Voyager-nova generacija

nedjelja, 25.01.2015.

Ostvarenje Velike Srbije

Svršetkom velikog rata uspješna srpska diplomacija ostvaruje svoj san o obnovi Velike Srbije. Poznato je još od prije kako se razvijala ta ideja, pisao sam nekoliko postova o tome, pa da ponovim jer je ponavljanje majka znanja. Povijesna slika tzv. srpskih zemalja nastala je na lažima prije svega predstavnika SPC tijekom 17. i 18. stoljeća i to je postalo tlo iz kojega su 19. i 20 stoljeća nastale različite velikosrpske megalomanije. U konačnici je dovela do etničkih istrjebljenja, da bi se istrjebljenjem nesrba stvorila velika homogena Srbija.
Samouki filolog Vuk Karadžić izradio je prvi velikosrpski projekt "Srbi svi i svuda": Nastao je izvan bitnoga dosega SPC. Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona predstavlja najpoznatiji spis srpske nacionalne ideologije 19. stoljeća. Izbjegavanjem riječi "Hrvat" i "hrvatski narod" Karadžićev spis briše postojanje Hrvata i njihove kulturne tradicije u srednjoj Europi. Uspjelo posrbljavanje i nestajanje vlaške zajednice projektom "Srbi svi i svuda" ohrabrilo je i potaklo kod velikosrba namjenjivanje iste sudbine Hrvatima i muslimanima u BiH i u Sandžaku.

Još 1844 izlazi Načertanije djelo Ilije Garašanina koji nastoji obnoviti slavnu srpsku državu. Taj njegov spis je „Program nacionalne vanjske politike Srbije potkraj 1844. godine“ i u njemu stoji
„Srpska država ... ima svoju osnovu i čvrst temelj vidjeti u srpskome kraljevstvu 13. i 14. stoljeća, a isto tako u bogatoj i slavnoj srpskoj povijesti“.
Drugim riječima, srbijanska država mora imati granice koje je jedno kraće vrijeme u doba kasnog srednjeg vijeka imalo srpsko Dušanovo Carstvo, od Dunava do Egejskog mora.
Međutim na toj strani su su se ispriječile Grčka i Velika Bugarska nakon potpunog poraza Srbije u Srpsko-bugarskom ratu 1885. dogodila se i prekretnica u nacionalističkoj velikosrpskoj ideologiji koja od tada napušta Garašaninove planove iz "Načertanija" nad bugarskim etničkom području i okreće se zapadu i asimiliranim Srbima tj kako sam pisao preko Vuka Karađića koji polako stvara jezik i štokavcima proglašava Srbe a SPC pravoslavce Srbima.

Srbija je u Velikom ratu bila okupirana i tek u jesen 1918 probijanjem solunskog bojišta srpska vojska kreće oslobađati Srbiju, a Austro-Ugarska se raspala. U prošlom postu sam pisao o osnivanju Države SHS, koja je onda kasnije trebala pregovarati na ravnopravnim osnovama o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom. Ta država je međutim imala i drugih problema jer su joj Talijani na račun Londonskog ugovora željeli uzeti Istru Rijeku, otoke Dalmaciju, Trst. Narodno vijeće, odnosno njegovi izaslanici preuzeli su mornaricu raspadajuće Austro-Ugarske, ali su je morali predati pobjedničkim savezničkim silama. Narodno vijeće nastojalo je organizirati i vojne postrojbe, upućivalo je pozive seljacima s obećanjima agrarne reforme, odobravalo tiskanje poštanskih maraka, slalo silama Antante note tražeći priznanje ili prosvjedujući protiv talijanskog posezenja prema hrvatskim i slovenskim prostorima. No glavni je zadatak bio utvrđivanje postupaka ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom.

Premda su Supilo i Trumbić još 1916. raskrinkali tajni Londonski ugovor i čitavi rat proveli dokazujući Antanti da Italija nema nikakva prava na Dalmaciju, Rijeku i Istru, u općem ozračju bezvlađa i odsustvu oružanih postrojbi, Talijani su krenuli zauzeti ono što joj je bilo obećano. Do 5./6. studenog 1918., talijanske snage su zauzele Vis, Lastovo, Šibenik i druga mjesta na dalmatinskoj obali. Nakon kraja rata sredinom studenog, Italija je vojno zaposjela sva područja koja su joj bila obećana Londonskim ugovorom, a 17. studenog zauzela je i Rijeku.Iako je Rijeka bila pod kontrolom posade 79. pukovnije "grof Jelačić", bolje naoružani Talijani su ih razoružali i protjerali iz grada.

Pod izlikom očuvanja mira dovode sve brojnije snage. 1918. admiral Enrico Millo se proglasio talijanskim guvernerom Dalmacije.Ulazak u dalmatinske gradove opravdavao je svojom misijom "slobode, mira i pravde". Slavni talijanski iredentist Gabriele d'Annunzio podržao je pripajanje Dalmacije te je na talijanskom bojnom brodu posjetio Zadar u prosincu 1918. Gotovo odmah Talijani počinju sa zlostavljanjima, cenzurom, talijanskom propagandom i protjerivanjem stanovništva. Vojna zapovjedništva preuzimaju svu vlast u zaposjednutim područjima.

Osnovna politička opredjeljenja u Narodnome vijeću išla su od stajališta o brzom i bezuvjetnom ujedinjenju do stajališta o nužnosti postupnog ujedinjenja po točno utvrđenim prethodnim uvjetima. Ženevska deklaracija od 9. studenog 1918., što su je potpisali predsjednik Narodnoga vijeća Anton Korošec, predsjednik Jugoslavenskog odbora Ante Trumbić i predsjednik srbijanske kraljevske vlade Nikola Pašić, utvrđivala je oblike prijelaznog uređenja zajedničke države, koji su polazili od ravnopravnog položaja dvaju državnih bića. Ona, međutim, nije imala praktičnih posljedica, jer nije odgovarala zamislima pristaša nacionalnog unitarizma i državnog centralizma u Narodnome vijeću, a osobito krugovima oko Aleksandra Karađorđevića.
Vrijeme nije radilo za Državu SHS, jer su na stol došla Antantina obećanja Italiji, a Kraljevina Srbija je imala svoje namjere organiziranja buduće južnoslavenske države. Talijanska vojska okupirala je Istru, Rijeku, Kvarner i Dalmaciju, a srbijanska vojska zauzela je Baranju, Bačku i Banat, te je 25. studenog održana Novosadska skupština.

Novosadska skupština

Vojvodina, točnije, Baranja Bačka i Banat nikada nije bila u sastavu Srbije niti su Srbi bili većina, već četvrti narod po brojnosti. Dio Hrvata blizak mađarskim elitama zagovarao ostanak južnougarskoga područja u sastavu mađarskih zemalja, a dio srpskih političkih prečanskih elita, predvođenih radikalom Jašom Tomićem, u tim trenutcima držao se potpuno po strani, gotovo zatečen brzinom odvijanja događaja, dok je drugi dio patriotski orijentiranih Hrvata i Srba zagovarao da se taj teritorij priključi Državi SHS koja se tih dana ustrojavala u Zagrebu. U tom pogledu unutar Narodnoga vijeća u Zagrebu osnovan je i poseban klub zastupnika Hrvata i Srba s područja južne Ugarske, a od bunjevačkih Hrvata u njemu su sudjelovali vlč. Blaško Rajić, Stipan Vojnić Tunić, Marko Ivković Ivandekić, Stipan Buljovčić i Matija Evetović. Od srpskih predstavnika u zagrebačkome Narodnom vijeću sudjelovali su somborski dirigent Petar Konjević i Vasa Stajić te nešto kasnije subotički radikal Manojlović, a vezu sa Zagrebom od prvoga dana održavali su i novosadski srpski demokrati Tihomir Ostojić i Ignjat Pavlas.

Oni su trebali pomoći oko organizacije nove južnoslavenske države nastale na nekadašnjem ozemlju raspale Austro-Ugarske Monarhije. Upravo jedan dio tih političkih predstavnika Hrvata i Srba s navedenoga područja sudjelovao je 29. listopada 1918. i na zasjedanju Sabora kada je donesena odluka o raskidanju državno-pravnih odnosa s Austrijom i Ugarskom, a jedan od tadašnjih vođa bačkih Hrvata-Bunjevaca vlč. Blaško Rajić ne samo da je bio nazočan na tom povijesnome zasjedanju nego je zajedno s tadašnjim zagrebačkim nadbiskupom Bauerom tom prigodom koncelebrirao u katedrali misu za novu državu (odsjeo je u nadbiskupskim dvorima). Ipak, u tome kaotičnom vremenu Država SHS bila je u vrlo teškom položaju jer je na cijelome terenu vladala posvemašnja anarhija i rasap staroga državnog sustava, a na vanjskopolitičkom planu prijetila je ekspanzionistička i vrlo militantna politika Italije i Srbije koje su željele njezin teritorij međusobno podijeliti kako im je ranije jamčeno u Londonu.

Kratka revolucija, 31. listopada 1918. značila je početak raskida veza Ugarske s Austrijom. Kralj Karlo IV. postavio je za predsjednika vlade Mihály Károlyija, vođu ustanka. Nijemci i Mađari, drugi i četvrti narod po brojnosti na području Banata proglasili su istog ili sljedećeg dana, 1. studenog, Banatsku Republiku. Na čelu civilne vlasti je bio Nijemac Otto Roth, dok je vojni zapovjednik bio Mađar Albert Barta, koji je 9. studenog postao ministar obrane nove Mađarske. Republika je priznata od strane nove mađarske vlasti, a u Banatsko narodno vijeće osim predstavnika Nijemaca i Mađara ušli su i predstavnici Rumunja i Srba, prvog i trećeg naroda po brojnosti. Rumunji nisu željeli Banatsku Republiku već ujedinjenje s Rumunjskom. Banatsko narodno vijeće organiziralo je vojne odrede i narodne straže, 4. studenog 1918. u namjeri preuzimanja kontrole nad Banatom. Međutim, srpska vojska uz pomoć francuske je zauzela 15. studenog cijelo ozemlje Baranje, Bačke i Banata, čime je Banatska Republika prestala postojati. Dan poslije, 16. studenog, kralj Karlo IV. je proglasio povlačenje iz mađarske politike, proglašena je Demokratska Republika Mađarska, koja je morala prihvatiti novonastalu situaciju.

To kaotično stanje posebice je vješto iskorištavao dopredsjednik zagrebačkoga Narodnog vijeća jugounitarist i špijun srbijanske vlade Svetozar Pribičević koji je rad toga izvršnog tijela nove vlasti usmjeravao prema što bržem bezuvjetnom ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom pa je vlč. Rajiću, ali i Vasi Stajiću tom prigodom jasno poručio: "Kidajte veze sa Zagrebom!" Rajić je nakon povratka u Suboticu, koja je tada bila središte narodnoga pokreta u Bačkoj, Banatu i Baranji, 2. studenog izvijestio predstavnike Hrvata i Srba na sastanku organiziranom u prostorijama Hrvatske zemaljske banke te je i odlučeno da se akcija za odvajanje toga prostora nastavi na tragu zagrebačkih odluka, što su potvrdili i subotički srpski predstavnici na svome sastanku 5. studenog održanome u domu braće Manojlović.

U međuvremenu i radikal Jaša Tomić s dijelom njemu odanih novosadskih Srba tada poduzima jaču akciju prema Beogradu iako mu u to vrijeme monarhističke elite još nisu bile potpuno sklone zbog njegova ranijega pasivnog držanja. On je od tih elita tek naknadno dobio instrukciju o što bržoj organizaciji Velike narodne skupštine za Baranju, Bačku i Banat u Novom Sadu na kojoj bi se donijela odluka da ujedinjenje ne ide preko Zagreba, nego samo preko Beograda. O svojim kontaktima i planovima on nije izvijestio subotičke bunjevačke Hrvate, ali ni njemu neskloni dio prečanskih Srba.

Posebice upada u oči kako na tu skupštinu gotovo i nisu bili pozvani Mađari i Nijemci koji su tada činili više od polovice stanovništva pa već taj čin upućuje na nedemokratsko i zakulisno postupanje prečanskih srpskih radikala (po popisu stanovništva iz 1910. godine na tom prostoru je živjelo 32,6% Mađara i 23,7% Nijemaca). Na navedenoj skupštini od 757 na brzinu skupljenih izaslanika sudjelovalo je 578 Srba, 89 Hrvata Bunjevaca, 62 Slovaka, 21 Rusin i tek 6 Nijemaca te 1 Mađar pa je razvidno kako se na skupštini tendenciozno opstruirala želja da se Baranja, Bačka i Banat integrira uz pomoć Zagreba ili da ostane u sastavu južne Ugarske, tj. Mađarske. Ključnu ulogu u tom pogledu odigrao je upravo prečanski radikal Jaša Tomić koji je prije početka same skupštine na pripremnoj konferenciji iznio prijedlog da se spomenute pokrajine odmah ujedine s Kraljevinom Srbijom mimo Države SHS i bez znanja Narodnog vijeća u Zagrebu.

Već tada tomu se jasno odupro predstavnik bunjevačkih Hrvata Babijan Malagurski koji je čak i zaprijetio kako će oni napustiti taj farsični skup ako se ne izmijeni sadržaj dokumenta te ne vrati na prvobitni prijedlog da se ide preko Zagreba, kako je ranije dogovoreno u Subotici i Novom Sadu. Ipak, postignut je kompromis da se izrade dvije deklaracije te je skupština održana. U tako naelektriziranome ozračju punome emocija Tomić je naknadno uspio progurati svoje rješenje, ali je u jednom dijelu Novosadske deklaracije u točki 2 dio teksta u kojem je pisalo ujedinjenje u "jugoslavenske zemlje" zamijenio naknadno riječima "ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom", te je već i taj čin falsifikat za koji u tom trenutku nisu znali hrvatski predstavnici na čelu s vlč. Rajićem i ostalim hrvatskim izaslanicima te su oni podržali Deklaraciju pritom odabirući predstavnike za suradnju i s Zagrebom i s Beogradom.

Upravo to je Tomiću poslužilo da prikrije svoje stvarne planove priključenja toga teritorija izravno Srbiji, a u stvarnosti to je već ranije učinila srpska vojska zauzimajući taj teritorij i izbijajući na zamišljenu sjeveroistočnu crtu novih srpskih zemalja Maros-Baja-Subotica-Pečuh. Stoga Velika narodna skupština nije ništa drugo nego povijesni falsifikat, jer se veliki dio stanovništva nije o tome aktu niti mogao izjasniti dok je drugi dio bio iznimno izmanipuliran od strane Jaše Tomića. Ne treba zaboraviti i činjenicu kako tijekom trijanonskih pregovora predstavnici srbijanske vlade nisu bili u potpunosti zainteresirani za cijeli teritorij Baranje i Bačke te je i sam ministar i kasniji premijer Nikola Pašić tada izjavio: "dosta je Latina" (misleći pritom na katolike - bunjevačke Hrvate), što zorno svjedoči da je on već tada osjećao ugrozu od toga nesrpskog stanovništva Bačke i Baranje u pogledu ostvarenja srpskih političkih ciljeva.

Posljedica te njegove odluke bila je odustajanje u pregovorima od teritorija Baranje oko Pečuha i Mohača i Bajskog trokuta, tada također umnogome nastanjenoga bunjevačkim i šokačkim Hrvatima, što je tamošnje hrvatsko katoličko stanovništvo i ponukalo na prvo veliko nezadovoljstvo prema odlukama monarhističke beogradske vlade jer je po prvi put taj narod podijeljen između dviju država. To je ujedno bio i prvi politički poraz hrvatskih elita u srazu s jugounitarističkim i velikosrpskim monarhističkim krugovima jer nisu mogli ili nisu znali zaštititi interese Hrvata u Bačkoj i Baranji, a vrlo brzo se i pokazalo kako je taj prostor postao i moneta za potkusurivanje u srazu dvaju vodećih naroda u prvoj jugoslavenskoj zajednici.

Nakon toga se u Crnoj Gori održala Podgorička skupština, na kojoj je pod pritiskom donesena odluka o ujedinjenju Crne Gore sa Srbijom, 27. studenog 1918.

Podgorička skupština

Kao što sam u uvodu pisao velikosrpska politika nikad nije priznavala Crnogorce narodom pa ih je SPC smatrala Srbima. Godinama je Srbija slala u Crnu Goru agente kako bi radili na brisanju crnogorske nacionalne i državne posebnosti. Tako su Srbi učinili Vlasima koji kao narod je nestao. Međutim sa Crnogorcima to je išlo teže oni su imali svoju državnost međunarodno priznatu i na Berlinskom kongresu kao i Crnogorsku pravoslavnu crkvu autokefalnu. U organizaciji srpske tajne službe je pokušano, najprije ubojstvo crnogorskog monarha, a potom i oružana pobuna. Radi vremena i prostora neću ovdje pisati o bombaškoj aferi 1908 i Kolašinskoj aferi 1909 godine. Crna Gora u duhu prijateljstva i savezništva te slavne svoje junačke povijesti prva staje u obranu Srbije 1914 kad joj Austro Ugarska objavljuje rat. Međutim kasnije su obje države okupirane . Početkom 1916. Kraljevina Crna Gora, saveznica sila Antante, pred snažnim naletom združenih austrougarsko-njemčkih trupa je potpisala kapitulaciju. Prijelomni događaj je, paradoksalno, bila pobjeda Crnogorske vojske za pravoslavni Božić 1916. na Mojkovcu, kojom je osigurano evakuiranje Srpske vojske za Albaniju i dalje na Solunski front.

U vrijeme Mojkovačke bitke, austrougarske trupe su, na južnoj fronti, izvršile prodor u prijestolnicu Cetinje, a potom i u Podgoricu, te nastavile ofenzivu ka Skadru. Time je odsječena odstupnica glavnini Crnogorske vojske za evakuiranje na Solunski front. Pogrešnom grupiranju Crnogorske vojske u tim odsudnim trenutcima doprinio je Petar Pešić, pukovnik Srpske vojske, koji je imao dužnost načelnika Glavnoga stožera Crnogorske vojske.

Monarh Nikola I. Petrović je, s dijelom crnogorske kraljevske vlade, uoči kapitualcije, napustio domovinu i uputio se preko Italije u Francusku.

Kraljevina Crna Gora je okupirana. No, poput drugih saveznica Antante pod okupacijom čiji su se monarsi i vlade našli u egzilu (Kraljevina Belgija, Kraljevina Srbija), tako je i crnogorski monarh Nikola I. s vladom nastavio održavati legitimitet Kraljevine Crne Gore. Pri crnogorskom Dvoru u egzilu su i nakon formalnog kraja Prvog svjetskog rata bili ostali delegirani inozemni veleposlanici. Tijekom boravka u izbjeglištvu obje vlade, a nakon što crnogorski kralj Nikola I. nije bio kontaktiran oko Krfske deklaracije 1917. dolazi i do trajnog kvarenja diplomatskih odnosa zbog sumnji u želju Srbije da anektira Crnu Goru. Osnovni razlog za te sumnje se našao u činjenici da Srbija osniva i financira Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje koji predvodi crnogorski eks-premijer Andrija Radović. Radovićev Odbor, financiran od srpske vlade, obavlja promidžbene aktivnosti u zemljama Antante s ciljem bezuvjetnog prisajedinjenja. Tijekom kapitulacije Austro-Ugarske listopada 1918. crnogorski komiti su razoružali najveći broj tamo prisutnih okupatorskih trupa, no ubrzo će biti pokušano da ih se razoruža od "oslobodilačke" srpske vojske.

Zapovjednik srpskog Glavnog stožera, vojvoda Živojin Mišić, dao je nalog svojim snagama, pod nazivom Jadranske trupe, iz Peći (Kosovo) da hitno krenu k Crnoj Gori i reokupiraju je . Sa srpskim trupama su u Crnu Goru pristigle i četničke formacije Koste Pećanca. U Crnoj Gori je uvedena srpska vojna uprava i policijski sat . Dio daleko malobrojnijih savezničkih postrojbi Francuske, Velike Britanije, SAD i Italije također je razmješten u Crnoj Gori . Crnogorske komite su od strane srpskih vojnih vlasti pozvane da polože oružje. Napetost je rasla , jer su očekivanja bila da Srbi napuste Crnu Goru, te da se u nju vrati Nikola I. i da se Kraljevina Crna Gora restauira i/ili, u drugoj varijanti, nakon toga kao zasebno definiran entitet s konfederalnim statusom poveže s novom jugoslavenskom državom.

Uoči Podgoričke skupštine 1918. Srbi u Podgorici srušili obelisk podignut u čast crnogorskog velikog vojvode Mirka Petrovića Njegoša u centru grada.

Tijekom Austro-Ugarske okupacije Kraljevine Crne Gore, ona je po međunarodnom pravu, nadalje ostala u statusu "zaraćene strane". Legitimitet kralja Nikole I. nitko nije osporavao a sile Atante, uključujući i Kraljevinu Srbiju, držale su veleposlanike pri sjedištu njegove Vlade u egzilu. Posljednji saziv Crnogorske narodne skupštine izabran je 1914. godine i imao je ustavni mandat. No, unatoč tome, srpska vlada osniva Središnji Izvršni Komitet za prisajedinjenje Crne Gore čiji osnovni zadatak postaje organiziranje izbora za novi parlament koji bi trebao glasovati o prisajedinjenju. Tom protupravnom odlukom dolazi do kršenja nezavisnosti Crne Gore (uključujući važeći Ustav Kraljevine Crne Gore) pošto samo kralj ima pravo proglasiti izbore. Tzv. izbori koje je sproveo Središnji Izvršni Komitet održani su, ne samo protv važećeg Ustava, već i protiv crnogorskih izbornih zakona . Kako bi se spriječio povratak protivnika ujedinjenja iz Austro-Ugarskog zarobljeništva ili iz zemalja Antante srpski Vrhovni vojni stožer šalje zapovjed nadležnim stožerima da zabrane povratak u domovinu crnogorskim časnicima, dočasnicma i vojnicima dok se ne dovrše izbori . Slično tome, srpska vlada je zatražila i dobila od Francuske odluku o diplomatskom blokiranju povrataka kralja Nikole I. i njegovih sinova iz izbjeglištva. Umjesto dopuštenja za povratak u svoju domovinu, on dobiva lažna jamstva od francuskog ministra vanjskih poslova da će neovisnost Crne Gore biti zaštićena.

Središnj Izvršni Komitet za prisajedinjenje Crne Gore i Srbije je bio propisao svoja pravila za izbore. Pobjeda u atmosferi straha najavljena je tijekom "izbora" kada se prozivalo:"Crnogorac, koji bi bio protivu ujedinjenja Srpskog naroda, taj je izdajnik, to nije Srbin, već je izrod, njega će narod zgaziti kao crva koji kalja zemlju kud prolazi"

Očekivano, "izbornu pobjedu" ostvarit će po očekivanju pripadnici Bijele liste koja se zalagala za bezuvjetno ujedinjenje čemu su se protivili pripadnici Zelene liste koji, na koncu, nisu ni verificirali svoje liste niti su bili učesnici "izbora". Zbog "kratkoće vremena" u kojima su se proveli izbori u kotarevima Bijelo Polje, Plav i Gusinje pripadnici Bijele liste koji su uvedeni u parlament (sveukupno njih 30) nisu bili "birani" nego su postavljeni od anonimnih, samoproklamiranih "lokalnih vlasti".

Podgorička skupština je bila uspostavljena 24. studenog 1918. pod zaštitom srpske vojske, a dva dana potom će donesti svoje najvažnije odluke tajnim glasovanjem. te odluke su bile:

Da se kralj Nikola I. i njegova dinastija svrgnu s crnogorskog prijestolja;
Da se Crna Gora bezuslovno sjedini s Srbijom u novu državu s dinastijom Karađorđević na čelu i da tako sjedinjeni uđu u zajedničku domovinu jednog troimenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca.
Glasovanje na Podgoričkoj skupštini podržalo je samo 5 od ukupno 56 regularno 1914. izabranih zastupnika posljednjeg saziva Crnogorske narodne skupštine

Tom odlukom skupštine Kraljevina Crna Gora de facto prestaje postojati i postaje dio Srbije to jest Kraljevine SHS. Reakciju crnogorskog naroda, navodno "oduševljenog prisajedinjenjem" nije trebalo dugo čekati. Naoružana srpska strana u Crnoj Gori će s oko 10.000 bojovnika opskrbljenih teškim naoružanjem spremno dočekati 21. prosinca 1918. godine (6. siječnja 1919. po gregorijanskom kalendaru) i Božićnu pobunu zagovornika nezavisnosti.

Božićna pobuna, organizirana uoči pravoslavnoga Božića 1918. (u siječnju 1919. po Gregorijanskom kalendaru), uvod je u oružani otpor dijela Crnogoraca protiv srpske okupacije njihove domovine na koncu Prvog svjetskog rata i odluke nelegalne Podgoričke skupštine o prisajedinjenju Kraljevine Crne Gore Kraljevini Srbiji.

Unatoč činjenici da je zamišljena na širokoj osnovi, Božićna pobuna nije, za crnogorske ustanike, dala očekivane rezultate. No, oružani otpor Srbima i njihovim pristašama u Crnoj Gori, potrajao je različitim intezitetom do 1929. godine. Oružani sukobi u Crnoj Gori, inicirani Božićnom pobunom, prvi su i - u vrijeme njihova trajanja - jedini primjer masovnoga oružanoga otpora velikosrpskoj politici u Kraljevini SHS.

Ujedinjenje Države SHS sa Kraljevinom Srbijom

U takvim okolnostima Središnji odbor Narodnoga Vijeća vodio je od 23. do 25. studenog 1918. opširnu raspravu o prijedlozima za način ujedinjenja. Stjepan Radić težio je konfederalno-federalnom konceptu s utvrđenim uvjetima i jamstvima oko ujedinjenja, dok je prvak hrvatsko-srpske koalicije Svetozar Pribićević težio unitarizmu bez očuvanja posebnosti zemalja i bezuvjetnom ujedinjenju. Svetozar Pribićević je sve rjeđe sazivao Središnji odbor, a odluke donosio na Predsjedništvu u kojem je imao svu vlast. Na dramatičnoj noćnoj sjednici od 24. studenog, odbijajući apel Stjepana Radića da se u ujedinjenje ne srlja kao što guske srljaju u maglu i njegovo upozorenje političarima da "rade bez naroda i protiv naroda", većina se odlučila za hitno ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom. Prihvaćeni su, doduše, i Naputci delegatima o uvjetima ujedinjenja, koji su sadržavali znatne federalističke elemente, ali su delegati u postupku ujedinjenja od njih uglavnom odustali.

Dana 27. studenog, Središnji odbor Vijeća poslao je u Beograd izaslanike, među kojima se za ujedinjenje najviše zauzimao Svetozar Pribićević. Konačno, 30. studenog poseban odbor sastavljen od trojice članova Narodnoga vijeća SHS i trojice predstavnika srbijanske vlade, ugovorio je način ujedinjenja. Izaslanike Narodnog vijeća primio je regent Aleksandar I. Karađorđević, kojemu je Ante Pavelić (stariji) pročitao netom sastavljenu Adresu. Proglašavanjem ujedinjenja "Srbije sa zemljama nezavisne Države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca", kako je to proklamirao u odgovoru na adresu delegacije Narodnoga vijeća regent Kraljevine Srbije Aleksandar I. Karađorđević, prestala je postojati Država Slovenaca, Hrvata i Srba.

Čin ujedinjenja nije potvrdio Hrvatski sabor. Iako se ustroj države tek trebao raspraviti, umjesto republike nametnuta je monarhija i u Hrvatskoj je zavladalo nezadovoljstvo. Da bi se pokazalo kako Zagrepčani podupiru ujedinjenje u Kraljevstvo SHS, Narodno vijeće SHS odlučilo je u Zagrebu organizirati proslavu ujedinjenja te su 5. prosinca bili organizirani skupovi potpore ujedinjenju i misa u zagrebačkoj katedrali. Istodobno je krenula povorka nezadovoljnih građana, predvođena pripadnicima 25. i 53. pješačke (domobranske) pukovnije, koja je izvikivala parole potpore hrvatskoj republici, kao i boljševičkoj revoluciji. Pošto su prosvjednici stigli na Jelačićev trg, vladine snage (sokolaši i drugi dragovoljci, pristaše Narodnoga vijeća) otpočeli su paljbu iz okolnih kuća. Pritom je smrtno stradalo 15 osoba, a više od 20 bilo ih je ranjeno.Iste je noći zagrebački garnizon bio razoružan, ubrzo potom bile su ukinute spomenute dvije pukovnije, a vojne funkcije preuzeli su odredi vladine vojske u Zagrebu. Uskoro su bile uvedene izvanredne mjere; bilo je ograničeno radno vrijeme javnih lokala, zabranjeno je okupljanje i javno oglašavanje. Prosinačke žrtve bile su prvi masovni prosvjed protiv novouspostavljene države.

Činjenica da su vojnici dviju domobranskih pukovnija izvikivali parole potpore stvaranju hrvatske republike, pa čak i boljševičkoj revoluciji, u hrvatskoj i jugoslavenskoj historiografiji tumačilo se katkad nacionalnim, a katkad socijalnim stajalištima i motivima sudionika prosvjeda. No koncem 1918. prosvjedi i pobune vojnika i građana bili su česta pojava, ne samo u Hrvatskoj već i u Njemačkoj, Austriji i Mađarskoj. Socijalističke i boljševičke ideje prodirale su među vojnike na cijelome području Države SHS. Ideja republikanizma također je bila privlačna i u jednome dijelu stanovništva shvaćala se kao ideja o državi bez rata, vojske, neimaštine i poreza te je svaka monarhija bila neprihvatljiva.

Dok je u državi SHS trajalo nemirno stanje, dok su trajale nerijetke pljačke i zločinstva, dok je talijanska vojska okupirala Dalmaciju, Mađarska Međimurje, a srbijanska dolazila po pozivu Narodnog vijeća, vlastita vojska se otpuštala. Odluke Narodnog vijeća u Zagrebu je velikim dijelom oblikovao Svetozar Pribićević, predstavnik Hrvatsko-srpske koalicije u tom vijeću, a njemu je posebno odgovarao ulazak srbijanske vojske na područje Hrvatske. Narodno vijeće je 5. studenoga 1918. godine pozvalo vojne snage Antante da uđu na područje Države SHS radi obrane teritorija od bivše austro-ugarske vojske u povlačenju s bojišnica. No, još 3. studenoga Narodno vijeće je poslalo poziv srpskoj vladi da sa svojom vojskom uđe na teritorij Države SHS u funkciji sprečavanja nereda, pljačkanja i nemira bivše austro-ugarske vojske. Odlukom da se srpska vojska pozove na teritorij Države SHS označila je početak srbijanskog rješenja. Bila je to odluka koja se dogodila baš prema Pribićevićevoj želji. Stjepan Radić je tvrdio da su spominjani izgredi često bili iscenirani upravo s namjerom da posluže kao dokaz da je pozivanje srbijanske vojske prijeko potrebno. Prema Radiću, takve je akcije izvodio Vaso Muačević koji je u svojim izvješćima Narodnom vijeću često preuveličavao težinu nemira kako bi ih Pribićević mogao iskoristiti u pozivanju srbijanske vojske. U početku je srbijanska vojska pazila da ulazak ne izgleda kao okupacija, ali se s vremenom sve više pokazalo da su ti vojnici upravo tako smatrali svoju ulogu na području Države SHS. Na terenu je odnos bivših austro-ugarskih i pridošlih, u najvećem broju srbijanskih vojnika bio narušen tako da je Odjel za narodnu obranu početkom prosinca naredio da pripadnici vojske Države SHS moraju pozdravljati vojnike srbijanske i antantine vojnike.

Narodne straže i bivše postrojbe austro-ugarske vojske počele su se raspuštati početkom 1919.

Da bi zastrašili, impresionirali i psihološki "obradili" članove središnjeg odbora Narodnog vijeća SHS uoči odlučujuće sjednice 24. studenog 1918., s ciljem da čim prije izglasaju odluku o ujedinjenju s Srbijom, Svetozar Pribićević i njegovi montirali su proces protiv generala Antona Lipošćaka i još nekih časnika. Optužili su ih da kuju zavjeru protiv Narodnog vijeća s namjerom stvaranja "Vijeća vojnika, radnika i seljaka" i to obilno razglasili. Zavjeru je navodno razotkrio vođa socijalista Vitomir Korać, kojeg su htjeli vrbovati.Vijest o aferi je, uz Radićeve govore, izazvala velike nemire među narodom. Lipošćak je interniran u Mitrovici.Tijekom nemira 5. prosinca na Jelačićevu trgu, domobrani su se zauzeli i za izbavljanje Lipošćaka iz zatvora, uzvikujući "Pustite Lipošćaka!" i "Sloboda za generala Lipošćaka!". Nakon što je sve prošlo, "zavjerenike" su bez suda pustili na slobodu.

Tako je praktično ostvarena i oživotvorena velikosrpska ideja još od Garašanina i Karadžića, stvorena je velika Srbija 1 prosinca 1918 godine., od Vardara pa do Triglava, jedan narod a tri plemena Srbi Hrvati i Slovenci ujedinjeni pod kućom Karađorđevića. Delegacija, koju je predvodio Pribičević, predstavila je regentu Aleksandru, koji je zastupao tada bolesnoga oca Petra I., "Adresu". Dokument je pročitao potpredsjednik Narodnog vijeća, dr. Ante Pavelić, a regent ju je ratificirao 1. prosinca 1918., proglasivši tako novonastalo Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.

Novonastala država bila je bez Ustava, a sva vlast bila je bila je koncentrirana u rukama regenta Aleksandra (apsolutizam) i beogradskoga dvora (centralizam). U Crnoj Gori je izbila žestoka oružana pobuna

Kralj je sam sastavljao vlade, a represije režima protiv političkih neistomišljenika bile su česte i okrutne (čak je i Svetozar Pribićević, kao Ministar unutarnjih poslova, djelovao protiv političara s kojima je nekad radio u Narodnom vijeću SHS). Narodna skupština nije se sastajala, a službeni je Beograd sve dekrete i zakone donosio preko obznana, odnosno kraljevih samodonešenih odluka.


25.01.2015. u 22:40 • 12 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2015 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Listopad 2018 (1)
Rujan 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)

Komentari da/ne?

Opis bloga

istraživati čudne nove svjetove, tražiti nove životne oblike i nove civilizacije, hrabro ići tamo gdje još nitko nije bio.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr