Voyager-nova generacija

subota, 09.04.2016.

NDH




U videu možete poslušati povijesnu objavu o obnovi Hrvatske države, dan koji je porobljeni i potlačeni hrvatski narod čekao i sanjao stoljećima. NDH je nastala u jeku Travanjskoga rata i sloma Kraljevine Jugoslavije, a proglasio ju je preko radija vođa domovinske ustaške skupine Slavko Kvaternik 10. IV. 1941. pošto je Vladtko Maček odbio ponudu Nijemaca da proglasi hrvatsku državu unutar osovinskoga sustava. Od svojega povratka u Hrvatsku 15. IV. 1941. do početka svibnja 1945. na čelu NDH bio je poglavnik Ante Pavelić, koji je kao vođa ustaškoga pokreta već od početka 1930-ih djelovao na rušenju Jugoslavije i uspostavi neovisne Hrvatske države. Stvaranje Nezavisne Države Hrvatske (NDH) dogodilo se sasvim slučajno, i to zbog državnog udara u Beogradu koji je organizirala britanska tajna služba kako bi Jugoslaviju, koja je ugovorom u Beču od 25. ožujka 1941. pristupila Trojnom paktu ili Osovini odvojila od Britanaca. Hitlera nije zanimalo Sredozemlje nego Atlantik i prostrane ukrainske i ruske ravnice i žitnice, te Kavkaz zbog svjetskih rezervi nafte. Balkan Hitlera uopće nije strateški zanimao, ali je područje Jugo-istočne Europe upalo u fokus interesa 3. Reicha britanskim angažmanom u Grčkoj iz koje je Royal Air Force držao u šahu naftna polja u Rumunskoj iz čije su se velike rafinerije opskrbljivale gorivom Hitlerove tenkovske divizije. Njemački, talijanski, madžarski i bugarski napad na Jugoslaviju 1941. bio je improviziran, dakle, ad hoc organiziran dok je napad na Grčku bio od Hitlera isplaniran zbog britanske vojske koja je tamo zauzela pozicije. Hitler je puč srpskoga generala Dušana Simovića u Beogradu shvatio kao razvrgavanje pakta i izdao je nalog za osnivanje jedne hrvatske države, i na taj način ponovio recept iz doba razbijanja Čehoslovačke 1939. kada je osnivanjem nezavisne slovačke države lakše razbijena Čehoslovačka, tako je uslijed napada na Jugoslaviju osnovana NDH sa čijim osnivanjem je lakše i brže razbijena Jugoslavija jer je akt o osnivanju NDH od 10. travnja 1941. izazvao šok u velikosrpskim redovima jugoslavenske vojske, i njen moralni slom, kao i kapitulaciju Jugoslavije.

Ustaše ne bi nikad došli na vlast da ih vojnom silom nije poduprla Hitlerova Njemačka dok fašistička Italija u osnivanju NDH nije odigrala značajnu ulogu, naprotiv, Mussolini nije imao pojma da će biti osnovana NDH koja mu je zbog aspiracija na drugoj strani Jadrana bila trn u oku. Također, mnogobrojni četnički pokolji u NDH, posebno 1941. i 1942. godine, ne bi se nikada dogodili, pogotovo ne u mjeri u kojo su se dogodili, da srpski četnici nisu imali podršku talijanskih fašista. Isto tako se partizanski pokret ne bi toliko rasplamsao u NDH da Pavelić nije većinu Dalmacije prepustio fašističkoj Italiji, i da Titov pokret nije imao podršku Staljina i Engleza.

Istovremeno s naredbom za napad na Jugoslaviju Hitler izdaje direktivu SS-Brigadeführeru Edmundu Veesenmayeru da na području budućih ostataka Jugoslavije pronađe pogodne osobe za rukovođenje novih, nacističkoj Njemačkoj prijateljskih država, koje će biti stvorene. Nijemci su smatrali da vodstvo te države treba pripasti HSS-u, najjačoj i najbolje organiziranoj stranci. Fašistička Italija svoje je povjerenje usmjerila ka ustaškoj organizaciji. Još potkraj ožujka 1941. održan je sastanak između Mussolinija i Pavelića.Mussolini je Paveliću dao do znanja da će Italija omogućiti Ustašama preuzimanje vlasti u Hrvatskoj, a Pavelić se složio s talijanskim teritorijalnim zahtjevima na jadranskoj obali. Njemački pak izaslanik Edmund Veesenmayer je za to vrijeme više puta kontaktirao Vladka Mačeka, nagovarajući ga da preuzme čelnu funkciju nove države, što je Maček odbijao, budući da je smatrao da će sile Osovine izgubiti rat. Nakon Mačekova odbijanja, i Nijemci su se složili da Pavelić i ustaška organizacija budu na vlasti u hrvatskoj državi.

Kraljevina Jugoslavija je kapitulirala 17. travnja 1941. godine, nakon svega 11 dana rata. Na području Hrvatske otpor nadolazećim talijanskim i njemačkim snagama je pružan samo u područjima s većinskim srpskim stanovništvom. Vrlo mali broj Hrvata se javio na proglas mobilizacije, što govori o raspoloženju prema Kraljevini Jugoslaviji.Hrvati u Jugoslavenskoj kraljevskoj vojsci nakon izbijanja rata masovno počinju dezertirati i otkazivati poslušnost. Buni se posada torpiljarke u Šibeniku, hrvatski piloti u Makedoniji, hrvatski vojnici u Đakovu i Vagnju, gdje dolazi i do okršaja s ostalim pripadnicima jugoslavenske vojske. 8. travnja otvoreno su se pobunile 108. pješačka pukovnija u Velikom Grđevcu i 40. dopunska pukovnija u Severinu. Uz pomoć Hrvatske seljačke zaštite zauzimaju žanadarmerijsku postaju u Garešnici, stižu u Bjelovar i pružaju podršku gradonačelniku dr. Juliju Makancu, članu ustaškog pokreta, koji istoga dana proglašava "uskrsnuće" hrvatske države.U Bjelovar sljedećeg dana stižu i vojnici iz drugih postrojbi, što je bio znak očitog raspada jugoslavenske vojske.Hrvatska seljačka zaštita se stavila na raspolaganje čuvajući javne ustanove i razoružavajući i zarobljavajući jedinice jugoslavenske vojske.Zaštita je čuvala javne zgrade, ceste i mostove, kao i vojna i druga skladišta, ali i privatno vlasništvo i osiguravala red i mir.Nijemci su generalno dočekivani kao osloboditelji. Njemačke i talijanske trupe zauzele su Sarajevo i Split tek 15. travnja, a kapitulacija snaga Kraljevine Jugoslavije uslijedila je 17. travnja.

10. travnja pripadnik domovinske skupine ustaškog pokreta, bivši austro-ugarski pukovnik Slavko Kvaternik, u dogovoru s njemačkim izaslanikom Edmund Veesenmayerom, proglasio je uspostavu NDH preko Radija Zagreb u 16 sati i 10 minuta, dok je njemačka vojska ušla u Zagreb sat vremena kasnije. Veesenmayer je ipak nagovorio Mačeka na izjavu kojom poziva svoje pristaše na mir i lojalnost novoj vlasti. Kvaternikov proglas i Mačekova izjava emitirani su na radiju. Istog dana izašlo je posebno izdanje dotad malo poznatih novina "Hrvatski narod", kojim se objavljuje uspostava NDH.

Poslije proglašenja NDH nije bilo ni dana bezvlašća jer su se sve institucije Banovine Hrvatske stavile na raspolaganje novouspostavljenoj državi. Vršitelj dužnosti bana Banovine Hrvatske, odjelni predstojnik Žilić, na kojega je Ivan Šubašić prilikom odlaska iz zemlje prenio svoje ovlasti, službeno je predao vlast Kvaterniku. Nakon proglasa o uspostavi NDH Slavko Kvaternik je upotrijebio stari banovinski administrativni aparat i potpuno se oslonio na postrojbe Hrvatske seljačke i građanske zaštite, koje su u Zagrebu raspolagale s oko 4.000 ljudi, a na čitavom području Banovine Hrvatske s oko 142.000 pripadnika.

Golema većina hrvatskoga naroda oduševljeno je dočekala slom Jugoslavije, no to nije imalo veze s nacističkom ili fašističkom ideologijom, već s činjenicom da je stanovništvo Hrvatske bilo duboko nezadovoljno političkom i društvenom situacijom u Jugoslaviji. Istovremeno se činilo kako je, nakon dvadeset godina borbe s beogradskim režimom, bez žrtava uspostavljena samostalna hrvatska država te je izbjegnut rat u kojem je dotada stradala velika većina Europe.
Nakon proglašenja NDH zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac je posjetio Slavka Kvaternika, a ubrzo potom i dr. Antu Pavelića. Crkva je redovno kontaktirala s onima koji stvarno imaju vlast na određenom području radi svoje pastoralne misije i zaštite vjernika. Ipak, vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj pozdravio je pojavu nove države, kako to nepobitno proizlazi iz poslanice nadbiskupa Stepinca, objavljene potkraj travnja 1941. Obraćajući se tom poslanicom katoličkim svećenicima u NDH, Stepinac im je uputio poziv na »uzvišeni rad oko čuvanja i unapređenja« hrvatske države. U nastavku nadbiskup kaže: »Mi vjerujemo i očekujemo da će Crkva u uskrsloj Državi Hrvatskoj moći u punoj slobodi naviještati neoborive principe vječne Istine i Pravde.«

Od ostalih visokih crkvenih dostojanstvenika naglašenu podršku NDH i poglavniku iskazivao je sarajevski (vrhbosanski) nadbiskup dr. Ivan Šarić. U svom pozdravu Paveliću on je posebno istakao da je s osnutkom NDH Pavelić »donio slobodu i nezavisnost hrvatskom narodu Bosne i Hercegovine«. Kasnije je pisao da »nikada Katolička crkve nije bila toliko zaštićena i u svojim nastojanjima za širenje istine toliko zagarantirana« kao u doba NDH.

U srpnju 1941, nakon prve konferencije katoličkih biskupa u NDH, delegacija na čelu sa Stepincem primljena je kod poglavnika. Stepinac je u pozdravnoj riječi izajvio da ga biskupi posjećuju »kao legitimni predstavnici Crkve Božje u NDH s obećanjem iskrene i lojalne suradnje za bolju budućnost naše domovine«. Takva je izjava kasnije bila protumačena kao otvorena podrška ustaškom režimu, premda je ona mogla značiti i samo iskazivanje korektnog odnosa Crkve prema novoj vlasti.

Crkva je imala dovoljno razloga da održava dobre odnose s novom državom, kao i obrnuto. Ustaški je vrh ulagao velike napore u dobivanje priznanja Vatikana, pa je Stepinac pomogao u uspostavi kontakata s papom Piom XII. Međutim Sveta Stolica nije nikada priznala NDH, i nastavila je održavati diplomatske odnose sa izbjegličkom vladom u Londonu.

U razdoblju od svibnja do listopada 1941. određene su granice nove države. NDH je u svoje područje uključila najveći dio nekadašnje banske Hrvatske. Granice prema Trećemu Reichu bile su određene u svibnju te su se uglavnom poklapale sa zapadnim hrvatskim granicama prije 1918. U lipnju je bila određena istočna granica prema Srbiji na Drini i Savi, a područje istočnoga Srijema sa Zemunom uključeno je u listopadu (ali je dio zemunskoga područja bio pod izravnom njemačkom upravom pa su Nijemci već od 1941. u Zemunu samostalno provodili policijske akcije). NDH je obuhvaćala cijelu Bosnu i Hercegovinu, a granica prema Crnoj Gori formalno je bila određena u listopadu. Pregovori oko granica s Italijom, koje je s hrvatske strane vodio isključivo Ante Pavelić, doveli su do potpisivanja Rimskih ugovora 18. V. 1941.Tim ugovorima je Italija sebi prisvojila veliki dio hrvatske obale, najveći dio teritorijalnog mora, pri čemu NDH uopće nije smjela imati ratnu mornaricu; istodobno pretvarajući NDH u monarhiju s talijanskim kraljem i zapravo talijanski protektorat (status kakav su tada imale i Kraljevina Crna Gora i Kraljevina Albanija) - stvorili su teško nezadovoljstvo među narodom, pa i među onima koji su bili skloni pristupati ustaškom pokretu. Neuspjela nastojanja ustaša da ishode kod Nijemaca (koji su prvih godinu dana zaokupljeni invazijom na SSSR i drže na području NDH samo manje vojne snage potrebne za osiguranje strateških željezničkih pravaca) potporu za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa vrlo su ozlovoljila Talijane, koji prije kraja 1941. godine zabranjuju ulazak vojnih snaga NDH u područje između Jadrana i linije Karlovac - Mostar i nastoje čvrsto okupirati to područje u suradnji s četnicima. Na području talijanske okupacije s vremenom nastaju velika područja pod kontrolom četnika i partizana (NOVJ, snage pod kontrolom Komunističke partije Jugoslavije, koji su započeli komunističku revoluciju nakon napada Hitlera na SSSR).
NDH je ustupila Italiji veći dio Dalmacije te dijelove Gorskog Kotara i Hrvatskog Primorja. NDH je dobila izlaz na more u kotarevima Novi, Senj, Crikvenica, te općinama Karlobag i Kraljevica (prvobitno pripojenima Italiji) te na području od Omiša do Dubrovnika. U sklopu NDH ostali su otoci Brač, Hvar, Pag, Šipan, Šćedro, Maun, Lokrum, Lopud i Koločep. Pavelićevo ustupanje Italiji područja s 400.000 stanovnika , velikom većinom Hrvata, ukljujučujući i grad Split izazvalo je ogorčenje ne samo među širim slojevima naroda, nego i među mnogim njegovim najbližim suradnicima. Nadalje, Rimskim ugovorima talijanska interesna zona u NDH podijeljena je na tri zone - prva je izravno priključena Italiji, dok su u ostale dvije Talijani vršili de facto ili de iure i civilnu i vojnu vlast, pogotovo nakon okupacije II. i III. zone 7. rujna 1941.
Granicu između NDH i Mađarske tvorila je rijeka Drava, no nije bila uređena ugovorom, jer se NDH nije htjela odreći Međimurja.Pavelić je prosvjedovao protiv okupacije, ali Treći Reich je stao na stranu Mađarske, budući da joj je obećao područja izgubljena 1918. kao nagradu za napad na Jugoslaviju., tako da je Međimurje ostalo pod mađarskom vlašću sve do oslobođenja 1945., kada ga zauzimaju jedinice NOVJ. Kako bi pokazala svoj stav prema mađarskoj okupaciji, NDH je osnovala i Veliku župu Baranja sa sjedištem u Osijeku, iako župa nije obuhvaćala nijedan dio Baranje.
Granica prema Srbiji označena je nakon konzultacija s Njemačkom zakonom donesenim 7. lipnja 1941. crtom stare granice između Austro-Ugarske i Srbije. Istočni dio Srijema je nominalno bio dijelom NDH, ali ga je iz vlastitih sigurnosnih i strateških razloga Treći Reich držao pod svojom upravom pod nazivom Ostsyrmien.
Granica prema talijanskoj marionetskoj Kraljevini Crnoj Gori određena je 27. listopada 1941. dogovorom s Italijom. Time je Italija izravno priključila južni dio Konavala s Prevlakom i mjestom Gruda anektiranom području Boke kotorske.

Velikosrbi su teško prihvaćali postojanje hrvatske države, već kod raspada kraljevske vojske su činili zločine. Dijelovi jugoslavenske kraljevske vojske u raspadu izvršili su u Bjelovaru od 9. do 13. travnja 1941. dvadesetak pojedinačnih ubojstava vojnika i građana hrvatske nacionalnosti, a na povlačenju iz Mostara ubili su 25 mještana Čapljine i okolice, četiri seljaka u selu Cim te spalili više desetaka kuća u selima Cim i Ilići pokraj Mostara.
Četnici u savezništvu sa talijanima rade na rušenju NDH. U Hrvatskom Blagaju kod Slunja, u noći između 5. i 6. svibnja, četnici su ubili 5 članova obitelji Jose Mravunca, među kojima je bilo i dvoje malodobne djece. U istočnoj je Hercegovini 24. lipnja izbio tzv. četnički Vidovdanski ustanak, koji je prema srpskim izvorima polučio 123 poginula i 200 ranjenih hrvatskih vojnika. Dan iza, 25. lipnja, četnici su ubili 9 hrvatskih oružnika u postaji Lukavac kod Nevesinja, dok su 28. lipnja u Avatovcu u istočnoj Hercegovini poklali 47 Hrvata te zapalili sve kuće u tome mjestu. Prema srpskome publicistu Radovanu Papiću, partizanskom prvoborcu rodom iz Bileće, taj je ustanak «bio usmjeren protiv NDH i njezinih institucija». Krvavi pir nastavlja se 30. lipnja kad četnici pod vodstvom popa Momčila Đujića ubijaju više od stotinu Hrvata u okolici Knina i Zadra, a istoga dana vrše pokolje Hrvata u Blažuju te u kotarima Derventa, Varcar, Vakuf i Zvornik. Istog dana na Sjetini na Jahorini, pod vodstvom Save Derikonje, zaklali su šezdesetpet civila.
U Istočnoj Hercegovini buna protiv NDH nastavlja se 17. srpnja kad četnici vrše pokolje u kotaru Ljubinje, u selima Dječ, Orahovica, Fatnica, Bjelan, Sakotići i Plana. Istoga dana četnici vrše pokolje i u kotaru Trebinje, te u selima: Begovići, Gornji Turani, Donji Turani i Staro Slano. Pod Đujićevim vodstvom četnici 26. srpnja ponovno kolju Hrvate u okolici Knina te u Donjem Erveniku (trideset poklanih Hrvata), Golubićima, Ugarcima i Komitama.
Istoga dana, u kotaru Bosansko Grahovo, četnici vrše pokolje u selima: Sarići, Špiranovići, Čuline i Kardumi te pod vodstvom Zlovođe kolju dvadeset jednoga Hrvata.
Izvršen je i brutalni pokolj 350 hrvatskih katoličkih hodočasnika koji su se iz Kosova kod Knina – gdje su svetkovali blagdan sv. Ane – vlakom vraćali u Drvar.

Četnici su presreli vlak, hodočasnike zarobili i svezali, te ih 27. srpnja pobili kod jame Golubnjače i bacili ih u jamu. S hodočasnicima je ubijen i drvarski župnik Waldemar Maksimilijan Nestor – prvi ubijeni svećenik u Drugome svjetskom ratu na području bivše Jugoslavije. O ovomu zločinu svjedoči i pripadnik partizanskog pokreta Stevo Babić:

«Bilo je svanulo sunce (27. srpnja 1941.) koje je obasjavalo cijelu okolinu. Četa se već spremala za pokret prema žandarmeriskoj stanici Trubar. Kada je četa stigla u reon Žitkovca pojavio se putnički voz, jer pruga na tom mjestu nije bila prekidana. U vozu nije primijećena vojska pa su ustanici propustili voz prema Vagnju. Na željezničkoj stanici Vaganj, Damjan Željković sa grupom starijih ljudi i omladinaca pokupio je sve putnike iz voza. Među njima se nalazio ustaša Marko Špiranović, katolički svećenik Petar Maks i neki trgovci.

Ova grupa je izvela iz voza strojovođu Lokšmita, čiji je sin tada bio član KPJ i nalazio se kod ustanika. Grupa Damjana Željkovića je na svoju ruku povela sve putnike ka Golubnjači i sve ih, bez ičijeg odobrenja postreljala».

Istoga dana zvjerski je ubijen i drugi katolički svećenik, Juraj Gospodnetić, župnik u Bosanskom Grahovu, koga su četnici izmasakrirali, a zatim ispekli na ražnju.

NDH je od početka bila ovisna o Trećem Reichu i fašističkoj Italiji, uz potporu koje je nastala, a predstavnici Italije snažno su utjecali na razvoj unutarnjih prilika i na državni ustroj. Uz to su na njezinu području bile stacionirane znatne postrojbe talijanskih i njemačkih oružanih snaga. Isprva su njemačke snage bile malobrojne, a tek je razbuktavanje rata na području NDH utjecalo na znatno povećanje njihova broja. NDH se nastojala uklopiti u osovinski »Novi poredak« ili »Novu Europu«, pa je pokušala uspostaviti takav unutarnji ustroj koji bi bio u suglasju s onim u Trećem Reichu i fašističkoj Italiji. Zbog toga je uvedena jednostranačka totalitarna diktatura s ustaškim pokretom (Ustaša – hrvatski oslobodilački pokret) kao jedinom dopuštenom političkom organizacijom. Sve ostale stranke i političke organizacije bile su zabranjene i raspuštene. Pavelić je istodobno bio poglavnik pokreta i državni poglavar. Formalno je državna vlada (prvu vladu imenovao je Ante Pavelić 16. IV. 1941) bila glavna ustanova izvršne vlasti, no sve je značajne odluke donosio poglavnik. On je od travnja 1941. do rujna 1943. bio i predsjednik vlade. U veljači 1942. bio je sazvan na zasjedanje Hrvatski državni sabor, no nije imao nikakva utjecaja na razvoj unutarnjih prilika. Od kraja 1942. sabor se u NDH više nije sastao.

Vanjska politika bila je u potpunome skladu s politikom Osovine, odnosno Trećega Reicha i Italije. NDH je u srpnju 1941. pristupila Trojnomu paktu. Priznale su ju osovinske države, a održavala je odnose i s nekim neutralnim državama. Sveta stolica nije nikada priznala NDH, jer je njezin veleposlanik bio pri izbjegličkoj jugoslavenskoj vladi u Londonu. Predstavnik Svete stolice u Hrvatskoj bio je izaslanik pri hrvatskom episkopatu, a ne kod vlasti NDH.
U skladu sa politikom Trećeg Reicha počelo je provođenje i rasnih zakona i svega kopiranog od nacista, s tim da su glavna meta istrebljenja postali Srbi. Politika Nezavisne Države Hrvatske prema nacionalnim manjinama i protivnicima režima je bila određena donošenjem dva zakona. Prvi je bio onaj od 17. travnja 1941. godine kojim se određuje da su osobe koje uvrijede hrvatsku naciju krive za veleizdaju, a jedina kazna za to je bila smrtna. Drugi važan nadnevak je 30. travnja i donošenje rasnih zakona.Dok su prema većini manjina - Srbima, Židovima, Romima, Slovencima i drugima provođene oštre mjere terora, deportacije, represije i diskriminacije, Nijemci su bili povlaštena nacionalna manjina, što je bilo osigurano nizom zakona i propisa. Zakonom donesenim 30. listopada 1941. Nijemcima se priznaju neograničena prava obzirom na uporabu njemačkog jezika i zastave u NDH. Osebujan je bio status Makedonaca, koji su u Bugarskoj - saveznici NDH - smatrani Bugarima.
Već tijekom prvih mjeseci donesene su brojne zakonske odluke koje su bile usmjerene protiv Srba: otkazi iz javnih službi, morali su napustiti sjeverni dio Zagreba, Zagrebom su se mogli kretati samo danju, određeno je da moraju nositi oznake sa slovom "P" za pravoslavni, naziv vjere je promijenjen iz srpsko-pravoslavna u grčko-istočna, zabranjena je ćirilica.Počelo se s popisivanjem Srba kako bi se potom lakše deportirali u Srbiju. Oko 175.000 Srba iz NDH je završilo u Srbiji tijekom prve dvije godine. Iz Hrvatske je organizirano deportirano 15.266 Srba.Ustaška politika terora (maltretiranja, progoni, masovna ubojstva, rasni zakoni) pojačala je otpor kod lokalnih Srba. Veći dio hrvatskih Srba priključio se partizanima, dok se manji dio (pogotovo s tromeđe Like, Bosne i Dalmacije) priključio rojalistima i ekstremnim nacionalistima, četnicima.

Koncentracijski logori, prvenstveno Jasenovac, također su ubrzo osnovani po nacističkom uzoru, a u njima su zatvarani, istrebljivani surovim postupkom ili sustavno likvidirani Židovi, Romi, Srbi i Hrvati (politički protivnici režima) . Masovna pogubljenja Židova započela su već u srpnju 1941.

Do jeseni 1942. većina Židova i Roma sa područja NDH bila je likvidirana, smještena u Jasenovac ili odvedena u nacističke logore, gdje će umrijeti ili biti ubijeni slijedećih godina. Nekoliko stotina Židova spašeno je zaslugom Katoličke Crkve (osobito nadbiskupa Alojzija Stepinca) ili pojedinaca koji su ih skrivali. Nekoliko tisuća spasilo se bijegom na područja pod vlašću Italije ili Narodnooslobodilačkog pokreta.

Slavko Goldstein navodi da je u travnju 1941. na području današnje Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine bilo oko 39.500 članova židovskih općina, od kojih je oko 30.000 tijekom rata umrlo, ubijeno ili poginulo. (Tome treba dodati i Srijem, koji je također bio u sastavu NDH. Računa se da je oko 1.000 Židova pobijeno u koncentracijskim logoru Sajmište u Zemunu, kojim su upravljali Nijemci.)

Prema demografskim izračunavanjima Vladimira Žerjavića broj žrtava je nešto manji: između 25.800 i 26.700. Židovska virtualna knjižnica navodi da je u Jasenovcu ubijeno između 8.000-20.000 Židova s područja današnje Hrvatske i BiH, a oko 7.000 ubijeno je u inozemstvu (Auschwitz i ini logori).

20. kolovoza 1941. dolaze prvi zatočenici u Koncentracijski logor Jasenovac, koji će postati glavno stratište u NDH za Židove, Rome, Srbe i političke protivnike režima. Logor za židovske žene i djecu bio je u Loborgradu, osnovan 6. listopada 1941.

Sustavna likvidacija Židova započela je već u srpnju 1941. i nastavila se i 1942. godine, uz privremene mjere prividnoga popuštanja, nakon kojih slijede nove stroge zakonske odredbe, uhićivanja i upućivanja u logore, gdje su mnogi odmah smaknuti, a drugi postupno umirali u neljudskim uvjetima, uz stalno pojedinačno i periodičko masovno ubijanje. Mnogi su ubijeni i "na terenu", izvan logora. Od srpnja 1942. dio uhićenih Židova (uključujući i sve žene i djecu iz Loborgrada) upućivan je u nacistički logor smrti Auschwitz.

Nakon relativnog zatišja, u svibnju 1943. na inzistiranje Nijemaca uslijedio je posljedni val masovnih uhićivanja, koji je obuhvatio većinu preostalih Židova. Tada je u Zagrebu uhićeno oko 1700, a u drugim dijelovima Hrvatske oko 2500 Židova. Svi su predani Nijemcima i odvedeni u nacističke logore smrti. Pri tome je NDH za svakog iseljenog Židova uplaćivala njemačkom Reichu svotu od 30 maraka, kao prilog njemačkim naporima u »konačnom rješenju židovskog pitanja«.

Na teritoriju NDH (odnosno onom dijelu teritorija koji je pod kontrolom ustaškog režima i Nijemaca) na slobodi tada ostaje svega oko 1500 Židova, od koji je 1000 u mješovitim brakovima, a neki su proglašeni "počasnim arijevcima", te nekoliko stotina onih koji su se skrivali. No i mnogi od njih su kasnije ubijeni. Na područjima pod ustaškom vlašću rat je preživjelo svega oko 350 Židova. Pretežno su to bili ljudi iz mješovitih brakova za čiju se zaštitu uspješno založio nadbiskup Alojzije Stepinac, te 55 štićenika staračkog doma Lavoslav Švarc, koji su bili sklonjeni na crkvenom imanju u Brezovici kraj Zagreba. Stepinac je u veljači 1943. zaprijetio zatvaranjem svih crkava u Hrvatskoj ako se budu primjenjivali rasistički zakon na Židove u mješovitim brakovima (supružnike i djecu). Mnogi su od njih, međutim, osobito muškarci oženjeni "arijevkama", ipak ubijeni.

Vlasti NDH, proglašavajući sve koji se ne pokoravaju za četnike i odmetnike, uz druge represivne mjere, započele su akcijama masovnih pokolja cijelih sela. Prvi takav slučaj, organiziran iz Zagreba, desio se u selu Gudovac kraj Bjelovara, gdje su u odgovor na nekoliko oružanih incidenata, u kojima su poginula dvojica Hrvata, 27. i 28. travnja, pobijeni svi stanovnici sela, njih oko 180. Uslijedili su slični masovni pokolji na drugim područjima. Jedan od njih izveden je 13. svibnja u Glini, o čemu je vijest došla do nadbiskupa Alojzija Stepinca, koji je odmah prosvjedovao kod poglavnika Ante Pavelića.

Uz masovne pokolje "na licu mjesta", organizirane su i akcije čišćenja, tzv. "dizanja" čitavih sela, s odvođenjem svih muškaraca u Koncentracijski logor Jasenovac i druge logore. Organizatori su se nadali da će paralelna masovna prisilna iseljavanja u Srbiji prikriti pokolje.

Tijekom 1942., usprkos mjerama za ublažavanje državne politike prema Srbima, i dalje je bilo akcija masovnog ubijanja. Masovno čišćenje teritorija od svog stanovništva primijenjeno je sredinom 1942. u ofanzivama na području Banije i Korduna i Kozare. Mnogi su pobijeni na terenu, drugi odvedeni u Jasenovac i velikim dijelom pobijeni; dio je preseljen na područje Slavonije, na imanja ranije Srba ranije iseljenih u Srbiju; kasnije su mnogi ponovo seljenji, neki pobijeni. Mnogi su vrbovani za rad u Njemačkoj. Mnogi su izbjegli na teritorije koje kontrolira Narodnooslobodilački pokret i pridružili se partizanima.

To sve govori o naravi ove kvazi države koja nije bila ni hrvatska ni nezavisna ni država. Iako je počela lijepo, ali je zasnovana na zločinu i prodaji teritorija i svih ideala, bitna je bila samo vlast vodećim ljudima ustaškog pokreta, koji su brutalno iskoristili težnju naroda za slobodom i pravicom da bi namjestili sebi sinekure i glumili državnike, a bili su obični šljam koji je najveće zlo učinio vlastitome narodu, koji zadojen mržnjom najprije prema Srbima, a onda i drugima svima koji različito misle, skoro doveo vlastiti narod do istrebljenja, ono što su pokušali učiniti Židovima i Srbima zadesilo je naš hrvatski narod a oni su lijepo završili u Argentini i južnoj Americi.

U logore su zatvarani Srbi, ali i Hrvati koji se nisu slagali s ustaškom politikom (komunisti, HSS-ovci i drugi). Najveći logor u NDH bio je Jasenovac. Već 1941. bio je interniran, a potom i zatvoren u logoru Jasenovac, i sam predsjednik HSS-a Vladko Maček.

Ustaški zločini nad Srbima i drugima doveli su već u ljeto 1941. do rasplamsavanja ustanka, osobito na Kordunu i Banovini, u Lici i u Dalmatinskoj zagori. Prve partizanske odrede, isprva pretežito od srpskih seljaka koji su pobjegli u šume pred ustaškim pokoljima, organizirali su članovi Komunističke partije. Među srpskim ustanicima u Hrvatskoj bilo je i četničkih usmjerenja, s osvetničkim protuhrvatskim parolama i namjerama, ali komunisti su bili bolje organizirani i njihov je utjecaj među srpskim ustanicima u Hrvatskoj na kraju uglavnom prevladavao.

Dana 14. svibnja 1941. nadbiskup Alojzije Stepinac je poslao poglavniku Paveliću prosvjedno pismo: »Ovaj čas primio sam vijest, da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam, da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem svoj glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozovljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt.«

Povodom upućivanja "nearijevaca" u koncentracijske logore, Stepinac je 21. srpnja 1941. poslao poglavniku Paveliću dopis. »Pripominjem odmah, da sam uvjeren, da se ove pojave dešavaju bez Vašega znanja, a da će se jedva tko naći, koji će imati smjelosti, da Vas na njih upozori.«

»Čujem s više strana, da se tu i tamo nečovječno i okrutno postupa s nearijevcima prigodom deportiranja u sabirne logore, a i u samim tim logorima; što više, da od takva postpuka nijesu izuzeta ni djeca, ni starci, ni bolesnici. Znadem, da među tima, koji se deportiraju, imade u novije vrijeme i katolika konvertita, pa mi je to više dužnost, da se za njih zauzmem. (…) odnosne mjere, koje se u tom smjeru provode, mogle bi se provoditi, a da postignu potpuni učinak, na humaniji i obzirniji način tako, da se u čovjeku zaista gleda čovjeka i sliku Božju. (…) Slobodan sam da spomenem i neke pojedinačne stvari u smjeru ublažavanja postupka: a) da se upućivanje u logore vrši na taj način, da im bude omogućeno da spreme najnužnije stvari, da mogu urediti svoje najhitnije obveze i prema obitelji i prema službi, b) da se otpremanje ne vrši u prenatrpanim plombiranim vagonima, naročito ne na udaljena mjesta, c) da se interniranima daje dovolja hrana, d) da se bolesnima omogući liječnička njega, e) da se dozvoli otpremanje najnužnije hrane i omogući dopisivanje s obitelji.«

Zauzimanje nadbiskupa Stepinca za ljude, koje su ustaške vlasti progonile kao državne neprijatelje (naročito Židove i Srbe) Pavelić nije podnosio, pa je svoju netrpeljivost prema nadbiskupu na određeni način i iskazivao (npr. nepozivanjem Stepinca u protokolarnim prigodama kad je nazočnost predvodnika Crkve bila očekivana).

Ustaški tajni agenti držali su na oku crkvene veledostojnike i bili nezadovoljni njihovim držanjem. Izvještaj Ustaške nadzorne službe od 1. prosinca 1943. navodi:

»Zagrebačko svećenstvo riedko je kada pokazalo svoju odanost narodu i narodnim probitcima. (…) Zagrebački Kaptol je i danas iz tog razloga mrtva trublja, njegovi predstavnici mrtvi trubljači, jer su zakazali i ostavili na cjedilu hrvatsku narodnu borbu. (…) Oni niti danas nisu iskreni suradnici hrvatske vlade niti narodni borci, kao što je to slučaj sa klerom u Slovačkoj, nego su anglofili i jugoslaveni, a to je njihova najveća sramota. Treba naglasiti, da je danas zagrebački Kaptol sjedište promičbe upereno protiv njemačke vojske. (…) Isti krugovi direktno su negativno raspoloženi prema ustaškom pokretu.« Spominju uglavnom pojedince na nižem stupnju crkvene hijerarhije, ali također i »poznati govor nadbiskupa Stepinca«, tj. propovijed od 31. listopada 1943.
25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: “Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: “Oče naš koji jesi na nebesima!” I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?” Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima, ali kad ih nije mogao spriječiti, daje kleru povjerljivu instrukciju: da one koji zatraže prijelaz – da bi na taj način spasili svoj život – prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta, jer “kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju”.
Evo za kraj dio njegove propovijedi na blagdan Krista Kralja 31. listopada 1943. u zagrebačkoj katedrali. Tog je dana svijetom odjeknula propovijed zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca u kojoj je žestoko i otvoreno osudio progone protiv Hrvata, Srba, Židova, Cigana, muslimana, te je napomenuo da je dužnost Crkve braniti osnovna ljudska i narodna prava. Njegova propovijed širila se svijetom, prenosili su je saveznički mediji, širili je partizani u šumi, a ustaše i Nijemci bili su bijesni. Njemačka obavještajna služba slala je tajna izvješća u Berlin, a ustaše su pak planirale odmah za vrijeme propovijedi izvršti atentat na Stepinca, pa su u zadnji trenutak odustale, ali su ga zato javno napadali i omalovažavali.
Evo dakle dijela te propovijedi:

Odgovorit ćemo konačno i onima koji nas optužuju da smo pristaše rasizma, jer kako vidite, Katolička Crkva je u nekim glavama za sve kriva. Mi smo svoje stanovište prema rasizmu definirali otkad rasizam postoji, a ne možda danas. A stanovište je kratko i jasno.
Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj koji ima plemenito srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako crnac iz centralne Afrike, kao i europejac. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom. Nema među njima bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imaju neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja. To je rasna nauka Katoličke Crkve, a sve drugo su obična podmetanja za koja vrijede riječi: u laži su kratke noge!
Katolička Crkva ne može priznati da koja rasa ili narod, zato što je brojčano jači i bolje oboružan, smije počinjati nasilja nad brojčano slabijim i manjim narodom. Mi ne možemo odobriti da se ubijaju nevini zato što je možda tkogod iz zasjede ubio jednog vojnika pa bio on i najplemenitije rase. Sistem strijeljanja stotina talaca radi zločina kojem se ne može otkriti krivca, poganski je sistem koji nije nikada urodio plodom, niti može uroditi. Jer je sasvim sigurno, ako bi se ovakvim mjerama pokušalo napraviti red, da će mnogi i mnogi od onih koji su do sada slušali glas Crkve, makar izloženi teroru, pokušati konačno, također, potražiti spas u šumama. Neće li se onda opet ispuniti priča o pekaru i seljaku?
Vidim konačno upit vas tisuća koji ovdje slušate, a kakav onda poredak zastupa Katolička Crkva, kad se danas cijeli svijet bori za novi poredak? Mi, osuđujući sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zatiranja sirotinjskih žuljeva, mi, žaleći nevolje i boli sviju, koji danas nepravedno pate, odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Božjih. Mi smo za poredak koji je napisan, ne na raspadljivom papiru, nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga.
Temelj je toga poretka Gospodin Bog, koji se ne gubi u paragrafima kao zemaljski zakonodavci, već je čitav poredak sažeo u deset riječi, deset zapovijedi Božjih.

09.04.2016. u 22:38 • 43 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2016 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Listopad 2018 (1)
Rujan 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)

Komentari da/ne?

Opis bloga

istraživati čudne nove svjetove, tražiti nove životne oblike i nove civilizacije, hrabro ići tamo gdje još nitko nije bio.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr