Voyager-nova generacija

subota, 09.08.2014.

Franjo Josip I

Nakon malo duže pauze i ja se vraćam u blogosferu. Nakon što smo prošli Uskrsno vrijeme sada živimo ljetno razdoblje u kojemu nas očekuje blagdan Velike Gospe a ujedno je ovo vrijeme priprave za taj veliki blagdan, naše zagovornice i majke kojoj se utječemo u ovoj suznoj dolini. U ovo doba kada se odbacuje moral i kada nas očekuju razne sablazni, tipa istospolnog sjedinjavanja osoba u neprirodnim udruženjima, kad se svijet klanja raznim kumirima i nastavlja svoj put ka trećem svjetskom ratu, kada kršćani doživljavaju genocid na teritorijima novouspostavljenog islamskog kalifata, mi se obraćamo našoj majci i kraljici hrvatskoga naroda Blaženoj Djevici Mariji da moli za nas grešnike kod Isusa da nam On oprosti grijehe i izbavi od paklenog ognja.

Ja ću nastaviti povijesni slijed koji nas vodi pred početak prvog svjetskog rata i pisati ću o vladaru koji je bio katolik dinastije Habsurgovaca caru Franju Josipu pretposljednjem Habsburgovcu koji je nosio naslov hrvatsko-ugarskog kralja. On je naslijedio Ferdinanda I o kojem sam pisao ovdje

Rođen je 18. kolovoza 1830. u Schönbrunnu, raskošnoj ljetnoj carskoj rezidenciji koju je podigla Marija Terezija, a koja se u to vrijeme još uvijek nalazila na dalekoj periferiji dinamične, bogate, ali prema suvremenim zapadnoeuropskim mjerilima ipak omanje prijestolnice.

Rođenje malog Francija, kako su u užem obiteljskom krugu Franju Josipa u djetinjstvu od milja nazivali, bilo je u svim dijelovima Monarhije, uključujući dakako i hrvatske zemlje, primljeno i pozdravljeno kao rođenje budućeg cara. Prijestolonasljednik Ferdinand bio je naime teški tjelesni i duševni bolesnik i pretpostavljalo se da on, ukoliko jednog dana i sjedne na prijestolje, neće moći imati potomstvo, što je značilo da bi kruna, u skladu s nasljednim pravom koje je u Habsburškoj Monarhiji bilo na snazi još od srednjega vijeka, kad-tad mogla pripasti njegovom mlađem bratu, nadvojvodi Franji Karlu, odnosno Franji Josipu, njegovom prvorođenom sinu. Štoviše, upravo negdje u vrijeme rođenja Franje Josipa u carskoj obitelji i općenito u dvorskim krugovima pojavile su se prve kombinacije o tome da se Karlo, čija je razina duševnog razvoja na žalost bila samo nešto malo viša od Ferdinandove, u interesu države eventualno odrekne prijestolja u korist svoga sina. Smatralo se naime da će dječak barem djelomice baštiniti intelektualne potencijale majke, bavarske princeze Sofije. Oduševljena izgledima da postane caricom, odnosno carevom majkom, nadvojvotkinja je od tada na različite načine, koristeći se pritom i svojim navodno izrazitim ženskim šarmom, u dvorskoj sredini stala pažljivo, ali uporno pripremati teren da se to i ostvari.

Već u šestoj godini života živahni, ljepuškasti plavokosi dječačić bio je povjeren odgojitelju i ekipi pažljivo odabranih učitelja. Protivno običajima dinastije kad se radilo o muškoj djeci, nadzor nad obrazovanjem i odgojem malog nadvojvode u cijelosti je preuzela njegova majka, inteligentna, obrazovana, i u političkom smislu, osobito kad se radilo o budućnosti njezinog sina, vrlo ambiciozna i energična dama, koja je sve do svoje smrti uspjela sačuvati veliki utjecaj na Franju Josipa i kao privatnu i kao javnu osobu. Osim što je pazila na to da dječak usvoji ona znanja za koja se tada općenito smatralo da bi mu jednoga dana mogla pomoći u obavljanju vladarske dužnosti, nadvojvotkinja Sofija je posebno inzistirala na tome da se u budućeg cara sustavno potiču pobožnost, radinost, samodisciplina i snažan osjećaj odgovornosti. O moralnim vrijednostima na kojima se temeljio odgoj Franje Josipa, između ostaloga, svjedoči i jedan njegov dnevnički zapis iz 1843. Na dan kada je s golemim uzbuđenjem prvi put obukao odoru pukovnika austrijske vojske, trinaestogodišnji momčić je napisao da nikada u životu neće lagati niti pokazati strah. Kao odrastao čovjek Franjo Josip zacijelo je potpuno zaboravio na svoje obećanje. Mnogi njegovi postupci otkrivaju, naime, da je kao vladar nerijetko svjesno izbjegavao govoriti istinu o čemu, između ostaloga, svjedoče i primjeri iz hrvatske povijesti. Međutim, i Franjo Josip je, unatoč duboko usađenoj svijesti o iznimnosti svoje osobe, odnjegovanoj između ostaloga i uz pomoć tradicionalnog učenja o božanskom podrijetlu carske vlasti, u čiju valjanost usput rečeno nije posumnjao ni nakon što je u šezdesetim godinama na poslijetku ipak postao ustavni vladar, bio samo čovjek.

Sudeći prema brojnim biografijama, Franjo Josip se cijelog života najvećim dijelom doista ponašao u skladu s načelima što mu ih je uz pomoć odgojitelja u djetinjstvu nastojala usaditi stroga majka. Sve do posljednjeg dana svoga života marljivo je i savjesno, s pedantnošću savršenog činovnika, ispunjavao sve svoje brojne obveze, I zimi i ljeti ustajao je neobično rano, negdje između tri i četri sata, što je dakako predstavljalo veliku neugodnost za njegovu osobnu poslugu. Već u pet sati stao bi za svoj specijalno konstruirani pisaći stol i satima rješavao spise što su u njegovu kancelariju hrpimice pristizali iz svih dijelova zemlje, koja je, kako s obzirom na svoju nacionalnu, odnosno društvenu, tako i s obzirom na svoju ustavnu strukturu, nesumnjivo bila najkompliciranija državna zajednica u tadašnjoj Europi. Osim toga, svakodnevno je održavao privatne, a dvaput tjedno i javne audijencije. Brojne i u pravilu vrlo zamorne protokolarne obveze i prilično učestale, dugotrajne javne ceremonije ne samo da nije izbjegavao, nego ih je krajnje strpljivo podnosio, zadržavajući pritom uvijek savršeno dostojanstveno držanje. U njegovoj gotovo vojnički programiranoj svakodnevici bilo je vrlo malo vremena za osobna zadovoljstva. Kraći boravci u Opatiji, kamo su i neki drugi članovi carske obitelji povremeno znali dolaziti da bi uživali u suncu i plavetnilu Kvarnerskog zaljeva, povremeni izleti u planine s ponekim bliskim prijateljem i lov na raznovrsnu divljač bili su mu, osobito u mlađim danima, omiljena razonoda. Ljeta je u pravilu provodio u Bad Ischlu, ali ritam njegovih radnih obveza ostajao je uglavnom isti kao i u ostalom dijelu godine. U kasnijim godinama, kada su izbivanja njegove supruge iz Beča postala sve češća i sve duža, a napose nakon što je postao udovac, najradije se opuštao u društvu svoje odane, vedre i diskretne prijateljice, bečke glumice Katarine Schratt, koja se ljeti odmarala u vili na Lošinju.

Neupitno najutjecajnija psihička osobnost Franje Josipa je bila samokontrola i podređivanje svoje dobrobiti onoj Carstva. Čak i u ekstremnim situacijama kao što je bilo ubojstvo njegovog jedinog sina Rudolfa on se odlučuje na prikrivanje ubojstva koje bi potreslo državu i izjavljuje da je to bilo samoubojstvo s čime zataškava problem. Slični, ali manje drastični primjeri samokontrole su se prikazivali i tijekom prvih godina vladavine kada mladi car sudjeluje u plesovima na dvoru sve do trenutka svoje ženidbe samo da bi odmah potom prestao sa zabavama.

Njegova dobroćudnost i milostivost je također postala dobro poznata. Sa samo 19 godina, nakon sloma Mađarske revolucije on zahtjeva milost za pobunjenike i u tom djelomično uspijeva tako da je po završetku ratnih operacija pogubljeno manje od 150 pobunjenika. Čak je i Artur Gorgij, posljednji vođa revolucije, na kraju dobio pomilovanje od cara. Ta dobroćudnost će se opetovano manifestirati i kasnije tijekom života, uz jednu izminku, a to je neuspjeli atentat iz 1853. godine kada je bio teško ranjen. Atentatora je sud ubrzo osudio na smrt i pogubio, ali čuvši o obiteljskoj situaciji atentatora Franjo Josip mu je dao državnu mirovinu (njegovoj majci).

Barun Kubeck nam ostavlja u svom dnevniku povijesni izvor o nagovaranju cara da 1851. godine proglasi apsolutizam. To nagovaranje koje su vršili on i drugi ministri je trajalo duže od 7 mjeseci i na kraju je Franjo Josip potpisao zakon. Ta njegova popustljivost iz početka vladavine će trajati do kraja života, a na kraju će rezultirati Prvim svjetskim ratom. Nakon Sarajevskog atentata car će biti izložen velikom narodnom, vojnom i političkom pritisku da objavi rat čemu se on žestoko protivio. Nakon mjesec dana pritisaka 28. srpnja 1914. godine on će potpisati mobilizaciju, a potpis će popratiti riječima: "Ja sam učinio najbolje što sam mogao, ali sada je sve gotovo".

Nakon nekoliko neuspješnih udvaranja (za princeze od Modene, Pruske i Saske) Franjo Josip odabire uvijek veselu, energičnu Elizabetu Bavarsku (nadimak Sisi) koja je u velikoj suprotnosti s njegovom osobnošću za svoju ženu. Taj brak sklopljen je upravo na inicijativu budućeg cara, što je bio jedini put da se usprotivio svojoj majci, koja je zahtijevala brak s najstarijom od tri bavarske princeze. Idealizirano vjenčanje uskoro postaje noćna mora, pošto Sisi odbija živjeti na dvoru po dvorskim pravilima. Nakon 6 godina braka i rođenja prijestolonasljednika Rudolfa, Sisi napušta Franju Josipa i počinje živjeti po Europi. Vratit će mu se samo na kratko 1867. - 68. godine, ali bez obzira na to Franjo Josip će ostati duboko zaljubljen u svoju caricu i tek će pred kraj njenog života početi živjeti s ljubavnicom, glumicom Katharinom Schratt, koja je postala "neokrunjena austrijska carica".

Kao i većina drugih vladara (Luj XIV., August, Ramzes II., ...) koji su upravljali svojim državama više od pola stoljeća i život Franje Josipa je bio potresen velikim obiteljskim tragedijama. Prva od njih postaje smrt kćeri Sofije u trećoj godini života. Navodno je ta smrt 1857. godine dovela do psihičkih problema carice Sisi koji će kasnije dovesti do raspada braka.

Desetljeće nakon te jedine prirodne tragedije (smrt od bolesti) dolazi do početka krvavih tragedija Franje Josipa. Carev, navodno sterilni, brat Maksimilijan je 1863. godine prihvatio titulu meksičkog cara. Francuske okupacijske trupe koje su pomogle u krunidbi će 1866. godine poraziti tamošnji pobunjenici, a sam Maksimilijan je ubrzo potom zarobljen i strijeljan 19. lipnja 1867. godine.

Više od dvadeset godina kasnije, Franjo Josip doživljava najteži mogući udarac kada mu je ubijen jedini sin, prijestolonasljednik Rudolf u neslavnoj tragediji Mayerling. Službena istraga o smrti, vođena i blagoslovljena od cara, govorit će o samoubojstvu, ali su mnoga pitanja ostavljena otvorena. Obdukcija izvršena 1992. godine na tijelu Rudolfove ljubavnice, koju je on po službenom izvještaju ubio hicem iz pištolja, dokazala je greške službenog izvještaja iz 1889. godine, pošto je ona bila ubijena udarcima, a ne hicem. Također je kasnije otkriven i stari izvještaj policije koji govori da je Rudolf ubijen sa šest hitaca iz puške. Ubojstvo carevića Rudolfa, koji je bio poznati protivnik dualizma, to jest Ugarske, i vatreni zagovornik napuštanja saveza s Njemačkom, bila je politička noćna mora koja je mogla završiti ratom pa ju možda iz tog razloga Franjo Josip zataškava pričom o samoubojstvu.

Sljedeća žrtva iz unutarnjeg kruga careve obitelji postaje carica Elizabeta, koju 1898. godine, u Švicarskoj, ubija talijanski anarhist Luigi Lucheni tako što šezdesetogodišnju caricu probija nožem, ali ipak njena smrt postaje nevažna kada ju se usporedi s ubojstvom nećaka Franje Josipa i prijestolonasljednika Austro-Ugarske Franje Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine. Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju ubio je Gavrilo Princip, smatrajući prijestolonasljednika protivnikom Jugoslavena i glavnog predstavnika okupacijske sile. Ovo ubojstvo, koje se dogodilo pred velikim brojem promatrača, bez obzira na sve careve želje nije moglo biti zataškano, što će na kraju dovesti do početka Prvog svjetskog rata, čemu se car također snažno protivio.

Dana 18. veljače 1853., car je preživio pokušaj atentata kojeg je izveo mađarski nacionalist János Libényi. Car je šetao s jednim svojim časnikom Maximilianom Karlom Lamoralom O'Donnellom, na jednom od gradskih bastiona, kada mu je Libényi prišao. Instantno je napao cara s leđa nožem i ubo ga direktno u vrat. Car Franjo Josip je gotovo uvijek nosio uniformu s visokim ovratnikom, tako da mu je vrat bio gotovo u potpunosti prekriven. Tako se dogodilo da je njegov ovratnik bio napravljen od jako krutog materijala. Iako je car, jasno, bio ozlijeđen i počeo je krvariti, ovratnik mu je spasio život. Grof O'Donnell je tada odmah napao Libényija sa svojom sabljom. O'Donnell je kasnije postao i službeni grof Habsburške Monarhije (do tada je samo bio grof zbog irskog plemićkog porijekla) i nagrađen je za svoje zasluge u spašavanju cara. Još jedan svjedok, koji je slučajno prolazio, mesar Joseph Ettenreich, također je pomogao i svladao Libényija. Za to ga je car nagradio i proglasio ga plemićem, te je ovaj tako postao Joseph von Ettenreich. Libényi je ubrzo odveden pred sud te osuđen na smrt zbog pokušaja regicida. Smrtna kazna izvršena je na Simmeringer Haideu. Nakon ovog neuspjelog napada, carev brat Maksimilijan, kasniji meksički car, pozvat će sve europske plemićke obitelji na davanje donacije za izgradnju crkve na mjestu napada, koja bi tamo stajala kao simbol i podsjetnik. Crkva se nalazu u Ringstraßeu, blizu Sveučilišta, a znana je kao Votivkirche.

Nedostatak careve vizije nigdje se nije bolje vidio nego u vanjskoj politici. Njegove pragmatične odluke da bi se riješili trenutačni problemi dugoročno rezultiraju potpunom katastrofom. Početkom vladavine Franje Josipa jedini veliki prijatelj njegove države biva Rusko Carstvo. Kada je 1848. izbila Mađarska revolucija, koja će uskoro dovesti do proglašenja samostalne republike. Uskoro je ta revolucija zaprijetila Franji Josipu, nako čega je ovaj poslao svoju vojsku u Mađarsku. No, tek kada je Rusko Carstvo 1849. poslalo svoje trupe pod vodstvom Ivana Paskjeviča, revolucija je ugašena i Franjo Josip je uspio sačuvati vlast. Samo 4 godine kasnije tijekom Krimskog rata (1853. - 1856.), zaboravljajući povijesno neprijateljstvo s Pruskom, on sklapa obrambeni savez protiv Rusije i ulazi na napadački savez s Francuskom, Sardinijom (s kojom je ratovao 1848.-49. godine) i Velikom Britanijom i to upravo protiv Rusije, čijeg se utjecaja na Istoku bojao. Na kraju će doći čak do mobilizacije vojske za rat i na taj način vezati na sebe pola ruske vojske. Bez obzira što kriza prolazi bez objave rata Rusija to neće nikada zaboraviti pa od velikog prijatelja postaje nekad otvoreni, a nekad pritajeni neprijatelj.

Po završetku Krimskoga rata, francuski car Napoleon III. potpisuje tajni ugovor sa sardinijskim šefom vlade Cavourom kojim obećaje pomoć Italiji u borbi s Habsburškom Monarhijom tijekom rata za ujedinjenje, tražeći zauzvrat pokrajinu Savoja. Kada je 1859. ujedinjenje Italije započelo, Franjo Josip I. je doživio dva teška poraza kod Magente i Solferina i tako morao predati Lombardiju Italiji. Već 1864., zajedno s Pruskom, sudjeluje u Austrijsko-njemačkom ratu protiv Danske, gdje odnosi pobjedu, te u diobi spornog teritorija Schleswig-Holstein dobiva Holstein. No, savezništvo s Prusijom raspast će se već nakon dvije godine kada započinje Austrijsko-pruski rat 1866. godine. Kancelar Bismarck sklopio je savezništvo s Talijanima, obećavši im pokrajinu Veneto, i tako napao vojsku Franje Josipa koja je, nakon teškog poraza kod Sadove morala kapitulirati. Potpisivanjem Praškog mira, Franjo Josip gubi Veneto, a ukidanje Njemačke Konfederacije i formiranje Sjevernonjemačke Konfederacije rezultitalo je izbacivanjem Habsburške Monarhije iz Njemačke.

Situacija na Balkanu nikada nije bila previše povoljna za Austro-Ugarsku, a najveći problemi dogodili su se upravo za vrijeme Franje Josipa. Osmansko Carstvo, "Bolesnik na Bosporu", sve je više slabio, a utjecaj Kneževine Srbije (koja je sve više jačala), širio se na Bosnu i Hercegovinu, interesnu zonu čak četiriju zemalja - Austro-Ugarske, Hrvatske (već je ban Ivan Mažuranić bio zagorovnik pripajanja Bosne Hrvatskoj), Srbije i Osmanskog Carstva. Kada je 1875. u Bosni i Hercegovini izbio ustanak koji će dovesti do Velike istočne krize, završene Mirom u San Stefanu 1878.. No, europske velesile nisu bile zadovoljne širenjem ruskog utjecaja pa je njemački kancelar Bismarck 1878. sazvao Berlinski kongres na kojem je revidiran Sanstefanski mir. Rezolucijom Berlinskog kongresa, priznata je neovisnost Srbiji (koja će 1882. postati kraljevina), Crnoj Gori, Bugarskoj i Rumunjskoj, a Austro-Ugarska je dobila upravu na Bosnom i Hercegovinom, koja de iure jest ostala pod upravom Osmanskog Carstva, ali je Austro-Ugarska uz upravu dobila i opciju aneksije, koju će iskoristiti 1908. godine, što će izazvati novu krizu i pooštravanje odnosa sa Srbijom.Iako je za vrijeme Obrenovića odnos dvaju država bio normaliziran, dolazak Karađorđevića Petra I. na vlast 1903. (nakon državnog udara) zaoštrio je odnose koje je Franjo Josip morao rješavati brojnim carskim sankcijama.
Posjetio je Bjelovar, 12. rujna 1888. godine. Povod su bile vojne vježbe na području sela Rače i Drljanovca, oko 20 km od Bjelovara. U carevoj pratnji bio je i prijestolonasljednik Rudolf te nadvojvode Vilim, Josip i Oto. U zgradi tadašnjeg gradskog poglavarstva u Bjelovaru (danas zgrada Gradskog muzeja), na prvome katu susreli su se car Franjo Josip I. i đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer. Tijekom susreta, Franjo Josip I. prigovorio je biskupu što je poslao brzojavnu čestitku u Kijev prigodom 900. godina pokrštavanja Rusa. Taj događaj poznat je kao Bjelovarska afera.

Odnosi s Pruskom/Njemačkom i Sardinijom/Italijom nastavili su teći svojim putem. Očito neprijateljstvo koje rezultira s nekoliko ratova tijekom prvih dvadeset godina vladavine Franje Josipa postaje kasnije upitno prijateljstvo i savezništvo. To prijateljstvo će na kraju dobiti službenu potvrdu iz Berlina kada pod pritiskom da Njemačka izabere između Austro-Ugarske i Rusije, svog prijatelja (pošto su njih dvoje zbog zategnutih odnosa neprijatelji), ona izabire ovog prvog. Vječite sumnje Beča prema talijanskom prijateljstvu će biti potvrđene početkom Prvog svjetskog rata.

Iako na odnose s Njemačkom ili Italijom Franjo Josip, niti s najboljom voljom i političkom vizijom ,nije mogao utjecati, istočna i balkanska vrata su bila otvorena sve dok ih on svojim dobronamjernim, ali pogrešnim odlukama nije zalupio. U krizi 1853. godine Pruska je sklopila proturuski savez s Austrijom samo da bi ga ubrzo ukinula prikazavši se pravim ruskim prijateljem za razliku od bečkog "izdajnika" spalivši tako mostove Franje Josipa u Petrogradu. Nakon državnog udara u Srbiji 1903. godine Austro-Ugarska je dobila blagoslov velikih sila (na prvom mjesto Rusije) za invaziju Srbije kako bi osvetio "dobrog" ubijenog kralja. Mirotvorno raspoloženi Franjo Josip je to odbio i tako propustio zadnju priliku da spasi svoje Carstvo od povezanih događaja koji će ga uništiti. Njegovu vanjsku politiku u posljednjih 15-ak godina vladavine obilježilo je uglavnom izbjegavanje sukoba sa Srbijom, što je neizbježno, unatoč brojnim ranijim pritiscima, postalo tek nakon Sarajevskog atentata 28. lipnja 1914.

Na unutrašnjem planu njegov prvi politički čin, po gušenju revolucije, bilo je donošenje Oktroiranog ustava 1849. godine. Ustavom su omogućene neke beneficije neaustrijskim narodima unutar Monarhije, no ipak svi zahtjevi nisu zadovoljeni (Hrvatski se sabor protivio tom ustavu), ali je kao rezultat prisile Beča ustav ipak usvojen. Ukinuti Metternichov apsolutizam (kojega je ukinuo upravo Franjo Josip I.), uskoro će zamijeniti novi Bachov apsolutizam, koji se posebno snažno manifestirao u Hrvatskoj. Dana 31. prosinca 1851., Franjo Josip I. donosi Silvestarski patent kojim ukida Ustav i uvodi carski apsolutizam.Apsolutizam, znan još i kao Bachov apsolutizam, provodio je ministar vanjskih poslova Alexander Bach, koji jest donio i djelomičnu modernizaciju na području uprave, ali je uz pomoć svojih husara provodio snažan apsolutizam koji se pojaviše očitovao u gušenju nacionalnih ideja (aktivnost preporoditelja jenjava upravo s ovom godinom). Devet godina njegovog apsolutizma obilježili su i konflikti s banom Jelačićem oko provođenja apsolutizma, a njegovi vanjskopolitički neuspjesi, kombinirani sa sve jačom krizom, dotukli su i Bachov apsolutizam. Vojni neuspjesi kod Magente i Soflerina produbili su krizu, a najveći pritisak dolazio je upravo iz Banske Hrvatske. Jelačić je preminuo 1859., a kratkotrajna vladavina grofa Coroninija bila je samo uvod za sedmogodišnje banovanje Josipa Šokčevića.
Već 1860., car saziva pojačano Carevinsko vijeće. Predstavnici tadašnjih hrvatskih zemalja bili su nadbiskup Josip Juraj Strossmayer, (predstavljao Bansku Hrvatsku), Frane Borelli (predstavljao Dalmaciju) i Ambroz Vranyczany (predstavljao Slavoniju). Tamo je Franjo Josip I. postavio temelj za rješavanje krize, a između ostalog, raspravljalo se o ujedinjenju Hrvatske, što su prihvatili Strossmayer i Vranyczany, ali je odbio Borelli. Kao rezultat toga, Franjo Josip 20. listopada 1861. donosi Listopadsku diplomu kojom vraća ustavno stanje. U tom kratkom periodu u kojem je diploma bila važeća, ban Šokčević poslao je nekolicinu zahtjeva Caru od kojih su neki prihvaćeni (hrvatski kao službeni jezik, dvorski dikasterij), ali neki su odbijeni (ujedinjenje). No, kao i jednom do sada, ustavno stanje nije dugo zadržano te car, već 26. veljače 1861., donosi Veljački patent kojim ponovo ukida ustavno stanje i uvodi apsolutizam. U travnju iste godine održano je povijesno zasjedanje Hrvatskoga sabora gdje prijetnju državnom jedinstvu predstavljaju zahtjevi Ante Starčevića i Hrvatske stranke prava, koja tako postaje prva hrvatska stranka koja se zalagala za potpunu samostalnost Hrvatske od Austro-Ugarske.

Godine 1865. održava se još jedan znakovit Hrvatski sabor, gdje je Hrvatska propustila priliku za dobivanje nekih važnih prava (prilika se stvorila zbog krize i slabosti uzrokovane vanjskopolitičkim neuspjehom). Franjo Josip je ubrzo ušao i doživio poraz u ratu s Pruskom, što je ubrzalo pregovore vezane uz unutardržavne promjene. Već 1867. godine, Franjo Josip potpisuje Austro-ugarsku nagodbu, dokument koji je i na službenoj državnoj razini uveo monarhijski dualizam. Zemlja je podijenjena na dva dijela, Cislajtaniju i Translajtaniju (odnosno austrijski i ugarski dio), a naziv države promijenjen je u Austro-Ugarska Monarhija. Hrvatska je u toj podjeli i dalje ostala rascjepkana (Dalmacija i Istra pripale su Austriji, a Banska Hrvatska i Slavonija Ugarskoj, s tim da je Banska Hrvatska imala poseban status), no zato je jedina od svih slavenskih zemalja unutar Monarhije dobila pravo na vlastite pregovore. Nagodbeni ban Levin Rauch, predstavnik unionista, sklopio je 1868. godine Ugarsko-hrvatsku nagodbu, dokument koji je regulirao odnose između Banske Hrvatske i Ugarske. Iako je dokument, cjelokupno gledajući, sklopljen u korist Ugarske, Hrvatska je bila jedina zemlja koja je dobila pravo na kakvu-takvu nagodbu (što je bio značajan korak), a ipak je uspjela dobiti neke elemente autonomije. Kao službeni jezik postavljen je hrvatski, a Banska Hrvatska je dobila autonomiju u pravosuđu, bogoslovlju i obrazovanju (važniji resori, tipa financije, i dalje su bili pod kontrolom Ugarske), a na inzistiranje Franje Josipa dobila je i autonomiju vojske. Jedini znakovit problem bio je status grada Rijeke, koja je trebala pripasti Hrvatskoj, ali je dodavanjem Riječke krpice pripala Ugarima. Riječka kripica bila je komad papira na kojem je napisano kako Rijeka pripada Ugarskoj, a na izvorni dokument nagodbe samo je nalijepljen, što ga pravno čini nevažećim, ali je usprkos tome, Ugarska preko tog grada dobila izlaz na more.

Priznavanje ovog dokumenta izazvalo je burne reakcije u Hrvatskoj, čija je kulminacija bila Rakovička buna Eugena Kvaternika iz 1871. godine. Kvaternik je u Rakovici proglasio samostalnu hrvatsku državu, no brojnim izdajama i spletkama, buna je krvavo ugušena, a njezin predvodnik ubijen.No ipak, Hrvatska mora biti zahvalna Franji Josipu jer je kao jedan od uvjeta o kojima se ne može pregovarati bio postavio da ona bude u Ugarskom dijelu Carstva, ali i da bude autonomna politička cijelina s vlastitim parlamentom i vojskom (od 1868. do raspada Monarhije samo su Austrija, Ugarska i Hrvatska imale vojsku). Nije poznato je li Franjo Josip to učinio zbog povjesnih obveza svoje dinastije ili zahvalnosti zbog pomoći u gušenju revolucije 1848., no činjenica jest da je car omogućio i zahtijevao političku i vojnu autonomiju Hrvatske, čime je ona postala jedina neaustrijska i neugarska zemlja u Monarhiji koja je dobila taj status, a to je velika zasluga upravo samoga cara. Neke teorije tvrde da pravi razlog ipak bio pragmatični, jer su se u slučaju neslaganja odluke u dvojnoj monarhiji donosili glasovanjem 60 predstavnika Austrijskog, 52 Ugarskog i 8 Hrvatskog parlamenta pa bi u slučaju sukoba dva parlamenta završnu prevagu na stranu Austrije donijela Hrvatska (pod uvjetom da to želi).

Rješavanjem ugarsko-hrvatskog problema Franjo Josip je odlučio rješiti i češki problem radeći novi kompromis s Bohemijskim parlamentom, nakon kojega bi on bio okrunjen za kralja Bohemije (Češke), a područje bi dobilo autonomiju veću od Hrvatske, ali manju od Ugarske. Bez obzira na oduševljenje Čeha tim prijedlogom taj projekt propada 1871. godine zbog žestokog protivljenja Nijemaca (Austrijanaca) i Mađara. Nakon toga neugodnog iskustva Franjo Josip odustaje od pokušaja sređivanja nacionalnih pitanja svoje države smatrajući ih jednostavno nerješivim, no to će se pokazati kao ključni problem koji će s vremenom dovesti do raspada Monarhije. Njegov odnos s Ugarskom te njegov odnos prema njoj, bio je poprilično povoljan za Ugare. Kao okrunjeni kralj zemalja Svetog Stjepana, Franjo Josip je bio obavezan zastupati interese Ugarske prema drugim teritorijama, državama i kraljevstvima, s jedinim austrijskim izuzetkom. U skladu s tim on se povlači iz tamošnje unutarnje politike ili kao na primjer tijekom pregovora između Hrvatske i Ugarske o stvaranju ustava zajedničke države, on zastupa Ugarska stajališta (što je rezultiralo potvrđivanjem Riječke krpice).

Sljedećih gotovo pola stoljeća Franjo Josip vlada svojom državom kojom najčešće zajedno upravljanju predstavnici austrijskih i ugarskih liberalnih stranaka. Gospodarski napredak države je u sklada s ostalim europskih državama to jest korištenje željeza raste 400% u 40 godina, a slična stvar se događa s poljoprivredom i kilometrima izgrađenih željezničkih pruga. Jedina stvar koja se neće rješiti je pitanje Slavena u monarhiji. Bez obzira na povremene nemire i nacionalne netrpeljivosti to pitanje je po mišljenju Franje Josipa nemoguće rješiti pa ga on niti ne pokušava.

Iako su Ugarske ekspanzionističke težnje još uvijek bile aktivne, možda najveći problem Franji Josipi predstavljala su brojna previranja u Hrvatskoj. Nakon smjene bana Raucha (kojega su Narodnjaci poslali na sud zbog financijskih malverzacija oko prodaje Lonjskog polja) i kratkotrajnog banovanja Kolomana Bedekovića, ban je postao Ivan Mažuranić, književnik, intelektualac i prvi hrvatski ban pučkog porijekla. Njegovo banovanje trajalo je 7 godina (1873. - 1881.), a obilježile su ga brojne reforme, ali i konačni raskol s carem. Franjo Josip podržavao je i poprilično simpatizirao bana Mažuranića, tako da je ovaj imao poprilično slobodne ruke u provođenju nekih reformi (koje se, jasno, nisu direktno ticale bečkoga dvora ili bilo čega što bi produbilo krizu). Mažuranić je tako, odmah po dolasku na bansku titulu, proveo reviziju nagodbe (te ukinuo Rauchov sporni zakon koji je zabranjivao i kažnjavao bilo koji oblik javnog protesta ili negodovanja protiv nagodbe), a kasnije je proveo školsku i upravnu reformu, otvorio je Sveučilište u Zagrebu (1874.) i izgradio prvu psihijatrijsku ustanovu na ovom području (Stenjevec). No, Mažuranićeva vanjska i unutarnja teritorijalna politika dovele su do subsekventnog neslaganja s carem. Mažurenićeva otvorena potpora bosanskom ustanku i javni zahtjev za pripojenjem te države Hrvatskoj, kao i njegovo javno zalaganje za pripojenje Vojne krajine Hrvatskoj natjeralo je cara da pred kraj njegovog banovanja pripremi otpusno pismo za Mažuranića. Ovaj ga je preduhitrio te 1880. podnio ostavku (navodeći kao službeni razlog starost i umor, dok je zapravo otišao zbog neuspjega vezanog uz pripojenje Vojne krajine), a Franjo Josip je za novog bana potvrdio grofa Ladislava Pejačevića. Pejačević je manifestom iz 1881. uspio u onome što je Mažuranić zahtijevao i pripojio Vojnu krajinu Hrvatskoj, što je opet potvrdio i sam car, no Pejačević odlazi s banske pozicije već 1883. kada ga zamjenjuje neslavni Károly Khuen-Héderváry.

Héderváryjeva dvadesetogodišnja vladavina (1883. - 1903.) donijela je u Hrvatskoj snažnu mađarizaciju, gušenje nacionalnih interesa i strogu politiku ugarskog hegemonizma. Dolazilo je do brojnih prosvjeda (pogotovo studenata i mladih intelektualaca - politička moderna), a svi su oni konačno kulminirali 1895. godine. Dana 14. listopada 1895. godine, car Franjo Josip dolazi u Zagreb kako bi svečano otvorio novu zgradu HNK u Zagrebu. Héderváryjev bezobrazluk započeo je već po dolasku cara u Zagreb, kada ga je ovaj dočekao na glavnom kolodvoru. Prije nego je ovaj stigao, Héderváry je donio vreću šljunka iz Mađarske i, u trenuklu kada je car izlazio iz svog vagona, prosuo tu zemlji i caru rekao: "Sada hodate po mađarskoj zemlji." Nakon toga su krenuli prema zgradi HNK, gdje je car trebao svečano prerezati vrpcu i otvoriti kazalište. Tada su studenti zagrebačkog sveučilišta (među kojima je bio i slavni Vladimir Vidrić, koji je nosio sveučilišnu zastavu, te Stjepan Radić), pred očima cara i bana Héderváryja, uzeli veliku mađarsku zastavu i zapalili ju kao oblik protesta, ne direktno protiv samoga cara, već protiv bana Héderváryja i njegove autokratske politike. Želeći očuvati svoj carski integritet i zaštiti bana, Franjo Josip protjerao navedene studente iz Zagreba, nakon čega su ovi studije dovršavali u Beču ili Pragu. Sukobi i prosvjedi nastavljali su se i dalje, a kulminacija svega bila je 1903. godine (brojne ulične borbe, sukobi studenata, ubojstvo mladića u Zaprešiću 1903.) kada je car bio prisiljen smijeniti bana Héderváryja (iako mu je kasnije dao visoku funkciju u vladi) kako bi smirio situaciju, a za novog je bana potvrdio Teodora Pejačevića.

Posljednjih 10-ak godina vladavine Franje Josipa bilo je usmjereno uglavnom na vanjsku politiku i sprečavanje (izbjegavanje) rata, tako da je njegovo unutarnjopolitičko djelovanje ostalo na onome s početka XX. stoljeća, bez značajnih reformi i zakona, dok su se glavni sporovi vodili na liniji Zagreb - Budimpešta, a bili su vezani uz ustrajano i uporno provođenje hegemonije na tlu Banske Hrvatske.

Sarajevski atentat od 28. lipnja 1914. dao je evidentan povod za Prvi svjetski rat, no to je bila tek treća ratna kriza između Srbije i Austro-Ugarske Monarhije u zadnjih 11 godina. Pošto je samo Franjo Josip mogao potpisati objavu rata, ovaj sada već stari i potpuno pasivni car igra svojom neodlučnošću i miroljubivošću odlučujuću ulogu u katastrofi koja slijedi. Nakon ubojstva srpskog kralja i kraljice 1903. godine sve velike sile daruju Austro-Ugarskoj slobodne ruke za vojnu akciju kako bi uspostavila stari politički sistem. Franjo Josip sa svojom duboko urođenom miroljubivom politikom protivi se vojnom napadu pa do njega ne dolazi ni tada ni sljedeće 3 godine tijekom kojih velike sile odbijaju priznati novi režim u Srbiji. Zbog svojih povodljivih osobina Franju Josipa moglo se nagovoriti tijekom ovog razdoblja za vojni napad, ali za to je kao i u ostalim sličnim situacijama njegove vladavine bio potreban pritisak i ministara i vojske. U ovom konkretnom slučaju vojska je zahtijevala rat, a vlada mir pa se car odlučio za mir.

Nova kriza između dvije države nastupa nakon aneksije Bosne i Hercegovine kojoj su se žestoko protivili Velika Britanija i Rusija (iako je ruski ministar svojevoljno dao blagoslov). Nakon aneksije, Austro-Ugarska pruža ruku prijateljstva Srbiji u obliku ekonomskih povlastica što će biti odbijeno u Beogradu. Kako se Rusija iz krize povukla zbog ranijeg poraza u ratu s Japanom, a Beč dobiva podršku Berlina, Austro-Ugarska je u ožujku 1909. godine uručila ultimatum Srbiji da zaustavi svoje propagandno-terorističke akcije u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, a ujedno je Franjo Josip 29. ožujka 1909. godine potpisao naređenje za ratnu mobilizaciju. Već 31. ožujka 1909. godine, Srbija je diplomatski kapitulirala i obećala kako će u budućnosti biti "dobar susjed". Nakon te diplomatske note, Franjo Josip, protivno željama i naređenjima pobješnjelog grofa Franza Conrada von Hötzendorfa, glavnog zapovjednika Austro-Ugarske vojske koji problem želi riješiti ratom protiv diplomatski usamljene Srbije, naređuje demobilizaciju.

Na kraju ta politički popustljivost Franje Josipa dovodi do početka Prvog svjetskog rata, pošto glavni zapovjednik srpske vojne obavještajne službe, pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis, stoji u središtu svih triju kriza. On je organizirao ubojstvo srpskog kralja 1903. godine, propagandne i terorističke akcije 1903. - 1909. godine i ubojstvo Austro-Ugarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine. Nakon ubojstva prijestolonasljednika Franjo Josip se protivio objavi rata, ali ipak pod pritiskom naroda, ministara i vojske on ga potpisuje riječima: Ja sam uradio najbolje što sam mogao, ali sada je sve gotovo.

Vihor Prvog svjetskog rata hrvatske su zemlje dočekale politički razjedinjene. Osnovni zahtjev što su ga u različitim programima i u različitim kombinacijama od 1848. dalje pokušavale ostvariti hrvatske političke snage nije se uspio ostvariti za života Franje Josipa, koji je umro u Schönnbrunu, 22. studenog 1916,u 86. godini života te u 68. godini vladavine a da zapravo nije ni bolovao. Jednostavno se ugasio. Mase Bečana koje su tih hladnih dana po nekoliko sati stajale u redu da bi mu odale posljednju počast prije negoli njegovo tijelo bude položeno u Kapucinsku grobnicu u samom središtu grada kao da su slutile da je s Franjom Josipom umrla i država kojoj je toliko dugo bio na čelu. Slutnje ih nisu prevarile. Njegovom nećaku Karlu koji ga je naslijedio ostalo je još samo da likvidira knjigovodstvo vladarske kuće koja je na europskoj političkoj pozornici stoljećima igrala važnu ulogu.

09.08.2014. u 15:23 • 12 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< kolovoz, 2014 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Listopad 2018 (1)
Rujan 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)

Komentari da/ne?

Opis bloga

istraživati čudne nove svjetove, tražiti nove životne oblike i nove civilizacije, hrabro ići tamo gdje još nitko nije bio.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr