Voyager-nova generacija

nedjelja, 31.05.2015.

Versajski poredak

Nakon male pauze i nakon što sam pisao o posljedicama velikog rata i nestanku 3 velika carstva, Austro-Ugarskom, Osmanskom i ruskom, potrebno je da zaključimo tko je pobjednik. Povijest nas uči da se sve što se događa radi iz nečijeg interesa. Na kraju rata su mirovni sporazumi zaključeni sa svakom pobijeđenom državom posebno. Mirovna konferencija održana je od 18. siječnja 1919. do 21. siječnja 1920. u Parizu, a kako su njezina glavna vijećanja bila u dvorcu Versailles (Versaj), za nju se ustalio naziv: Versajska mirovna konferencija.

Glavnu riječ na toj konferenciji imali su državnici velikih sila Antante, a zastupano je 27 država iz Antantine koalicije.
Osnova na kojoj su mirovni ugovori trebali biti provedeni bio je program američkog predsjednika Thomasa Woodrowa Wilsona «Četrnaest točaka», koje je usvojio i američki Kongres 1918. godine. Program američkog predsjednika prihvaćen je prvenstveno zbog ugleda koji je on tada uživao, odnosno zbog brojnih kredita kojima su Saveznici bili zaduženi kod SAD-a. Najvažnije odrednice tog programa obuhvaćale su načelo javne diplomacije, načelo ravnopravnosti svih naroda, načelo samoopredjeljenja (prava naroda na stvaranje nezavisnih nacionalnih država) i povezano s tim – načelo određivanja strategijskih (ili prirodnih) granica i načelo vitalnog ekonomskog interesa (osnovni prirodni uvjeti za egzistenciju svake države) te konačno načelo povijesnoga prava. Iako su ta načela prihvaćena, ona većinom nisu provedena u cijelosti, dok neke točke nisu uopće sprovedene. U mirovnim pregovorima koji su 1919. godine počeli u Parizu, sudjelovalo je 27 država i 5 dominiona, bez predstavnika pobijeđenih zemalja. Usprkos načelu koje je propisalo«Četrnaest točaka», diplomacija je uglavnom bila tajna, a vodile su je velesile. U početku je to bilo Vijeće desetorice, zatim Vijeće petorice koje je nakon povlačenja Japana postalo poznato pod nazivom Velika četvorica (predstavnici vlada SAD-a, Velike Britanije, Francuske i Italije), da bi na kraju glavnu riječ ipak vodila Velika trojica (T. W. Wilson, Lloyd George i Clemenceau). Međutim, i oni su imali različite interese, koji su u osnovi bili imperijalistički.

Velika Britanija je željela učvrstiti i proširiti svoje kolonijalno carstvo (posebice na Bliskom istoku i u Africi), uništiti njemačku pomorsku, ali sačuvati kontinentalnu moć (zbog politike ravnoteže sila u Europi te obrane od komunizma). Također, Velika Britanija nije željela ekonomski uništiti Njemačku, niti ju prisiliti na prevelike ratne reparacije, jer je računala na nju kao na najvećeg britanskog privrednog partnera u Europi. Francuska je, naprotiv, na mirovnu konferenciju došla s brojnim velikim zahtjevima, a prvenstveno je željela svoje materijalne gubitke u ratu naplatiti od pobijeđene Njemačke nametanjem ogromnih ratnih reparacija. Francuska je željela pridobiti privredno najrazvijenija njemačka područja – Saarsku i Rajnsku oblast, te pokrajine Alzas i Loren prema granicama iz 1814. Zahtijevala je i obnovu poljske države (uključujući njemačke teritorije zapadne Pruske, gornje Šleske te pogodne luke na Baltičkom moru), ali je zabranjivala njemačko pravo primijenjivanja načela o samoopredjeljenju, po kojem bi se sudetski i austrijski Nijemci ujedinili s ostatkom Njemačke; sve s ciljem što većeg slabljenja Njemačke. Francuski interesi obuhvaćali su i njemačke kolonije u Africi i turske teritorije u arapskom svijetu, oko kojih su vodili pregovore s Englezima još za vrijeme rata, a polagali su pravo i na samu Anadoliju. Sjedinjene Američke Države načelno nisu imale izravnih teritorijalnih ni materijalnih zahtjeva od pobijeđenih zemalja, te su se stajališta SAD-a temeljila na principima Wilsonovih«Četrnaest točaka». Glavni cilj politike SAD-a bio je stvaranje čvrstih malih europskih država sa stabilnim režimima građanske demokracije (uz snažne, ali ne i prejake: Englesku, Francusku i Njemačku), nad kojima bi SAD mogao održavati svoj ekonomski i politički autoritet.



Na konferenciji je stvoren novi svjetski poredak gdje glavni igrač postaje SAD, ( iako još uvijek ne i apsolutni vladar svijeta jer Britanija i Francuska su imali još neku ulogu, da bi tek nakon drugog svjetskog rata Britanija skroz izgubila svoju nekadašnju moć i postala obični američki igrač)

Mirovni ugovor s Njemačkom zaključen je 28. lipnja 1919. u dvorcu Versaillesu (Versajski ugovor). Ona je u skladu s tim ugovorom morala priznati da je isključivi krivac za Prvi svjetski rat, te je izgubila 13% svoga teritorija i stanovništva, polovicu svoje industrijske proizvodnje (željezo, čelik, ugljen), sve svoje prekomorske kolonije (Kamerun, Njemačku Istočnu Afriku, Njemačku Jugozapadnu Afriku, Njemačku Novu Gvineju i Togo), te joj je zabranjeno ujedinjenje s Austrijom. Njemačke su kolonije podijeljene na sljedeći način: Jugozapadna je Afrika pripojena Južnoafričkoj uniji, Istočna Afrika je predana Velikoj Britaniji, Nova Gvineja dodijeljena je Australiji, koja ju je zaposjela još za rata, dok su Togo i Kamerun podijeljeni između Francuza i Engleza. Gubitak tih kolonija Njemačkoj nije predstavljao toliko ekonomski gubitak, koliko oduzimanje statusnog i prestižnog simbola svjetske (kolonijalne) velesile
Posebno je oštar mirovni ugovor bio po vojnom pitanju, gdje je za cilj imao trajno slabljenje njemačke vojne moći. Uvjeti su mirovnog ugovora tako zahtijevali: demilitarizaciju Rajnske oblasti na 15 godina, ograničavanje njemačke vojske na 100.000 ljudi, zabrana proizvodnje, uvoza i izvoza oružja, otrovnog plina ili tenkova, zabrana posjedovanja podmornica, zrakoplovstva ili topništva (artiljerije), ograničavanje pomorske sile na 15.000 ljudi i 36 brodova. Njemačka je najteže podnijela teritorijalne gubitke, kojima je izgubila sljedeće teritorije:zapadnu Prusiju i gornju Šlesku, te baltičku luku Danzig (čime je izgubila teritorijalnu vezu s istočnom Pruskom), ukupno oko 58.000 km koje je morala ustupiti Poljskoj, dok je istočni dio Pruske, s gradom Memelom, pripao novostvorenoj litvanskoj državi. Pokrajine Alsace – Lorraine bez referenduma su pripojene Francuskoj, a Francuska je tražila i resursima bogatu Saarsku oblast, no ipak je dogovoreno da se ona na 15 godina stavi pod Društvo naroda(tijekom kojih će sirovine koristiti Francuska), nakon čega bi se proveo referendum o tome hoće li pripasti Njemačkoj ili Francuskoj. Belgija je od Njemačke dobila Eupen i Malmedy(prvenstveno iz strateških razloga), a sjeverni je Schleswig nakon referenduma priključen Danskoj. Svi ti teritorijalni gubitci zajedno iznose 73.000 km2 i oko 7 milijuna stanovnika (internacionalizirane su i njemačke plovne rijeke). Uz sve navedene uvjete, konačni je udarac njemačkom gospodarstvu bilo prisiljavanje na plaćanje ratnih reparacija pobjednicima, čija konačna visina nikada nije utvrđena, ali je Njemačka bila prisiljena platiti u trideset godina, počevši od 1. svibnja 1921.,126 milijardi zlatnih maraka (Njemačka nije mogla platiti toliku ratnu odštetu).

Osim toga, proglašena je jedinim i isključivim krivcem za rat, što je bilo posebno poniženje, a u krajnjem slučaju i neistina (ratnim zločincem je proglašen i njemački car Wilhelm II )

Do mirovnih pregovora u Versaillesu, Austro-Ugarska monarhija već se bila raspala, prvo stvaranjem nezavisne Poljske, zatim mađarskim i čehoslovačkim proglašenjem nezavisnosti,dok se Velika narodna skupština Transilvanije (Erdelja) odlučila sjediniti s Rumunjskom, a Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, te Slovenci i Srbi iz bivše monarhije su osnovali državu SHS o čemu sam pisao u prošlim postovima kao i načinu na koji je Kraljevina Srbija prevarila i okupirala Crnu Goru, Vojvodinu te onda ostatak ove države SHS okupirala i proglasom kralja Aleksandra Karađorđevića stvorila Veliku Srbiju koju je službeno nazvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Mirovnoj je konferenciji jedino još ostalo priznati novonastale države i, što je bilo mnogo teže, odrediti granice među njima. Mirovni je ugovor s Austrijom potpisan 10. rujna 1919. u Saint-Germain-en-Laye-u. Iz toga je ugovora najviše profitirala Italija koja je dobila cijeli južni Tirol (premda ga je nastanjivaloi 300.000 austrijskih Nijemaca), a od hrvatskih krajeva cijelu Istru, grad Zadar te otoke Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu, dok je Rijeka proglašena nezavisnom državom, a Italija je dobila i zapadni dio Slovenije (Julijsku Krajinu). U sjevernoj Koruškoj, u gradovima Cerovcu (Klagenfurt) i Beljaku (Vilah) slovensko je stanovništvo bilo izmiješano s njemačkim, pa je proveden referendum na kojem se stanovništvo odlučilo za ostanak u Austriji; a referendum je proveden i na teritoriju Burgenlanda (mađarsko stanovništvo), gdje je grad Sopron pripao Mađarskoj, a okolna sela Austriji. Preostali dijelovi koji su bili u austrijskom dijelu Monarhije pripali su: Galicija Poljskoj, a Bukovina Rumunjskoj, obje pokrajine sa značajnom ukrajinskom i bjeloruskom nacionalnom manjinom, a Češka s velikim dijelom njemačke nacionalne manjine (Sudeti). Osim toga, ograničena je na 30.000 vojnika, zabranjeno joj je ime Deutschösterreich (Njemačka Austrija) te ujedinjenje s Njemačkom (što je bilo kršenje prava o samoopredjeljenju). Austrija je nakon razgraničenja s novim susjedima postala mala država površine 84.000 km2 i 6,5 milijuna stanovnika, od kojih je više od četvrtine živjelo uglavnom gradu Beču.

Mađarsko mirovno izaslanstvo, koje je predvodio grof Albert Apponyi, otišlo je u Pariz u siječnju 1920. i zahtijevalo je izmjene sporazuma koji im je nametan te održavanje plebiscita u spornim područjima. Zalagali su se za teritorijalni integritet Velike Ugarske, ali je to onemogućeno donošenjem deklaracije o zabrani restauracije Habsburga. Mađarski izaslanici su bili uporni u odbijanju prihvaćanja ponuđenog mirovnog sporazuma, a od svega su priznavali jedino gubitak Hrvatske i Slavonije, tvrdeći da bi oduzimanjem ostalih teritorija jedna trećina Mađara ostala izvan svoje domovine. Saveznici su odbacili bilo kakve ustupke i počeli prijetiti represalijama, tako da je izaslanstvo postupno počelo popuštati, prihvaćajući jedan ustupak za drugim, dok na kraju nisu prihvaćeni svi uvjeti te je 4. lipnja 1920. godine potpisan mirovni ugovor s Mađarskom u palači Trianon u Versaillesu, a isti je dan proglašena i nacionalna žalost. Trianonski mir službeno je potvrdio ujedinjenje Hrvatske, Slavonije, Međimurja, Prekomurja, Bačke i dijelova Banata i Baranje s Kraljevinom SHS; priznao je ujedinjenje Slovačke s Češkom, u koju je uključena i Prikarpatska Ukrajina (dotad, također, u sastavu ugarske države); prihvatio je uključivanje Transilvanije (Erdelja) i dijela Banata u sastav Rumunjske,a priznao je i pripadnost Burgenlanda Austriji. Mađarska vojna sila ograničena je na 35.000 ljudi, zabranjena je opća vojna obveza te posjedovanje teškog naoružanja i zrakoplovstva, a Mađarska je morala platiti i ratnu odštetu pobjedničkim zemljama. Važan dio mirovnog sporazuma bila je tzv. točka o manjinama, po kojoj su sve etničke manjine u novim državama imale ista prava kao i većina, no ta se točka nije poštovala, pa su se prava mađarske manjine posvuda kršila. Prema Trianonskom sporazumu, novoj je mađarskoj državi ostalo samo 30 posto od prijašnjeg teritorija (93.000 km2), a svaki je treći Mađar sada živio u nekoj stranoj državi, dok ih je polovica bila u kompaktnim cjelinama odmah iza novih granica. Upravo su zato svi dijelovi društva i sve političke stranke (uključujući i radničke) bili jedinstveni u odbacivanju Trianona, a jedino u čemu se javno mišljenje razlikovalo bilo je kojem stupnju revizije treba težiti (nacionalisti su željeli povrat svih, a komunisti samo pretežno mađarskih područja).

Trianonski mir doista je bio nepravedan jer je izvan matične zemlje ostavljao 3,5 milijuna Mađara, odnosno nije poštivao načelo samoopredjeljenja (koje je bilo jedno od načela Wilsonovih «Četrnaest točaka»), a nametao je i niz drugih diskriminatorskih obaveza, što je najviše utjecalo na razvoj totalitarizma u Mađarskoj.

Mirovni ugovor s Bugarskom potpisan je u Neuilly-sur-Seine-u 27. studenog 1919., a posljedice toga ugovora ostale su zapamćene kao Druga nacionalna katastrofa. Određivanje novih bugarskih granica nije bilo vođeno ni na kakvim pravnim osnovama, jer je cilj bio, kao i kod drugih poraženih zemalja, kazniti protivnika, a ne pravedno riješiti teritorijalne i druge sporove. Po mirovnom ugovoru, Bugarska je izgubila: u korist Grčke – zapadnu Trakiju i time definitivno ostala bez izlaza na Egejsko more; u korist Rumunjske izgubila je cijelu Dobrudžu; a u korist novoosnovane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca gradove Caribrod, Bosiljgrad i Strumicu, te manju graničnu ispravku na Timoku. Najnepravedniji je mirovni ugovor bio u pogledu odstupanja teritorija Kraljevini SHS, jer su oduzeti gradovi imali apsolutnu bugarsku etničku većinu. Najveći problem ipak je predstavljao gubitak Makedonije,čija se pripadnost Kraljevini SHS uopće nije dovodila u pitanje. Bugarska je, također, morala platiti i ratne reparacije u iznosu od 400 milijuna dolara, ograničiti svoju vojsku na 20.000 ljudi te predati svoju flotu pobjednicima.

Najveće teritorijalna gubitke nakon Prvog svjetskog rata doživjela je Turska potpisivanjem mirovnog ugovora u Sevresu 10. kolovoza 1920. Tursko carstvo je u korist Grčke izgubilo istočnu Trakiju i zapadnu Anadoliju s lukom Izmir (Smyrna), koja je bila dio užeg turskog etničkog i nacionalnog područja. Italija je dobila otoke Dodekaneza te velik dio sredozemne obale te južne i zapadne Anadolije s lukom Antalya, dok je Armenija dobila nezavisnost te dijelove teritorija u kojima nije imala etničku armensku većinu (pogotovo nakon genocida),kao što je luka Trabzon na Crnom moru. Francuska i Velika Britanija podijelile su turske arapske posjede, na način da je Francuska dobila jugoistočnu Anadoliju (s istočnim dijelom, koji je trebao postati Kurdistan) te Libanon i povećanu Siriju, a Velika Britanija Irak i Palestinu uz najistočniji dio Anadolije (također područje koje je trebalo postati dijelom Kurdistana). Bospor, Dardaneli i Istanbul morali su biti demilitarizirani te su stavljeni pod međunarodni (de facto britanski) nadzor. Osim toga, vojna je moć ograničena na 50.000 ljudi, Svega jedanaest ratnih brodova te zabrana ikakvih zrakoplovnih postrojbi. Navedeno teritorijalno stanje nije se dugo zadržalo, zahvaljujući prvenstveno Mustafi Kemalu Ataturku,koji je nakon rata za nezavisnost, prisilio Saveznike na povratak za pregovarački stol te su ugovorom u Lausanneu 1923. godine stvorene turske granice koje su se, gotovo neizmijenjene, zadržale do danas, o čemu sam napisao poseban post.
No, doseljavanje Židova u Palestinu izazvalo je sukobe s tamošnjim Arapima koji traju i danas. Kada su 70. godine Rimljani uništili posljednju nezavisnu židovsku državu, Židovi su se raselili po čitavom Rimskom Carstvu. Potkraj 19. stoljeća razvio se među europskim židovima pokret koji je tražio osnivanje židovske države u Palestini. Nazvan je cionizam, po tvrđavi Sion u starom Jeruzalemu. U doba britanske uprave sve je više židova odlazilo u Palestinu s namjerom da se tamo trajno nasele. Dok 1918. godine u palestini bilo 56 000 židova, dvadeset godina kasnije bilo je 450 000. No, Arapi koji su stoljećima živjeli u Palestini smatrali su je svojom zemljom. Zbog toga su nastali problemi koji će se rasplamsati nakon Drugog svjetskog rata.

Iako je Rusija bila članica pobjedničke Antante, nije sudjelovala u stvaranju novog poretka zbog toga što su vlast u njoj preuzeli boljševici. Štoviše, stanje koje je u njoj zavladalo omogućilo je osamostaljenje mnogih naroda koji su prije rata živjeli pod ruskom vladavinom. Već 1917. godine nezavisnost je proglasila Finska, a sljedeće godine Estonija, Latvija i Litva te obnovljena Poljska. Svoju državu nastojali su i stvoriti Ukrajinci. Međutim, ti su se narodi morali boriti ne samo s boljševicima koji se, usprkos deklaracijama, nisu željeli odreći ni komadića teritorija carske Rusije, već i s ruskim monarhistima, koji su željeli vratiti vlast cara.
Nakon prvog svjetskog rata nezavisnost je stekao Island, koji se dosad nalazio pod vlašću Danske. Ostao je s njome u personalnoj uniji do kraja Drugog svjetskog rata. Godine 1920. autonomiju je dobila Irska, a već sljedeće godine proglašena je Nezavisna Država Irska, koja je do 1937. godine imala status dominiona (bila je dio britanske Zajednice naroda). Kao posebna država izdvojen je i Vatikan (1929.), sjedište pape
Versajski poredak se vrlo brzo našao na meti kritika, posebno sa strane Njemačke i Sovjetske Rusije, ali i drugih država koji su izgubile dijelove teritorija. Njegovi protivnici težili su reviziji (promjeni) granica.





31.05.2015. u 21:50 • 9 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2015 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Listopad 2018 (1)
Rujan 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)

Komentari da/ne?

Opis bloga

istraživati čudne nove svjetove, tražiti nove životne oblike i nove civilizacije, hrabro ići tamo gdje još nitko nije bio.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr