban Josip Jelačić nazoči dvanaest ministarskih konferencija i na dvanaestoj se oprašta od ministara jer se njihov rad protivi njegovim uvjerenjima i njegovoj savjesti.
Ban Jelačić je oslobodio Hrvatsku mađarske hegemonije ali je kasnije služio novim vladarima iz Beča koji provode germanizaciju a i otvara se put Bachovu apsolutizmu (1851-1859) kada praktički banska vlada postaje carsko-kraljevsko namjesništvo. Nešto slično današnjemu vremenu kada smo se oslobodili Jugoslavije i kleknuli pred novim vladarima iz Brusselsa, koji će opet vjerojatno vršiti germanizaciju a vlada praktično postaje ekspozitura i namjesništvo novih vladara Europe.
Treba ipak istaći zasluge našeg bana kao npr u Varaždinskoj županiji osniva Zavod bana Jelačića za nemoćne vojnike, a poslije rata na njegov prijedlog 17. prosinca 1849. godine osniva se Ozljeđenička zaklada za Trojednu Kraljevinu i Vojvodinu. Bansko vijeće utemeljuje Zakladu Jelačića bana u Zagrebu za nemoćne vojnike i njihove obitelji i ban Jelačić u fond te zaklade daje sve prihode od svog pjesničkog djela "Eine Stunde der Erinnerung". Kukuljeviću se omogućuje istraživački rad arhivske građe u Dubrovniku, značajne za hrvatsku povijest, te vladarevim patentom 7. rujna 1850. godine Zagreb biva spojen u jedinstvenu općinu i time se postavlja temelj modernoga grada Zagreba.
Dana 13. prosinca 1851. godine upućuje poziv za izgradnju Hrvatskog kazališta, jer "bez narodnog kazališta ne ima nade da će se razviti naša književnost, dakle ni napredak našega duševnog izobraženja". Vlada prikupljenim prilozima otkupljuje Stankovićevo kazalište (na križanju Ćirilometodske i Freudenreichove ulice) i prva predstava se priređuje 29. siječnja 1852. godine u tom u pravom smislu narodnom kazalištu u Hrvata. 1894. godine u njoj se među posljednjim predstavama izvodi romantičarska drama Roderik i Elvira bana Jelačića.
Ban Jelačić zdušno podupire izdavanje školskih udžbenika na hrvatskom jeziku i stimulira rad autora, a kada carsko-kraljevskim dekretom biva zabranjena upotreba hrvatske trobojnice, a dozvoljena uporaba crveno-bijele zastave za Kraljevinu Hrvatsku i modro-bijele za Kraljevinu Slavoniju, ban Jelačić se tome oštro protivi. Njegovim nastojanjem 11. prosinca 1852. godine, Zagrebačka biskupija podiže se na stupanj nadbiskupije i tim činom Crkva u Hrvata postaje neovisna od ugarskog episkopata.
Ban Jelačić ne posustaje u borbi za hrvatski jezik i u dopisu ministru pravde u Beču Karlu Krausu od 8. travnja 1853. godine zalaže se za njega "jer jedna od najljepših osobina hrvatskog naroda jest, da on svoj jezik nadasve ljubi... i baš ograničenja u jezičnom pogledu koja je htio madžarski sabor Hrvatima nametnuti, bili su jedan od glavnih uzroka otpora hrvatskog naroda protiv Mađara". Podupire osnivanje i povezivanje trgovačko-obrtničkih komora na području sjeverne Hrvatske i 1854. godine osniva Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo. Protivi se uvođenju žandarmerije, zalaže se za izgradnju cesta i željeznica i unaprijeđenje privredne djelatnosti.
U proljeće 1850 upoznaje svoju buduću suprugu. To je Grofica Sofija Stockau koja je rođena 31. siječnja 1834. u mjestu Napjedla, Austrijsko Carstvo (današnja Češka Republika), u obitelji grofa Georga i Francizce Stackau. Imala je tri brata i jednu sestru te je još kao mala obolila od kostobolje. Za svojeg boravka u Trojednoj Kraljevini često se liječila u Topuskom te je time pripomogla promoviranju tamošnjih toplica. Imala je 16 godina kad se udala za bana Jelačića tada pedesetogodišnjaka. Vjenčali su se 22. srpnja 1850. godine u Napjedlu u Moravskoj. 16. srpnja 1851. godine ban kupuje vlastelinstvo Novi dvori, kupoprodajni ugovor biva naknadno sastavljen.
Godine 1854. Jelačić dobiva titulu grofa, a Sofija je imenovana dvorskom damom hrvatske kraljice i austrijske carice Elizabete. Iste je godine rodila djevojčicu Anu, koja 1855. umire od kolere. 1859. ban Josip Jelačić umire, a grofica Jelačić ostaje živjeti u Novim dvorima u Zaprešiću. 1863. udaje se za grofa Adolfa Dubskog iz Moravske kojemu je rodila kćer Mariju Sofiju i sina Viktora. Umire u Beču 17. siječnja 1877. i biva sahranjena u Zdislavicama u Moravskoj.
Ban Jelačić sahranjen je u grobnici u Novim dvorima u Zaprešiću, koji su jedinstveni spomenik kulturno povijesne baštine. Jedinstven su primjer očuvanosti cjelovitog vlastelinskog gospodarskog kompleksa.
Ban Josip Jelačić sam je dao dograditi i preurediti cijeli dvorac i imanje oko dvorca uređen je perivoj. Godine 1855. dao je sagraditi neogotičku kapelu Sv. Josipa. Kada je iznenada umrla Jelačićeva dvomjesečna kćerkica Ana, do kapele dao je izgraditi grobnicu u kojoj će biti sahranjena. U tu istu grobnicu kasnije su sahranjeni i sam ban Josip Jelačić i obitelj.
Grad Zaprešić organizira „Dane Jelačića“ u listopadu, manifestaciju kojom se slavi njegovo rođenje. A sam grad Zaprešić svoj dan slavi na rođendan bana Jelačića 16. listopada.
Spomenik mu se podiže i otkriva 16. prosinca 1866. godine na glavnom trgu u Zagrebu koje nosi njegovo ime i ostaje tamo osamdeset godina do rušenja u noći 25./26. srpnja 1947. godine, zatim se 43 godine čuva u zagrebačkoj Gliptoteci i ponovo vraća 16. listopada 1990. na njegov rođendan. U Austro-Ugarskoj monarhiji najljepša ulica u Petrovaradinu bijaše Jelačić Gasse, a nakon njene propasti ulica dobiva naziv Jelačićeva ulica. Jedan od petrovaradinskih trgova uz Dunav također je nosio Jelačićevo prezime. Od 1948. godine u Petrovaradinu niti jedna ulica ni trg ne nose više prezime bana Jelačića, iako povijest bilježi velika djela koja je učinio za narod toga kraja.
Tijekom Domovinskog rata, dvije su hrvatske postrojbe nosile Jelačićevo ime, 133. brigada HV 'Ban Josip Jelačić' iz Otočca i brigada HVO 'Josip ban Jelačić' iz Kiseljaka.
U Republici Hrvatskoj u čast bana Josipa Jelačića novčanica od 20 kuna nosi njegov portret.
